Fatalna pogreška jednog političara u izboru prioriteta

Ne volim prijetiti paklom, ali ovu internetsku priču ne mogu propustiti. Ima što reći svačijem duhovnom stanju. I baš na današnji blagdan Sv. Petra i Pavla.

Jedan političar, zastupnik u parlamentu, koračao je putem kadli na njega naleti kamion i nanese mu smrtonosne ozljede. Nakon smrti njegova duša uputila se prema Raju. Na ulazu u Raj susrela je Svetog Petra.
„Dobro došao na nebesa“ - reče Sveti Petar. „Ustanovit ćemo hoćeš li otići u Raj ili Pakao.“
„Samo ti mene pusti u Raj, neće biti problema“ - reče političar.
„Pustio bih te da smijem, ali moram se pridržavati zapovjedi odozgor. Propis je takav da moraš proživjeti jedan dan u Paklu, jedan u Raju, a nakon toga ćeš odlučiti gdje ćeš provesti vječnost.“
„Dobro, dobro, ali ja sam se već odlučio za Raj“- reče političar.
„Žao mi je, propisi su propisi.“
Odmah zatim Sveti Petar ga otprati do dizala koje se spuštalo dolje, dolje i dolje, sve do Pakla.
Vrata dizala se otvore i političar se zatekne usred brižno održavanog terena za golf. U blizini su bile klupske prostorije, a ispred veliki broj njegovih prijatelja i političara s kojima je e često surađivao. Svi su bili razdragani i sretni, obučeni u elegantna odijela. Prilazili su da ga pozdrave, oživljavajući uspomene na lijepa vremena koja su zajedno proživjeli, bogateći se na račun poreznih obveznika.
Odigrao je prijateljsku partiju golfa, a poslije nje su uživali u jastogu i kavijaru i ispijanju šampanjca.
Među njima je bio i Đavlov menadžer, prijatan i ljubazan momak, koji se zabavljao sa njima plešući i pričajući viceve. Svi su se tako dobro zabavljali da nisu ni primijetili kada se primakao čas rastanka.
Svi su došli da ga isprate i mahali su mu dok se dizalo polako penjalo, penjalo, i penjalo naviše.
Zaustavio se pred nebeskim vratima gdje ga je već čekao Sveti Petar.
„Vrijeme je da posjetiš Raj.“
Političar je sljedeća 24 sata proveo u društvu veselih duša, premještajući se sa oblaka na oblak, svirajući harfu i pjevajući. I ovo vrijeme je brzo prošlo tako da se ponovo našao pred Svetim Petrom.
„Dobro, proveo si jedan dan u Paklu i jedan dan u Raju. Sada izaberi svoju vječnost.“
Parlamentarac malo razmisli pa odgovori: „Raj je tako divan, ali mislim da će mi bolje biti u paklu.“
Sveti Petar ga zatim bez riječi otprati do dizala i pošalje dolje, dolje i dolje, sve do Pakla.
Vrata dizala se otvore i poslanik se nađe usred zapuštene poljane prepune raznih otpadaka i smeća. U toj prljavštini mogao je da vidi svoje prijatelje kako sakupljaju otpad u crne vreće i čekaju da nešto siđe odozgo.
Priđe mu Đavao i zagrli ga prebacivši mu ruku preko ramena.
„Ne razumijem“ - zajeca političar. „Jučer sam bio ovdje, tu je bilo igralište za golf i klupske prostorije gdje smo se gostili jastogom i kavijarom, pili šampanjac, plesali i bogovski se zabavljali. Sada je tu pustinja prepuna otpadaka i prljavštine, a moji prijatelji izgledaju jadno. Što se dogodilo?“
Đavao mu se nasmiješi, pogleda ga ispod obrva i reče:
„Jučer smo imali predizborni skup. Danas si glasovao.“

Blažen čovjek koji treba Boga (Maksim Gorki)

Ja Boga ne trebam,
kažu, ali zato trebaju
ženu za ženom,
muža za mužem,
auto za autom,
položaj za položajem.
Nikad siti,
trajno osamljeni.
Ja Boga ne trebam!
Kažu, al’ zato trebaju tablete
i ne mogu zaspati.
Od čežnje im ostala pohlepa,
od ljubavi strast,
od politike intriga,
od moći nasilje,
od autoriteta prisila,
od tehnike tjeskoba,
od bogatstva svađa,
od vjere običaj.
Blažen čovjek koji treba Boga!

Papa Franjo u Sarajevu

Bilo je lijepo pratiti jučer boravak Svetog Oca Franje u Sarajevu. Osobno mi je najviše u sjećanju ostala njegova propovjed na misi na stadionu Koševo, te potresno ozračje u Katedrali tijekom svjedočenja dvojice svećenika i jedne časne sestre o mučenju i torturi koje su morali podnijeti tijekom posljednjega rata u Bosni i Hercegovini. Papu je to potreslo do ruba suza, a njegova spontana reakcija na to otkrila svu veličinu tog čovjeka koja se paradoksalno krije upravu u njegovoj malenosti pred Bogom i ljudima.

Nema svrhe da sad ovdje analiziram njegove poruke, jer će to drugi učiniti mnogo bolje od mene. Osobno više volim evangelizatorske poruke s dosta biblijskog začina od humanističkih kakve su u papinim nagovorima prevladavale, ali i te humanističke, humane i "predevangelizacijske" su jučer u specifičnoj sredini kakva je bosanskohercegovačka bile itekako potrebne i dobrodošle. Bile su znak da je Bog u stanju pomilovati po obrazu svakog stanovnika Bosne i Hercegovine bez obzira na vjeroispovjest. I da Bog, Isus Krist i papa kao takav nisu ničiji neprijatelji. U tom smislu su papine poruke sigurno mnogim slušateljima ulile nadu da nisu zaboravljeni i da Bosna i Hercegovina nije i ne mora ostati tamo neki "mračni vilajet" prepušten na milost i nemilost velikih i moćnih, izgubljena bestragija iz koje je najbolje što prije pobjeći glavom bez obzira. 

Koliko je malo ljudima potrebno pa da budu sretni barem jedan dan? Osobito u Bosni i Hercegovini. Briljantno je to sagledala tamošnja novinarka Martina Mlinarević Sopta na svojem Facebook profilu. Prenosim u cjelosti.

Nikad od rata naovamo moja zemlja nije izgledala tako lijepo. Tako normalno. Bez svojih uobičajenih ludila. Tako čisto. Bez svoje standardne prljavštine. Tako uredno. Bez svakodnevnog kaosa. Tako mirno i svečano. Bez svojstvenog nam licemjerstva i mržnje. Nikad od rata naovamo se nismo tako na milimetar približili onome do čega nas zaista dijeli samo milimetar, ali u našim glavama. Tako malo je potrebno da budemo svaki dan kao jučer. Bez ijednog najmanjeg incidenta, sa svim funkcionirajućim strukturama, s gomilom nasmiješenih lica dok svatko radi svoj posao zadovoljno i sve liči na zdravost. Jedan je čovjek tako jednostavno i potpuno nenametljivo pokazao da se možemo posložiti kao perfektne  lego kockice. I to je meni njegova najveća i najvažnija poruka. Koju nije niti izrekao.  A sve je u njegovim očima govorilo samo to – „Možete bolan, sve vi možete, ne dajte nikad više da vas uvjeravaju drugačije…“ Ponesite po jednu iskru iz tog njegovog pogleda i presadite je zato u svaki svoj dan. Jer nam sada ostaje najteža bitka. Da se sami sa sobom izborimo. Ako imamo IŠTA u ovim našim udarenim glavama.

 

https://www.facebook.com/pages/Martina-Mlinarevi%C4%87-Sopta/191817064263849?fref=nf

Treći svjetski rat pred vratima? Nadajmo se da nije.

Isus im odgovori: "Pazite da vas tko ne zavede! Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: 'Ja sam Krist!' I mnoge će zavesti." "A čut ćete za ratove i za glasove o ratovima. Pazite, ne uznemirujte se. Doista »treba da se to dogodi,« ali to još nije svršetak. »Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva;« bit će gladi i potresa po raznim mjestima. Ali sve je to samo početak trudova." (Mt 24:4-8)

Pisati ikakav ogled, čak i amaterski o mogućem trećem svjetskom ratu nezahvalan je posao iz više razloga. Kao prvo, to je previše uznemirujuća tema koja ne pridonosi širenju dobrih vibracija. Kao drugo, svatko normalan-uključujući i mene-mora se nadati i vjerovati da do toga rata neće doći, i da će ovaj svijet smoći snage civilizirano i bez mnogo prolijevanja krvi riješiti trenutnu svjetsku krizu. I konačno kao treće, ne znamo pouzdano u kojeg mogućeg izazivača rata uprijeti prstom, a osobito ne znamo hoće li takav rat doista biti nužan i neizbježan. Nadamo se da neće. Nakon prestanka hladnoga rata čitavi naraštaji su se s pravom ponadali da je sablast prijetećeg trećeg svjetskog rata konačno protjerana s površine majčice Zemlje i da nam svima slijedi konvergencija prema zajedničkim demokratskim i humanim vrijednostima koje nekako najviše predvodi Zapadna civilizacija.  Međutim, zaboravili smo na to da se politika ne vodi prema romantičnim osjećajima, nego u skladu s čistom pragmatičnom računicom koja računa s ratovima kao svojevrsnim „razvojnim projektima“.  Pa smo tako usred 2015. godine ponovo u situaciji u kojoj neki vrlo ozbiljni ljudi poput pape Franje[1], milijardera Georgea Sorosa[2] ili našeg umirovljenoga admirala Davora Domazeta tvrde kako je treći svjetski rat stvarno moguć kao rasplet sadašnje svjetske krize. Međutim, da vidimo kako to sagledava vrhunski predstavnik establišmenta jedne od svjetskih velikih sila koja bi u možebitnom svjetskom ratu bila među najvažnijim sudionicima.

Predviđanja Sergeja Glazjeva

Sergej Glazjev

Sergej Glazjev[3], ruski akademik i savjetnik predsjednika Putina za gospodarstvo, jedan je od najutjecajnijih kremaljskih mislilaca i ideologa čije riječi se shvaćaju ozbiljno. Ne treba osobito naglasiti da nije nimalo sklon američkoj prevlasti u svijetu i da su ga SAD stavile na popis ljudi kojima je u skopu proturuskih sankcija zabranjen ulazak na američko tlo. Za nas je pak Glazjev zanimljiv ponajviše zbog svojeg opširnog teksta Kako ne izgubiti rat kojeg je objavio prošle godine na portalu worldcrisis.ru[4].  Tekst nam odaje način kako vrhovi velikih država dugoročno predviđaju razvoj svjetskih događaja i planiraju moguća rješenja kriznih situacija. I dok nas sredstva javnog priopćavanja svakodnevno bombardiraju paničnim i emotivno usmjerenim porukama o patnjama običnih malih ljudi u sve češćim ratovima i sukobima u svijetu, Glazjevov analitički tekst pokazuje kako sadašnja svjetska kriza nije nastala neočekivano poput slučajne tučnjave pijanaca u nekoj lokalnoj birtiji. Ratovi su preozbiljne stvari da bi se vodili zbog nekakvih trivijalnih gluposti. To bi nam sigurno potvrdilo i mnoštvo dobrih američkih analitičara, osobito Henry Kissinger, ali njima se sada ne možemo podrobnije baviti.

Glazjev u svojem tekstu vrlo podrobno analizira ukrajinsku krizu postavljajući je u kontekst sveopće svjetske krize. Njezin uzrok vidi u slabljenju SAD kao jedine svjetske supersile i premještanju težišta svjetske moći prema Kini i Aziji, te u nastojanju SAD da to spriječi i sačuva svoj položaj globalnog središta moći i utjecaja. To je prema njemu glavni uzrok nemogućnosti zaustavljanja nastanka novih kriznih žarišta i zahuktavanja svjetske krize, a iza svega stoje tektonski potresi na razini svjetskih gospodarskih kretanja koji u konačnici mogu dovesti do izbijanja svjetskog rata. Glazjev ne priziva svjetski rat, ali smatra da opasnost od njega postojati sve dok SAD ne odustanu od nakane za stjecanjem globalne prevlasti. Prema njemu će godine 2015-2018. biti najopasnijim razdobljem za svjetski mir zbog mogućeg izbijanja niza velikih regionalnih ratnih sukoba koji bi zajedno mogli razbuktati uništavajuću vatru svjetskog rata ako se na vrijeme ne obuzdaju. Upravo tada će doći i do velikih promjena u svjetskom gospodarstvu i njegove modernizacije na raznim razinama što će dovesti do velikog pritiska na političke čelnike i snažno utjecati na međunarodne odnose. Taj bi proces trebao završiti u godinama 2020-2022. Tada će doći do snažnog tehnološkog napretka razvijenih zemalja i Kine, a Rusiji prijeti opasnost da u tom procesu zaostane. Upozorava kako američki analitičari očekuju da će se Rusija nakon 2020. godine početi raspadati na regije zbog svojih unutarnjih suprotnosti. Navodno SAD podupiru te dezintegracijske procese s gotovo 10 milijardi dolara godišnje. Zato savjetuje svojoj vladi da nastavi razvijati vojnu silu Ruske federacije i predlaže široku proturatnu koaliciju država članica BRICS, Europske Unije, Latinske Amerike, Azije i zemalja skupine G77. Ta bi koalicija trebala spriječiti i obuzdati kaotične regionalne ratove i ponuditi aktivne modele izlaska iz svjetske krize. Glazjev razmatra tri moguća ishoda svjetske krize. Prvi je njezino prevladavanje pomoću novog vala gospodarskog rasta. Time bi se uspjelo zauzdati krizu uz posljedicu stvaranja novog globalnog financijskog sustava zasnovanog na ravnopravnosti većeg broja valuta, a ne samo na dolaru kao svjetskoj pričuvnoj valuti. Drugi scenarij je katastrofičan; u slučaju neuspjeha sadašnji svjetski financijski sustav mogao bi se raspasti na regionalne sastavnice, velik dio svjetskog kapitala bi propao, smanjio bi se životni standard u zemljama „zlatne milijarde“, pojavila bi se dublja recesija i protekcionističke barijere među regijama. Treći scenarij se sastoji u produljenju krize na neodređeno vrijeme. To bi moglo dovesti do porasta kaosa u svijetu i raspada niza institucija u središtu i na periferiji. Napredovat će samo one odabrane strane koje će biti u stanju prestići ostale i „zajašiti“ nov val gospodarskog rasta. Prema Glazjevu sadašnja situacija odgovara trećem scenariju koji obuhvaća elemente preostalih dvaju. Da bi došlo do prijelaza ka prvom optimističnom scenariju potrebno je formirati prije svega globalne regulacijske ustanove koje će biti u stanju regulirati potrese na svjetskim financijskim tržištima.

Ne treba biti gospodarski stručnjak niti strateg da se zaključi što bi za američko gospodarstvo i Zapad u cjelini (pa posljedično i za Hrvatsku i nas u njoj) moglo značiti odustajanje ostatka svijeta od dolara kao svjetske rezervne valute. Rusija i Kina su primjerice u uzajamnom platnom prometu prestale koristiti dolare i prešle su na obračun u vlastitim valutama. Prihvate li takvu metodu i druge države, osobito one u BRICS-u, gomila nepotrebnih dolara mogla bi se vratiti u SAD i izazvati tešku inflaciju. Stvarnost je pak takva da čak i George Soros dopušta mogućnost da kineski juan postane drugom svjetskom rezervnom valutom uz dolar. Različiti projekti poput kineskog Novog puta svile mogli bi smanjiti ovisnost euroazijskih država o prijevozu roba pomorskim putevima koji su pod nadzorom ratne mornarice SAD. Gospodarskim i prometnim povezivanjam euroazijskog prostora najviše bi se okoristile Kina i Rusija kao najveći globalni konkurenti Sjedinjenih Država, a to sigurno neće ostati bez njihovoga odgovora. Čini se da bi nam doista mogla nastupiti zanimljiva vremena, iako vjerojatno ne i zabavna. Nadajmo se da će sve navedeno ostati samo na prognozama i da neće doći do legendarne Einsteinove izjave prema kojoj on „ne zna kako će se voditi treći svjetski rat, ali zna da će se četvrti voditi toljagama.“

Malo vjerničkoga razmišljanja

Započeti rat je kao otvoriti vrata mračne sobe. Nikad ne znaš što će se dogoditi. (Adolf Hitler, njemački diktator, izazivač 2. sv. rata)

Zadržat ćemo se još malo na problematici svjetskih ratova, iako su o njima povjesničri i stručnjaci napisali gomilu knjiga koja bi mogla doseći visinu Himalaja. Svjetski ratovi izbili su ponajviše zbog želje tadašnjih velesila za novom podjelom svijeta i područja utjecaja. Uvijek bi im prethodile utrke u naoružanju kao i niz regionalnih i lokalnih sukoba u kojima su velesile odmjeravale živce i snage prije konačnog zvona za prvu rundu u pravom ringu. Prvi svjetski rat zloslutno su najavile aneksiona i agadirska kriza, drugi pak španjolski građanski rat i čehoslovačka kriza. Oba svjetska rata započele su države svjesne svojeg slabljenja i željne da to preduhitre (Austro-Ugarska) ili da stvore nov imperij i steknu vodeću ulogu u svijetu (Hitlerova Njemačka). U oba slučaja pokazalo se kako ni najbriljantniji ratni planeri ne mogu predvidjeti tijek ratnih preokreta, i da pokretanje velikog rata nosi strahovit rizik za samog pokretača jer je rat sam po sebi kriza velikih razmjera koju se ne može učinkovito nadzirati. Oba rata su prema predviđanjima svojih planera trebala trajati nekoliko mjeseci, a pretvorila su se u beskrajne višegodišnje klaonice. Spomenuti Hitler primjerice je fatalno pogriješio napadajući Poljsku, jer nije uopće očekivao da će mu Britanija i Francuska navijestiti rat, iz čega se na nesreću milijuna nedužnih ljudi koji su zbog njega poginuli više nije mogao izvući. 

Svjetski ratovi, osim tragedije milijuna ljudi i razaranja nebrojenih dobara imali su kao posljedicu smanjenje broja velesila i koncentraciju svjetske moći u sve manjem broju ruku. Doveli su i do projekata nadnacionalnih svjetskih upravnih tijela (Liga naroda i Organizacija Ujedinjenih Naroda) kakvih prije njih nije bilo. Ukratko, preorali su i prekopali svijet i civilizaciju kao nijedan proces prije njih osim možda seobe barbarskih naroda i propasti Rimskoga carstva barem što se Europe tiče. Pokazalo se da je u pravu bio sir Edward Grey, britanski ministar vanjskih poslova, kada je uoči ulaska svoje zemlje u prvi svjetski rat i saznanja o napadu Njemačke na Belgiju rekao: Po čitavoj Europi gase se svjetiljke. Dok živimo, nećemo ih više vidjeti. S prvim svjetskim ratom nestao je čitav jedan svijet koji su europski narodi gradili stoljećima, a drugi rat je do kraja uništio i satro ono što je preostalo.

Oba svjetska rata trajna su opomena nama kršćanima i zato što su zadala razorne udarce europskom kršćanstvu. Onaj prvi, Veliki rat, imao je kao posljedice pojavu  totalitarnih ideologija nacizma i komunizma, uspon ateizma i širenje okultizma. Onaj drugi doveo je do teških podjela među samim kršćanima od kojih su neki kolaborirali sa silama Osovine, u velikoj opasnosti bio je i sam Vatikan tijekom njemačke okupacije Rima, a nakon rata nastala je u Europi željezna zavjesaiza koje je Crkva trpjela progone kakvih nije bilo od vremena poganskih rimskih careva. Možemo samo zamisliti kakve bi posljedice imao treći svjetski rat čak i bez korištenja nuklearnog oružja. Ako do njega dođe-a nadajmo se da neće-to će biti najveće iskušenje za Crkvu i čovječanstvo od njihova postanka. Na sreću je Bog taj koji vodi povijest, a ne ratni i geostrateški planeri, kolikogod pametni bili. Isus nam jamči da do njegova ponovnoga dolaska neće nestati Crkve niti ljudi na zemlji. Uzdajmo se u njegovu Riječ štogod se postavilo pred nas.

---

[1] Papa Franjo: Treći svjetski rat se događa, i to upravo. http://www.vijesti.rtl.hr/novosti/1324326/papa-franjo-treci-svjetski-rat-se-dogadja-i-to-upravo/, 23.5.2015.

[2] Zabrinuti milijarder Soros: Prijeti nam treći svjetski rat. http://danas.net.hr/svijet/zabrinuti-milijarder-soros-prijeti-nam-treci-svjetski-rat, 24.5.2015.

[3] Sergej Glazjev (1961.) ruski je akademik i bivši političar, osnivač političke stranke Rodina (Domovina). Doktorirao je ekonomiju na moskovskom sveuličištu, napisao četrdesetak knjiga. Više o njemu na stranici http://en.wikipedia.org/wiki/Sergey_Glazyev

[4] http://worldcrisis.ru/crisis/1584472

Neuspjeh čeških vidovnjaka u kontroliranom pokusu otkrivanja sakrivenih stvari

Zanimljiv pokus nazvan Paranormální výzva (Paranormalni izazov) provodi se odnedavna u Češkoj. Organizira ga je Češki klub skeptika, a cilj mu je provjeriti i ispitati sposobnosti navodnih vidovnjaka. Svatko tko misli da je vidovit može se prijaviti organizatorima i iskušati svoje sposobnosti pogađajući sadržaj zapečaćenih kutija u kontroliranim uvjetima. Ukoliko mu to uspije, organizatori će ga nagraditi iznosom od sto tisuća čeških kruna (oko 4500 eura).

Pokus je započeo postavljanjem triju zatvorenih kutija u posebnoj kasi u praškom trgovačkom centru Nový Smíchov. U jednoj kutiji bila je četkica za zube, u drugoj komad papira, a u trećoj lješnjak. Zanimanje vidovnjaka za pokus (a vjerojatno i nagradu) bilo je veliko, ali niti jedan nije uspio pogoditi sadržaj svih triju kutija. Nepremostivom preprekom za sve pokazao se lješnjak, dok su pojedini sudionici uspjeli prepoznati preostala dva sakrivena predmeta. Jedan od autora pokusa Jakub Kroulík izjavio je da bi organizatori priznali vidovnjacima rezultat da su umjesto lješnjaka naveli bilo kakav okrugli predmet, jer je u kutiji mračno, a to može negativno utjecati na vidovnjakovu percepciju. Međutim, nijedan nije slutio da bi u kutiji moglo biti išta okruglo, pa je nagrada ostala organizatorima.

Među sudionicima pokusa bilo je dosta ljudi koji su se javili tek tako radi zabave, a ne zbog navodnih mimonaravnih sposobnosti. „Računali smo s time od početka i zato nismo htjeli nikoga unaprijed isključiti iz pokusa. Uostalom, tu se ne radi o nečem osobito ozbiljnom nego o happeningu koji je imao za cilj pokazati da ljudi koji bi mogli otkrivati skrivene stvari na temelju  mimonaravnih, a ne prirodnih sposobnosti , jednostavno ne postoje“-izjavio je Leoš Kyša, jedan od organizatora iz češkog kluba skeptika.

„Ja ne gubim nadu“-dodao je Jakub Kroulík. „Siguran sam da je za akciju čulo još više ljudi s mimonaravnim sposobnostima i da će se u nju uključiti kako bi razuvjerili skeptike.“

Mimonaravne sposobnosti nije lako iskušati. Ne zbog toga što bi to bilo neizvedivo, nego zato što ljudi koji misle da ih imaju smatraju da to nije moguće. Naravno, ukoliko tko solidno zarađuje iskorištavajući vjeru drugih ljudi u njegove navodne mimonaravne sposobnosti, tada sigurno nije sklon riskirati neuspjeh u kontroliranome pokusu. Zato skeptici nude velike novčane nagrade kako bi navodne vidovnjake, astrologe i predstavnike sličnih djelatnosti naveli da sudjeluju u pokusima. Najveću nagradu za dokazivanje mimonaravnih sposobnosti u kontroliranim uvjetima ponudio je 1964. godine James Randi, slavni kanadski iluzionist i skeptički istraživač paranormalnih pojava. Nagrada danas iznosi ni manje ni više nego milijun dolara, i još je ama baš nitko nije uspio osvojiti. Ukoliko se tko želi natjecati, mora se unaprijed dogovoriti s povjerenstvom organizatora o uvjetima pokusa koji treba isključiti bilo kakvu mogućnost slučajnosti u dobivanju rezultata.

Baš me zanima kako bi takav pokus protekao u Hrvatskoj? Kandidata za pokus bilo bi sigurno više nego mnogo.

Izvor: http://technet.idnes.cz/jasnovidci-a-chemtrails-a-jasnovidec-neexistuji-fup-/veda.aspx?c=A150320_143625_veda_kuz, 15.5.2015.

Pogledaj dom svoj, sveti Patriče!

Jučer sam naveo slučaj Ujedinjene francuske protestanske crkve i njezine odluke o omogućavanju pastorima da blagoslivlju životne zajednice homoseksualaca i lezbijki. Još se tipkovnica na računalu nije ohladila, a već su stigli rezultati referenduma u Irskoj[1], u kojoj je znatna većina tamošnjih katolika glasovala za ustavnu odredbu prema kojoj se riječ "brak" priznaje istospolnim zajednicama. Dakle, točno suprotno od onoga za što smo glasovali mi u Hrvatskoj.

U francuskom slučaju je vodstvo tamošnje protestantske crkve bilo za to da se omogući blagoslivljanje istospolnih zajednica, dok je većina vjernika navodno protiv. U Irskoj je suprotno: vodstvo tamošnje Katoličke crkve je bilo protiv, a većina vjernika za izjednačavanje istospolnih i raznospolnih životnih zajednica. Svakojake usporedbe mogu se povući između tih dvaju slučajeva. Rekao bih da je pretjerano tvrditi da su se Irci odvratili od Katoličke crkve zbog pedofilnih skandala pojedinih svećenika ili ustanova, o čemu su ih neumorno godinama bombardirali sekularistički mediji. Prije će biti da je ishod referenduma plod svih mogućih utjecaja suvremenoga doba od tzv. seksualne revolucije do sekularizma, što je kod mnogih dovelo do sumnje u istinitost kršćanske poruke u njezinoj kompleksnosti. Kako bi bilo da u Hrvatskoj organiziramo referendum o zabrani abortusa? Bilo bi zanimljivo provesti nešto slično referendumu s pitanjem, primjerice, je li Isus Krist za ljude Bog i Spasitelj? Mislim da nam se rezultati ne bi baš svidjeli, i to ne samo u Irskoj. Čim Isus Krist nije u središtu života i vjere kršćana, tada središtem postane nešto drugo, a najvjerojatnije nekakva svjetovna politička ideologija.

Irski poučak govori nam koliko je prevrtljiva stvar uzdati se u trajnost kršćanskog utjecaja u društvu na temelju navodne većine kršćana i vjerovati da će to biti trajna pojava. Neće. Većina je obično sklona poći širokim putem ako joj se to uvjerljivo prikaže, a lako može promijeniti mišljenje, ne samo u Jeruzalemu oko 33. godine nakon Kristova rođenja. A može biti još i gore ne bude li uvjerljivog, osmišljenog i poštenog svjedočenja vjere nas preostalih koji bismo za neko vrijeme doista mogli postati "malo stado". Više nego ikada potrebni su nam ljudi poput Svetog Patrika, evangelizatora i zaštitnika Irske. Sveti Patriče, pogledaj svoj dom i što od njega nastade-ne samo u Irskoj, nego u cijeloj Europi. I ne prestani moliti za nas.

 

---

[1]http://www.laudato.hr/Novosti/Svijet/Irska-referendumom-ozakonila-istospolne-brakove.aspx

 

Francuska ujedinjena protestantska crkva blagoslivljat će životne zajednice homoseksualaca i lezbijki

Sve većem broju protestantskih crkava i zajednica koje su promijenile uvjerenja o ljudskoj spolnosti u svjetlu tzv. seksualne revolucije priključila se i Francuska ujedinjena protestantska crkva. Crkveni sinod izglasovao je 18. svibnja ove godine da će njezini pastori smjeti blagoslivljati životne zajednice homoseksualaca i lezbijki. Odluka sinoda nije za pastore obvezujuća i dopušta im u tom pitanju izbor, tako da mogu sami odlučiti hoće li ili neće blagoslivljati homoseksualne „brakove“. Isto se odnosi na pojedine crkvene zajednice ili župe. U praksi to izgleda tako da homoseksualni partneri sklope „brak“ pred matičarem, a zatim im pastor pred okupljenom zajednicom izriče blagoslov na sličan način kao i kod heteroseksualnih mladenaca.

Francuska ujedinjena protestantska crkva nastala je 2012. godine sjedinjenjem francuske Luteranske i Reformirane (kalvinističke) Crkve. Obuhvaća ukupno dvije trećine svih francuskih protestanata, koji pak zajedno čine oko 2% francuskog pučanstva. Čini se da se većina francuskih protestanata protivi blagoslivljanju životnih veza homoseksualaca i lezbijki, ali vodstvo Crkve očito misli drukčije. To pitanje već dulje vrijeme dovodi do velikih podjela u protestantskim denominacijama od kojih one liberalnije sasvim otvoreno provode vjenčanja homoseksualnih parova, a one druge se tome protive.

Martin Luther, Jean Kalvin i drugi reformatori sigurno bi se čudom čudili mnogim stvarima da su danas živi.