Kad se čini da je sve umrtvljeno, beznadno, ravnodušno, odjednom se dogodi eksplozija koja u hipu promijeni ozračje u cijelome društvu. Tako je bilo i s oslobođenjem naših generala Gotovine i Markača. Priznajem da nisam očekivao oslobađajuću presudu. Nije niti general Gotovina, kako je i sam izjavio u Večernjem listu. Previše je bilo gorke zbilje, a i neprestan pritisak činio je dojam kako su zakulisne igre već odavno odigrane, da tu nema nikakvog spasa, da je o svemu već odlučeno, i da nam dolazi novo razdoblje pognutih glava i hrvatske šutnje, koja bi ovoga puta mogla potrajati desetljećima. Ozbiljno su zvučala upozorenja Save Štrbca o tome kako je 2011. zadnja godina u kojoj će Hrvati slaviti Oluju, a još ozbiljnije upozorenja nekih drugih, koji su sasvim otvoreno najavljivali kako će sadašnje hrvatsko državno vodstvo uskoro imati pretežak zadatak objasniti narodu da je ono s oslobađanjem Hrvatske u Oluji nešto sasvim drukčije od onoga što smo do sada vjerovali. O posljedicama eventualne presude koja bi cijelome hrvatskome narodu i državi nabila na nos novu vjekovnu krivicu i genocidnu stigmu bolje i ne razmišljati. Ako bi ostalo samo na uspostavi nekog novog oblika Krajine, još bismo možda i dobro prošli.
Ali, čuda se ipak događaju, a haško oslobođenje naših generala ne mogu shvatiti drukčije nego kao čudo prvoga reda. Velikosrpske pretenzije prema našem teritoriju doživjele su haškom presudom težak i pretežak udarac, ali Hrvatsku čekaju nove borbe na društvenom, političkom, a osobito na duhovnom planu.
Bio sam i sam sudionikom domovinskom rata i Oluje, i svjedočim za to da nitko od nas nije išao u rat za nekakvu nepravednu, nehumanu i korumpiranu Hrvatsku, nego za Hrvatsku koja će biti ugodna za život svima koji je vole i kojom ćemo se ponositi gdjegod se nađemo u svijetu Koliko je ona danas takva, svatko može sam procijeniti. Osobno mislim da je jako zaostala na tome putu, i da je previše ludnih spodoba ostavilo traga svojih nastojanja da od Hrvatske naprave njenu suprotnost-Antihrvatsku, tvorevinu u kojoj će njeni građani nemoćno škrgutati zubima u očajničkim pokušajima da se dokopaju osnovnih prava, dok im ta tvorevina isisava životnu snagu. Hrvatska se danas bori s Antihrvatskom na život i smrt na mnogim razinama. Naši generali su s pravom rekli da smo oslobađajućom presudom konačno dobili rat, bolje rečeno, jednu njegovu dimenziju jednako tešku kao i onu oružanu. Međutim, sada je na redu nešto teže od Oluje: Hrvatska mora pobijediti Antihrvatsku. To je sukob metafizičkih razmjera koji konačno određuje budućnost hrvatskoga naroda i naše države. Poraz u tome ratu donio bi teže i fatalnije posljedice od poraza u ratu protiv velikosrpske ideologije. Tko zna, možda nam oslobođenjem naših generala Bog daje novu priliku da postanemo boljima nego što smo do sada bili, i da ta borba dobro završi.
Evo i malo prikladnih biblijskih stihova za ovaj povijesni događaj:
Da nije Jahve za nas bio
- neka slobodno rekne Izrael -
da nije Jahve za nas bio:
kad se ljudi digoše proti nama,
žive bi nas progutali.
Kad je uskipio bijes njihov na nas,
voda bi nas podavila;
bujica bi nas odnijela,
vode pobješnjele sve nas potopile.
Blagoslovljen Jahve koji nas ne dade
za plijen zubima njihovim!
Duša je naša poput ptice umakla
iz zamke lovaca:
raskinula se zamka,
a mi umakosmo!
Pomoć je naša u imenu Jahve
koji stvori nebo i zemlju.
(Psalam 124)
Nema komentara:
Objavi komentar