Marijo, Marijo

Danas je blagdan Velike Gospe, pa pomislih zapisati jedno razmišljanje. Evo što je ispalo.
Mnogo godina mislio sam da je Isus dovoljan, a Marija nepotrebna, jer zašto da se s ičim obraćam "tajnici" kad mogu po Svetom Duhu izravno do "šefa". A Isus prihvaća ljude kakvi jesu, pa Marija nije sveznajuća niti sveprisutna jer to može biti samo Bog...
Kad sam kasnije malo bolje shvatio koliko Božji ugodnici u nebu nisu vezani našim vremensko-prostornim uvjetovanostima, pa još malo više odnos Isusa i Marije kakav je bio ovdje na zemlji, promijenio sam mišljenje i zaključio da je Isus zaista dovoljan-ali da je i Marija potrebna i dobrodošla. Ne zato što nas Isus ne bi mogao spasiti bez Marije, nego zato što, uranjajući u njene puteve, lakše možemo doživjeti i shvatiti Božju ljubav prema ljudima. Marija je tu ljubav iskusila u više dimenzija: od one radosne pri najavi rođenja Sina, do tragične prilikom Raspeća, kad je shvatila cijenu koju takva Ljubav plaća zbog odlučnosti ispuniti obećanje davno dano čovječanstvu, sve do proslavljene ljubavi u velikom "oblaku svjedoka" (Heb 12:1) na nebu. Svi ti nebeski svjedoci dospjeli su tamo nastojeći na zemlji provoditi ono što je Božje, pa nije za vjerovati da su se u raju promijenili. Ako se Bog zanima za nas, sigurno se zanimaju i oni. Tako je i Marija zainteresirana za ishod našeg zemaljskog hoda, jednako kako su Mojsije i Ilija bili zainteresirani za ishod Isusove muke u Jeruzalemu (Lk 9:31). Niti Mariji niti svecima nije svejedno kako je nama na zemlji, jer to ni Bogu nije svejedno, a boravak u raju prije Paruzije sigurno nije tek nekakva zaslužena mirovina u kojoj se ispijaju pićenca na rubu bazena i govori "nek se oni na zemlji snađu kako znaju, mi smo svoje odradili". Takvo "penzioniranje" ne ide mi uz Božji mentalitet, a sigurno ni uz Marijin, jer inače ne bi bila sva Božja.
"Ti gledaš u meni princa Crkve, ali ja sam prekršio sve svoje zavjete"-govori u dirljivoj sceni serije "Ptice umiru pjevajući" kardinal DeBricassart mladome Daneu koji želi postati svećenik, a za kojeg kardinal ne sluti da mu je zapravo sin, rođen iz ljubavi s prijateljicom Maggie. "Ipak, barem ste pokušavali"-odgovori mu na pravi svetački način Dane, ne znajući da to poručuje svojem zemaljskom ocu koji će ga kasnije, još uvijek ne znajući tko je, zarediti za svećenika. I to je to. Barem pokušavati, imati dobre volje, to je nekakav minimum koji nam, a i da ne slutimo, može u život privući nekog nevidljivog svetog dobronamjernika iz nebeske galaksije, pa se čudom začudimo nakon nekog vremena kako se stvari oko nas počnu poboljšavati. Naravno da bi od pokušavanja trebalo ići i prema ostvarivanju, ali to ipak nije svima jednako dano. "Barem ste pokušavali"...
Kardinal je bio dobro svjestan svojih zatajenja i pritisnut težinom odgovornosti pred Bogom, znajući da će Bog od njega kome je više dano, više tražiti. Imao je grižnju savjesti koju osjeća svaki čovjek kad se pogleda u Božje ogledalo, poput Petra koji je, shvativši tko je zapravo Isus, uzviknuo: Idi od mene, Gospodine, jer sam griješnik! Kasnije je spoznao dubine Isusove sposobnosti opraštanja, ali jedno mu je ostalo, jednako kao i svakome tko iskreno želi Boga slijediti: breme odgovornosti za svoj život, odgovornosti da dade dobre plodove i da se pokaže dostojan povjerenja. To je u odnosu s Isusom nemoguće izbjeći.
U odnosu prema Mariji primjećujem nešto drugo.
Povjerenje koje mnogi od nas imaju prema njoj vjerojatno proizlazi iz toga što ona nema sudačku vlast poput Isusa, pa pred njom možda ne osjećamo grižnju savjesti u tom smislu kakvu možemo osjetiti pred Bogom. A to je upravo zato što Marija nije bog, i začudo da toga pojedini nekatolici ne shvaćaju. Marija ne mora na sebi nositi odgovornost za održavanje kozmičke pravednosti u smislu kakvu ima Bog, jer samo Bog može nepopravljivo zlo predati zauvijek vječnoj propasti. Marija je ona koja nas, naprotiv, upućuje na Sina koji spašava one "koji barem pokušavaju". Zato kod nje najviše volim atribut "pomoćnice kršćana". Čini mi se da najbolje izražava njenu bit. Kakva je bila na zemlji, takva je i sada.

Sveti Maksimilijan Kolbe

Danas je dan Svetog Maksimilijana Kolbea, poznatog ponajviše po tome što se dragovoljno javio da bude pogubljen kako bi od smrti izbavio svojeg bližnjeg. Tekst o njemu kojeg objavljujem preuzet je se web stranice župe Sv. Maksimilijana Kolbea u Zagrebu http://www.sv-maksimilijan.hr/sv-maksimilijan-kolbe/, 14.10.2010.

Djetinjstvo i obitelj

Rodio se pod imenom Rajmund Kolbe u Zdunskoj Woli, u siromašnoj radničkoj obitelji. Imao je četvero braće, od kojih su dva umrla kao djeca. Preostala dva brata, postala su franjevci konventualci. Roditelji su također otišli u samostan, no njegov se otac nije mogao naviknuti te je otišao među dobrovoljce za oslobođenje Poljske od ruskog jarma. Pao je u zarobljeništvo i bio je ubijen. Zbog toga je najstariji sin, napustio samostan i otišao u rat. Vratio se ranjen, a sudjelovao je i u Drugom svjetskom ratu, u kojem je završio u Auschwitzu, gdje su ga nacisti pogubili 1943.
 Školovanje i studij

Rajmund je bio jako darovit i pobožan. Zbog siromaštva, nakon završene osnovne škole, nije se mogao odmah dalje školovati. Naknadno su mu pomogli lokalni župnik i apotekar te je otišao u trgovačku školu. U ranom djetinjstvu ukazala mu se Djevica Marija s dvjema krunama u ruci: bijelom i crvenom. Zapitala ga je koju želi. Izabrao je oboje. Značile su čistoću i mučeništvo. U 13. godini stupio je u sjemenište. Uz poteškoće, završio ga je. Poslan je na studije u Rim 1912. U 24. godini života, već je bio doktor filozofije i teologije. Dobio je redovničko ime Maksimilijan. Obolio je na pluća.

"Vojska Bezgrešne"

U Rimu su bile organizirane masonske protukatoličke manifesticije, koje su zabrinule Maksimilijana. Osnovao je katoličku marijansku organizaciju "Vojska Bezgrešne", s ciljem promicanja katoličkih vrijednosti, posebno širenja štovanja Blažene Djevice Marije. Imao je u planu koristiti medije, tiskati novine, osnovati radio postaje, formirati katolička kazališta i dr. Vratio se u Poljsku 1919. Nalazio je na nerazumijevaje redovnika, koji su ga smatrali zanesenjakom. No, nije se predao. Počeo je graditi samostan Niepokalanow – Grad Bezgrešne u blizini Varšave 1927. Za deset godina u njemu je bilo 800 redovnika. Samostan je bio tiskarsko - izdavačko poduzeće s najmodernijim strojevima. Izdavao je mjesečnik u Grodnom, kojem su u početku pripisivali propast. Postao je prvi poljski katolički dnevnik 1935. Tri godine kasnije imao je milijunsku nakladu. Maksimilijan je sazidao vlastitu željezničku stanicu, spojio Niepokalanow s glavnom varšavskom prugom, podigao je radio-postaju, gradio je pistu i hangare za 4 zrakoplova, započeo je osnivanje katoličke filmske kuće. Osnovao je podružnicu u Japanu u gradu Nagasakiju. Došao je tamo s četvoricom redovnika bez novaca, bez znanja japanskog jezika, ali je uspio otvoriti tiskaru i objavljivao je katolički list. Imao je posjed izvan grada, tako da atomska bomba koja je pala na Nagasaki 1945. nije uništila posjed, ostao je čitav. Maksimilijan je planirao proširiti svoje djelovanje u Indiji i Polineziji te u Bejrutu u Libanonu izdavati novine na turskom, perzijskom, arapskom i židovskom jeziku, no dogodio se Drugi svjetski rat. Vratio se u Poljsku.

Drugi svjetski rat, junaštvo i smrt u logoru

Nacisti su 9. rujna odveli redovnike iz Niepokolanowa u logor Amtitz, ali su ih pustili 8. prosinca na blagdan Bezgrješnog začeća. Maksimilijan je nastavio tiskati list na njemačkom jeziku. Kad je u jednom broju napisao: „Nitko na svijetu ne može promijeniti istine“, nacisti su ga uhapsili i odveli 10. veljače 1941. u varšavski zatvor Paviak. Zlostavljan je i pretučen. Tranportiran je u logor Auschwitz. Krajem srpnja 1941. pobjegao je jedan zarobljenik. Zapovijednik logora Fritzsch odredio je, da će desetorica umrijeti zbog toga. Izabrao je te ljude. Među njima je bio jedan mladi narednik Fran Gajownieczek, koji je molio za milost, jer ima ženu i djecu. Maksimilijan Kolbe je prisustovao tome i ponudio se da zamijeni tog mladog narednika. Zapovijednik Fritzsch je pristao. Maksimilijan je umro 14. kolovoza 1941. u predvečerje blagdana Velike Gospe od injekcije karbolne kiseline. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim 10. listopada 1982. Spomendan mu je 14. kolovoza.

Misli sv. Maksimilijana Kolbea

Često razmišljaj o poslušnosti! Svaki put kad se prekrižiš, izgovarajući riječi "U ime Oca", posveti Bogu Ocu svoje misli! Na riječi "i Sina", posveti Isusu srce i volju! Spominjući ime Duha Svetoga, savij pleća da bi mogao ponijeti teret napora za slavu Božju, za dobro Crkve i Reda, za spas duša! Kad sklapaš ruke i izgovaraš "Amen", sjeti se da moraš nadnaravno ljubiti bližnjega i to mišlju, riječju i djelom! Ako tako budeš radio, zadobit ćeš Nebo, u protivnom, otići ćeš u pakao. Život je kratak, dakle, i trpljenje. Nebo, Nebo, Nebo! Hrabro naprijed! Uskladi svoju volju s voljom Božjom! Budi poslušan i strpljiv! Uzmi križ i idi za Isusom!

***
O Bezgrešnoj se do sada napisalo vrlo malo prema onome što će se napisati u budućnosti. Javit će se ljudi koji će produbiti tajnu njezina bezgrešnog začeća i izreći o Mariji uzvišene riječi.

***
Kako već znadeš iz filozofije, Bogu se daje to veća slava koliko se više duša privede spasenju. Evo našega ideala: posvetiti sebe i spasiti što više duša! Tako pokazujemo zahvalnost prema presvetom Srcu Isusovu. Kako da to izvedemo? Jasno, samo Bog znade najbolju metodu, jer je sveznajuća mudrost. To znači, samo od njega možemo doznati kako ćemo to izvesti. On nam to priopćuje po svojim predstavnicima na zemlji. Poslušnost, brate, samo poslušnost sigurno nam otkriva volju Božju.

23 godine proveo je u prividnoj komi

Četrdesetšestogodišnji Belgijanac Rom Houben proveo je 23 godine prividno u komi, ali je cijelo to vrijeme bio potpuno svjestan što se događa oko njega. Nije mogao reagirati, jer je bio paraliziran. Točnu dijagnozu liječnici su odredili tek prije četiri godine. Svoje iskustvo izrekao je 2009. godine u razgovoru za njemački tjednik Der Spiegel uz pomoć posebnog računala kojeg su za njega napravili stručnjaci.
 Houben je 1983. godine doživio prometnu nesreću nakon koje je upao u prividnu komu u kojoj je bio 23 godine. Njegova obitelj je unatoč tomu vjerovala da je pri svijesti i nije prestajala tražiti pomoć. Konačno je prije tri godine neurolog Steven Laureys sa sveučilišta u Liegeu ustanovio da su dosadašnje dijagnoze bile pogrešne i da je bolesnikov mozak neoštećen. Nakon toga je naučio Houbena komunicirati uz pomoć posebnog računala.
 „Vikao sam, ali od mene se nije čulo nikakvog zvuka“-naveo je Houben u razgovoru. Navodno je čuo sve oko sebe, ali nije mogao reagirati.
 „Bio sam svjedok vlastite patnje kad su mi liječnici i zdravstvene sestre nešto govorili, ali bi na koncu odustajali.“ Za najteži dan označio je onaj kad su mu majka i sestra došle reći da mu je otac umro.
 Htio je plakati, ali tijelo mu nije reagiralo. Vrijeme je kratio meditirajući. „Cijelo vrijeme sam sanjario o bolje životu. Uzaludnost je preslaba riječ za označiti ono što sam osjećao“-naveo je. „Nikad neću zaboraviti dan kad su konačno ustanovili što je bilo pogrešno, to mi je bio dan novoga rođenja“-dodao je.
 Danas se taj nekadašnji student strojarstva i ljubitelj borilačkih vještina još uvijek ne može kretati, ali zahvaljujući posebnom uređaju postavljenom iznad kreveta može čitati, a zahvaljujući računalu i komunicirati sa svijetom.
 „Želim čitati, razgovarati s prijateljima putem računala, veseliti se životu sada kad ljudi znaju da nisam mrtav“-napisao je za Der Spiegel koji ga je intervjuirao nakon što je o njegovu slučaju neurolog Laureys izvjestio u jednom stručnom časopisu.

Dan Svetog Vida

Danas je dan Svetoga Vida. U Rijeci će sigurno biti fešte. O Svetom Vidu poznato je da je bio ubijen u vrijeme progona kršćana od strane cara Dioklecijana. Car, koji je u svojoj državi mnogo toga poboljšao i unaprijedio, nije baš vjerovao kako će omražena kršćanska sekta nestati sama od sebe zbog poboljšanja prilika i porasta životnog standarda, nego je odlučio taj proces malo ubrzati skidanjem glava, spaljivanjem svetih spisa i postavljanjem Crkve izvan zakona. Nakon njega taj je progon nastavio njegov nasljednik Galerije, koji je unatoč svom trudu uvidio da ne postiže cilj jer se kršćane nikako nije moglo istrijebiti, pa je pred smrt odustao od toga. Za razliku od njega, Konstancije Klor, Galerijev suvladar u zapadnom dijelu Carstva, bolje je procijenio žilavost tadašnjeg kršćanstva i uzaludnost truda, pa se u provedbi edikta o progonu nije baš pretrgao žmireći često na jedno, a još češće na oba oka. Bio je to posljednji progon kršćana u rimskim vremenima. Sveti Vid to nije imao prilike dočekati u zemaljskom životu, ali se tome mogao radovati u vječnosti.

Poučeni primjerom Svetog Vida pogledajmo nešto o mučeništvu iz nama bližih vremena. Dok je Marks vjerovao da će religija u komunizmu nestati sama od sebe jer će nestati razlozi za njeno postojanje (neće biti potrebna kao utjeha za narod kojeg iskorištavaju kapitalistički gulikože), Lenjin je, poput Dioklecijana, vjerovao da taj proces treba ubrzati nasilno kako bi se narod najprije preodgojio i pripremio za novu budućnost. Zato su već boljševici rušili pravoslavne crkve i progonili vjernike, a slično su postupali i njihovi brojni nasljednici, ovisno o tome jesu bili u svojim nastojanjima radikalni poput Dioklecijana i Galerija ili umjereni poput Konstancija Klora.  

Glasoviti i zaslužni redovnik o. Werenfried van Straaten, poznat po nadimku "Speckpater" u svome listu Ostpriesterhilfe broj 2. g. 1969. iznosi ovo:

Kako su sredstva društvenog priopćavanja, što Crkvi u slobodnom svijetu stoje na raspolaganju, često glasilo samo ljevičarskih novinara, ovdje dajem riječ čovjeku koji je zbog onoga što je za Boga pretrpio više od mnogih drugih pozvaniji da govori. On živi kao svećenik-radnik u jednoj potkrovnoj sobici u Rumunjskoj. Prije toga je 15 godina proveo u zatvoru, a pripada Grkokatoličkoj crkvi, koju neki smatraju zaprekom za ekumenski pokret. Za bezbrojnih preslušavanja njegovo je tijelo nepopravljivo oštećeno. No njegov je duh ostao neslomljen. S poštovanjem su zabilježene njegove riječi: "Mi smo zbog Petrova prvenstva godinama trpjeli muke, udarce, glad, studen, golotinju, podrugivanje. Naše okove, lisičine i željezne rešetke ćelije cjelivali smo kao posvećene predmete, a naše robijaško odijelo poštivali smo kao kakvu svetu odjeću. Mi smo svoj križ dragovoljno nosili, makar su nam neprestano kao plaću za otpad od Rima nudili slobodu, novac i udoban život. Naši su biskupi, svećenici i vjernici zajedno osuđeni na preko 5.000 godina zatvora, a od toga su preko tisuću godina nepravedne kazne već i podnijeli. Šest je biskupa za jedinstvo s Rimom, što su ga naši pradjedovi prije 270 godina ponovno uspostavili, umrlo u zatvoru. Unatoč tim krvavim žrtvama, naša Crkva broji sada isto toliko biskupa kao i u vremenu kad su je Staljin i pravoslavni patrijarh Justinijan trijumfirajući proglasili mrtvom. Činjenica što naša Crkva kroz 21 godinu najnečovječnijih patnja nije bila uništena, za nas je znak da Bog čeka na svoj čas. On, koji nam je dao milost postojanosti, dat će nam i milost uskrsnuća… Ako vas mi u svojim mukama pozivamo na strpljivost, onda to znači da smo za svoju vjeru spremni i umrijeti. A Krist je rekao da će pšenično zrno kad umre donijeti obilan plod. Mi ne sumnjamo u njegovu riječ." Progonjena Crkva živi u toj nadi i u suosjećanju s Kristom. Ona ne želi nikakav kompromis koji bi previdio onu istinu za koju je Krist umro. Zbog toga moramo moliti jakost za progonjene, mudrost za diplomate, vjeru za nas same i vjernu ljubav za papu i cijelu Crkvu.
-------------------------------------------------
Komentari sa staroga bloga:
28.6.2010. 10:22:11 | Neregistrirani korisnik []
Samo spontanim ,evolucijskim razvojem ,može nastupiti socijalizam.A normalno je da ga stvore korporacije kapitalizma.Zrele i prezrele kapitalističke ,profitne organizacije .Koje u svom konačnom stadiju razvoja ,u borbi za profit,stvaraju podlogu za socijalizam.Može se vidjeti da u krilu najcrnjih kapitalističkih korporacija ,niču (iz nužde )novi socijalni odnosi.

24.6.2010. 17:59:12 | Neregistrirani korisnik []
Danas se stvaraju? U uvjetima raspada državnog vlasništva i bujanja korporacija?

23.6.2010. 9:23:08 | Neregistrirani korisnik []
To što je Marks zapisao ,tek slijedi.Ne treba brkati sisteme koji su se proglasili socijalističkima ,sa stvarnim socijalizmom Marksova tipa.Taj sistem još nije nastupio ,jer nisu stvoreni društveni preduvjeti .Tek se danas stvaraju.

Sretan vam Dan Duha Svetoga!

Na današnji blagdan Pedesetnice ne škodi podsjetiti se malo na nekoliko misli Sv. Pavla o ulozi Duha Svetoga u vjerničkom životu. Toliko toga svakodnevno čujemo, ali ponajmanje o tome kako bi kršćani trebali živjeti da bi dali dobar primjer onima koji to zbog nekog razloga nisu. Nećemo puno razglabati: biblijski tekst govori dosta o tome, a još više potiče na razmišljanje.

"Hoću reći: po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela! Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugomu protivi da ne činite što hoćete. Ali ako vas Duh vodi, niste pod Zakonom. A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti. Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona. Koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama. Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo! Ne hlepimo za taštom slavom! Ne izazivajmo jedni druge, ne zaviđajmo jedni drugima!" (Gal 5:16-26).

I još malo od pisca Druge Petrove poslanice (1:5-11):

"Zbog toga svim marom prionite: vjerom osigurajte krepost, krepošću spoznaje, spoznanjem uzdržljivost, uzdržljivošću postojanost, postojanošću pobožnost, pobožnošću bratoljublje, bratoljubljem ljubav. Jer ako to imate i u tom napredujete, nećete biti besposleni i neplodni za spoznanje Isusa Krista. A tko toga nema, slijep je, kratkovidan; zaboravio je da je očišćen od svojih prijašnjih grijeha. Zato, braćo, to revnije uznastojte učvrstiti svoj poziv i izabranje: to čineći - ne, nećete posrnuti nikada! Tako će vam se bogato osigurati ulazak u vječno kraljevstvo Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista."

Sretan vam i blagoslovljen Dan Duha svetoga!
---------------------------------------------------
Komentari sa staroga bloga:

25.5.2010. 17:54:22 | Neregistrirani korisnik [pijavica]
želim ti puninu Duga Svetoga u životu, neka te nastavi nadahnivati kao i do sada... <3

24.5.2010. 10:41:21 | Neregistrirani korisnik []
Postali ste samokritični ,to je dobar znak!

23.5.2010. 21:13:25 | slavonka
Hvala i tebi. Molim Duha Svetoga da prosvijetli razum tolikim budalama koje upropaštavaju svijet, i zbog kojih pate nevini ljudi!

Svećenici i njihovi skupi auti, ali malo drukčije

Nemam danas baš nekih pametnih ideja za prenijeti ovamo, pa ću još malo "krasti" od p. Luke Rađe.

Čitateljev mail:
Kad čitam vaše odgovore dolazi mi do svijesti vaša hrabrost za govorit bez straha ali i mudrost tako da ne srljate to me potaklo na to da se javim.Hrabrost govora koju imate me podsjeća na de Mella, pogotovo na djela Svjesnosti Novi Dan, koja nažalost kod nas nisu izdali Isusovci. Ali što je tu je to i nije tako bitno jer pravi tražitelj nađe kad hoće. To mi se čini da bi ovastranica mogla postati ako ju budete htjeli tako razvijati, "za one koji traže".

Evo sad je dosta filozofiranja, nego da i ja nešto zatražim: što mislite o konteplativnoj molitvi i zašto se ona više ne prakticira u crkvi sa laicima, dali se bojimo da će nam laici postati mistici pa da će nas preteći u kraljevstvo Božje, što je to danas tako teško blokiralo odnos između svijeta i mistične
molitve i zašto svećenici ne žive tu mistiku nutrine nego su neki čak i iznad površine? Zašto danas crkva ne ide do kraja i zašto ne želi biti svjetionik jer ako ćete mi reći da naši župnici daju svjetlo za naprijed , molim vas?

Kad susretnu ljude koji pokušavaju naći put u većini slučaja ga zaliju vodom. A kad već govorim "hrabro" ili možda ludo ne znam ali mi se čini da je Isus rekao:"Bit ćete mi svjedoci", valjda sa skupim autima i finim izgledom te velikim i raskošnim župnim stanovima, a sve će vam to platiti penzići koji jedva spajaju kraj s krajem, i ne brinite se, još je tu i državni proračun od sto i pedeset mil. kuna, ali ne uzimajte plaću nego živite od providnosti.

Štovani p. Luka nije mi cilj napadati i molim vas da mi oprostite ali mislim da su ovo glavni razlozi zbog kojih crkva gubi mlade iz crkve, danas mladi čovjek ne treba znanje jer ga po mom mišljenju ima i previše, danas mladi čovjek trebaljubavi a ne teologije i to je ono što bi trebao svećenik sadašnjice nuditi a ne znanje, ja znam da je teško nakon teških studija teoloških i ostalih znanosti sebi priznati kad sve to završi, pa ja još ne poznajem iskustvo Boga. Ali to ne daje za pravo nikome od nas da sakrijemo glavnu zapovijed ljubavi. Oprostite mi molim vas na ovolikom pismu koje će vam vjerojatno biti i dosadno jer ste se sigurno ovakvih priča i naslušali, ali evo vjerojatno se to događa svim svećenicima koji se otvore. Ja sam znao vlč. Zlatku reci (kad bi znao uzdahnuti i požaliti se) da je već pomalo umoran: vjerujem ti ali što si tražio to si i dobio, i pri tom bi mislio na riječi oca Rufusa kad je rekao "pazite što molite moglo bi vam se i ostvariti" a zar mi svi ne molimo : BUDI VOLJA TVOJA.

P. Luka:
To sa hrabrošću i iskrenošću ti je stalan ples između dubine i banalnosti. Iskrenost je definitivno potrebna, ali da je pri tom uronjena u istinske uvide -inače se radi o zblenutom govoru.

A o kontemplativnoj molitvi; o nama svećenicima koji vozimo skupe aute, i živimo u raskošnim stanovima; i o 'penzićima' od kojih očekujemo da nam sve to plate…Da nisam svećenik vjerojatno bi bio žestoki antiklerikalac. Jer zbilja… Ali, ovako budući da stvar vidim iz prve ruke. Vidim kolege, vidim sebe. Znam čitavu priču. Znam da se gotovo od reda radi o ljudima koje je samo visoki idealizam nosio do svećeništva. Poznat mi je ponor kušnji kroz koje prolaze, i drama suočavanja s vlastitom nemoću da se iskorači iz korumpiranosti i dvoličnosti. I da danas, kakvi su takvi su – stoje na prvim linijama. Možda i gluposti rade, ili uopće ništa ne rade – ali ustrajno stoje u taboru čiji je profil jasan. Taboru koji je protuteža zlu ovoga svijeta. Onom koji je prvi na udaru kadstvari u društvu krenu naopako. Danas ih se možda može nazivati farizejima i parazitima, ali takvi su, i takvi će uvijek kad ustreba – prvi završiti kao svjedoci i mučenici dobra. Bilo kao vlč. Bulešić u drugom svj. ratu, ili vlč.Grahovar u domovinskom ratu. I tisuće kolega, koji samim time što su to štojesu, bdjeli su i bdiju na linijama razdjelnicama kao zečevi na brisanom prostoru. Pusti ih molim te. Neka rade, ili ne rade. Neka kontempliraju, ili ne kontempliraju. Dok su to što jesu – jasno je čiji žele biti. Više od riječi njihovih molitava, ili snage njihovih propovijedi – njihov životni status govori. Dok kao koze preživljavaju po seocima Velebita, ili mladost provode po bosanskim gudurama s par baka; ili makar u gradovima žive, nakon nedjeljne propovijedi ručaju ribu iz konzerve; pa i ako sve imaju što se novcima može kupiti – uvijek im samo Bog ostaje: bilo kao utjeha, bilo kao pustinja. Htjeli ili ne htjeli: njegova su slava, ili su njegova sramota. Ali uvijek samo njegovi.
Eto, tako ti ja vidim svećenike. A za ostalo… sad mi se ne da. Idem vani, luta mi se po snijegu. Sam.

Od srca, p. Luka

Ideali

Ideali, 3.5.2010.

Uvijek se rado vraćam "arhivi " tekstova nastalih u dopisivanju p. Luke Rađe s čitateljima foruma zagrebačkog SKAC-a. P. Luka između ostalog je osnivač kampa katoličke mladeži na Modravama i jedan je od ljudi koji imaju itekako mnogo toga mudroga reći o crkvenim, ali i svjetovnim (ne)prilikama. Evo jednog do danas osvježavajućeg primjera iz njegovog arhiva.

Evo, u pauzi na poslu i moju pozornost privukla je ova rubrika. Manje pitanja - više Vaši odgovori. Iako rijetko tko od ljudi koji postavljaju pitanja, napišu i koliko imaju godina, pretpostavljam da su vrlo mladi. I to je super. Ja sam isto mlada djevojka, ali ipak nešto starija od njih. Imam završen fakultet i zaposlena sam u jednoj medijskoj kući. Imam propalu dvogodišnju vezu iza sebe -
konzumiranu u svakom slučaju - ali uvjerenja sam da nije seks prije braka grijeh, već je grijeh leći s nekim tko nije ozbiljna partija. E, sad u tom grmu leži zec. Naime, smatram se vjernicom, molim se redovito Bogu otkada znam za sebe, ali jednostavno ne podnosim mise. Odem u Crkvu i naprosto
umirem od dosade. Ne slažem se s većinom svećenika, i ne vjerujem u svece. Vjerujem da su oni svi bili izvrsni ljudi, možda iznadprosječno dobri i pobožni, ali - sveci?! No, dobro, u još koješta ja ne vjerujem. Jednostavno, te mi stvari zvuče smiješno! To nekakvo idealiziranje je po meni forsiranje. Iako je - nadam se - još velik dio životnog puta ispred mene - ovo što sam do sada doživjela upućuje na to da je život poprilično surov, da se velik dio svodi na golu egzistenciju, materijalizam, površne međuljudske odnose... Nisam pesimist, čak obratno - s radošću gledam na svaki dan kojeg mi Bog poklanja, ali tako je ponekad teško "odraditi" taj dan kojeg mi je On poklonio. Pitam Vas, nije li to sve skupa samo nekakvo idealiziranje, i neće li svi ti mladi koji Vam pišu jednom biti vrlo razočarani kad shvate da život i nije tako bajkovit kako se čuje s Oltara ili iz Vaših odgovora? Pozdrav, i nemojte zamjeriti ni na čemu!
pusa

Lukin odgovor:

Ako nema ideala sve je besmisleno. Nema svetosti, nema vjernosti, nema čistoće. Tad je život surovost i puka borba za preživljavanje. Ideali nisu izmišljotina kojom bi aranžirali život kako bi se doimao toplije - premda je on i dalje u biti bez grijanja. Ideali su stvarnost, kao što je stvarnost da čovjek ima srce i dušu. Dok je srca bit će i ideala. Bez njega, ne samo što nema njih - već ni od života nema ništa. Tad je ljubav tek kemijski proces u mozgu, vjernost psihička prisila, svetost gluma.

Ideali su vrijednosni sustav koji život čine kvalitetnim. Štoviše, oni su imperativi o koje ako se oglušujemo sami sebe upropaštavamo. Ideali nisu tek beživotni pojmovi - već su manifestacija Božje osobnosti. Poruka su koja zrači iz Njega koji prebiva u našim srcima. No, ne tek što su to - već su i snaga kojom uzdižemo pogled iz prašine, i Duh koji naš život preobražava u Ideal.

Da bi život urodio plodom u čijoj slasti se osjeća savršenstvo - nije potrebno, jer nije ni moguće, živjeti na nebu - ali je moguće, i nužno je - korijenje svog života pružiti u ideale.

Neka te nebo čuva. Od srca, p. Luka