Odmah da kažem kako ne sumnjam u moralnu čestitost mnogih protestanata. I sam poznajem neke kojima bih najradije odmah dodijelio počasno članstvo u Katoličkoj Crkvi, kad bi takvo što bilo moguće. Međutim, ovdje se ne radi o osobnoj moralnoj čestitosti niti o kvaliteti nečije osobne vjere u Boga, makar formirane u skladu s protestantskim naučavanjem koje je - ruku na srce - u nekim stvarima krivovjerno. Kad bismo i mi i protestanti bili istodobno u pravu, tad ne bi bilo nikakvog problema oko jedinstva kršćana. Nažalost, tomu nije tako. Znamo i zašto. Uloga pape, zagovora svetaca, Blažene Djevice Marije, pitanja čistilišta, sve to nisu nimalo beznačajne stvari u kojima se s protestantima nikako ne možemo složiti i koje oni nikada neće prihvatiti, jer bi tada prestali biti protestanti. Unatoč tomu postoje mješoviti katoličko-protestantski brakovi koji, nažalost, trpe zbog takve situacije. Pokušaj da se protestantskim supružnicima pomogne kako bi sa svojim katoličkim supruzima ili suprugama iskonski doživjeli radost vjerničkog zajedništva bez sumnje je dobronamjeran, ali izaziva više problema nego što donosi koristi.
Treba napomenuti, naravno, da je Katolička Crkva dosad dopuštala mogućnost pričešćivanja nekatoličkih kršćana samo kao iznimku - u slučaju da oni nemaju nikakvu mogućnost primanja vlastitih sakramenata u svojim zajednicama. I u takvom slučaju oni trebaju vjerovati u euharistiju na isti način kao i katolici. Dakle, trebali bi vjerovati da je Isus doista osobno prisutan pod prilikama euharistijskog Kruha i Vina, ali i u misnu pretvorbu koja se zbiva po ovlasti danoj katoličkim svećenicima. Kad bi primjerice neki protestant doista tako vjerovao, već bi bio gotovo katolik jer bi time priznao ministerijalnu vlast katoličkog svećenstva što je s protestantskog stajališta krivovjerno. Takva koncepcija pričešćivanja protestanata zapravo je zamka njihovom protestantskom uvjerenju, koja ih dovodi bliže katolicizmu. Naravno da nisam uvjeren kako su njemački biskupi zamislili takvu praksu želeći da protestantski bračni partneri prijeđu na katolicizam. Iskren i uvjeren protestant, koji bi toga bio svjestan, teško bi se ikako mogao odlučiti da primi kod nas pričest, a da ne kompromitira svoje uvjerenje. Međutim, očito su neki spremni i na to da zbog obiteljskih razloga učine misleći u sebi svoje. Uostalom, tko će provjeravati što doista imaju na srcu i umu pričešćujući se?
Problem koji se ovdje pojavljuje jest pitanje sakramentalne ispovijedi. Ukoliko bi se dopustilo nekim protestantima-onima u braku s katolicima-da se pričešćuju na temelju vlastite savjesti, bez prethodne sakramentalne ispovijedi grijeha-moglo bi se postaviti pitanje obveze katolika da se uopće ispovijedaju. Zašto bi protestanti smjeli bez ispovijedi, a katolici ne? Možda to u Njemačkoj neki ne smatraju problemom zato što je tamo ispovijedanje gotovo nestalo, pa i mnogi katolici smatraju da je nepotrebno, ali postojanje sakramenata ne ovisi o promjenljivom raspoloženju većine puka, čiju svijest poprilično uvjetuju sekularistički trendovi. Odrekne li se Crkva prešutno obvezne sakramentalne ispovijedi, na red bi moglo jednog dana doći možda i krštenje. Ukratko: kad jednom odlučite od iznimke napraviti pravilo, napravit ćete opasan presedan koji će pokrenuti nesagledive procese za koje nitko ne zna kamo vode i koje više nećete moći kontrolirati. Kako zgodno rekoše u jednoj stranoj televizijskoj seriji: najopasnije je kada se pobrkaju lončići.
Za kraj valja spomenuti da Sveta Stolica začudo nije htjela donijeti pravorijek o ovoj njemačkoj dvojbi, i da je predmet vratila Njemačkoj biskupskoj konferenciji da ona o svemu sama odluči. Nadam se da je stvar ipak pod kontrolom. Ne bih volio doživjeti da si biskupske konferencije uzajamno proturječe o tumačenju katoličkog nauka, jer bi time katolicizam izgubio jedno od svojih najvažnijih obilježja-jedinstvo naučavanja.
Više o tome u članku kojeg prenosi blog quovadiscroatia.com: https://www.quovadiscroatia.com/kardinal-muller-nadam-se-da-ce-vise-biskupa-podici-svoj-glas-i-vrsiti-svoju-duznost/
U razgovoru za National Catholic Register, kardinal Gerhard Müller, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere, izrazio je potrebu za “jasnim izražavanjem katoličke vjere”, te da Papa “afirmira vjeru”, osobito “stup naše vjere, to jest Euharistiju”. Papa i Kongregacija za nauk vjera, nastavio je, trebali bi “dati jasnu orijentaciju”, ne prema “osobnom mišljenju već prema objavljenoj vjeri”.Izvor blizak biskupima iz Njemačke koji su se suprotstavili prijedlogu dijeljenja Svete pričesti protestantskim supružnicima, izjavio je za Register da je “službeni odgovor kako nema odgovora”. Sveti Otac je “propustio ispuniti svoju dužnost po pitanju dogme koju njegova služba mora zastupati.”Papa je “odbio” preuzeti odgovornost, naglasio je, pa je Kongregaciji za nauk vjera “preostalo da djeluje kao poštar, ne kako bi potvrdila vjeru, već samo objavila ovu poruku.” Dikasteriji su postali “beskorisni” ako će odluke o svim pitanjima biti prepuštene pojedinim biskupskim konferencijama. Pojam “jednoglasnost” u ovom kontekstu nije pravilno definiran, nego se očekuje da kardinal Marx na neki način pokuša smanjiti broj biskupa koji se suprotstavljaju prijedlogu ne bi li tako postigao ‘jednoglasan’ zahtjev da krenu naprijed.Papa Franjo podupire napore oko decentralizacije upravljanja Crkvom, dajući više “doktrinarnih ovlasti” biskupskim konferencijama. On je, dakle, loptu dobacio natrag u ruke njemačkih biskupa.Predviđa se sličan pristup u budućnosti kada na red dođe neki drugi novitet poput oženjenih svećenika te bi opći pomak prema decentralizaciji učinio Crkvu više nalik anglikanskoj zajednici.Kardinal Müller je izjavio: “Moramo se oduprijeti tome” i upozorio da ako se uništi princip katoličkog identiteta koji se sastoji od sakramentalnog i crkvenog zajedništva “tada je Katolička Crkva uništena”. Crkva istaknuo je: “nije politički igrač”.“Nadam se da će više biskupa podići svoj glas i vršiti svoju dužnost”, dodao je kardinal Müller. “Svaki je kardinal dužan objasniti, braniti, i promicati katoličku vjeru, i to ne prema osobnim osjećajima ili mišljenju javnog mnijenja, već čitajući Evanđelje, Bibliju, Sveto pismo, crkvene oce i sve ih dobro poznavati. Također i crkvene sabore, proučavati velike teologe iz prošlosti i biti u stanju objasniti i braniti katoličku vjeru, ali ne koristeći sofizme kako bi se zadovoljile sve strane, i kako bi se svima dopali”.Ali kardinal Marx i Njemačka biskupska konferencija također su po svemu sudeći razočarani. Susret koji je održan u prostorima Kongregacije za nauk vjere ukazuje na to kako Vatikan na ovo pitanje ipak gleda iz doktrinarne perspektive, a ne samo pastoralne prakse, što je kardinal Marx prvotno tvrdio kada su smjernice tek objavljene, rekavši kako se radi samo o “pastoralnom izlaganju” te da namjera nije “promjena bilo koje doktrine”.
