Osma postaja: Isus tješi jeruzalemske žene

Koraci su sve sporiji, daha je sve manje, ali čaša još nije ispijena do dna. „Zašto nada mnom plačete, kćeri jeruzalemske? Kad biste znale što budućnost donosi vašemu gradu, plakale biste nad sobom i svojom djecom, jer vam se bliži stravična 70. godina. Doći će Rimljani i uništiti hram i narod, ali to se neće dogoditi zbog mene kako se pribojavahu članovi Velikog vijeća. Bojali su se da ću ja svojim djelovanjem navući nesreću na narod i zato su me na prijedlog Kaife predali. Nisam ja taj koji će potaći budući naraštaj na rat protiv Rima kojeg ćete izgubiti. Nisam ti ja neprijatelj, narode moj! Nisam ja ničiji neprijatelj!“
Ne znamo jesu li jeruzalemske narikače utihnule nakon Isusove opomene koju je jako teško nazvati utjehom unatoč tradicionalnom naslovu osme postaje križnoga puta. Ne znamo zašto je Isus tako reagirao, ali u svim sličnim zgodama u evanđeljima moglo je to biti samo zato što je prepoznao pogrešan motiv u postupcima ljudi oko sebe. Više nema vremena da sa ženama na miru porazgovara i pojasni im kao u slučaju govora na gori da bez pravog obraćenja nema prave budućnosti. „Ne plačite, nikakva korist od takvoga plača. Radije razmislite što ćete učiniti sa svojim životom, jer vrijeme je kratko. Ja sam svoje gotovo dovršio. Što ćete vi s križevima koji su vam pripravljeni, koje možda još ne slutite, ali koji će sigurno doći?“
--------------------------------------
Komentari na starome blogu:
26.3.2010. 21:53:00 | planinarstvo
isus nam ipak pokazuje put... A sve je bliže dan njegova uskrsnuća......
 26.3.2010. 20:32:38 | maslinovo-ulje
Ugodna večer :)

Sedma postaja: Isus pada drugi put pod križem

Uspon je sve teži, unatoč pomoći Šimuna Cirenca. Teret poprečne grede postaje prevelik, i Isus pada drugi put. Tresak križa o zemlju, psovke stražara, uzvitlana prašina i žamor mnoštva. Bičevi udaraju. „Ustaj, propalico!“ On šuti i s naporom ustaje. Tek na trenutak mu se pogled susreo s neobičnim parom očiju koje su cijeli prizor promatrale s neskrivenim zanimanjem.
„Poznaješ li me, Isuse?“-progovoriše oči. „Sigurno me se sjećaš. Ja sam Otac svih sumnji. Nisam li ti na vrijeme rekao da je najveća sreća na zemlji trbuh pun? Da si me slušao, što bi ti nedostajalo? Imao bi vlastitu tesarsku radionicu; Marta i Marija rado bi ti ustupile onu kolibu u svojem dvorištu. Mogao si se oženiti; možda bi Marija Magdalena bila dobra za tebe, unatoč svojoj prošlosti. Bio bi dobar pobožan građanin koji uredno plaća poreze i obavlja vjerske obrede kako je propisano. Mogao bi zbrinuti i svoju majku udovicu. Ali ne, ti si htio slavu, htio si da se o tebi govori, da te ljudi slijede, da budeš faca s naslovnica. A to ima, Isuse, svoju cijenu. Ne možeš biti slavan ako ne postaneš jednim od nas, koji znamo kako se to radi. Mogli smo se dobro pogoditi. Trebao si mi samo prodati jedno od ovoga po vlastitom izboru: ime, tijelo, savjest ili slobodu. Ili sve odjednom, i tako je svejedno. Sve bi bilo tvoje. Sad se valjaš ovdje u prašini. Tako prolaze svi koji mene ne slušaju.“
Isusove su oči šutjele.
„Zar mi nećeš ništa odgovoriti?“-nastavi Otac svih sumnji. „Kad ono razgovarasmo u pustinji, bio si mnogo drskiji. Sad kad te pritislo, šutiš. Nemaš što reći. Znaš da si izgubio. Ostaje ti samo ponos, ali i on će uskoro proći kad ti čavle protjeraju kroz ruke.“
Isusove oči za trenutak bljesnuše i uzvratiše.
„Ti zaista ništa nisi shvatio! Ni u pustinji, a ni sada! Sve što ja imam, a što bi ti htio, nije moje, nego pripada Bogu. To se ne prodaje. Ti nisi sijao, pa nećeš požnjeti, a ne dam ti niti da otmeš. Odstupi od mene, sotono!“
Na trenutak oblak prekri sunce i brza sjena preleti preko okupljenog mnoštva. Za nekoliko sekundi opet se razvedrilo. Isus je stajao uspravno, a oružnici su mu prtili križ na ramena. Šutio je.
U okupljenoj gomili jedno mjesto iznenada se ispraznilo. U daljini je odjeknuo čudan zvuk, kao vučje zavijanje. Ljudi koji su stajali u blizini malo su se ogledavali, ali nije bilo vremena za pitanja. Nazarećanin je zakoračio dalje, vukući svoj smrtonosan teret. Šutio je.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe

Kada sam zaista počeo voljeti sebe shvatio sam da sam uvijek, u svakoj prilici, na pravom mjestu i u pravo vrijeme, te da je sve što se događa ispravno – od tada pa nadalje mogao sam biti miran. Danas znam da se to zove POVJERENJE.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe mogao sam spoznati da su emocionalni bol i patnja za mene samo upozorenja koja mi govore da živim suprotno svojoj istini. Danas znam da se to zove BITI AUTENTIČAN.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe prestao sam žudjeti za nekim drugim životom i mogao sam vidjeti da je sve oko mene bilo poziv na rast. Danas znam da se to zove ZRELOST.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe prestao sam samom sebi krasti svoje slobodno vrijeme, i prestao sam dalje praviti grandiozne projekte za budućnost. Danas radim samo ono što mi čini zadovoljstvo i radost, ono što volim i što čini da se moje srce smiješi, na moj vlastiti način i u mom osobnom tempu. Danas znam da se to zove ČESTITOST.
Kada sam zaista počeo da voljeti sebe oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene: od jela, ljudi, stvari, situacija i od svega što me je uvijek ponovo odvlačilo naniže, dalje od mene samoga. U početku sam to zvao „zdravi egoizam“, ali danas znam da je to „LJUBAV PREMA SAMOME SEBI".
Kada sam zaista počeo voljeti sebe prestao sam željeti da sam uvijek u pravu, tako sam manje griješio. Danas sam shvatio da se to zove SKRUŠENOST.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe odrekao sam se navike da živim i dalje u prošlosti i da se brinem za svoju budućnost. Sada živim još samo u ovom trenutku u kojemu SVE počinje. Tako živim danas svaki dan i zovem to „SVJESNOST“.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe spoznao sam da se od nekih svojih misli mogu razboljeti i biti bijedan.
Kada sam pak zatražio natrag snage svoga srca razum je dobio važnog partnera. Ovu vezu danas zovem „MUDROST SRCA“.
Ne treba se plašiti rasprava, konflikata i problema sa samim sobom i s drugima, jer se čak i zvijezde ponekad sudare i onda nastaju novi svjetovi. Danas znam: TO JE ŽIVOT!
Ovo su misli/spoznaje koje je na svoj 70. rođendan, 16. travnja 1959. godine, Charles Spencer Chaplin (Charlie Chaplin) poklonio čovječanstvu.

Svjedočanstvo bivšeg svećenika

OČE!
Bio si skroman,
a želio si vidjeti sina na prijestolju.
I vidio si me na gori:
brokat na meni,
zlato preda mnom,
pod nogama mramor,
a u meni - noć.

Žižak koji si ti upalio vjerom i ljubavlju,
a majka podržavala žrtvom,
ugasio je smog ohola uma
- hamsin -
pustinjski olujni vjetar
i pala je duboka noć.
Danas žmiruca u tami,
a ja, umjesto na oltaru u sjaju,
pred oltarom pokajnik klečim
i u mraku
molim
za tebe,
za majku,
za braću, sestre
i sebe,
i za sve one
kojima sam bio
uzrokom i povodom grijeha:
Smiluj mi se, Bože,
po velikom milosrđu svome.
ANDRO VID MIHIČIĆ, bivši svećenik
(preuzeto ih časopisa Veritas)

Šesta postaja: Veronika pruža Isusu rubac

Sigurno svi poznajete onu Veroniku

koja vam je pružila vode kad su vam ruke vezali,

koja je bila uz vas kad su vam kosti lomili,

koja se odjednom nađe pri ruci baš u pravom trenutku,

koja se ne boji zmajskog daha ni morskih nemani.

Da, to je ona Veronika

koja će vam i u Auschwitzu dati zadnji komad kruha

ne mareći za batine koje će za to dobiti,

koja će zadnjim snagama tražiti preživjele u paklu Hirošime,

koja će, ako treba, i u bezdan skočiti ne bi li spasila

dijete koje se utaplja.

Jer, Veronika neće pobjeći.

Sama je otrla Kristovo lice probivši se kroz roj štipavaca.

Nitko je nije najavio, nitko to nije planirao.

Jer, Veronika neće pobjeći niti iznevjeriti.

Nikada.

----------------------------------------------------------------------
Komentari na starome blogu:
20.3.2010. 23:59:32 | sohna-hoakasaa
Da, poseban i čaroban je trenutak kad se Bog posluži baš tobom da pomogne potrebitom. Tog časa ti si nekom Anđeo - zato oslučkuj i pazi.
------
21.3.2010. 23:58:49 | laganapoezija
i ja bi veroniku
21.3.2010. 16:42:27 | sohna-hoakasaa
Ja vjerujem - tko ima blago i ponizno srce kad tad će sresti "svoju" Veroniku.

Peta postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

Otkud ti ovdje, Šimune? Našao si se na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Piše da si običan prolaznik, možda ne previše zainteresiran za zbivanja oko Isusa Nazarećanina. Na dan raspeća pošteno si poput tisuća drugih radio na polju za kruh svoj svakidašnji. I upade u ruke stražara koji te natjeraše na kuluk, nošenje križa osuđeniku na smrt. Da ti je itko ujutro nakon ustajanja najavio što te čeka, tko zna bi li se toga jutra vratio u grad ili bi pričekao večer da sve prođe. Bi li rekao da te se to ništa ne tiče? Želiš samo živjeti svoj život, a ne poslije svega odgovarati susjedima kako to da si se tamo našao, da možda i ti nisi njegov sljedbenik? U Pismima se ne spominje tvoje ime među onima koji su bili nazočni samom raspeću. Jesi li pobjegao što te noge nose, ili si ipak negdje blizu pričekao rasplet događaja? Taj dan sigurno nije završio bez brojnih pitanja, i ne vjerujem da si otišao mirno spavati. Tko bi mogao ostati ravnodušan u takvoj prigodi.
Sigurno si mnogo razmišljao o tomu i sljedećih dana. Što si to učinio, Šimune? Isusu si olakšao breme i umanjio patnju. Čak i nedragovoljno bio si anđeo pomoćnik u nevolji. Nije bio sam. Netko je s njim barem na časak podijelio nevolju. Jesi li mu uspio išta reći? Kakvu riječ ohrabrenja? Ništa o tomu ne piše, ali ne vjerujem da si bio tek šutljivi i ravnodušni statist bez sućuti i osjećaja. Tako je to kad nas zapadne da nekome pomognemo u nevolji poput dobrih anđela, čak i ako to nismo planirali. Bog to ne zaboravlja.

Četvrta postaja: Isus susreće svoju svetu Majku

Malo je koja uloga u životu podložna takvoj promjenljivosti kao uloga roditelja. Kad ih imamo, najprije smo s njima oduševljeni, jer nema bolje mame ni boljeg tate na svijetu. Nakon nekog vremena počnemo na njih gunđati jer nam ne daju dovoljno slobode, miješaju se u naše stvari, pokušavaju upravljati našim životom, i, općenito, stalno nešto gnjave. Dosađuju nam jer „žele unuke“, i čini nam se da stalno misle kako su pametniji od nas mlađih. Kasnije ih ne viđamo baš često, ali s vremenom, kako se s godinama sve češće prisjećamo vlastita djetinjstva, skloni smo ih sve više razumjeti i opravdavati njihove postupke. Jer, roditelji, dok su s nama, živa su poveznica naše odraslosti s našim djetinjstvom. Kako s godinama gube volju za promjenama, pa čak i za premještanjem namještaja u kući, možemo biti sigurni da će tanjuri i žlice i dalje biti u ormaru u kojem su bili kad smo išli u školu, a crijevo za polijevanje vrta visit će i dalje u garaži na istom mjestu na kojem smo ga prvi put vidjeli prije koliko ono godina? Pokazat će vam knjige i odjeću iz djetinjstva koju su sve ove godine čuvali, i čudom ćete se čuditi kako to da je već tako puno vremena prošlo. A kad ih jednom više ne bude, gledat ćete obiteljske fotografije i shvatiti koliko ste toga od njih pokupili i baštinili i kako ste im sve sličniji. Štogod radili, od biljega kojeg su nam utisnuli naši roditelji nikad ne možemo pobjeći. Nema većeg blagoslova od onog imati mudre i odgovorne roditelje, jer ćemo i mi jednog dana biti takvi.

Kao što mi ne možemo pobjeći od biljega naših roditelja, tako ni oni ne mogu pobjeći od nas, koji bismo trebali biti njihova poboljšana verzija u novom naraštaju. Svaki dobar roditelj u duši priželjkuje da njegovo dijete napravi korak dalje u životu nego što je uspjelo njemu. Ta roditeljska slabost može biti izvorom dramatične kušnje; što napraviti ako se dijete „otme kontroli“, ako „zaglibi“ i izgubi se na nekakvoj stranputici, ili još gore, ako se otuđi i prezre roditelje? Tu leži najveća kušnja roditeljske ljubavi. Prava ljubav nikad ne umire. To vrijedi i za roditeljsku ljubav. Pravi roditelj nikad neće napustiti svoje dijete u nevolji, pa ako mu i ne može konkretno pomoći, uvijek će naći neki način da ga barem podrži i da pokaže kako mu je stalo do njega. Čak i roditelj koji je potpuno zatajio u svojoj ulozi i otuđio se od vlastita djeteta ne može u duši nikad biti posve ravnodušan prema djetetovoj sudbini, kolikogod se hladnim i distanciranim pravio.

Možda bi to bilo sasvim dovoljno za ovaj put, za okvir o susretu Marije s Isusom tijekom križnoga puta. Sigurno se Isus u svojoj patnji nejednom prisjetio djetinjstva, Nazareta, Josipovih poduka i Marijinih priča o Davidu, Samsonu, prorocima i svim velikanima povijesti Izraelove. Čitanje u sinagogi, hodočašća u Jeruzalem, svega onog što djetinjstvo čini riznicom dragocjenih doživljaja koji su temelj našeg integriteta. A Marija? Nema sumnje da je proživljavala nešto slično. Njena pojava na Križnom putu dokaz je njene spremnosti ići do kraja sa svojim djetetom, biti uz njega i u najtežim trenutcima i biti spremna podnijeti sav prezir javnosti i ne mariti za ono „što će ljudi reći“ niti za bilo kakvu sramotu. Biti udovica u tadašnjem izraelskom društvu, bez muža koji bi o njoj brinuo, značilo je biti na rubu potpunog siromaštva i odbačenosti. Međutim, srce joj nije bilo siromašno niti opterećeno. Imala je pravu veliku roditeljsku majčinsku dušu. A takvo što otvara nebesa.
--------------------------------------------------------------------------
Komentari na starome blogu:
21.3.2010. 0:12:51 | sohna-hoakasaa
Oduvijek mi je ta postaja bila "najdraža" i o njoj sam dosta promišljala. Međutim od kada sam majka, Marijinu bol i patnju osjećam snažnije duboko u srcu i duši svojoj.
20.3.2010. 8:10:37 | lucijan2
Možda pokušam odgovoriti u sljedećoj postaji. A uvijek se prisjetim dijaloga kardinala DeBricassarta s njegovim sinom Daneom (nije znao da mu je to sin; serija "Ptice umiru pjevajući"), kad mu ovaj kaže kako želi postati svećenik. DeBricassart ga obeshrabruje, govoreći: "Ti pred sobom vidiš princa Crkve, ali ja sam pogazio sve svoje zavjete, nisam bio vjeran Bogu". Nato će Dane: "Ali barem ste pokušavali".
20.3.2010. 2:00:27 | mala-marincek
Da, sveta obitelj je uistinu uzor kojemu se trebamo ugledati, ali nažalost nekako mi se čini tako rijetko zastupljen. I iako ja sada kažem da nikada neću napraviti pogreške koji su moji roditelji napravili, tko zna kako će to biti kada i ako budem u toj situaciji. :/ Podržavam tvoje pisanje, hajde, još samo 10 postaja ;)