Deveta postaja: Isus pada treći put pod križem

Ponovo Isusa izdaje snaga. Pada na zemlju, povukavši križ za sobom. Šimun Cirenac uspijeva donekle zadržati križ da ne padne svom težinom na Isusa, ali ovaj ipak mora podnijeti udarac lijevog kraja poprečne grede. Na trenutak ostade Isus na zemlji, dok se Šimun sav usplahirio pokušavajući odmaknuti križ s Isusova tijela. Uznemirili se i stražari. Centurion koji im zapovijeda krajičkom oka vreba sumnjive pokrete u svjetini; nikakvo zastajkivanje ovdje ne dolazi u obzir. Što ako iz gomile iskoče zeloti i napadnu ih? U uskoj uličici nemaju nikakve šanse. Koplja kojima uspješno odguruju civile kao što će njihovi kasniji nasljednici činiti kundacima pušaka, dugačka su i nepraktična za ubadanje protivnika na tako malom prostoru. Dok isuču mačeve i podignu štitove, mogli bi već imati bodeže u rebrima. Na sreću, strah je njihov pouzdan saveznik. Nazarećanin nije na dobru glasu među zelotima. Nije htio ni čuti o nekakvom oružanom ustanku protiv Rima. Čak je po zlu poznat da je posjećivao pogane i nevjernike i jeo s njima, a to je za tadašnje pravovjerne teška hereza. Jednom drugom rimskom centurionu je i slugu izliječio; doduše, centurion je Židovima sagradio sinagogu i uživa ugled časnika naklonog domaćem stanovništvu, ali pusti ga, Rimljanin je Rimljanin, a Židov Židov. Dobro zna centurion da Židovi misle kako su Rimljani gori od Babilonaca, ali „doći će dan kad ćemo te Rimljane istjerati, a tada nikakvi smutljivci niti kolaboracionisti poput ovog tu Isusa neće smjeti više niti pisnuti.“ Zato valja svjetinu uvijek držati na oku i ne vjerovati nijednom Nerimljaninu.
Poznaju Židovi Rimljane, a i ovi njih. Ne, nitko neće pokušati oružjem osloboditi i oteti Isusa. Nije to to. Uostalom, prate ga samo žene, samo one ga pokušavaju ohrabriti. Ima tu mlađih muškaraca, ali iskusni vojnik vidi im samo strah u očima. Ipak, neobjašnjiva je nervoza u zraku. Samo da već jednom završimo s tim. Sutra je blagdan pashe, mnogo ljudi je u gradu, i najmanje nam treba nekakav metež s ovim iznenadnim razapinjanjem.
Strah je najneželjeniji čovjekov pratitelj. Osobito strah od drugog čovjeka. Boje se Rimljani židovskih ustanika, boje se Židovi rimskih legija i njihovih nadaleko poznatih opsadnih naprava kojima su uspješno rušili i uništavali veće i bolje utvrđene gradove od Jeruzalema. Neki s obiju strana boje se i ovog ovdje bijednika koji će uskoro biti razapet. Ne uklapa se. Ne predstavlja neku fizičku opasnost, a ipak je na neki način neugodan jer na nekakav teško shvatljiv način izvrće cijeli svjetski poredak naglavce. Tko bi očekivao takvu frku oko tog jednog čovjeka. Što je najčudnije, on ne nariče, ne zapomaže, ne pokazuje znakove očajavanja, iako se sigurno boji tjelesne patnje koja mu slijedi.
Isus s naporom ustaje i ponovo se prima križa. Nakratko mu se pogled susreće s centurionovim. Što ćeš, Isuse, zapovijed je zapovijed, posao je posao, nemoj ovo što ti moram napraviti shvatiti osobno. Nitko me nije pitao za mišljenje. Moram od nečeg živjeti, a moje zvanje me ne pita.
S druge strane susreta šuti izdanak vječnosti koji za razliku od centuriona nije ograničen onim „danas“. Kad bi centurion znao da će za nekih tristotinjak godina jedan nasljednik sadašnjeg cezara Tiberija dopustiti slobodno štovanje i nasljedovanje ovoga kojeg će on uskoro razapeti, ne bi se čudom načuditi mogao. Kako se svijet brzo mijenja! Što je slabo i neznatno, postaje preko noći jako, a imperiji se urušavaju tada kad to najmanje očekuju. Kad bismo to svi mogli na vrijeme predvidjeti, gdje bi ljudskom rodu bio kraj.

Uprizorenje Kristove muke u Zaprešiću 28.3.2010.

U nedjelju 28. ožujka u Zaprešiću se održao iznimno zanimljiv događaj-uprizorenje Kristove muke prema tekstovima Ivanova i Lukina Evanđelja uz ponešto dramskih dodataka. Budući da sam pribivao tom događaju, iskoristio sam prigodu i uslikao mnoštvo prizora kojima ću nadalje obogatiti tekstove o križnom putu. .
Uprizorenje Kristove muke organizirala je udruga "Stepinčeva oaza mira" u suradnji sa župom Svetog Petra, uz potporu grada Zaprešića i tamošnje turističke zajednice. U predstavi (ako je to pravi izraz za događaj) sudjelovale su i razne zaprešićanske kulturne udruge, a ambijent Jelačićevih Novih Dvora pokazao se iznimno prikladnim za tu prigodu. Lijepo je vidjeti kako se prastara tradicija hrvatskog Juga u zadnje vrijeme sve bolje prima i kod nas na sjeveru, a još ljepše da postoje iznenađujuće brojne i kvalitetne snage koje takvo što mogu pripremiti. Budući da se tamo navelike snimalo, nadam se da ćemo zaprešićansku Kristovu muku imati prigode vidjeti i na DVD-u.

A kad budete vapili zbog kralja kojeg ste izabrali

Zanimljivu zgodu pročitah u Prvoj knjizi Samuelovoj u Bibliji. Vrijeme: oko 1100. godine prije Krista. Židovu su naselili Izrael, ali nemaju središnje vlasti niti stalnu vojsku, što ih čini lakim plijenom agresivnim susjedima. Ovi pak svako malo upadaju u Izrael, porobljavajući ga i pljačkajući. Nakon određenog vremena dižu se narodni ustanci koje predvode karizmatični vođe-suci-i uglavnom uspijevaju protjerati tek nešto malo bolje organizirane neprijatelje van.
Suci, osim što vode narodnu vojsku, imaju i vrhovnu sudačku ulogu, i na neki način su glavari saveza izraelskih plemena.
Predzadnji sudac, Samson, uspijeva nakon avanture s Dalilom za neko vrijeme oslabiti vlast Filistejaca, ali to ne traje dugo. Nadugo zatim Bog podiže mladog Samuela, vjerojatno najpoštenijeg čovjeka među izraelskim sucima. On uspije ovesti uspješan ustanak i savladati Filistejce.
Čini se da je sve u redu, ali narodu-bolje rečeno plemenskim vođama-dojadilo je stanje bez redovite vlasti. Osim toga, za trgovinu i biznis bolje je da zemlja ima kralja koji će jamčiti red i mir. Svi susjedni narodi imaju kraljeve i središnju vlast, što je dobro za strana ulaganja, trgovinu itd. Kuju novac. Bogati postaju još bogatiji, a sirotinju tko šiša. Zašto i mi ne bismo mogli takvo što postići?
I sada slijedi biblijski tekst.
Kad je Samuel ostario, postavio je svoje sinove za suce u Izraelu. Njegov prvorođenac zvao se Joel, a drugi sin Abija; oni su bili suci u Beer Šebi. Ali sinovi nisu išli stopama očevim: gledali su na svoj dobitak, primali mito i izvrtali pravicu. Tada se skupiše sve starješine izraelske i dođoše k Samuelu u Ramu. I rekoše mu: "Eto, ti si ostario, a tvoji sinovi ne idu tvojim stopama. Postavi nam, dakle, kralja da nam vlada, kao što je to kod svih naroda." Ali Samuelu nije bilo drago što su rekli: "Daj nam kralja da nam vlada!" Zato se Samuel pomoli Jahvi.
A Jahve reče Samuelu: "Poslušaj glas naroda u svemu što od tebe traži, jer nisu odbacili tebe, nego su odbacili mene, ne želeći da ja kraljujem nad njima. Sve što su činili meni od onoga dana kad sam ih izveo iz Egipta pa do današnjega dana - ostavili su mene i služili tuđim bogovima - tako oni čine i tebi. Sada, dakle, poslušaj njihov zahtjev, ali ih svečano opomeni i pouči o pravima kralja koji će vladati nad njima."
Samuel ponovi sve Jahvine riječi narodu koji je od njega tražio kralja. I reče: "Ovo će biti pravo kralja koji će kraljevati nad vama: uzimat će vaše sinove da mu služe kod bojnih kola i kod konja i oni će trčati pred njegovim bojnim kolima. Postavljat će ih za tisućnike i pedesetnike; orat će oni njegovu zemlju, žeti njegovu žetvu, izrađivati mu bojno oružje i opremu za njegova bojna kola. Uzimat će kralj vaše kćeri da mu priređuju mirisne pomasti, da mu kuhaju i peku. Uzimat će najbolja vaša polja, vaše vinograde i vaše maslinike i poklanjat će ih svojim dvoranima. Uzimat će desetinu od vaših usjeva i vaših vinograda i davat će je svojim dvoranima i svojim službenicima. Uzimat će vaše sluge i vaše sluškinje, vaše najljepše volove i magarce i upotrebljavat će ih za svoj posao. Uzimat će desetinu od vaše sitne stoke, a vi sami postat ćete mu robovi. <strong>I kad jednoga dana budete vapili za pomoć zbog kralja koga ste sami izabrali, Jahve vas neće uslišati u onaj dan!
Narod nije htio poslušati Samuelova glasa nego reče: "Ne! Hoćemo da kralj vlada nad nama! Tako ćemo i mi biti kao svi narodi: sudit će nam naš kralj, bit će nam vođa i vodit će naše ratove."
Kad je Samuel čuo što narod govori, kaza sve Jahvi. A Jahve reče Samuelu: "Poslušaj njihovu želju i postavi im kralja!"
Tada Samuel reče Izraelcima: "Vratite se svaki u svoj grad!"
Kraljem je nakon kraćeg vremena postao Saul. No, to je već druga priča.
Svaka sličnost s Hrvatskom (i ne samo Hrvatskom) je slučajna.

Osma postaja: Isus tješi jeruzalemske žene

Koraci su sve sporiji, daha je sve manje, ali čaša još nije ispijena do dna. „Zašto nada mnom plačete, kćeri jeruzalemske? Kad biste znale što budućnost donosi vašemu gradu, plakale biste nad sobom i svojom djecom, jer vam se bliži stravična 70. godina. Doći će Rimljani i uništiti hram i narod, ali to se neće dogoditi zbog mene kako se pribojavahu članovi Velikog vijeća. Bojali su se da ću ja svojim djelovanjem navući nesreću na narod i zato su me na prijedlog Kaife predali. Nisam ja taj koji će potaći budući naraštaj na rat protiv Rima kojeg ćete izgubiti. Nisam ti ja neprijatelj, narode moj! Nisam ja ničiji neprijatelj!“
Ne znamo jesu li jeruzalemske narikače utihnule nakon Isusove opomene koju je jako teško nazvati utjehom unatoč tradicionalnom naslovu osme postaje križnoga puta. Ne znamo zašto je Isus tako reagirao, ali u svim sličnim zgodama u evanđeljima moglo je to biti samo zato što je prepoznao pogrešan motiv u postupcima ljudi oko sebe. Više nema vremena da sa ženama na miru porazgovara i pojasni im kao u slučaju govora na gori da bez pravog obraćenja nema prave budućnosti. „Ne plačite, nikakva korist od takvoga plača. Radije razmislite što ćete učiniti sa svojim životom, jer vrijeme je kratko. Ja sam svoje gotovo dovršio. Što ćete vi s križevima koji su vam pripravljeni, koje možda još ne slutite, ali koji će sigurno doći?“
--------------------------------------
Komentari na starome blogu:
26.3.2010. 21:53:00 | planinarstvo
isus nam ipak pokazuje put... A sve je bliže dan njegova uskrsnuća......
 26.3.2010. 20:32:38 | maslinovo-ulje
Ugodna večer :)

Sedma postaja: Isus pada drugi put pod križem

Uspon je sve teži, unatoč pomoći Šimuna Cirenca. Teret poprečne grede postaje prevelik, i Isus pada drugi put. Tresak križa o zemlju, psovke stražara, uzvitlana prašina i žamor mnoštva. Bičevi udaraju. „Ustaj, propalico!“ On šuti i s naporom ustaje. Tek na trenutak mu se pogled susreo s neobičnim parom očiju koje su cijeli prizor promatrale s neskrivenim zanimanjem.
„Poznaješ li me, Isuse?“-progovoriše oči. „Sigurno me se sjećaš. Ja sam Otac svih sumnji. Nisam li ti na vrijeme rekao da je najveća sreća na zemlji trbuh pun? Da si me slušao, što bi ti nedostajalo? Imao bi vlastitu tesarsku radionicu; Marta i Marija rado bi ti ustupile onu kolibu u svojem dvorištu. Mogao si se oženiti; možda bi Marija Magdalena bila dobra za tebe, unatoč svojoj prošlosti. Bio bi dobar pobožan građanin koji uredno plaća poreze i obavlja vjerske obrede kako je propisano. Mogao bi zbrinuti i svoju majku udovicu. Ali ne, ti si htio slavu, htio si da se o tebi govori, da te ljudi slijede, da budeš faca s naslovnica. A to ima, Isuse, svoju cijenu. Ne možeš biti slavan ako ne postaneš jednim od nas, koji znamo kako se to radi. Mogli smo se dobro pogoditi. Trebao si mi samo prodati jedno od ovoga po vlastitom izboru: ime, tijelo, savjest ili slobodu. Ili sve odjednom, i tako je svejedno. Sve bi bilo tvoje. Sad se valjaš ovdje u prašini. Tako prolaze svi koji mene ne slušaju.“
Isusove su oči šutjele.
„Zar mi nećeš ništa odgovoriti?“-nastavi Otac svih sumnji. „Kad ono razgovarasmo u pustinji, bio si mnogo drskiji. Sad kad te pritislo, šutiš. Nemaš što reći. Znaš da si izgubio. Ostaje ti samo ponos, ali i on će uskoro proći kad ti čavle protjeraju kroz ruke.“
Isusove oči za trenutak bljesnuše i uzvratiše.
„Ti zaista ništa nisi shvatio! Ni u pustinji, a ni sada! Sve što ja imam, a što bi ti htio, nije moje, nego pripada Bogu. To se ne prodaje. Ti nisi sijao, pa nećeš požnjeti, a ne dam ti niti da otmeš. Odstupi od mene, sotono!“
Na trenutak oblak prekri sunce i brza sjena preleti preko okupljenog mnoštva. Za nekoliko sekundi opet se razvedrilo. Isus je stajao uspravno, a oružnici su mu prtili križ na ramena. Šutio je.
U okupljenoj gomili jedno mjesto iznenada se ispraznilo. U daljini je odjeknuo čudan zvuk, kao vučje zavijanje. Ljudi koji su stajali u blizini malo su se ogledavali, ali nije bilo vremena za pitanja. Nazarećanin je zakoračio dalje, vukući svoj smrtonosan teret. Šutio je.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe

Kada sam zaista počeo voljeti sebe shvatio sam da sam uvijek, u svakoj prilici, na pravom mjestu i u pravo vrijeme, te da je sve što se događa ispravno – od tada pa nadalje mogao sam biti miran. Danas znam da se to zove POVJERENJE.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe mogao sam spoznati da su emocionalni bol i patnja za mene samo upozorenja koja mi govore da živim suprotno svojoj istini. Danas znam da se to zove BITI AUTENTIČAN.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe prestao sam žudjeti za nekim drugim životom i mogao sam vidjeti da je sve oko mene bilo poziv na rast. Danas znam da se to zove ZRELOST.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe prestao sam samom sebi krasti svoje slobodno vrijeme, i prestao sam dalje praviti grandiozne projekte za budućnost. Danas radim samo ono što mi čini zadovoljstvo i radost, ono što volim i što čini da se moje srce smiješi, na moj vlastiti način i u mom osobnom tempu. Danas znam da se to zove ČESTITOST.
Kada sam zaista počeo da voljeti sebe oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene: od jela, ljudi, stvari, situacija i od svega što me je uvijek ponovo odvlačilo naniže, dalje od mene samoga. U početku sam to zvao „zdravi egoizam“, ali danas znam da je to „LJUBAV PREMA SAMOME SEBI".
Kada sam zaista počeo voljeti sebe prestao sam željeti da sam uvijek u pravu, tako sam manje griješio. Danas sam shvatio da se to zove SKRUŠENOST.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe odrekao sam se navike da živim i dalje u prošlosti i da se brinem za svoju budućnost. Sada živim još samo u ovom trenutku u kojemu SVE počinje. Tako živim danas svaki dan i zovem to „SVJESNOST“.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe spoznao sam da se od nekih svojih misli mogu razboljeti i biti bijedan.
Kada sam pak zatražio natrag snage svoga srca razum je dobio važnog partnera. Ovu vezu danas zovem „MUDROST SRCA“.
Ne treba se plašiti rasprava, konflikata i problema sa samim sobom i s drugima, jer se čak i zvijezde ponekad sudare i onda nastaju novi svjetovi. Danas znam: TO JE ŽIVOT!
Ovo su misli/spoznaje koje je na svoj 70. rođendan, 16. travnja 1959. godine, Charles Spencer Chaplin (Charlie Chaplin) poklonio čovječanstvu.

Svjedočanstvo bivšeg svećenika

OČE!
Bio si skroman,
a želio si vidjeti sina na prijestolju.
I vidio si me na gori:
brokat na meni,
zlato preda mnom,
pod nogama mramor,
a u meni - noć.

Žižak koji si ti upalio vjerom i ljubavlju,
a majka podržavala žrtvom,
ugasio je smog ohola uma
- hamsin -
pustinjski olujni vjetar
i pala je duboka noć.
Danas žmiruca u tami,
a ja, umjesto na oltaru u sjaju,
pred oltarom pokajnik klečim
i u mraku
molim
za tebe,
za majku,
za braću, sestre
i sebe,
i za sve one
kojima sam bio
uzrokom i povodom grijeha:
Smiluj mi se, Bože,
po velikom milosrđu svome.
ANDRO VID MIHIČIĆ, bivši svećenik
(preuzeto ih časopisa Veritas)