Uvijek imaš dvije mogućnosti izbora

Jerry je menadžer restorana. Uvijek je dobro raspoložen. Kad god bi ga tko pitao kako je, odgovor bi uvijek glasio: "Da sam bolje ne bi valjalo!"
Mnogi konobari u njegovom restoranu dali su otkaz kada je on promjenio posao...da bi ga pratili od restorana do restorana u kojima je radio.
Zašto?
Jerry je umio motivirati ljude.
Ako je tko od kolega imao loš dan, Jerry je uvijek bio tu da ga ohrabri i ukaže mu na pozitivne strane čitave situacije.
Primijetivši to, postao sam znatiželjan. Jednoga dana otišao sam Jerryju i pitao ga:
"Ne shvaćam! Nitko ne može biti pozitivan čitav dan. Kako ti to uspijeva?"
Jerry mi je odgovorio:
"Svakoga jutra se probudim i kažem sam sebi da danas imam dva izbora: loše ili dobro raspoloženje. Uvijek izaberem dobro raspoloženje.
Svaki put kada se dogodi nešto loše, mogu izabrati da budem žrtva ili da nešto naučim iz toga. Ja uvijek biram učenje.
Kada neko dođe i počne se na nešto žaliti, mogu  prihvatiti njegovu žalbu ili mogu istaći pozitivnu stranu života. Uvijek biram pozitivnu stranu života."
"Ali to nije uvijek tako lako," rekao sam mu.
"Da, lako je," rekao mi je Jerry. "Sve u životu se vrti oko izbora. Kad rješavaš raznorazne gluposti, sve je stvar izbora. Biraš kako ćeš reagirati na situacije. Biraš kako će drugi utjecati na tvoje raspoloženje. Biraš dobro ili loše raspoloženje. Tvoj izbor je kako ćeš proživjeti svoj život."
Nekoliko godina kasnije čuo sam da je Jerry slučajno učinio nešto što u njegovom poslu nikako nije dozvoljeno činiti. Ostavio je pogreškom otvorena stražnja vrata u restoran. U restoran su upala trojica naoružanih muškaraca. Dok je pokušavao otvoriti sef, tresući se od straha, nikako nije uspijevao pogoditi pravu kombinaciju.
Jedan od pljačkaša se uspaničario i pucao na Jerryja. Srećom, Jerryja su brzo pronašli i prevezli u bolnicu. Poslije duge i teške operacije i intenzivne njege uspješno se oporavio. Vidio sam ga šest mjeseci nakon ranjavanja .
Kada sam ga upitao kako je, odgovorio je: "Da sam bolje ne bi valjalo. Hoćeš li vidjeti ožiljke?"
Odbio sam, ali sam ga pitao o čemu je razmišljao za vrijeme pljačke.
"Prvo što mi je proletjelo kroz glavu bilo je da sam trebao zaključati stražnja vrata. Kad su me pogodili, dok sam ležao na podu, sjetio sam se da imam dvije mogućnosti izbora: da živim ili da umrem. Odlučio sam živjeti."
"Zar se nisi bojao?" - upitao sam ga.
Nastavio je: "Bolničari su bili odlični. Stalno su mi govorili da će sve biti u redu. Ali, kada su me unjeli u kola i kad sam im vidjeo izraze na licima, uplašio sam se. Čitao sam im u očima: "On je mrtav". Znao sam da je vrijeme za akciju."
"Što su oni učinili?" pitao sam
"Vidiš, tamo je bila jedna krupna medicinska sestra koja me stalno nešto pitala kako bih ostao pri svjesti. Pitala me jesam li na nešto alergičan. 'Da, na metke,' bio je moj odgovor."
Dok su se smijali rekao sam im: "Biram život. Molim vas, tretirajte me kao da sam živ - ne mrtav."
Jerry je preživio zahvaljujući dobrim doktorima, ali i zbog svog zadivljujućeg stava. Od njega sam naučio da svakog dana imaš izbor: uživati u životu ili ga mrziti.
Jedina stvar koja je samo tvoja - koju niko osim tebe ne može kontrolirati - je tvoj stav.
I, ako vodiš računa o tome, sve u životu postaje lakše.

(Preuzeto s interneta).

Svjedočanstvo: Mislila sam da je Bog mrtav - Bitno.net

 

Svjedočanstvo: Mislila sam da je Bog mrtav - Bitno.net

Mislila sam Bog je mrtav. Bog je mrtav u Katoličkoj crkvi – to je bilo moje čvrsto stajalište od kojeg nisam tako lako odustajala. Zasigurno je danas moja svjesnost o Bogu na daleko većoj razini nego što je to onda bilo, iako je i danas to ništa u usporedbi s onime što On uistinu jest. Nekako sam uvijek tražila Boga, duboko u sebi znala sam da je ON osoba i da je savršena ljubav, i da ću tu ljubav jednog dana pronaći – tako sam jednom odgovorila svojoj prijateljici u srednjoj školi kada me pitala zašto nisam sretna zbog svojih petica u školi. Ona je mislila da je to jedini razlog sreće, ja sam joj rekla da ne znam što tražim, ali znam da je taj netko savršena ljubav i da ću ga pronaći. To su nekako bili moji prvi otkucaji srca za Boga, iako su bili nestašni i maleni, danas su mi jako dragocjeni. Dakle, činjenica da Bog ne prebiva u Crkvi, i da ju je zaboravio, za mene je bila čvrsta najviše zbog ljudi koji su išli u Crkvu, a izlazili bi ogovarajući, psujući, ponašajući se odvratno jedni prema drugima, mladi su se nastavljali opijati cijelu noć zajedno sa mnom… Koja je bila razlika između mene i njih? Zaključila sam da je nema. Dakle, Bog je mrtav u Katoličkoj crkvi! To nije bilo vrijeme kao danas, vrijeme velikih događanja i molitvenih pokreta preko kojih Duh Sveti obnavlja svoju Zaručnicu. Iako nisam nikada bila u Crkvi na “duže” vrijeme, par puta sam pokušala ići na vjeronauk, ali sam brzo odustajala. Najdivniji događaj kojeg se sjećam je kada sam bila jako mala, možda kojih šest ili sedam godina; jedna časna me držala u krilu i jako zagrlila, ubrzo nakon toga one su otišle iz moga mjesta, tako da je i moj boravak u Crkvi brzo prestao. Iako sam znala dolaziti sama, znam da me još kao dijete očaravalo boraviti u tišini u crkvi i osluškivati je. Ako dovoljno dugo sjediš uronjen u tišinu, možeš čuti Isusovo Srce koje kuca u Crkvi. I dan-danas najdraža molitva mi je tišina, osluškivanje Njega, Zaručnika.

Nakon tih trenutaka, život se nastavio dalje s tatom koji je jako puno pio i zlostavljao fizički i psihički sve oko sebe, no ipak sve u svemu moj tata mi jako jako nedostaje, unatoč velikoj maminoj ljubavi. Mnogo puta se mislim kako bi bilo da je on tu, i nedostaje mi. Moj je tata poginuo u automobilskoj nesreći kada sam imala 16 godina. Moja baka, inače moj uzor, oboljela je od raka i umirala je dugih šest godina. S njezinom smrti srušio se sav moj svijet. To su bile jako turbulentne godine za mene. Izgubljena u svim tim ranama i traumama, počela sam tonuti u alkohol, a kasnije i u travu. Mom problemu s alkoholom nije se nazirao kraj, tako da sam svaku večer bila pijana, pila sam čak 15-ak štok-kola po večeri. Svjedočenjem Božje snage i milosti u mome životu želim se iskupiti za mnoštvo tih grijeha koje sam učinila u tome razdoblju. Što se tiče bluda, tome isto nije bilo kraja, svaku večer trebao je biti drugi muškarac, najodvratnije razdoblje mog života sigurno. Djevojke, žene, ne dajte svoju čistoću, ona je nešto najvrjednije što imate! Danas ne pijem već deset godina i živim u potpunoj čistoći od 2004. godine, znači od mog prvog susreta s Gospodinom. On me čini savršeno ispunjenom. Dvije godine prije mog obraćenja, jedno jutro razmišljala sam o svome životu i zaključila da ću, ako tako nastavim, propasti poput moga tate, koji je sve izgubio zbog alkohola; život,obitelj, sve… Nisam tako htjela završiti i samo sam odlučila da više neću ni taknuti alkohol. To je bilo 2002. godine. Kako sam tada donijela odluku, tako se i dogodilo, to je bio moj prvi korak bliže Bogu, iako tada to nisam znala. Na blagdan Uznesenja 2004. dobila sam u srcu veliku želju da odem u crkvu na sv. Misu. Nisam se znala ni prekrižiti, ni kada je sv. Misa, ni što je taj dan. To je bio moj prvi susret s Gospodinom, a da nisam znala ni da On postoji. To je sve nekako bilo kao kod sv. Pavla “Tko si ti Gospodine?”
Oblačim se i odlazim na sv. Misu, zastajem negdje u sredini klupa, što drugi izgovaraju izgovaram i ja, “znakove” koji oni čine činim i ja… Kada odjednom okrenem glavu prema kipu Presvetog Srca Isusova i pogled mi padne na Srce Isusovo obodeno trnjem. Dan-danas, nakon devet godina, sjećanje na taj susret mi mami suze. Kako da vam riječima opišem što se tada dogodilo? To je iznimno teško, jer sve riječi su previše siromašne da bi izrazile obilje Božje ljubavi toga trenutka. Kada mi je pogled pao na Srce Isusovo, ono je bilo živo, gorjelo je, trpjelo je, jer je bilo izbodeno trnjem, ali iz Njega je gorjela neugasiva vatra. I ta vatra me je obuzimala, i gorjela mojim tijelom, u isti trenutak sam osjetila da se nalazim u samom centru Njegova Srca, i da Ga držim u rukama… Naravno, puno sam plakala… Nakon nekog vremena počela sam okretati glavu od Srca Isusova, jer sam uočila kako me ljudi gledaju, ali sam odjednom osjetila dlan na mome licu koji je okretao moju glavu da gledam prema tome Srcu. Nakon što sam izašla iz Crkve, bila sam tonu lakša, tako sam se osjećala, i sav nauk Crkve, sve zapovijedi, ama baš sve mi je bilo savršeno jasno, nisam mučila glavu ni s nedjeljom, ni s deset Božjih zapovijedi, ništa… Srce Isusovo mi je već sve samo objasnilo. Dakako da je taj susret bio nešto što nisam baš tako mogla zaboraviti, pa sam se pitala što ta nova osoba u mome životu želi od mene? Odlučim pitati Ga. “Što mi želiš reći ovime, moj Gospodine?” rekla sam. On mi odgovori: “Žedan sam.” Ništa više, samo “Žedan sam”… Hm. Opet ja o tome razmišljam par dana, i odlučim skupiti hrabrost, jer čega bi bio žedan Bog koji sve ima, pa sve je Njegovo, osjećala sam da je to Božji zahtjev, jer Bog kada govori, Njegovi su odgovori kratki, konkretni i imaju u sebi zahtjev da budu sprovedeni u djelo. Dakle, dolazim pred Srce Isusovo i pitam Ga: “Dobro, moj Gospodine, čega si ti žedan?” On mi odgovori: “Žedan sam tvoje ljubavi.” Ništa više, samo to, nije bilo nikakvih objašnjenja, samo to, pustio je Gospodin da ja dođem k sebi, nakon tog odgovora… jer tko sam ja da bi mene Gospodin toliko želio?

Nakon tih dana prolaze dvije godine moga života u Crkvi, dolazim svaki dan na krunicu i sv. Misu, ne poznajem Mariju, ali znam da Njoj dugujem sve… Pod Njezinom sam posebnom zaštitom, i to ću kasnije kod mog čudesnog ozdravljenja doživjeti još snažnije. U međuvremenu sam primila sv. Pričest, sv. Krizmu, odlazim na molitvena bdjenja, sudjelujem u radu tada začetka nove evangelizacije u našoj domovini, danas su to “Radnici Milosrdnog Isusa” koji gorljivo i sa svim srcem naviještaju Gospodina, i unatoč udaljenosti imaju svi posebno mjesto u mome srcu.

Nedugo nakon primanja sv. Krizme, jako sam oboljela. U roku od pet dana pala sam u kolica, postala sam invalid vezana uz krevet, i ta bolest traje dugih šest godina do trenutka kada sam isto tako čudesno ozdravila. Kako opisati ono što se u tim trenutcima događalo? Doživjela sam tri operacije vratne kralježnice, pila dvadesetak lijekova dnevno, imala tešku alergiju od koje mi je tijelo bilo sve na plikove, imala sam teške epileptične napadaje od kojih mi se tijelo treslo i po nekoliko sati, kao posljedica bila je moja teška zaboravljivost, nisam mogla izgovoriti smisleno dvije rečenice, pri kraju nisam se mogla potpisati od spazma, takozvanih grčeva mišića, mišići su mi potpuno atrofirali, imala sam bolove od kojih bi svatko poludio, tijelo mi je počelo odbacivati hranu i ja sam se spremala za umrijeti, spremala sam se otići svome Gospodinu. Kako sam te sve godine živjela s Gospodinom? Ludo sam Ga voljela i u bolesti… Ludo, zaljubljeno, i spremna trpjeti što god samo da ostanem s Njim. Nisam molila za ozdravljenje, iako su mnogi molili za mene, od svećenika do laika, biskupa, nadbiskupa, bakica u crkvi, mame i braće i sestara u molitvenoj zajednici. Ja nisam, mislila sam da je to gubljenje vremena, radije sam razmišljala o Njemu, držala Križ u rukama, i govorila FIAT, po Tvojoj riječi do kraja, kako Ti želiš, samo da ostanem uz Tebe…

Uoči subote mog ozdravljenja, trpjela sam teške bolove, oduzimala mi se lijeva strana, bila sam svima na očaj i bijedu oko sebe, iako s velikom snagom duha, ta snaga me nikada nije napuštala, jer ako te Bog negdje stavi On će te i provući kroz to… Daje potrebne milosti da se ispuni Njegova volja. Kroz vrijeme moje bolesti ja sam živjela intenzivno s Božjom riječi, moleći časoslov, krunicu Božanskog Milosrđa i preporučujući se Djevici da kada god otiđem od Gospodina da me Ona vrati… Koja je milost biti Marijinim djetetom! Moja prijateljica i kuma bila je taj dan u Čenstohovi, najvećem svetištu Majke Božje, i stavila me pod Njezin zagovor. Ja sam cijeli život pod Njezinim zagovorom. Kaže mama da i kada ona nije bila vjernica da me redovito stavljala pod Njezin zagovor… Taj dan, 18. veljače 2012., osjetila sam da trebam stati na noge. Kada sam to učinila osjetila sam kako me Božja snaga ispunja, da bolest napušta moje tijelo i laganu toplinu duž kralježnice… Ali nisam odmah bila svjesna onoga što se događa, znam da sam htjela vježbati, i tako dižem ja jednu nogu, drugu, okrenem se i onda…Vratim se ja i skužim mogu DIGNUTI SVOJE NOGE, JA IH POKREĆEM, ŽIVE SU… vrtim film unatrag i shvatim što se dogodilo, ja sam ozdravila! Ali što sad? Odjednom osjetila sam veliku vatru koja ispunja moje tijelo, i veliku želju da hodam, jako jako veliku…. I tako sam sa svojom mamom izašla vani bez ijednog pomagala… Par sekundi prije imala sam potpunu atrofiju mišića, nisam govorila, a sada hodam, govorim i imam nevjerojatnu snagu u sebi. Kada sam tako izašla vani uzela sam ja sa sobom ŠTAP, kao iz navike, no u jednom trenutku štap je puknuo po sredini, sam od sebe, i tako držim ja ručku u rukama i govorim: “Gospodine, taj štap je koštao sto kuna?!” Gospodin Isus ima velik smisao za humor… “Kada ja činim čudo ne želim ni štap da imaš, želim da hodaš, potpuno sama…” Nimalo nisam bila svjesna što se upravo događalo. Taj dan sam hodala oko pet sati, što je potpuno medicinski nemoguće. Nisam potvrđivala svoje ozdravljenje kod doktora, jer je bilo očito. Koja potvrda mi treba, za koga? Ma ja znam u srcu da je to Božje djelo! No Gospodin se pobrinuo i za to… Tako su mi ove godine u Varaždinskim toplicama napisali ” … od 18. veljače 2012. doživjela je ODJEDNOM ČUDESNO OZDRAVLJENJE…” Pa, evo za one koji traže i to, neka im bude!

Trebam naglasiti, i to želim reći – jer mi dolazi jako mnogo pitanja – ne, nisam bila u nikakvom zanosu, nisam ništa molila, moja molitva je bila predanje Njemu, oduvijek želim samo Njega. Danas smo ovdje, sutra nismo, danas jedna bolest, sutra druga… a Bog ostaje vječan i k Njemu treba težiti. Moje ozdravljenje je velika Božja milost i ne želim da se zasluge pripisuju nikome osim NJEMU, jer slava pripada isključivo BOGU!

Danas ne pijem nikakve lijekove za epilepsiju, nemam napade, potpuno mirno živim, zaljubljena u Boga više nego što sam ikada bila. Moje srce pripada Njemu i Katoličkoj crkvi u potpunosti! Ne znam kako da izrazim koliko ljubim Crkvu, gorim sva za nju, a bila sam neprijatelj Katoličke crkve, zaista velik neprijatelj, to je veliko zlo. Danas ima mnogo još gorih neprijatelja, ono što svima poručujem je – Bog je ludo zaljubljen u Crkvu, i ne može se vjerovati u Isusa bez Crkve, Isusovo Srce gori potpuno za Njegovom Crkvom. To nije nešto što sam “naučila na vjeronauku” ili čime su mi “isprali mozak”… Ja sam susrela Gospodina i On mi je to rekao, i spoznala sam da On sebe poistovjećuje s Crkvom. Ljubim je svim srcem svojim!

S time što tako ljubim Crkvu, ljubim i svaku Božju Riječ koja kaže da je brak i obitelj zajednica žene i muškarca, isključivo to. Tako zbog tog mog susreta s Gospodinom, koji je promijenio moj život, zbog mog nećaka koji ima godinu dana, i želje da mu ostavim u naslijeđe nešto uistinu vrijedno, borim se za ovu građansku inicijativu “U ime obitelji”, i jedna sam od koordinatora, s još tri divne osobe, koji sve to organiziraju u Rijeci. Ponosim se na sve što radimo i vidim svakim danom Božju snagu u svemu što činimo!

Gloria in excelsis Deo!

Kerin Emanuela Šafarić

Udruga za nerođeni život Betlehem-sjajan primjer apostolata

Onima koji žele pomoći potrebitima, a ne znaju kako, predlažem dobru ideju: Udrugu za nerođeni život Betlehem (punim nazivom Udruga za promicanje dostojanstva ljudskog života i obrane nerođenog djeteta „Centar za nerođeni život- Betlehem“ sa sjedištima u Karlovcu i u Svetom Petru u Šumi (Istra). Osnovao ju je i vodi p. Marko Glogović, član pavlinskog reda (trenutno i provincijal), a crkvenu dozvolu za rad je dao porečko-pulski biskup Ivan Milovan. Udruga ima za cilj pomagati mladim trudnicama koje su u napasti da počine pobačaj. Daje im smještaj i potrebnu materijalnu pomoć. Kako to izgleda, možete vidjeti na sljedećem filmiću:

http://www.youtube.com/watch?v=wtMTSbnyDL8

Udruga trenutno radi u Ogulinu i u Sisku, a i u Karlovcu ima Dom Sv. Josipa.
Potrebe su velike, pa je svaka pomoć dobro došla.
Podrobne informacija o radu udruge možete pronaći na adresi:  http://www.stopabortus.com/betlehem

Na facebooku: Udruga za nerođeni život BETLEHEM,Ogulin

 

Udruge Franak i Potrošač nanijele težak poraz praksi neetičnog poslovanja

U torbi nemoj nositi dvojak uteg, veći i manji. U svojoj kući opet nemoj držati dvojaku efu: veću i manju. Neka ti je uteg potpun i točan i neka ti je efa potpuna i točna, da dugo živiš na zemlji koju ti daje Jahve, Bog tvoj. Ta Jahvi je, Bogu tvome, odvratan tko to čini, tko god čini nepravdu. (Pnz 25:13-16)

Jučerašnja nepravomoćna presuda koja je dala za pravo udrugama Franak i Potrošač u sudskom sporu protiv skupine banaka zbog-kako se vidi-protuzakonitog nagovaranja klijenata da prihvate obračun stambenih kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, obradovala je više mojih poznanika koji su zbog "švicaraca" dospjeli u tešku materijalnu situaciju.  Osobno s tim nemam posla, jer nemam nikakav kredit, ali bilo mi je više nego drago čuti da cijela priča ide prema dobrom završetku. Ipak nije uvijek u pravu onaj s više novaca ili jačom toljagom, i ne mora sve u Hrvatskoj (i ne samo u Hrvatskoj) završiti uzrečicom "tko vam je kriv."
Da bi to tako završilo, ipak je trebalo hrabrosti i živaca članova spomenutih udruga i njihove odvjetnice da se upuste u neravnopravnu borbu koju bi mnogi unaprijed proglasili izgubljenom. Da "gubitnici" izazovu na megdan nedodorljive bankarske King-Kongove, kojima nijedna naša vlada do danas baš ništa nije mogla. I da dobiju taj megdan! Jasno je da se bankari neće tek tako predati, i da će s pomoću svih svojih pravnih resursa učiniti sve da žalbama preokrenu parnicu na drugom stupnju, ali neke stvari neće uspjeti prikriti.
Kao prvo, kako da banke vrate povjerenje građana, ako se utvrdilo da su svjesno i namjerno obmanule svoje klijente i neetično poslovale? Možda je presuda prava prigoda da se i u Hrvatskoj postavi pitanje etičnosti poslovanja, pa i da se to ugradi u građanski odgoj u školama. Etično poslovanje je pojam cijenjen na Zapadu, ali čini se da je zapelo negdje na hrvatskim granicama. Pa zato imamo to što imamo.
Kao drugo, da postoje državne institucije u koje se ipak može imati povjerenja. Zagrebački sud je to dokazao.
Povjerenje je moguće samo ako ste sigurni da vas druga strana neće prevariti ni iskoristiti, i da će se prema vama ponašati pravedno (dakako, ako i vi u startu imate takve nakane prema njoj). To je bit etičnog poslovanja, ali i etičnih temelja ljudskoga suživota. Tamo gdje toga nema, prije ili kasnije dođe do raspada društvenih veza na koje država, da bi opstala, mora reagirati nasiljem i policijskim nadzorom koji je za takvu državu mnnogo skuplji i riskantniji nego u uvjetima društvenoga povjerenja. Ili, kako bi rekao stari Emil Durkheim: "Kad su običaji dovoljnji, zakoni su nepotrebni. Kad običaji nisu dovoljni, zakoni su neprovedivi."
Mogli bismo još umovati o tome, ali sada za to nema vremena. Želimo članovima udruga Franak i Potrošač uspjeh i na drugom sudskom stupnju, i da se sve dobro završi.

Kulturni rat nekad i sad

Nakon uspjeha inicijative "Glas za obitelj" za refendumom o unošenju promjene u hrvatski ustav prema kojoj bi se brak definirao kao zajednica muškarca i žene (ili obratno), pojedini političari, protivni toj inicijativi, ponovili su notornu istinu kako u Hrvatskoj bjesni kulturni rat kojeg su pokrenuli tamo neki agresivci protiv mira, blagostanja i prosvjetljenja kojeg našem neukom puku namijeniše spomenuti političari. Malo tko se, međutim, potrudio reći što je to kulturni rat i što sve obuhvaća. Očito je da nigdje ne padaju mrtvi ni ranjeni, iako na sve strane ima poniženih i uvrijeđenih. Neki govore da se osjećaju ugroženo. Dakle, ima tu nešto ratnog, ali ne na polju tijela, nego duha, običaja, svjetonazora i uvjerenja.
Prema nekim definicijama, kulturni rat bi bio sukob između dvaju sustava vrijednosti u jednom društvu. Sukob nije spontan, nego organiziran, iza njega stoje "armije" i "glavni stožeri" s "vrhovnim zapovjednicima". Rat je, naime, planska i organizirana djelatnost, a ne spontan sukob nekih zlih ljudi; spontana možda može biti tučnjava u krčmi, ali ne dugotrajna smišljena djelatnost za  koju se izdvajaju novci i koja može dovesti do dalekosežnih promjena u društvu, pa čak i uništiti mnoge ljudske živote. Uzevši sve to u obzir, nije teško odrediti tko su sukobljene strane u današnjem hrvatskom kulturnom ratu. Na jednoj strani su očito zastupnici tradicionalnih vrijednosti, stanovitog nacionalizma (u dobrom smislu te riječi) te oni koji uglavnom polaze od temeljne teze da postoji Bog kojemu čovjek treba biti odgovoran. Na drugoj strani su pobornici tzv. novoga društva i globalizma, koji uglavnom polaze od teze da Bog ne postoji, a ako i postoji, onda to nije bog kojemu bi čovjek trebao odgovarati za išta u životu. Kao da ga i nema.
Istina je da svatko ima pravo na svoje mišljenje i uvjerenje. Međutim, treba imati na umu i mudru izreku Dostojevskoga, da kad nema Boga, sve je dozvoljeno. Mi bismo dodali-sve osim oružane pobune i neplaćanja poreza.

Jednostavno da ne može biti jednostavnije.

Kada pogledamo malo u povijest, primijetit ćemo da se barem u kršćanskoj Europi kulturni rat vodio prije svega između raznih oblika Države i Crkve, koju je ta ista Država htjela podčiniti. Država se negdje od sredine srednjega vijeka počela osjećati nelagodno tolerirajući unutar sebe velik i razgranat paralelni sustav kojeg je činila poluautonomna Crkva sa svojim velikim posjedima i bogatstvom (nećemo sada o tome koliko je to bogatstvo doista bilo potrebno i je li moglo drukčije). Srednjevjekovni kraljevi de facto nisu imali pravnu vlast nad svećenicima, koji su za prekršaje mogli biti kažnjeni samo pred crkvenim sudovima. S vremenom su kraljevske vlasti jačale i sve uspješnije provodile centralizaciju u upravi zemlje, što je blagotvorno djelovalo na srednjevjekovna uglavnom još uvijek polubarbarska društva. Budući da im je za rastuću moć trebalo sve više novaca, negdje od početka 14. stoljeća intenzivnije su nastojali podvrći svojoj kontroli crkvenu upravu i prihode. Ako to ne bi uspijevalo, odjednom bi se iz čista mira u javnosti pojavljivale teze o prebogatoj Crkvi koja je iznevjerila Evanđelje, ili bi se pojavljivali reformatori koji su se zalagali za "jeftinu Crkvu". U slučaju templarske afere postupak je bio jednostavniji. Francuski kralj Filip Lijepi, uvijek gladan novaca, pridobio je papu Klementa VII u optužbi templarskih vođa za idolopoklonstvo kako bi se domogao imovine toga najbogatijeg crkvenog reda, koji se možda upravo zbog svoje financijske moći ponekad ponašao kao crkva u Crkvi. Stvar je završila spaljivanjem templarskih vođa na lomači, a imetak reda jednostavno je preveden u kraljevsku blagajnu.

Nešto slično događalo se u Europi i u vrijeme Reformacije. Razne koncepcije stvaranja nacionalnih Crkava odvojenih od Rima postojale su i prije Luthera, ali je tek revolucija koju je on započeo omogućila uspješnu provedbu takvih projekata. Uzroke Reformacije možemo prosuditi prema nekim njenim posljedicama: državne vlasti, svjetovni feudalci i gradovi raskupusali su crkvenu imovinu, protestantske Crkve postale su u luteranskim zemljama potpuno ovisne o Državi. Revolucije i građanski ratovi imaju razne posljedice, ali jedna od najvećih je prijenos vlasništva iz jednih ruku u druge. Da bi to ostalo trajno, potrebno je da prenositelj onog od koga je oteto ocrni i proglasi neprijateljem. I to je jedan od oblika kulturnoga rata.

Najočigledniji oblik kulturnog rata, prema kojemu je ta pojava i dobila ime, dogodio se u Njemačkoj koncem 19. stoljeća. 1871. godine, nakon pobjede u ratu protiv Francuske, nastalo je Njemačko carstvo pod vodstvom protestantske Pruske, i upravom pruskog "željeznog kancelara" Otta von Bismarcka[1] (na slici) čovjeka koji je bio najzaslužniji za nastanak nove europske velesile.

Bismarcku je ipak bilo lakše voditi pobjednički ratove protiv Danske, Austrije i Francuske nego li iznutra ustrojiti državu koja je trebala biti što jedinstvenija, a obuhvaćala je mnoštvo kulturno, vjerski i gospodarski različitih državica koje su za sobom imale višestoljetnu neovisnost. Odrastao u protestantskoj Pruskoj, u kojoj je luteranska Crkva bila državna, nije niti u novoj njemačkoj državi mogao zamisliti postojanje nekakve paralelne strukture s unutarnjom autonomijom koja bi okupljala velike mase ljudi, a nad kojom Država ne bi imala neposredni nadzor u kadrovskoj politici ili propisivanju sadržaja i načina rada.Problem s kojim se je Bismarck suočavao gotovo je istovjetan onome koji je morio kraljeve kasnoga srednjega vijeka. Oni su ga rješavali sporazumima s papama, koji bi im dopuštali odlučujuću ulogu u imenovanju biskupa, jer bi kraljevi tako barem posredno nadzirali glavninu crkvene imovine. Međutim, Bismarcku takvo što nije moglo biti  dovoljno. On je tražio potpuniju i kompleksniju kontrolu osobito stoga, što je tadašnji njemački katolicizam (za razliku od današnjeg hrvatskog) imao u parlamentu vrlo snažnu Stranku Centra, glavnu oporbenu snagu koja je Bismarcku bila trn u oku. Uspostavom nadzora nad Katoličkom Crkvom Bismarck bi u stvari prije ili kasnije uspio nadzirati i katoličke političke stranke koje su bile u oporbi.

I tako je 1871. na poticaj Bismarckove Pruske u novom njemačkom Carstvu započeo kulturni rat (Kulturkampf=kulturna borba) protiv Katoličke Crkve. Ovdje je važno napomenuti da je Bismarcku na ruku išao i crkveni raskol koji se u to vrijeme dogodio u Njemačkoj. Upravo 1871. godine osnovali su teolozi i svećenici, nezadovoljni rezultatima Prvoga vatikanskoga sabora, Starokatoličku crkvu, a 1873. izabrali i svojeg biskupa. Iako starokatolicima nije pošlo za rukom pridobiti veći broj katoličkih vjernika, ipak se Bismarck ponadao da će uz njihovu pomoć stvoriti njemačku katoličku crkvu odvojenu od Rima. Stoga je pomagao raskol kolikogod je mogao, a starokatolicima je obilno dijelio državnu potporu. Istodobno je otvorio bojišnicu prema mladoj socijaldemokratskoj stranci, koju nije uspijevao ničime ukrotiti osim da je na neko vrijeme stavi izvan zakona.
Zanimljivo je i za nas poučno znati kakve je propise Bismarck donosio u nadi da će slomiti njemački katolicizam. Navodim ih redom bez godina objavljivanja prema "Kratkoj povijesti Crkve" Augusta Franzena:
1.ukidanje katoličkog odjela u Pruskom ministarstvu bogoštovlja
2.ograničavanje slobode propovijedanja (tzv. Kanzelparagraph)
3.donošenje Zakona o nadzoru škola
4.Zakon o isusovcima; na temelju toga zakona svi su isusovci i "srodni redovi" (primj. redemptoristi) protjerani iz Njemačke
5.Svibanjski zakoni (1873.) - donijeli su državne upute o obrazovanju i namještenju svećenika te o upotrebi posve crkvene disciplinske vlasti i olakšali su istupanje iz Crkve
6.uvođenje obveznog civilnog braka
7.novi Svibanjski zakoni (1874.) i Zakon o starokatolicima-omogućili su starokatolicima makar ih bilo sasvm malo služiti se rimokatoličkim crkvama
8.ukinuće svih samostana (1875.) i redovničkih ustanova i progon svih redovnika iz Pruske osim onih koji su se bavili njegom bolesnika
9.Zakon o krušnoj košari-obustava ikakvih novčanih davanja pruske državi Crkvi; daljnja plaćanja uvjetovanja su potpisom izjave o prihvaćanju i obdržavanje svih zakona donesenih tijekom Kulturkampfa. Budući da su takve izjave potpisivali samo starokatolički "državni svećenici", oni bi dobili sav novac.
Provođenje svih tih zakona nadzirala je policija, a nepokorni su  dobivali novčane kazne ili bili protjerani iz zemlje.

Kulturni rat u Njemačkoj trajao je gotovo devet godina. Zahvaljujući slozi među biskupima, svećenicima i narodom katolici su se Bismarckovim "podijeli pa vladaj" mjerama prilično uspješno odupirali, a Stranka Centra, suprotno očekivanjima "željeznog kancelara", dobivala je sve više glasova na izborima. Na drugoj domaćoj bojišnici Bismarck nije uspio slomiti niti socijaldemokrate, koji su također stjecali sve više članova. Na kraju je veliki Otto popustio, uvidjevši da ne može postići svoje ciljeve, a i zbog velike političke štete koju su mu njegovi zakoni nanijeli. U tome mu je na ruku išao i pomirljiv pristup pape Leona XIII. Od 1880. godine počeo je Bismarck postupno ukidati zakone iz vremena Kulturkampfa, a 1885. godine već je molio papu da posreduje u sporu oko posjeda Karolinskih otoka između Njemačke i Španjolske.

Kad je njemački car Vilim II. 1890. godine posjetio papu u Vatikanu (kao prvi njemački vladar protestantske vjeroispovjesti), Bismarck više nije bio kancelar. Kulturkampf je ostao u povijesnom sjećanju kao jedini njegov projekt koji nije uspio, iako je uspješno organizirao pobjedničke ratove protiv tadašnjih velikih europskih sila Austrije i Francuske i ujedinio Njemačku "krvlju i željezom", kako je govorio. Čini se da je kulturni rat-koji uvijek ima duhovnu pozadinu-ipak nešto drugo.

Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. (Ef 6:12,13)

---

[1] Otto Eduard Leopold von Bismarck-Schönhausen (od 1865. grof, od 1871. knez (Fürst) od Bismarck-Schönhausena, od 1890.vojvoda lauenburški) (Schönhausen, 1. travnja1815. – Friedrichsruhe, 30. srpnja 1898.) je jedan od najvažnijih vođa u 19. stoljeću; kao kancelar pruskoga kraljevstva (1862. – 1890.) ujedinio je Njemačku serijom pobjedonosnih ratova poslije kojih postaje prvi kancelar (1871. – 1890.) njemačkoga carstva.

U početku je bio političar duboko konzervativnih, aristokratskih i monarhističkih gledišta, koji se borio protiv rastućeg socijal-demokratskog pokreta 1880-ih godina, stavio je izvan zakona više organizacija i pragmatično uveo starosne mirovine, zdravstveno osiguranje, kao i radničko osiguranje u slučaju nesreće. Postaje poznat pod nadimkom Željezni kancelar i smatra ga se jednom od najvažnijih figura u njemačkoj povijesti.

Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Otto_von_Bismarck, (28.6.2013.)

 

Hvalospjev Stvoritelju

Jahve, Gospode naš,
divno je ime tvoje po svoj zemlji,
veličanstvom nebo natkriljuješ!
U ustima djece i dojenčadi
hvalu si spremio protiv neprijatelja,
da postidiš mrzitelja, zlotvora.
Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih,
mjesec i zvijezde što ih učvrsti -
pa što je čovjek da ga se spominješ,
sin čovječji te ga pohodiš?
Ti ga učini malo manjim od Boga,
slavom i sjajem njega okruni.
Vlast mu dade nad djelima ruku svojih,
njemu pod noge sve podloži:
ovce i svakolika goveda,
i zvijeri poljske k tome,
ptice nebeske i ribe morske,
i što god prolazi stazama morskim.
Jahve, Gospode naš,
divno je ime tvoje po svoj zemlji!

(Psalam 8)

Nešto o filmu Agora

Jučer sam uspio pogledati samo nekih desetak minuta filma Agora. Ne ulazeći u kritiku sadržaja ovoga projekta, kojemu je neskriveni cilj pripomoći likvidaciji kršćanstva na licu majčice Zemlje, naišao sam na nekoliko detalja koji su mi dali da se zamislim. Unatoč autorovim pretjerivanjima i iskrivljavanjima događaja, dojmio me se razgovor roba Davusa s jednim tzv. kršćaninom, koji je nakon protužidovskog pogroma u Aleksandriji kojeg je prema filmu potakao biskup Ćiril Aleksandrijski, pomagao u spaljivanju trupala poginulih Židova.
Davus upita: "Ne radimo li možda pogrešno? Nije li Isus na križu oprostio Židovima i rekao Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine"? Njegovi suradnici su mu odgovorili da je Isus to mogao učiniti zato što je Bog, ali oni ne mogu, jer su samo ljudi...i konačno, tko je Davus da se u toj stvari uopće usudi uspoređivati s Isusom?
Davus je u pravu, a potiče na razmišljanje o tome je li za poruku Evanđelja bolje da se širi nenasilno i ljubavlju ili pak ognjem i mačem ili političkim sredstvima državne prisile. Odgovor je, naravno, jasan.
No, prikaz cijeloga filma prepuštam Timu O'Neillu (prenosim s portala Bitno.net).

Film Agora-priča o pravim fundamentalistima

Donosimo jedan članak s bloga ateista Tima O’Neilla, povjesničara amatere, o filmu zvanom Agora.

Agora

Prošla je godina dana otkako sam napisao članak o Amenabarovom filmu Agori, izrazio sam svoje sumnje da će film promovirati Gibbonove mitove o tome kako je Hipatija bila mučenica za znanost, kako su zli kršćani uništili “Veliku knjižnicu u Aleksandriji” 391. godine i kako nas je njeno ubojstvo i uništenje knjižnice odvelo u Mračno doba. Taj je članak izazvao veliku pažnju, izazvao emotivne reakcije i mnoštvo komentara, većinom neprijateljskih.

Naravno, kada sam pisao taj članak film se tek prikazivao na Kanskom filmskom festivalu tako da sam mogao samo komentirati ono što su zvijezde filma i redatelj izrekli u javnim nastupima i intervjuima, te ono malo scena iz trailera. Očekivano, neki od onih koji nisu bili zadovoljni izrečenim ustvrdili su da ne mogu kritizirati film dok ga nisam vidio, iako sam jasno naglasio da ne kritiziram sam film i da ću o njemu prosuditi tek kad ga pogledam.

Agora je sada dostupna u SAD-u i Velikoj Britaniji gdje je privukla dosta pažnje. Još se ne zna kad će film biti dostupan u Australiji tako da sam odlučio prekršiti svoj princip te sam skinuo film sa interneta kako bih ga konačno pogledao.

Dobar, loš i smiješan

Za početak, mogu reći da zapravo ima dosta toga što bi vam se moglo svidjeti u filmu. Kinematografija je bogata i zanimljiva, a scenografija zajedno sa kompjuterski generiranom slikom daje nam živu rekonstrukciju Aleksandrije sa kraja četvrtog i početka petog stoljeća. U par scena Amenabar povlači kameru u zrak(izvan akcije) te nam iz ptičje perspektive daje pogled na grad, zatim povlači kameru van atmosfere i daje nam pogled na Zemlju u cjelini. Nekoliko kritičara je to prozvalo “Google earth” snimkama, ali ja osobno mislim da se sjajno uklopilo u isticanju koliko su zapravo sitne i beznačajne bile nasilne i političke svađe u središtu priče. Amenabar je u par intervjua istaknuo da ga je za snimanje filma inspirirao Carl Sagan sa svojim serijalom Kozmos, te snimke su priznanje Saganovoj sposobnosti da postavi naše ljudske brige u kozmičku perspektivu(iako je, kao što sam opisao u prvom članku, i Sagan uspio u tome serijalu značajno pobrkati povijest o Hipatiji).

Također je Rachel Weisz sa ostatakom glumačke ekipe obavila jako dobar posao sa cijelom radnjom, iako je scenarij na trenutke mogao potencijalno djelovati pomalo nezgrapno. Dijalozi su često čudni, kao što je to često slučaj u povijesnim filmovima, ali Weisz je uspjela scene gdje izlaže Ptolomejski kozmološki model učiniti zanimljivim te je uspjela uprizoriti “samoposjedovanje i jednostavni pristup” Hipatije kakvog ga opisuje Socrates Scholasticus.

Iako je scenografija impresivno detaljna, rimski i grčki elementi pomiješani sa egipatskim motivima, isto se ne može reći za kostime koji su prije “generičke antičke tunike i toge” nego odjeća toga vremena. Još manje pažnje posvećeno je oružju i oklopima rimskih trupa i zaraćenih strana. Izgleda da nitko ne može snimiti “rimski” film bez da rimskim vojnicima obuće generičku kacigu, mač i oklop iz prvog stoljeća, bez obzira u kojem je stoljeću radnja filma. Rimska oprava izgleda kao da je preostala sa snimanja Gibsonove Pasije; kacige iz nekog pseudo prvog stoljeća, kratki mačevi i naravno kožni prsluci kao štit. Bilo bi lijepo kada bi netko sa opsesijom poput mene mogao konačno pogledati film kasnijeg rimskog razdoblja gdje vojnici stvarno izgledaju kao trupe kasnijeg rimskog razdoblja, ali izgleda da previše očekujem.

Film se poigrava sa vremenskim tijekom događaja, kao i sa glavnim likovima priče, ali većinu toga možemo opravdati dramatičnim potrebama. U prvoj polovici priče Prefekt Orestes je prikazan ne samo kao još jedan Hipatijin student nego kao onaj koji je, prema poznatoj priči, javno izjavio svoju ljubav prema njoj te bio odbijen. Priča kaže da ga je Hipatija odbila tako što mu je predala krpu natopljenu menstrualnom krvlju i izjavila “Ovo je ono u što si se zaljubio.” No, film nije ni pokušao razjasniti njezin neoplatonistički asketizam – njeni filozofski pogled nisu objašnjeni osim u nejasnim terminima – tako da taj incident nema nikakvog kulturnog smisla – ispada poput moderne znanstvenice “koja je udana za posao”, a ne kao učenica Plotinove škole.

Znamo da je Synesius, koji kasnije postaje biskup Cirene, bio jedan od njenih učenika. U filmu se javlja i u kasnijem djelu radnje te pokušava nagovoriti Hipatiju da umiri svoje neprijatelje prelaskom na kršćanstvo. Konačno, izmišljeni rob, Davus je uključen u priču kako bi bio treći dio neostvarenog ljubavnog trokuta zajedno sa Orestesom i Hipatijom. Sve te promjene povijesti su prilično podnošljive, ali pravo razilaženje sa poviješću nastaje kada Amenabar i njegov kolega scenarist Mateo Gil započnu sa svojom propovijedi. Tada stvari postaju smiješne.

Knjižnica koje nije ni bilo

Scenarij uključuje dovoljno elemenata i detalja iz stvarne povijesti pa se čini da su Amenabar i Gil dovoljno istražili kako bi bili u stanju prikazati stvari onako kako su se stvarno dogodile. Ali ovo je film sa porukom i ciljem, tako da su svi ti elementi promiješani, umanjeni, suprostavljeni ili jednostavno izmijenjeni kako bi odgovarali Amenabarovim ciljevima. Još važnije, većina elemenata koji podržavaju “poruku” koju nam redatelj propovijeda su naveliko izmšljeni.

Za početak, Aleksandrijska knjižnica je u fokusu prve polovice filma. Amenabar opisuje tu Aleksandrijsku knjižnicu kao jezgru hrama Serapima – ustvari, hram se prikazuje gotovo kao dodatak knjižnici – i opisuju je da sadržava “sve što je preostalo od ljudske mudrosti”. Povijesno gledano, to je problematično na više razina. Za početak, kao što sam objasnio u prošlom članku, nije postojala “Velika Knjižnica u Aleksandriji” kao takva u gradu u to vrijeme. Bivša Velika Knjižnica je degradirana i doživjela mnoge gubitke knjiga kroz stoljeća i zadnje spominjanje te knjižnice je još iz davne AD 135. Znamo iz više izvora da su kolonade Serapeuma u jednom trenutku sadržavale kolekciju knjiga – možda ostatke iz zbirke Velike Knjižnice. Ali Ammianus Marcellinus koji je posjetio Aleksandriju kasnih 360′tih, spominje “dvije neprocjenjive knjižnice” koje su se nalazile u Aleksandriji, ali u prošlom vremenu što znači da se tamo više ne nalaze(u njegovo vrijeme). To odgovara opisima iz pet različitih izvora o uništenju Serapeuma od strane kršćana 391. AD; nijedan od njih uopće ne spominje nikakvu knjižnicu ili knjige. Ta tišina je još značajnija jer je jedan od izvora Eunapius iz Antiohije, koji ne samo da je bio žestoki antikršćanin nego je bio i filozof. Ako je itko imao poriv da barem spomene taj dio uništenja onda je to bio Eunapius, ali nije nigdje spomenuo nikakvu knjižnicu ili uništavanja knjiga.Dakle, ideja da je bilo kakva “Aleksandrijska Knjižnica” ili neka druga knjižnica bila uništena od strane kršćanske rulje godine 391. AD je jednostavno bez ikakvog temelja i dokaza.

Amenabarov scenarij daje nam neke naznake da je svjestan barem nečega od opisanoga. U početnom naslovu eksplicitno piše da je u Hipatijino vrijeme “Aleksandrija posjedovala najveću poznatu knjižnicu”, a nekoliko minuta poslije podnaslov opisuje da je mjesto Hipatijinog predavanja “knjižnica u Aleksandriji”. Ali kasnije jedan od likova spominje “… vatra koja je uništila knjižnicu majku…”, iako to je dio pozadinskog razgovora dok Hipatija govori nešto drugo – manje pozorni gledatelji lako to mogu propustiti. Sam Amenabar u jednom intervjuu referencira se na knjižnicu iz filma kao “drugu Aleksandrijsku knjižnicu”, dakle potpuno mu je jasno da izvorna Aleksandrijska knjižnica više nije postojala 391 AD. No, nije se baš potrudio to razjasniti i svojoj publici, ne samo da je uključio knjižnicu u Serapeum, unatoč dokazima da ni ta manja knjižnica nije postojala u to vrijeme, nego ju je stavio u centar i težište cijeloga kompleksa.

Ne iznenađuje da je također u središtu scene navale na Serapeum od strane kršćanske rulje koja čini vrhunac prve polovice filma. Opisi uništenja Serapeuma jasno govore da rulja nije samo provalila u hram, zapalili su ga i razrušili, ostalo je tek nešto više od temelja hrama. No, film to uopće ne prikazuje, osim rušenja velikog kipa Serapisa i nekih drugih vandalizama, kršćani ostavljaju zgradu netaknutom i potpuno se koncentriraju na uzimanje svitaka iz knjižnica te paljenje u dvorištu hrama. U jednom trenutku dok navaljuju kroz hram netko čak i viče “Zapalite svitke!”, kao da je to cijeli smisao vježbe. Dakle, čudno, Amenabar se ne trudi prikazati što je rulja učinila nego se umjesto toga koncentrira na nešto o čemu ne postoji niti slutnja u izvornim materijalima. Želi staviti naglasak na ideju kršćana kao uništivača antičkog znanja i razuma. Jedna od recenzentica, prihvaćajući tu scenu kao potpuno točnu, naziva je “emotivno najjačim trenutkom filma” i veli “stvarno vas natjera na plač”. Blaženo je nesvjesna da je cijela scena gotovo u potpunosti fikcija.

Politika Aleksandrijskih ulica

Drugi dio filma koncentrira se na sporove unutar grada koji su doveli do ubojstva Hipatije. Opet, Amenabarov i Gilov scenarij pokazuju da su svjesni djela kompleksnosti situacije, ali namjera njihovog filma dovodi do toga da su uvijek kršćani ti koji su prikazani u najgorem mogućem svjetlu. Socrates Scholasticus jasno opisuje da je korijen sukoba za civilnu vlast između biskupa Ćirila i prefekta Orestesa u Orestesovom mučenju do smrti Ćirilovog sljedbenika Hieraxa kojeg je židovska zajednica u gradu optužili da širi neprijateljstvo prema njima. Kao odgovor, Ćiril je zaprijetio židovima naređujući im da “odustanu od zlostavljanja kršćana”, a židovu su reagirali tako što su postavili zasjedu kršćanima u crkvi, ubivši mnoge od njih. Ćiril je uzvratio tako što je poslao svoju rulju na židove i tako ih otjerao(barem neke od njih) van grada.

Amenabar prikazuje neke od uzajamnih čini prijetnji i nasilja, ali izmisli scenu gdje u talibanskom stilu Parabolani pokreće cijeli sukob nakon što se ušuljao u kazalište gdje su židovi imali proslavu subote te ih počinje kamenovati. Takav zapis nigdje ne postoji, ponovno je Amenabar izmislio događaj kako bi cijeli sukob sa židovima te kasnija svađa između Ćirila i Oresta imala za krivca Ćiriliovu frakciju – jasno izobličenje zapisanih činjenica.

Također iskrivljuje drugi incident u tom sukobu. Socrates Scholasticus zapisuje da je Ćiril pokrenuo pregovore sa prefektom, ali “kada je Orestes odbio prijateljske namjere, Ćiril mu prinese knjigu Evanđelja vjerujući da će ga poštovanje prema religiji potaknuti da svoju ljutnju stavi po strani.”(Socrates, Ecclesiastical History, VII, 13) Orestes je odbio tu gestu te se odbio pomiriti sa biskupom. Pomiješana verzija tog incidenta pojavljuje se u filmu, ali, opet je, Amenabar dodao izmišljenu scenu gdje Ćiril implicitno osuđuje Oresta, ne zbog podržavanja židova, nego zato jer je pod utjecajem Hipatije: nešto što nije spomenuto u izvorima. U toj sceni, za vrijeme crkvene službe Ćiril čita prvo poglavlje iz poslanice Timoteju u kojem Pavle naređuje ženi da bude skromna, da se podređuje muškarcu i da bude tiho te osuđuje ženino podučavanje muškarca. Zatim naređuje Orestesu da klekne pred Biblijom iz koje je upravo čitao kako bi priznao da je pročitano istina što Orestes odbija učiniti. Amenabar mijenja incident te stavlja fokus na Hipatiju, unatoč činjenici da je ta scena gotovo u potpunosti izmišljena.

U filmu, nakon te fiktivne scene Ćiril naređuje Parabolanima da odgovore napadom na Hipatiju. Iako je jasno da je to odmazda za mučenje i smrt jednog Ćirilovog sljedbenika od strane Orestesa i posljedica političkih borbi između dva rivali – što odgovara činjenicima – izmišljajući scenu u kojoj Ćiril osuđuje Hipatiju zato što je žena koja uči muškarce, Amenabar širi ideju da je i to bio razlog zašto je Hipatija meta napada – što nije uopće činjenično točno. Ali to je u službi njegovih ideoloških ciljeva i tvrdnje da je Hipatijino podučavanje bilo veliki problem, a ne samo borba političkih frakcija.

Nijedna od frakcija u filmu nije prikazana osobito pozitivno, ali te izmišljene scene učinile su puno da bi bacile na Ćirila i njegove sljedbenike sliku poticatelja problema i kako bi ih prikazale jasnim zločincima u sukobu koji je od, svih strana, bio sukob snaga. Čudno je da su Ćiril i većina njegovih parabolani fanatika crnomanjasti tipovi, koji unatoč tome što su rođeni Aleksandrijanci govore jakim bliskoistočnim naglaskom. Također stalno nose crno. S druge pak strane, pogani i članovi Orestestove frakcije govore razgovjetnim engleskim jezikom viših klasa i većinom nose bijelo. Implikacije i nisu tako suptilne.

Fiktivna znanost i navodni ateizam

Posljednja velika Amenabarova izmišljotina koja je također u službi njegova cilja je poprilično fantastična ideja da je Hipatija bila na rubu, ne samo dokazivnja heliocentizma kada su je ubili nego i potvrđivanja Keplerovih eliptičkih planetarnih orbita u tom modelu. Fillm se referencira na činjenicu da je Aristarchus iz Samosa osmislio hipotezu heliocentrizma u 300 BC, i spominje par razloga zašto je takva hipoteza bila besmislena(iako ne spominje glavni razlog – problem zvjezdanih paralaksa). No, u filmu izmišlja scenu u kojoj prikazuje Hipatiju koja inzistira na toj ideji unatoč tim(za to vrijeme) velikim prigovorima. Smisao tih scena je prikazati ubojstvo Hipatije kao još veći gubitak za znanost od strane neobrazovanih fundamentalista. Hipatija je sigurno bila poznata po svojoj učenosti, ali zapravo ne postoje dokazi da je bila veliki inovator, a kamoli da je imala ikakvih interesa u Aristarchusovoj dugo odbacivanoj hipotezi. Još jednom Amenabarovi izmišljeni elementi služe kako bi podržali njegov cilj pojednostavljenja svega u priču o “neznanju i fanatizmu protiv znanosti i istraživanja”

Također, film očito implicira da je Hipatija bila posve nereligiozna ili čak ateistkinja – opet nešto što nema temelja niti u jednom od izvora. Suočena sa optužbama da nema religije(“netko tko, po svom priznanju, vjeruje u apsolutno ništa”) Hipatija odgovara, poprilično nejasno, “Vjerujem u filozofiju”. Poslije je Ćiril opisuje riječima “žena koja je izjavila javno svoju bezbožnost.” Još jednom, Amenabar izmišlja nešto što nema temelja u nijednom izvoru, ali odgovara propovijedi koju njegov film propovijeda.

Svako malo su u priču dodani elementi koji nisu u izvornim materijalima; uništenje knjižnice, kamenovanje židova u kazalištu, Ćirilovo osuđivanje Hipatijinog učenja jer je žena, utvrđivanje heliocentizma i Hipatijina navodna ireligioznost. Svaki od tih izmišljenih elemenata ima svoju svrhu u naglašavanju ideje da je Hipatija bila slobodno misleća izumiteljica koju su ubili jer je njeno učenje ugrožavalo fundamentaliste neznalice. Činjenica da Amenabar to tvrdi na temelju stvari koje je izmislio i pomiješao sa stvarnom pričom pokazuje nam koliko je takva interpretacija neutemeljena.

Reakcije

Iako neutemeljena, mnogi gledatelji i kritičari su očekivano oduševljeno prihvatili takvu priču. Jedan od IMDB recenzenata sigurno je shvatio tu poruku, naslovio je svoju recenziju “Ateisti cijeloga svijeta ujedinite se!” Jedan drugi zapisuje, “Amenabar je izjavio prije prikazivanja filma, da Aleksandrijska knjižnica nije bila uništena možda bi već sletili na Mars”. Treći izjavljuje “Nadam se da će film biti cijenjen i shvaćen, da ćemo nešto naučiti iz filmskog prikaza povijesti, ne smijemo dopustiti uništenje umjetnosti, povijesti, znanja i poštovanja koje omogućuje civilizaciji da procvate.” Takvi komentari su tipični. Gledatelji su prihvatili sve te izmišljene pseudopovijesne dodatke priči bez propitivanja i zadovoljno poslušali propovijed na kojoj počivaju.

Nekoliko blogova i članaka pokušali su odgovoriti na ta iskrivljenja povijesti( Otac Rober Baron,decentfilms.com, Jeffrey Overstreet, i Catherine of Siena Institute). Svi nabrojani su kršćani. Neki od njih su se pokušali obraniti od optužba da su pristrani referencirajući se na moj prošlogodišnji članak( jedan sudionik rasprave zapisuje da sam “ni manje ni više nego ateist”), ali znam na temelju svojih susreta sa istinskim vjernicima u Da Vincijev Kod, da će činjenica da su kršćani dovesti do ignoriranja i odbacivanja takvih pokušaja – ljudi se vole držati mitova koji podržavaju njihove ideje.

Sve to znači, poprilično ironično, da ovaj film razotkriva tko su pravi fundamentalisti u ovoj priči.

http://www.bitno.net/kultura/film-agora-prica-o-pravim-fundamentalistima/, 9.6.2013.