Deveta postaja: Isus pada treći put pod križem

Ponovo Isusa izdaje snaga. Pada na zemlju, povukavši križ za sobom. Šimun Cirenac uspijeva donekle zadržati križ da ne padne svom težinom na Isusa, ali ovaj ipak mora podnijeti udarac lijevog kraja poprečne grede. Na trenutak ostade Isus na zemlji, dok se Šimun sav usplahirio pokušavajući odmaknuti križ s Isusova tijela. Uznemirili se i stražari. Centurion koji im zapovijeda krajičkom oka vreba sumnjive pokrete u svjetini; nikakvo zastajkivanje ovdje ne dolazi u obzir. Što ako iz gomile iskoče zeloti i napadnu ih? U uskoj uličici nemaju nikakve šanse. Koplja kojima uspješno odguruju civile kao što će njihovi kasniji nasljednici činiti kundacima pušaka, dugačka su i nepraktična za ubadanje protivnika na tako malom prostoru. Dok isuču mačeve i podignu štitove, mogli bi već imati bodeže u rebrima. Na sreću, strah je njihov pouzdan saveznik. Nazarećanin nije na dobru glasu među zelotima. Nije htio ni čuti o nekakvom oružanom ustanku protiv Rima. Čak je po zlu poznat da je posjećivao pogane i nevjernike i jeo s njima, a to je za tadašnje pravovjerne teška hereza. Jednom drugom rimskom centurionu je i slugu izliječio; doduše, centurion je Židovima sagradio sinagogu i uživa ugled časnika naklonog domaćem stanovništvu, ali pusti ga, Rimljanin je Rimljanin, a Židov Židov. Dobro zna centurion da Židovi misle kako su Rimljani gori od Babilonaca, ali „doći će dan kad ćemo te Rimljane istjerati, a tada nikakvi smutljivci niti kolaboracionisti poput ovog tu Isusa neće smjeti više niti pisnuti.“ Zato valja svjetinu uvijek držati na oku i ne vjerovati nijednom Nerimljaninu.
Poznaju Židovi Rimljane, a i ovi njih. Ne, nitko neće pokušati oružjem osloboditi i oteti Isusa. Nije to to. Uostalom, prate ga samo žene, samo one ga pokušavaju ohrabriti. Ima tu mlađih muškaraca, ali iskusni vojnik vidi im samo strah u očima. Ipak, neobjašnjiva je nervoza u zraku. Samo da već jednom završimo s tim. Sutra je blagdan pashe, mnogo ljudi je u gradu, i najmanje nam treba nekakav metež s ovim iznenadnim razapinjanjem.
Strah je najneželjeniji čovjekov pratitelj. Osobito strah od drugog čovjeka. Boje se Rimljani židovskih ustanika, boje se Židovi rimskih legija i njihovih nadaleko poznatih opsadnih naprava kojima su uspješno rušili i uništavali veće i bolje utvrđene gradove od Jeruzalema. Neki s obiju strana boje se i ovog ovdje bijednika koji će uskoro biti razapet. Ne uklapa se. Ne predstavlja neku fizičku opasnost, a ipak je na neki način neugodan jer na nekakav teško shvatljiv način izvrće cijeli svjetski poredak naglavce. Tko bi očekivao takvu frku oko tog jednog čovjeka. Što je najčudnije, on ne nariče, ne zapomaže, ne pokazuje znakove očajavanja, iako se sigurno boji tjelesne patnje koja mu slijedi.
Isus s naporom ustaje i ponovo se prima križa. Nakratko mu se pogled susreće s centurionovim. Što ćeš, Isuse, zapovijed je zapovijed, posao je posao, nemoj ovo što ti moram napraviti shvatiti osobno. Nitko me nije pitao za mišljenje. Moram od nečeg živjeti, a moje zvanje me ne pita.
S druge strane susreta šuti izdanak vječnosti koji za razliku od centuriona nije ograničen onim „danas“. Kad bi centurion znao da će za nekih tristotinjak godina jedan nasljednik sadašnjeg cezara Tiberija dopustiti slobodno štovanje i nasljedovanje ovoga kojeg će on uskoro razapeti, ne bi se čudom načuditi mogao. Kako se svijet brzo mijenja! Što je slabo i neznatno, postaje preko noći jako, a imperiji se urušavaju tada kad to najmanje očekuju. Kad bismo to svi mogli na vrijeme predvidjeti, gdje bi ljudskom rodu bio kraj.