Kako li je to moralo boljeti!? Isus se imao čega bojati kad je molio Oca u getsemanijskom vrtu da ga oslobodi „toga kaleža“. Razapinjanje na križ u novozavjetnom smislu nije bilo tek metafora velike životne patnje. Bio je to pojam jednak „električnoj stolici“, ali je u sebi nosio grozniju predodžbu strašne smrti, jer su Rimljani, kao vješti mučitelji, razpinjanjem osuđenicima namijenili polagano i bolno umiranje. Raspeće je bilo najstrašnija kazna poznata u antici, a sam Ciceron toliko ga se grozio da je napisao kako želi da se riječ „raspeće“ među Rimljanima uopće ne spominje, jer se radi o najokrutnijem i najgnusnijem obliku usmrćivanja čovjeka. Budući da su raspeća bila javna, bio je i sredstvo kojom se osuđeniku nanosila javna sramota. Sv. Pavao u Gal 3:13, tumačeći nešto slobodnije Pnz 21:23, tvrdi čak da smrtna kazna vješanjem o drvo navlači na osuđenika Božje prokletstvo, a to bi u novozavjetnom rječniku značilo vječnu propast-osudu na pakao! Nitko normalan ne bi poželio biti raspet, jer je raspinjanje pričinjavalo organizmu tako velik stres da se čovjek ne bi od njega mogao oporaviti čak niti kad bi ga još živog oslobodili i skinuli, i umirao bi unatoč svoj njezi.
Ne da mi se dalje pisati o tome prizoru jer navodi na razmišljanje o svim paklenim oblicima mučenja ljudi u prošlosti i sadašnjosti. I to je očito poteklo iz retorte istog onog „režisera“ kojeg spomenuh u prethodnoj postaji. Križni put zaista nimalo nije zabavan, i što više razmišljate o njemu, to više vam postanu jasne neke dimenzije zla koje čovjek može nanijeti čovjeku. Na sreću, još je malo do kraja, a Uskrs je pred vratima. Bit će bolje.
Nema komentara:
Objavi komentar