Bio si skroman,
a želio si vidjeti sina na prijestolju.
I vidio si me na gori:
brokat na meni,
zlato preda mnom,
pod nogama mramor,
a u meni - noć.
Žižak koji si ti upalio vjerom i ljubavlju,
a majka podržavala žrtvom,
ugasio je smog ohola uma
- hamsin -
pustinjski olujni vjetar
i pala je duboka noć.
Danas žmiruca u tami,
a ja, umjesto na oltaru u sjaju,
pred oltarom pokajnik klečim
i u mraku
molim
za tebe,
za majku,
za braću, sestre
i sebe,
i za sve one
kojima sam bio
uzrokom i povodom grijeha:
Smiluj mi se, Bože,
po velikom milosrđu svome.
ANDRO VID MIHIČIĆ, bivši svećenik
(preuzeto ih časopisa Veritas)
Nema komentara:
Objavi komentar