Opraštanje, prijateljstvo i tako to...

Jedan me prijatelj putem interneta naveo da porazmislim o ljudskom i božanskom opraštanju.
Mnogo je toga već rečeno i napisano o toj temi, ali neće škoditi da dodam malo vlastitih razmišljanja i zapažanja. Nisam se trudio oko uobličavanja teksta, pa ga objavljujem onako sirovog kakav mi je naišao.

Ako oprostim osobi koja ne traži oprost, pobjeđujem svoju prirodnu sklonost osveti i odričem se prava na zadovoljštinu, što je prema Novom Zavjetu očito Bogu ugodno i drago. Također sprječavamo da nas obuzme mržnja prema toj osobi. Ne tražim od Boga da tu osobu kazni niti da joj uzme za grijeh to što je mene oštetila. To je izravno nasljedovanje Isusova primjera na križu, kad je On oprostio svojim neprijateljima iako oni nisu tražili oprost od njega.

Međutim, oprostiti njima ne znači da su im bili time oprošteni i njihovi grijesi niti da će ući u raj "ni krivi ni dužni". Isus im urotu protiv sebe neće uračunati u grijeh, ali nevjeru vjerojatno hoće, osim ako se ne obrate.

Kod Boga imamo prividan sukob između njegove očigledne ljubavi prema svemu stvorenju i spremnosti da sve oprosti i s druge strane između njegove svenadležnosti i brizi za svetost svemira. (Otac vaš nebeski dobar je prema nezahvalnima i zlima). Ako bi Bog bio u situaciji da oprosti nekome tko ne traži oprost, tada bi najprije trebao oprostiti sotoni i primiti ga natrag u raj. Međutim, bi li to sotonu promijenilo, bi li se on zbog toga pokajao i popravio? Ne bi, jer ne može. Njegovo stanje neprijateljstva prema Bogu je trajno i nepromjenjivo. Isto je s ljudima koji umru u stanju trajnog neprijateljstva prema Bogu. Oni to nakon smrti više ne mogu promijeniti. I baš zato što se u vječnosti čovjek (ili demon) više ne mogu promijeniti niti popraviti, Bog im ne može oprostiti i primiti ih takve u raj.

Tako je i s ljudima na zemlji: ne možeš biti prijatelj s nekim tko ti je očiti neprijatelj i radi ti o glavi. Tek ako ti prestane biti neprijatelj možete biti prijatelji, a niti to ne ide odmah, nego kroz dugo razdoblje stjecanja povjerenja i kušnji toga povjerenja. U tome je vjerojatno bit sve priče o raju, čistilištu i paklu.

Sretan Uskrs!

Nakon najveće izdaje u povijesti (Judine) i najmračnije noći u kojoj se činilo da je baš sve izgubljeno, svjetlo Isusova uskrsnuća obasjalo je svo čovječanstvo i dalo mu neugasivu nadu.

A on je naše bolesti ponio,

naše je boli na se uzeo,

dok smo mi držali

da ga Bog bije i ponižava.

Za naše grijehe probodoše njega,

za opačine naše njega satriješe.

Na njega pade kazna -

radi našeg mira,

njegove nas rane iscijeliše.

(Iz 53: 4-5)

Sretan Uskrs!

Razmišljanje o prosvjedu protiv usvajanja Istanbulske konvencije

Prije nego što podignem odn. uzvisim svoj pogled, morat ću ga poniziti. (D. Wilkerson).

U subotu 24. ožujka u Zagrebu se održao organizirani prosvjed protiv usvajanja Istanbulske konvencije. Jelačićev trg bio je pun puncat prosvjednika, a njihov točan broj još uvijek je predmet prepirke između zagovornika i protivnika konvencije, pa se prema afinitetima kreće od 5 do 70 tisuća.

Nisam sudjelovao u prosvjedu jer nisam prosvjednički tip, a nešto mi nije dalo da tamo idem…napisat ću kasnije što to. Da bude jasno, protivim se rodnoj ideologiji i potpisao sam peticiju protiv usvajanja konvencije. Nalazim u njoj dvosmislena i ne baš dobra mjesta koja bi se kasnijom „metodom rezanja salame“ odn. naknadnim nakaradnim interpretacijama mogla interpretirati vrlo represivno protiv svih zagovornika tradicionalnih vrijednosti. Stvar djeluje nekorektno. Naravno da žene treba štititi od nasilja, ali okvir za tu zaštitu mi se ne sviđa.

U medijskim izvješćima o prosvjedu, slikama transparenata i nastupima govornika primijetio sam dvije stvari: mnoštvo ironije i ljutnje na račun idejnih protivnika i premijera koji da želi prevariti hrvatski narod i svoje biračko tijelo, pozivanja na našu katoličku i nacionalnu baštinu, i nekakav generalni ton osude nad onima koji nam žele nametnuti rodnu ideologiju čiji tonovi se dadu naslutiti u konvenciji. Sve je to bilo manje-više uvjerljivo i opravdano iz perspektive političkog djelovanja katoličkih udruga i strategije javnih prosvjeda, ali ipak mi je nešto važno u svemu tomu nedostajalo. Tek jučer, nakon molitve, shvatio sam u čemu je stvar.

Nedostajalo je ljubavi prema našim protivnicima i neprijateljima! I to u onom Isusovom smislu: suosjećanja s njima u njihovoj zabludi, brizi za njihove duše, majčinskoj Marijanskoj nježnoj zabrinutosti zbog onih koji lutaju kojekakvim putevima i svijesti da je primjerice premijer Andrej Plenković, kakvegod mane kao političar imao, ipak prije svega ljudsko biće i Božje stvorenje koje nije zaslužilo da ga se izruguje i omalovažava. Najlakše je danas proklinjati i ismijavati političare svih vrsta, ali je li to izraz kršćanske ljubavi prema bližnjem? Nije. Zapravo se takvim pristupom izlažemo opasnosti da prema drugim i protivnim ljudima nastupamo s mržnjom i prijezirom u srcu unatoč religijskim frazama i izrazima koje koristimo u govoru. Umjesto toga primjerenije bi bilo moliti za njihovo obraćenje, ali ne s nakanom dati drugome do znanja „vidi kako si glup što nisi kao ja“, nego „Bog te ljubi iako u to ne vjeruješ, potraži ga radi svojeg dobra.“

Priznajem da je danas odlazak na sličan prosvjed pomalo čin građanske hrabrosti, imajući u vidu puzajuću babilonizaciju našeg društva koja je po sebi neprijateljski nastrojena prema bilo kakvom javnom očitovanju kršćanske vjere. Ali bez očitovanja ljubavi prema neprijateljima nećemo biti uvjerljivi kolikogod nam racionalno argumentiranje našeg uvjerenja bude kvalitetno, a osobito ako bude zaogrnuto u trijumfalizam i osudu protivnika bez ljubavi prema njemu. Ako ipak odem na neki sličan javni prosvjed-jer su vremena takva da ne možeš glumiti nesvrstanog-gledat ću da to imam na umu barem sam za sebe.

Babilonska kronika (2): još jedna loša ideja ponovno na pomolu

Jesam li za svjetsku vladu? Jesam - ali tek kada dođe Mesija. (Parick Buchanan)

Rastući ocean raznih svjetskih problema kojima se ne vidi kraj niti rješenje naveo je neke utjecajne ljude poput fizičara Stephena Hawkinga[1] da ponovno kao moguće rješenje prizovu nastanak svjetske vlade[2]. Ne bih ovdje spominjao bezbrojne ozbiljne i manje ozbiljne komentare prema kojima svjetska vlada već postoji i radi iz sjene, nego tek da dadem kratak načelni osvrt zašto mislim da to nije dobra ideja. Štoviše, zašto je to zapravo loša ideja, ali bi na neugodno iznenađenje mnogih mogla čak i nakratko zaživjeti potaknuta raznim negativnim trendovima u našoj civilizaciji.

Hawking i mnogi drugi po svemu sudeći smatraju da današnja međunarodna tijela poput Ujedinjenih naroda nisu više sposobna nositi se s izazovima svjetskih procesa, i da su se opasnosti tako nagomilale da ih je moguće kontrolirati i spriječiti samo iz središnjeg svjetskog centra moći koje bi imalo daleko veće ovlasti od te središnje međunarodne organizacije. Iako UN mogu izglasovati sankcije ili čak pokrenuti rat protiv neke „neposlušne“ države, mehanizam njihova odlučivanja podliježe suglasnosti velikih sila u Savjetu sigurnosti odn. pravu veta pojedinih sila. Stoga ga je lako blokirati. Ukoliko bi se pravo veta ukinulo, tad bi UN postale mnogo učinkovitije. Teško je, naravno, zamisliti da bi se ijedna velika sila tek tako odrekla prava veta, osim da na to bude prisiljena i da nema izbora. Takvo što je zamislivo samo u slučaju događaja koji bi je potpuno onesposobio u ulozi velike sile-potpun ratni poraz ili gospodarski krah koji bi doveo do sloma države ili njezine dezintegracije. Nema države, nema prava veta. Kako jednostavno, Watsone! Ali ne demokratski, a još manje miroljubivo.

Tek tada bi započeo divlji rodeo. Prizivanje svjetske vlade koja bi imala moć i vojnu silu kojom bi mogla dijeliti packe i pljuske posvuda po svijetu značilo bi nestanak svijeta kakvog poznajemo, s potpunom promjenom društva i kulture. Bila bi to prava globalna revolucija, ali ne potaknuta nižim slojevima, nego onima koji smatraju da se svijetom više ne može upravljati na stari način. A kad krenu revolucije, tad obično padaju glave i teško se iskušavaju životni temelji na kojima ljudi stoje. Pogonsko gorivo svih revolucija jesu njihovi neprijatelji koje treba odstraniti radi „općeg probitka“. Nešto slično gledalo je čovječanstvo u povijesti Rimskog carstva: kada Republika više nije mogla zaustavljati građanske ratove i pobune, njezin reprezentativni organ-senat-dao je svu vlast u ruke „prvom među jednakima“, božanskom imperatoru koji je zahvaljujući silnoj koncentraciji moći uspio uvesti red i satjerati neprijatelje države u podzemlje ili zatvore. Protiv cara nije postojao zakon i nitko se nije mogao prizvati na neko više sudište od carskog ako bi bio osuđen. Znalo se čija je zadnja. Tako bi moglo biti i s nekom budućom svjetskom vladom.

Glavna nepoznanica u problematici formiranja svjetske vlasti jesu njezin svjetonazor i iz njega potekle vrijednosti koje bi zastupala. Bi li radila za opće dobro, ili bi išla logikom smanjenja broja gladnih usta kao izvora potencijalnih nemira u svijetu? Kako bi se nosila s financijerima svojih aktivnosti i njihovim zahtjevima? Bi li mogla uskladiti svijet bogatih i privilegiranih s onim drugim? Kome bi odgovarala za svoj rad, kad je izvjesno da je tehnički nemoguće organizirati globalne izbore sedam i više milijardi ljudi za nekakav svjetski parlament? Bi li svjetska vlast uopće mogla demokratski funkcionirati suočena s izazovima koji bi zahtijevali primjenu nasilja i stvaranja kraćih ili duljih ratnih ili poluratnih stanja u svijetu? Bi li poštivala slobodu savjesti i dopustila postojanje legalne oporbe?

Previše je tu nejasnoća i neodgovorenih pitanja koja zapravo otvaraju mogućnost da se razvoj neke buduće svjetske vlasti kakogod ona izgledala usmjeri u pravcu globalne diktature ili autoritativnog centra moći. Čak ni obične svađe među pojedinim ljudima često nije moguće riješiti na lijep način, a kamoli ratove među narodima. Međutim, kad se vlast jednom prihvati mača u uspostavljanju reda i mira, tada teško mač vraća u korice ukoliko na to nije prisiljena. A neku buduću svjetsku vlast zapravo nitko ne bi mogao prisiliti ni na što. Čak je i Rimsko carstvo u vremenima dvostoljetnog Rimskog mira moralo neprestano izdržavati vojsku od 30 legija za obranu vlastitog poretka, a pobune i ratovi sveudilj su izbijali čas ovdje, čas ondje. Mogućnosti korupcije i zlouporaba u takvim uvjetima ne bi se mogle niti sagledati, a takav mir mogao bi u stvari biti gori od najgoreg nemira. Ne bih rekao da bi to donijelo povoljne mogućnosti za rast Kraljevstva Božjeg. Naprotiv. Zato je to u startu loša ideja.

---

[1] http://www.independent.co.uk/life-style/gadgets-and-tech/news/stephen-hawking-world-government-stop-technology-destroy-humankind-th-a7618021.html

[2] osnovni uvod u problematiku svjetske uprave ili vlade na https://en.wikipedia.org/wiki/World_government

Opet magla iz Njemačke

Ne običavam kritizirati pojave u Crkvi, jer kritičara imamo ionako previše, a rješavatelja problema nekako premalo, tako da ne bih htio pridonijeti širenju kriziterskog mentaliteta. Međutim, ne mogu šutjeti o jednom aktualnom slučaju. Radi se o čudnoj i zabrinjavajućoj „ideji“ ponikloj u nekim njemačkim crkvenim krugovima koju je nedavno izrekao dopredsjednik Njemačke biskupske konferencije, biskup Franz-Josef Bode iz Osnabrücka. Prema njemu bi trebalo otvoreno raspraviti trebaju li katolički svećenici blagosloviti istospolne parove.[1] Riječi oca biskupa u intervjuju dnevniku Neue Osnabrücker Zeitung prilično su znakovite: “Istospolni odnosi obično se klasificiraju kao teški grijeh u Crkvi, ali potrebno je razmišljati kako ih možemo razlikovati. Ne bismo li trebali biti pravedniji, s obzirom na to da postoji mnogo toga što je pozitivno, dobro i točno u ovome? Ne možemo li, primjerice, razmotriti blagoslov – nešto što se ne smije pomiješati s ceremonijom vjenčanja?“ To je po svemu sudeći klasičan slučaj ispuštanja probnoga balona ne bi li se vidjelo kako će na takvu tvrdnju reagirati javnost, a osobito crkvene strukture.

Doista se čudim kako je takva „ideja“ uopće uzmogla ugledati svijetlo dana uzimajući u obzir stoljećima neupitno stajalište Katoličke Crkve o homoseksualnosti, ali tko zna, možda društveni, politički, medijski pritisci ipak polako daju plodova u postizanju učinka na unutarcrkvene procese? Nije nimalo teško zaključiti što bi se dogodilo kad bi Crkva nekim slučajem prihvatila takvu praksu. Posljedice po njen integritet osobito na području etike bile bi katastrofalne, jer bi se stvorio presedan prema kojemu više nijedan element crkvenoga nauka ne bi mogao ostati nedodirljiv. Bio bi to konačan trijumf tzv. seksualne revolucije[2] nakon kojega bi se i unutar Crkve mogao ostvariti jedan od njenih slogana – „prevrednovanje svih vrijednosti“ – kao put u konačno razvodnjavanje katolicizma i obljutavljenje evanđeoske soli u njemu. „Razvodnjena religija jednako je dobra kao i nikakva, samo je (za nas) mnogo zabavnija“-poručuje Lewisov stari đavao Screwtape mlađem Wormwoodu. Pa, prema tome, glede „ideje“ mogu reći samo jedno-nein, danke!

---

[1] https://www.quovadiscroatia.com/progresivni-nijemci-opet-sablaznjavaju/

[2] Seksualna revolucija, v. Hrvatska enciklopedija, http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=55238

U novu godinu

"Zato i mi, od dana kada to čusmo, neprestano za vas molimo i ištemo da se ispunite spoznajom volje Njegove u svoj mudrosti i shvaćanju duhovnome: da živite dostojno Gospodina i posve mu ugodite, plodni svakim dobrim djelom i rastući u spoznaji Božjoj; osnaženi svakom snagom, po sili Slave njegove, za svaku postojanost i strpljivost; s radošću zahvaljujući Ocu koji vas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti. On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, u kome imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha. (Kol 1:9-14)

Sretna vam nova godina uz pjesmu Moj Isus

Blagoslivljajte i slavite, a ne proklinjite

Gunđanje i zanovijetanje su prokletstvo…

Koristi samo nesreći, a s njim se izlazi na kraj samo davanjem slave Bogu. Gunđanje rađa gunđanjem, a slavljenje rađa slavljenjem. Kada čovjek ne gunđa zbog neke teškoće u kojoj se nađe, nego slavi Boga, onda đavao puca od srdžbe i odlazi drugome koji gunđa kako bi mu sve naopako prikazao. Jer što čovjek više gunđa, to se više upropaštava.

Ponekad nas “pokvarenjak” (đavao) pokrade i natjera nas da ničim ne budemo zadovoljni, a čovjek duhovno može u svakoj prilici pronaći razlog za slavljenje Boga i tako zadobiti blagoslov Božji. Evo, znam jednoga tamo na Svetoj Gori koji, ako pada kiša pa mu kažeš: “Opet pada kiša”, počinje: “Da, samo pada kiša, istrulit ćemo od tolike vlage.” Ako malo poslije stane kiša i ti mu kažeš: “E, nije baš mnogo padalo”, kaže: “Da, zar je to bila neka kiša? Sve će se osušiti…” A nitko ne može reći da nije normalan, već je navikao gunđati. On je razuman, a misli nerazumno!

Gunđanje i zanovijetanje su prokletstvo. To je kao da čovjek proklinje samoga sebe, a onda dolazi gnjev Božji. Poznavao sam dvojicu zemljoradnika iz Epira. Jedan je bio otac obitelji i imao jednu ili dvije njive i u svemu se pouzdavao u Boga. Radio je koliko je mogao, bez tjeskobe. “Napravit ću koliko stignem”, govorio je. Više puta mu se dogodilo da su mu neki snopovi strunuli od kiše, jer ih nije stigao pokupiti, a neke mu je otpuhao vjetar. No on je za sve govorio “Slava Tebi, Bože” i sve mu je išlo dobro. A onaj drugi je imao mnogo njiva, stoku itd. Ali nije imao djece. Ako si ga upitao: “Kako si?” odgovarao je; “Ma pusti, ne pitaj”. Nikada nije rekao “Slava Tebi, Bože”, samo je gunđao i zanovijetao. A da vidite, jednom mu ugine krava, drugi put mu se dogodi ovo, ili ono. Imao je sve, ali nije imao napretka.

Zato kažem, slavljenje Boga je velika stvar. Od nas ovisi hoćemo li okusiti ili ne blagoslove kojima nas Bog dariva. Ali kako da ih okusimo, kada nas Bog, na primjer, dariva bananom, a mi mislimo što li to bolje jede taj i taj brodovlasnik? Koliko ljudi jede samo suhi dvopek, ali danju i noću slave Boga i hrane se nebeskom milinom! Ti ljudi stječu duhovnu osjetljivost i poznaju milovanje Božje. Mi to ne znamo, jer se naše srce prekrilo ljepljivim muljem i ništa nas ne može zadovoljiti. Ne razumijemo da se sreća nalazi u vječnosti, a ne u ispraznosti.

(Iz priča jednog stranog monaha)