Šerijatsko pravo ušlo na mala vrata u britanski pravni sustav

Velika Britanija, postojbina najrazličitijih inovacija i trendova na raznim područjima naše civilizacije, proizvela je ove godine dva pravna ostvarenja koja bi mogla imati značajne posljedice ne samo za britansko društvo, nego-u slučaju izvoza-i za druge narode. Legalizacija homoseksualnih brakova, doduše, već se očekivala i prošla bez velike buke. I dok smo mogli mirno reći da je sekularizam u tom pogledu odnio čistu pobjedu nad „zastarjelim“ kršćanskim svjetonazorom, koji kao da se sve više približava protjerivanju u društveno podzemlje rezervirano za politički nekorektne, u ožujku se u toj zemlji koja vrijedi za prvoborca sekularizma dogodilo neočekivano iznenađenje.
Londonski list Daily Telegraph objavio je kako su britanski odvjetnici dobili dopusnicu da primjenjuju šerijatsko pravo u formuliranju oporuka koje sačinjavaju islamski vjernici. Inicijative za takvim pristupom dijelovima šerijatskog prava već su se nekoliko godina pojavljivale u britanskoj javnosti, a podupro ih je i bivši canterburyjski nadbiskup Rowan Williams, čelnik Anglikanske crkve. I tako je islamsko šerijatsko pravo-odn. dio njegovih odredbi-postalo dijelom britanskog pravnog sustava, a britanski muslimani dobili su djelić pravne autonomije. Naime, pojedine šerijatske odredbe o nasljeđivanju izravno se protive postojećoj državnoj legislativi, jer iz nasljeđivanja isključuju članove muslimanskih obitelji koji su prešli na drugu vjeru. Jednako prolaze usvojena ili izvanbračna djeca, a žene ne mogu dobiti jednak dio nasljedstva kao muški potomci ostavitelja. Takve oporuke od sada će biti važeće na britanskim sudovima.
Šerijatski sudovi postoje u Britaniji već niz godina, ali do sada su rješavali sporove isključivo među muslimanima i unutar muslimanskih obitelji, uz uvjet da rješenja ne smiju biti u suprotnosti s britanskim zakonima. Službeno priznatih šerijatskih sudova bilo je 2011. godine pet, ali ih je prema istraživanjima britanskih sveučilišta već do 2009. godine bilo u cijeloj zemlji najmanje 85, a broj se i dalje povećava. Nitko ih ne kontrolira, suci ne moraju imati nikakvo formalno pravno obrazovanje niti imenovanje od strane službenih britanskih pravosudnih vlasti, koje očito više nisu u stanju nadzirati njihovo djelovanje. To je uznemirilo razne nevladine organizacije koje prate stanje ljudskih prava, osobitu One Law For All, jer šerijatski sudovi ne primjenjuju javnost rada, i nitko izvan njih ne zna što se na sudovima zapravo događa.
Pravni novitet o kojem piše Daily Telegraph podigao je na noge niz kritičara, koji ukazuju na to da će primjena odredbe dovesti do činjenične nepravnopravnosti građana u pravnom sustavu. Otpadnik od islama nema pravo na nikakvo nasljedstvo prema šerijatskom pravu, ali za obraćenike na islam to očito ne vrijedi, jer se na njih primjenjuju postojeći britanski zakoni o pravu na nasljeđivanje. To je neizravno suspendiranje prava na slobodu savjesti, koje uključuje pravo na promjenu vjeroispovjesti. Neravnopravan položaj žena u takvim ostavinskim raspravama potakao je barunicu Cox, članicu Doma lordova, na izjavu da se „britanske sufražetkinje okreću u grobu“ i „da će cijelu problematiku podastrijeti vladi u svojoj interpelaciji“.
Većina britanskih muslimana još se uvijek u zaštiti svojih prava obraća državnim, a ne šerijatskim sudovima, oko tri četvrtine njih ne prihvaća šerijatsko pravo, a pravnu povlasticu sličnu ovoj o kojoj pišemo imaju već sto godina britanski Židovi. Unatoč tome, kritičari spomenutog pravnog noviteta tvrde kako su njime u Britaniji zapravo stvara prostor za nastanak paralelnog pravnog sustava, a s njime u svezi i paralelnog društva čiju okosnicu čini brojna islamska vjernička zajednica koja već sada funkcionira kao prava dobro organizirana i sve utjecajnija društvena manjina. Možda bi kritičkih osvrta bilo manje da u Britanskoj javnosti od eksplozija u londonskoj podzemnoj željeznici 2005. godine i ubojstva vojnika Leeja Rigbyja usred bijela dana 2013. godine (što su počinili radikalni islamisti) ne postoji zamjetna uznemirenost u svezi s pitanjem odnosa prema muslimanima i njihovom brojčanom porastu. Uvođenje šerijatskog prava na mala vrata u britanski pravni sustav pokušaj je države da donekle iziđe ususret zahtjevima muslimana za nekim oblikom pravne i kulturne autonomije. Ujedno je to upozorenje promicateljima sveobuhvatnog sekularizma da imaju posla s vjerskom zajednicom koja neće dopustiti sabijanje svojeg uvjerenja u područje osobnog života unutar četiriju zidova, štogod mi mislili o tome.

Jedna životna priča

Ovaj tekst dobio sam od jedne učiteljice razredne nastave. Prenosim ga u cijelosti.

Jedna životna priča

Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od učenika podijelio je sa prisutnima priču koju neće zaboraviti nitko tko je tada bio prisutan tom događaju. Zahvalio je školi i njenom predanom osoblju, te nastavio:

"Ukoliko nije ometana vanjskim utjecajima, sve što priroda stvori je savršeno kreirano. Ali moj sin Siniša ne može naučiti sve one stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci. Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?"

Svi prisutni su utihnuli.

Otac je nastavio: "Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog Siniše, dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete."

Potom je nastavio priču..

Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet.

Siniša je upitao oca: "Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram s njima?"

Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra, i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvaća unatoč njegovom invaliditetu.

Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima.

Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao: "Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa, ..., može, nek igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka."

Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog tima.

Otac ga je ozaren gledao sa majušnom suzom u oku i osjećajem rastuće topline u grudima.

Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim.
Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila sa dva gola razlike. Siniša je pokrivao lijevu stranu terena. Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju, jer je dobio priliku DA BUDE u igri, na travnatom tepihu; razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao sa tribine.

U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo sa 4 : 3 ! Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta.

I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali tko će ga izvesti. Netko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu

!?

Na opće iznenađenje - Siniši su ipak dali loptu !

Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao pravilno šutirati, a kamo li da pogodi okvir gola i da prevari golmana.

Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je, shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu..

Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i ... traljavo zakvačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi. Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići. Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše: "Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni !!! Trči, trči, i pukni je u mrežu !!!"

Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu. Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje.

Svi povikaše: "Šutni je, šutni je u gol !!!"

Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom deliriju, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i ... i smjestio je u mrežu !!!

Muk, .... , a onda provala ... prasak - svi skočiše:

'Siniša, Siniša, bravo, Siniša !!!'

Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza.

"Tog dana ...", završavajući svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac, dok su mu suze kotrljale niz lice, ".... dječaci obiju ekipa donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet."

Siniša nije preživio do slijedećeg ljeta. Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presretan, i pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće!

* * *

A SAD, MALI DODATAK OVOJ PRIČI:

Svi šaljemo i prosljeđujemo stotine viceva, smiješnih poruka i spotova putem e-maila, onako rutinski, bez razmišljanja, a kada dođe do toga da pošaljemo poruke poput ove, tu oklijevamo
...
Nasilje, vulgarnosti, bizarnosti i česte opscenosti slobodno prolaze i kolaju 'Cyberspace'-om, ali javna rasprava o uljudnosti najčešće i ne stiže u naše škole, ni na naša radna mjesta. Šteta.

Ako Vi sada razmišljate o tome da li da proslijedite ovu poruku, najvjerojatnije, birate ljude u svom adresaru koji su 'prikladni' za to, dakle, one koji su "prikladni" za ovu vrstu pošte.

Ali osoba koja Vam je ovo poslala vjeruje da svi mi možemo utjecati na to da se stvari promjene.

Svi imamo na desetine prilika svakog dana pomoći da se ostvari taj 'prirodni poredak stvari'. Tako mnogo, naizgled beznačajnih, susreta između dvoje ljudi stavlja nas pred izbor:

Prenijeti malu iskru ljubavi i humanosti na drugog ili izbjeći priliku, ostavivši tako svijet još malo hladnijim?

Stari mudrac je rekao da se svako društvo prosuđuje i cijeni po tome kako tretira svoje najnesretnije pojedince.

Pročitavši sve ovo, Vi sada imate mogućnost izabrati jednu od tri ponuđene mogućnosti:

1.Izbrisati

2.Zadržati

3.Proslijediti

Neka i u Vaš dan bude utkan Sinišin duh !!

Deset savjeta arškog župnika o molitvi

Veliki župnik iz Arsa sv. Ivan Marija Vianney ostavio nam je nekoliko savjeta koji nam mogu biti poticaj za razmatranje našeg života s Bogom

1. “Ne postoji nitko tko ne može moliti – i to moliti u svako doba i na svakom mjestu, noću ili danju, kada vam je teško na poslu ili kada se odmarate, na polju, kod kuće ili kada ste na putu.”
2. “Oni koji ne mole spuštaju se prema zemlji poput krtica pokušavajući napraviti rupu kako bi se sakrili.”
3. “Kad se molimo s pažnjom i poniznošću uma i srca, mi napuštamo zemlju i dižemo se u nebo. Dohvaćamo ispružene Božje ruke. Razgovaramo s anđelima i svecima.”
4. “Bog je svugdje i spreman je čuti vaše molitve.”
5. “Oni koji ne mole razmišljaju samo o vremenitim stvarima poput škrca koji, kada mu se ispruži srebrno raspelo na poljubac, primjećuje: “Taj križ teži najmanje deset unci.”
6. “Možete moliti stavljajući se jednostavno u Božju prisutnost. Kada netko nema ništa više za reći, nego samo zna da je On tu – to je samo po sebi najbolja molitva.”
7. “Nevolje se tope pod žarkim molitvama poput snijega pod suncem.”
8. “U molitvi nam vrijeme prolazi tako brzo, i tako ugodno, pa ni ne primijetimo koliko dugo traje.”
9. “Sv. Colette je vidjela i razgovarala s našim Gospodinom, isto kao što mi činimo međusobno. Koliko često dolazimo u crkvu ne znajući pošto smo došli, niti što želimo pitati!”
10. “Često pomislim kako ćemo, kada se dođemo klanjati pred našim Gospodinom u Presvetom Oltarskom Sakramentu, dobiti od Gospodina sve što poželimo, ako ga to pitamo s vrlo živom vjerom i vrlo čista srca.”
Pomolimo se:
Svemogući i milosrdni Bože, koji si svetoga Ivana pastirskom gorljivošću i neprekidnim žarom molitve i pokore učinio velikim, daj da po njegovu primjeru i njegovim zagovorom uzmognemo duše naše braće pridobivati za Krista i s njime postići vječnu slavu, po istom Kristu Gospodinu našem, Sinu Tvome, koji živi i kraljuje s Tobom i s Duhom Svetim, jednim Bogom, u sve vijeke vjekova.
Amen.
http://www.bitno.net/vjera/10-savjeta-arskog-zupnika-o-molitvi/#.UxtQo8aYbIV, 8.3.2014.

Kako prepoznati pravu ljubav?

Kako prepoznati pravu ljubav?
Ona se sigurno događa
kad shvatite
da vas voljena osoba čini boljim čovjekom,
kad znate da ste zbog nje sposobni preskočiti svaki kineski zid,
kad nemate načina ni vremena da je nahvalite,
kad shvatite da možda možete živjeti bez nje ako baš morate,
ali ne možete podnijeti da pati
i da joj išta nedostaje,
i da vam je njena sreća važnija od vaše.
Obično se to dogodi tako da ne primijetite,
i otkrijete to u sebi kad se tako razvilo
da više ne možete nazad,
i nikakvim kliještima je ne možete iščupati iz sebe.
Imali malo ili mnogo veza,
prava ljubav dogodi se samo jednom u životu
i nikad ne prestaje.
Vjerujte mi.

Kap vode Bl. Majke Terezije

Jednom je jedan novinar pokušao isprovocirati Majku Terezu:
“Majko Terezo, vi sada imate sedamdeset godina. Kada umrete, svijet će izgledati isto kao i prije vas. Nakon svega truda koji ste uložili što se promijenilo u svijetu?”
Bez imalo nestrpljenja i s osmijehom koji osvaja odgovorila mu je:
“Znate, nikada nisam htjela promijeniti svijet. Samo sam nastojala biti kapljica čiste vode u kojoj će se moći zrcaliti Božja ljubav. Čini li vam se to mala stvar? “
Kao što se često događalo, u prostoriji nastade tajac. Nitko se nije usudio ništa reći.
Majka se Tereza iznova okrenu prema novinaru pa mu reče:
Zašto i vi ne pokušate biti kapljica čiste vode? Onda bi nas već bilo dvoje. Jeste li oženjeni?”
“Da, Majko Terezo.”
“Kažite ovo i svojoj supruzi. Onda će nas već biti troje. Imate li djece?”
“Da, troje.”
"Ispričajte to i svojoj djeci. Onda će nas već biti šestero.”
Razmislimo i pokusajmo svi biti kapljica vode....

http://majkatereza.blogspot.com/2012/12/kapljica-vode.html

Marija iz Nareta, TV serija

Evanđelje je oduvijek bilo nepresušno vrelo nadahnuća umjetnicima svih vrsta, pa tako tijekom zadnjih stotinu godina nije uzmanjkalo više ili manje uspjelih nastojanja da se njegov sadržaj prenese na filmsko platno. Kako se moglo očekivati, filmaši su se u svojim pokušajima morali najozbiljnije suočiti s rizikom sličnim onome koji staje na put svakom prevoditelju Biblije: neizbježnom činjenicom da svaki prijevod postaje istodobno i tumačenje teksta. Koliko li to više vrijedi za medij koji zbog kratkoće vremenskog trajanja filma ne može doslovno slijediti sav evanđeoski tekst, nego mora provesti izbor građe kako bi istaknuo dvije ili tri najvažnije ideje? Sreća je da Evanđelje nudi neiscrpne mogućnosti rekonstrukcije događaja, likova i ambijenta, pa stoga i ozbiljni scenaristi mogu-ako se potrude-prereći Radosnu vijest (ili njen dio) iz neke nove perspektive.

Jednim takvim novitetom počastio nas je nedavno HTV. Radi se o talijanskoj TV seriji Marija iz Nazareta, prikazanoj za Badnjak i Božić na drugom programu. Serija rekonstruira Evanđelje na pozadini prikaza života Blažene Djevice Marije. Naziv serije na prvi pogled podsjeća na kultni Zeffirellijev film Isus iz Nazareta, ali to je možda i jedina sličnost između tih ostvarenja, jer je u Zeffirellijevom prikazu zbog usredotočenosti na Isusa Marija stavljena u drugi plan. Da bi se o tome moglo argumentiranije progovoriti, potrebno je nešto reći o Marijinom liku u Novome Zavjetu.

Evanđeoska Marija

Filmski prikazi Marijina lika u Evanđelju uglavnom ovise o tome promatra li ga scenarist iz perspektive bližoj protestantskom ili katoličkom teološkom stajalištu.  Protestantska egzegeza sklona je zanemarivati Marijinu ulogu u Isusovom zemaljskom životu ponajviše zbog protivljenja katoličkom štovanju Marije (to je jedna od najvažnijih točki neslaganja protestanata s katolicima), a s druge strane zbog jakog naglašavanja potrebe za radikalnim osobnim obraćenjem u kojemu je vjerniku dovoljan Isus kojemu nisu potrebni nikakvi posrednici niti pomoćnici. U takvoj perspektivi se doimlje da Marija nakon Isusova čuda s vinom na svadbi u Kani uglavnom samo zbunjeno promatra što se to događa s njenim Sinom (na kojeg, dakako, nema nikakav utjecaj), iz poslušnosti ga prati po prašnjavim judejskim putovima sve do smrti na križu, ali nema nikakvu osobitu ulogu u nastanku Crkve i početku širenja kršćanskih misija. Ukratko, ona je samo obična i ne naročito značajna žena koja je bila samo Božje sredstvo da njegov Sin dođe na svijet, i tu njena uloga u povijesti spasenja zapravo prestaje. Zastupnici stajališta o Mariji kao sporednom liku u Evanđelju potkrijepili bi to činjenicom da pisci novozavjetnih poslanica nigdje ne spominju Mariju, niti se ona spominje u opisu Nebeske liturgije u Otkrivenju. Dakle, jedna od mnogih svetih žena, ali ne više od toga.

Naravno da nije teško pronaći slabe točke u takvom shvaćanju: što je s Isusovom bezgrješnošću od rođenja (u što i protestanti vjeruju) ukoliko se rodio od obične žene koja je griješnica kao i svi drugi ljudi (pa bi tako preko Marije trebao poprimiti i palu ljudsku narav), zašto ga Marija prati cijeloga života iako se u Mt 12:46-50[1]čini da se od nje distancirao. Osim toga, je li nebitno to što je Marija kao jedina žena povijesti čovječanstva imala čast tijekom devet mjeseci nositi u svojoj utrobi Božje dijete. Da, da…čije je to genetsko naslijeđe baštinio Isus? Čak i niz protestanata se slaže s tim da evanđeoski tekst neizravno upućuje na to da je Marijin i Isusov odnos znatno dublji i sadržajniji od onoga što se čini na prvi pogled. To je već mnogo bliže katoličkoj perspektivi koja vidi kako Marija aktivno i svjesno sudjeluje u Isusovu zemaljskom poslanju od početka do kraja, pomaže mu u svim njegovim zemaljskim tegobama, tješi ga kad mu je teško, podržava njegove učenike u trenutcima obeshrabrenja nakon Učiteljeva raspeća, a nakon osnutka Crkve postaje živuća podsjetnica i izvor uspomena na Isusovo djetinjstvo i zemaljski život.

 

Takvu Mariju prikazuje serija Marija iz Nazareta. Iako zbog potreba scenarija mjestimice preslaguje radnju u drukčiji vremenski ili prostorni kontekst u odnosu spram teksta Evanđelja, ne čini to na štetu poruke niti je iskrivljuje. A to je već nešto. Štoviše, serija pojašnjava neka mjesta u Evanđelju na koja dosadašnji filmski i TV projekti nisu obraćali veliku pozornost. Primjerice, prvi Isusov govor u sinagogi u Nazaretu koji ga je gotovo stajao života (sablazan slušatelja zbog njegova tumačenja Pisma i prijekora zbog nevjere), sumnja Isusove šire obitelji u njegovu pravovjernost, ali možda najvažnije mjesto je susret Marije i Isusa u okolnostima navedenim u Mt 12:46-50. Isusova tvrdnja o tome da su svi koji vrše volju njegova nebeskoga Oca njegova braća, majka i sestra, sablažnjuje njegovu obitelj, naviknutu na to da je krvna obiteljska povezanost najsvetija i najvažnija stvar koja uostalom osigurava povijesni kontinuitet Izabranoga izraelskoga naroda. Nagovaraju Mariju da ga ostavi riječima „Zar ne vidiš da te se odrekao?“ Međutim, Marija vidi dalje od njih i zna da se oko njena Sina okuplja nova duhovna obitelj, važnija od naravne. I odgovara: „On je sada moj Gospodar“. Točka na i jedinstvenoga odnosa Boga kao Marijinog Stvoritelja i Gospodara i Marije kao Božje Majke i zemaljske pomoćnice.

 

Marija i Antimarija

U Evanđeljima važno mjesto zauzimaju razni protivnici Isusove osobe i poslanja, od onog glavnog u duhovnom svijetu (sotona), do ljudskih osporavatelja, manipulatora, izazivača, izrugivača i urotnika. Isus iz Nazareta, a osobito Gibsonova Pasija, prikazuju te antikristovske pojave u različitim bojama i nijansama, koje Isus kao da izvlači iz zmijskih rupa na svjetlo dana. Marija iz Nazareta dodala je tim likovima nešto novo: tipski lik Antimarije uosobljen u zloj kraljici Herodijadi. Herodijada je u Evanđelju izravno skrivila pogubljenje Ivana Krstitelja, koji se protivio njenoj brakolomnoj vezi s Herodom Antipom za kojeg se udala napustivši prethodnog muža Filipa (što je bilo protivno židovskim starozavjetnim propisima). Pokušaj scenarističke rekonstrukcije lika Herodijade jedan je od pogonskih motora serije Marija iz Nazareta, jer je njoj pridružen lik Marije Magdalene, koja je u seriji Herodijadina prijateljica i dvorska kurtizana. Herodijada kao Antimarija poput starozavjetne Izebele i sličnih žena paučica plete urote i manipulira moćnim muškarcima da bi prosipala otrov, sijala smrt i likvidirala pravednike. Nasuprot Antimariji prava Marija i starozavjetne svete žene koje su joj prethodile (Mirjam, Ruta, Ana, Debora) pomažu muškarcima otvarajući im vidike i ohrabrujući ih da štite ono što je Božje. Iako se Herodijada i Marija u seriji ne sukobljavaju izravno, Herodijadino nastojanje da potkopa Isusovo poslanje pogađa smisao i cilj Marijina života. U seriji se gotovo nigdje ne spominje sotona kao Isusov protivnik, ali Herodijada to u jednu ruku nadomješta svojom zloćom i tijesno pripijenim androginim kostimima neprimjerenim tom vremenu, kao i činjenicom da u seriji uopće ne stari. Jednako izgleda u vrijeme Isusova rođenja i tridesetak godina nakon toga, u času Raspeća. Ne znam pouzdano je li to bila scenaristova nakana, ali tu je možda otišao predaleko. Naime, poput Herodijade za sve to godine nije ostarila niti njena prijateljica Marija Magdalena koja je sve te godine uživala u svili i kadifi udavši se za dvorskog velikodostojnika, sve dok užasnuta smrću Ivana Krstitelja i vidjevši pravo Herodijadino lice nije napustila dvor Heroda Antipe. Marija Magdalena je nesvjesna Bogotražiteljica koju su Isusove riječi već prije konačnog prekida s Herodijadom pomalo načele. Nakon bijega s dvora scenarist je poistovjećuje sa ženom uhvaćenom u preljubu (v. Iv 8) kojoj Isus oprašta i nalaže joj da više ne griješi. Tu je postala njegova sljedbenica, doduše jednako mladalačkog izgleda kao u vrijeme kad je Sveta Obitelj bježala pred Herodom u Egipat. Reklo bi se da su u starini imali neka čudesna sredstva za pomlađivanje, jer bi Magdalena u vrijeme Isusove službe prema ovakvome scenariju morala imati blizu pedesetak godina. Inače je Magdalenin lik dobro profiliran, osobito u dimenziji privrženosti Isusu, iako se serija nije pozabavila evanđeoskim izvještajem prema kojem je Isus iz nje istjerao sedam zlih duhova…možda to učini koji drugi sličan projekt. Nadajmo se da će biti jednako gledljiv kao i Marija iz Nazareta.

---

[1]Dok on još govoraše mnoštvu, eto majke i braće njegove. Stajahu vani tražeći da s njime govore. Reče mu netko: "Evo majke tvoje i braće tvoje, vani stoje i traže da s tobom govore." Tomu koji mu to javi on odgovori: "Tko je majka moja, tko li braća moja?" I pruži ruku prema učenicima: "Evo, reče, majke moje i braće moje! Doista, tko god vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima, taj mi je brat i sestra i majka." (Mt 12:46-50)

 

Sretan Božić

Sretan Božić svim kršćanima, a mir i blagoslov Božji svim ljudima dobre volje.

On, trajni lik Božji,
nije se kao plijena držao
svoje jednakosti s Bogom,
nego sam sebe "oplijeni"
uzevši lik »sluge,
postavši ljudima sličan;
obličjem čovjeku nalik,
ponizi sam sebe,
poslušan do smrti,
smrti na križu.
Zato Bog njega preuzvisi
i darova mu ime,
ime nad svakim imenom,
da se na ime Isusovo
prigne svako koljeno
nebesnika, zemnika i podzemnika.
I svaki će jezik priznati:
"Isus Krist jest Gospodin!" -
 na slavu Boga Oca.
(Fil 2:6-11)