Da je i Hrvatska odavno postala dobro uzorano polje za sinkretističke religijske pokrete različite vrste, znaju već sigurno i djeca u vrtiću. Ne bismo mogli nabrojati sve ozbiljne i manje ozbiljne protagoniste, od osobno čestitog Kreše Ćosića koji nam je donio mormonstvo, do neozbiljnog šarlatana kao što je Damir Rožman. Između tih dvaju polova nalazi se galerija likova od kojih su neki do svojeg duhovnog odabira dospjeli nakon ozbiljnih životnih drama, razmišljanja i potraga, a oni drugi pak nakon promišljene odluke da se naizvan pričinjavaju otkrivateljima novih nepoznatih istina, dok u skrovitosti broje novce. Doduše, takvih sindroma ima i u kršćanskom svijetu, ali o tome ćemo drugom prilikom. Jedan takav bizarni eksperiment koji bi navodno uskoro trebao biti registriran kao vjerska zajednica objelodanio je Večernji list 14. listopada ove godine u članku Tatjane Pacek. Riječ je o tzv. amorističkoj crkvi (amor=ljubav). Možda to ne bi izazvalo osobit interes da njen osnivač nije nekadašnji veliki radijski i producentski mag Mario Mihaljević. Sigurno ga se još mnogi sjećaju iz emisija „Zeleni megaherc“, a još više kao uspješnog autora popularnih pjesama „Džuli“, „Hrvatine“, i drugih. Rjeđi, uglavnom iz radijskih krugova, poznaju ga i kao čovjeka koji nije izbjegavao pijanke, niti okršaje. Nisam ga imao nikad prilike upoznati, ali ostao mi je u sjećanju jedan razgovor s njime u starome Poletu. Poletov novinar upitao je Mihaljevića bi li mu ovaj mogao srediti da „propjeva“ na televiziji i postane pjevačka zvijezda. „Pa, mogli bismo probati“-reče Mihaljević, i poče novinara poučavati kako bi ga trebalo stilizirati, jer-kako reče-televizija optički povećava svakoga za 10 cm…pa naučiti hodati, itd, itd. „Ali ima jedan problem“-reče novinar. „Ne znam pjevati!“ Mihaljević se nije zbunio. „Pa, to nije problem. Tko kaže da ćeš ti pjevati?“ Naravno, pjevao bi netko drugi, kao Frank Farian u Boney M, ili oni nesretni Milli Vanilli, koji su dobili Grammy ni krivi ni dužni, jer je „pjevao netko drugi“. Ostalo mi je to u sjećanju kao svojevrsni oblik cinizma istaknutog medijskog djelatnika.
Mihaljević je, kako se čini prema novinskim izvorima, bio sklon radikalnim potezima u životu. Ne vjerujem da bi tako impozantnu radijsku karijeru u komunističko vrijeme mogao ostvariti da nije bio član Saveza komunista; nisam čuo niti za jednog medijskog urednika koji bi postigao uspjeh mimo partijskih redova. Međutim, početkom rata aktivirao se i politički, ni manje ni više nego kao jedan od (prema vlastitim tvrdnjama) osnivača HOS-a! Kaže da se baš ratne 1993. okrenuo duhovnosti, kad je shvatio da ga „žele ubiti“ (nije rekao tko to konkretno). U dobi od 41 godine prihvatio je „duhovnost“ u potpunosti, a amorizam je njegov vlastiti „brand“, novost na svjetskoj tržnici religija. Navodno već ima 3000 sljedbenika. Pustimo ga da objasni o čemu je riječ.
To je vjerska zajednica koja se temelji na amorizmu i duhovnim knjigama koje sam gutao zadnjih 20 godina. Svjetska novina, ja sam smislio naziv. Jedna je od ključnih rečenica, po meni možda i najbitnija, “Ovaj je život za uživanje, vlastito i svačije”. Druge religije i vjere daju slobodu, ali ne govore da je život za uživanje, nego za patnju, kako bi se nakon te patnje uživalo – govori Mihaljević. (v. tekst u Večernjem listu).
Da ne prepričavam, radije ću nastaviti citirati živopisno Mihaljevićevo pojašnjenje osnutka vlastite vjerske zajednice: Amorizam je vjera u sve vjere i njihove dobre namjere. Ni u kakvim vjerskim knjigama nije vidio nešto što tjera na rat, mržnju. Svete knjige zovu na ljubav, u svakoj je vjeri, smatra, amorizam u začetku, a ljudi, kaže, to pokvare. Svaka crkva, ističe, ima svoje svećenike, a u amorističkoj crkvi nema hijerarhija. Njihovi će se svećenici zvati mamiji.
– To je kratica od Mario Mihaljević, a zgodno mi je zvučalo. Većina mamija imat će duhovno ime, ali ne izlazim s njihovim imenima dok se crkva ne registrira. Moje duhovno ime je Amior, anagram mog imena. Mami može biti i muškarac i žena, a svaki mami može imenovati sljedećeg mamija. Postoji, dakle, samo jedna hijerarhija, poput vijeća staraca. Tko je stariji, taj je važniji – govori Mihaljević.
Svjestan je toga da će biti prigovora na vjenčanja homoseksualaca, no ne mari. U svojoj crkvi želi vjenčati i pripadnike raznih vjera. Zašto se, pita se Mario, pravoslavka koja voli muslimana ne bi udala pred Bogom a da pritom ne mora prelaziti na drugu vjeru. U amorističkoj crkvi, govori, mamiji će vjenčati svakoga tko to poželi. Bitno je samo da su partneri iskreni jedni prema drugima i da se vole. Nakon razgovora s budućim bračnim partnerima, mami se, priča Mihaljević, mora uvjeriti da se partneri doista vole. A to znači da će razgovarati s njima, pa sa svakim pojedinačno.
– Danas imamo svakakve brakove. Ljudi su homoseksualci, biseksualci, a to taje, što znači da žive odvratno. Dvadeset posto muškaraca su homoseksualci, a u normalnim su brakovima jer živimo u društvu koje njihove emocije ne priznaje. Mogu zamisliti te tragedije, koliko je laži u tim brakovima. Amorističkoj crkvi nebitno je hoće li društvo priznati brak koji se kod nas sklopi. Vjenčat ćemo sve koji se vole. I muškarca s muškarcem, ženu sa ženom ili čak četvero, petero ljudi. Svi mogu biti u bračnoj zajednici – govori Mihaljević.
To nije sve. Sjedište je tamo gdje se ljudi vole. Bit će dovoljno da nas nazovu i mamiji će ih obilaziti. Ženit ćemo ih gdje oni hoće i kako oni hoće. Zašto bismo morali imati ceremonije? Zašto ljudi ne bi rekli “želim se ženiti na tom i tom otoku”, pa mami onda dođe i oženi ih. Oni, pak, trebaju izgovoriti samo jednu jedinu rečenicu “bit ćemo zajedno dok se volimo i dok smo iskreni jedno prema drugome”
Zanimljivo je da Mihaljević ne vjeruje u trajnu ljubav muškarca i žene. Uostalom, i sam se ženio tri puta. To ne spominjem zato da bih ga osudio, nego me zaokupila zadnja rečenica-“bit ćemo zajedno dok se volimo i dok smo iskreni jedno prema drugome”. Gotovo u istom obliku koristi se u obredima vjenčanja vještičarskog pokreta i modernog druidizma. U njih brak traje dok traje ljubav; ako ona oslabi, razvod je ne samo moguć, nego i preporučljiv. Mario, Mario, kako li si samo došao do toga?
Malo dalje u novinskom tekstu Mihaljević daje naslutiti gdje je i kako došao do toga. Kaže da do 41. godine nije razmišljao o vjeri, jer se bojao Crkve, a čitajući Bibliju, osjećao je strah pred starozavjetnim Bogom kojeg se treba bojati. Njemu takav Bog nije odgovarao, niti mu odgovara. Ne znamo kako, ali očigledno je previdio Novi zavjet i Boga ljubavi koji se u njemu objavljuje, te je zadržao sliku boga Osvetnika koji grijeha ne prašta, nego kažnjava do četvrtoga koljena. Prema onome što kaže o životu kojega je do tada vodio, očigledno je imao razloga bojati se takvoga boga. Budući da mu je Isus ostao sakriven, tragao je dalje, i eto što je pronašao (ili što je pronašlo njega).
Ja sam te 1993., na Veliki četvrtak, odlazio iz dvorca Mihanović put starih bazena u Tuheljskim toplicama i stao pred nečim što nije bilo ovozemaljsko, nešto potpuno nedoživljeno. I ja, koji ne vjerujem u čin ispovijedi, počeo sam se u sebi ispovijedati. Osjećao sam to blaženstvo i uhvatio se kako pitam: “Jesi li Gospa? Tko si?” To Božje biće osjetio sam više kao ženu nego kao muškarca i razgovarao gotovo 45 minuta. I u toj mojoj ispovijedi sjetio sam se svega što sam u životu zgriješio, osjetio kako miče teret s mene i govori: “Ništa nije loše, ništa strašno. Bilo bi strašno da si lagao. S laži se povrijedi i ljude i sebe.” Od tog trenutka postao sam iskren, prema sebi prije svega, i moj se život počeo mijenjati.
Zaista ne sumnjam u Mihaljevićevu iskrenu i pohvalnu želju da se oslobodi tereta grijeha, osobito kada kaže da se je nakon tih događaja i naknadne šestogodišnje potrage za mnogim odgovorima ostavio mnogih poroka koji su ga zarobljavali. Prestao je pušiti, piti alkohol, a iznutra se smirio. Međutim, ostaje nam mučno pitanje kakvo je to duhovno biće Mihaljević susreo. Imajući u vidu plodove njegove duhovne potrage, koji su ga doveli do pokretanja amorističke crkve, kao i sav nauk kojeg je ovdje izložio, usuđujemo se reći da to duhovno biće sigurno nije bio Isus Krist, niti Blažena Djevica Marija. Ako je plod takvog duhovnog utjecaja doveo do uvjerenja da treba vjenčati sve koji se vole, pa bilo to na bilo kakav način, moramo zaključiti da to što je Mihaljevića nadahnulo sigurno nije Bog koji stoji iza Novoga zavjeta. Taj bi mu ustima svetoga apostola Pavla rekao nešto sasvim drukčije: „Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega. To evo, bijahu neki od vas, ali oprali ste se, ali posvetili ste se, ali opravdali ste se u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega.“ (1 Kor 6:9-11). I dok Pavao na drugome mjestu govori kako „tijelo nije za bludnost, nego za Gospodina“ (misleći ne na celibat, nego na posvećenje tjelesnih odnosa, bračnu vjernost, izbjegavanje bludničenja), Mihaljevićeva skupina, jednako kao sekta Komaja, naučava nešto posve suprotno: da bludnost nije bludnost, nego izraz prirodnih težnji tijela koje ne treba sputavati…ukratko, da je tijelo stvoreno baš za bludnost ako je to nekome ćef! A posljedica je da zavodnici i zavedeni napreduju iz zla u gore, a đavao trlja ruke i smije se. U anarholiberalnom ozračju naše sadašnje kulture mnogi misle da mogu i smiju raditi što im padne na pamet, stvarajući vlastitog boga po svojoj slici i prilici i opraštajući sami sebi grijehe. Božanstvo, koji svojemu stvoritelju ne smije ničime naškoditi, štogod taj stvoritelj radio. Naravno da takvo Mihaljevićevo shvaćanje možemo razumjeti imajući na umu njegove životne okolnosti i činjenicu da zapravo nikad nije prepoznao istinskog Boga Biblije, i da je iz više razloga zazirao pred Crkvom čiji nauk ne prihvaća. Možda ima dobre namjere, a možda se zapravo samo zeza, nastojeći se ponovo malo ogrijati na zubatom suncu medijske slave. Međutim, to kratkotrajno sunce ne daje život vječni, a nakon što zamakne za obzor, čovjek koji se na njemu grijao opet će se smrzavati. Od srca želimo Mihaljeviću da još malo traga i na kraju pronađe istinskog Boga koji je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.
