Četvrta postaja: Isus susreće svoju svetu Majku

Malo je koja uloga u životu podložna takvoj promjenljivosti kao uloga roditelja. Kad ih imamo, najprije smo s njima oduševljeni, jer nema bolje mame ni boljeg tate na svijetu. Nakon nekog vremena počnemo na njih gunđati jer nam ne daju dovoljno slobode, miješaju se u naše stvari, pokušavaju upravljati našim životom, i, općenito, stalno nešto gnjave. Dosađuju nam jer „žele unuke“, i čini nam se da stalno misle kako su pametniji od nas mlađih. Kasnije ih ne viđamo baš često, ali s vremenom, kako se s godinama sve češće prisjećamo vlastita djetinjstva, skloni smo ih sve više razumjeti i opravdavati njihove postupke. Jer, roditelji, dok su s nama, živa su poveznica naše odraslosti s našim djetinjstvom. Kako s godinama gube volju za promjenama, pa čak i za premještanjem namještaja u kući, možemo biti sigurni da će tanjuri i žlice i dalje biti u ormaru u kojem su bili kad smo išli u školu, a crijevo za polijevanje vrta visit će i dalje u garaži na istom mjestu na kojem smo ga prvi put vidjeli prije koliko ono godina? Pokazat će vam knjige i odjeću iz djetinjstva koju su sve ove godine čuvali, i čudom ćete se čuditi kako to da je već tako puno vremena prošlo. A kad ih jednom više ne bude, gledat ćete obiteljske fotografije i shvatiti koliko ste toga od njih pokupili i baštinili i kako ste im sve sličniji. Štogod radili, od biljega kojeg su nam utisnuli naši roditelji nikad ne možemo pobjeći. Nema većeg blagoslova od onog imati mudre i odgovorne roditelje, jer ćemo i mi jednog dana biti takvi.

Kao što mi ne možemo pobjeći od biljega naših roditelja, tako ni oni ne mogu pobjeći od nas, koji bismo trebali biti njihova poboljšana verzija u novom naraštaju. Svaki dobar roditelj u duši priželjkuje da njegovo dijete napravi korak dalje u životu nego što je uspjelo njemu. Ta roditeljska slabost može biti izvorom dramatične kušnje; što napraviti ako se dijete „otme kontroli“, ako „zaglibi“ i izgubi se na nekakvoj stranputici, ili još gore, ako se otuđi i prezre roditelje? Tu leži najveća kušnja roditeljske ljubavi. Prava ljubav nikad ne umire. To vrijedi i za roditeljsku ljubav. Pravi roditelj nikad neće napustiti svoje dijete u nevolji, pa ako mu i ne može konkretno pomoći, uvijek će naći neki način da ga barem podrži i da pokaže kako mu je stalo do njega. Čak i roditelj koji je potpuno zatajio u svojoj ulozi i otuđio se od vlastita djeteta ne može u duši nikad biti posve ravnodušan prema djetetovoj sudbini, kolikogod se hladnim i distanciranim pravio.

Možda bi to bilo sasvim dovoljno za ovaj put, za okvir o susretu Marije s Isusom tijekom križnoga puta. Sigurno se Isus u svojoj patnji nejednom prisjetio djetinjstva, Nazareta, Josipovih poduka i Marijinih priča o Davidu, Samsonu, prorocima i svim velikanima povijesti Izraelove. Čitanje u sinagogi, hodočašća u Jeruzalem, svega onog što djetinjstvo čini riznicom dragocjenih doživljaja koji su temelj našeg integriteta. A Marija? Nema sumnje da je proživljavala nešto slično. Njena pojava na Križnom putu dokaz je njene spremnosti ići do kraja sa svojim djetetom, biti uz njega i u najtežim trenutcima i biti spremna podnijeti sav prezir javnosti i ne mariti za ono „što će ljudi reći“ niti za bilo kakvu sramotu. Biti udovica u tadašnjem izraelskom društvu, bez muža koji bi o njoj brinuo, značilo je biti na rubu potpunog siromaštva i odbačenosti. Međutim, srce joj nije bilo siromašno niti opterećeno. Imala je pravu veliku roditeljsku majčinsku dušu. A takvo što otvara nebesa.
--------------------------------------------------------------------------
Komentari na starome blogu:
21.3.2010. 0:12:51 | sohna-hoakasaa
Oduvijek mi je ta postaja bila "najdraža" i o njoj sam dosta promišljala. Međutim od kada sam majka, Marijinu bol i patnju osjećam snažnije duboko u srcu i duši svojoj.
20.3.2010. 8:10:37 | lucijan2
Možda pokušam odgovoriti u sljedećoj postaji. A uvijek se prisjetim dijaloga kardinala DeBricassarta s njegovim sinom Daneom (nije znao da mu je to sin; serija "Ptice umiru pjevajući"), kad mu ovaj kaže kako želi postati svećenik. DeBricassart ga obeshrabruje, govoreći: "Ti pred sobom vidiš princa Crkve, ali ja sam pogazio sve svoje zavjete, nisam bio vjeran Bogu". Nato će Dane: "Ali barem ste pokušavali".
20.3.2010. 2:00:27 | mala-marincek
Da, sveta obitelj je uistinu uzor kojemu se trebamo ugledati, ali nažalost nekako mi se čini tako rijetko zastupljen. I iako ja sada kažem da nikada neću napraviti pogreške koji su moji roditelji napravili, tko zna kako će to biti kada i ako budem u toj situaciji. :/ Podržavam tvoje pisanje, hajde, još samo 10 postaja ;)