Papa Franjo u Sarajevu

Bilo je lijepo pratiti jučer boravak Svetog Oca Franje u Sarajevu. Osobno mi je najviše u sjećanju ostala njegova propovjed na misi na stadionu Koševo, te potresno ozračje u Katedrali tijekom svjedočenja dvojice svećenika i jedne časne sestre o mučenju i torturi koje su morali podnijeti tijekom posljednjega rata u Bosni i Hercegovini. Papu je to potreslo do ruba suza, a njegova spontana reakcija na to otkrila svu veličinu tog čovjeka koja se paradoksalno krije upravu u njegovoj malenosti pred Bogom i ljudima.

Nema svrhe da sad ovdje analiziram njegove poruke, jer će to drugi učiniti mnogo bolje od mene. Osobno više volim evangelizatorske poruke s dosta biblijskog začina od humanističkih kakve su u papinim nagovorima prevladavale, ali i te humanističke, humane i "predevangelizacijske" su jučer u specifičnoj sredini kakva je bosanskohercegovačka bile itekako potrebne i dobrodošle. Bile su znak da je Bog u stanju pomilovati po obrazu svakog stanovnika Bosne i Hercegovine bez obzira na vjeroispovjest. I da Bog, Isus Krist i papa kao takav nisu ničiji neprijatelji. U tom smislu su papine poruke sigurno mnogim slušateljima ulile nadu da nisu zaboravljeni i da Bosna i Hercegovina nije i ne mora ostati tamo neki "mračni vilajet" prepušten na milost i nemilost velikih i moćnih, izgubljena bestragija iz koje je najbolje što prije pobjeći glavom bez obzira. 

Koliko je malo ljudima potrebno pa da budu sretni barem jedan dan? Osobito u Bosni i Hercegovini. Briljantno je to sagledala tamošnja novinarka Martina Mlinarević Sopta na svojem Facebook profilu. Prenosim u cjelosti.

Nikad od rata naovamo moja zemlja nije izgledala tako lijepo. Tako normalno. Bez svojih uobičajenih ludila. Tako čisto. Bez svoje standardne prljavštine. Tako uredno. Bez svakodnevnog kaosa. Tako mirno i svečano. Bez svojstvenog nam licemjerstva i mržnje. Nikad od rata naovamo se nismo tako na milimetar približili onome do čega nas zaista dijeli samo milimetar, ali u našim glavama. Tako malo je potrebno da budemo svaki dan kao jučer. Bez ijednog najmanjeg incidenta, sa svim funkcionirajućim strukturama, s gomilom nasmiješenih lica dok svatko radi svoj posao zadovoljno i sve liči na zdravost. Jedan je čovjek tako jednostavno i potpuno nenametljivo pokazao da se možemo posložiti kao perfektne  lego kockice. I to je meni njegova najveća i najvažnija poruka. Koju nije niti izrekao.  A sve je u njegovim očima govorilo samo to – „Možete bolan, sve vi možete, ne dajte nikad više da vas uvjeravaju drugačije…“ Ponesite po jednu iskru iz tog njegovog pogleda i presadite je zato u svaki svoj dan. Jer nam sada ostaje najteža bitka. Da se sami sa sobom izborimo. Ako imamo IŠTA u ovim našim udarenim glavama.

 

https://www.facebook.com/pages/Martina-Mlinarevi%C4%87-Sopta/191817064263849?fref=nf

Treći svjetski rat pred vratima? Nadajmo se da nije.

Isus im odgovori: "Pazite da vas tko ne zavede! Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: 'Ja sam Krist!' I mnoge će zavesti." "A čut ćete za ratove i za glasove o ratovima. Pazite, ne uznemirujte se. Doista »treba da se to dogodi,« ali to još nije svršetak. »Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva;« bit će gladi i potresa po raznim mjestima. Ali sve je to samo početak trudova." (Mt 24:4-8)

Pisati ikakav ogled, čak i amaterski o mogućem trećem svjetskom ratu nezahvalan je posao iz više razloga. Kao prvo, to je previše uznemirujuća tema koja ne pridonosi širenju dobrih vibracija. Kao drugo, svatko normalan-uključujući i mene-mora se nadati i vjerovati da do toga rata neće doći, i da će ovaj svijet smoći snage civilizirano i bez mnogo prolijevanja krvi riješiti trenutnu svjetsku krizu. I konačno kao treće, ne znamo pouzdano u kojeg mogućeg izazivača rata uprijeti prstom, a osobito ne znamo hoće li takav rat doista biti nužan i neizbježan. Nadamo se da neće. Nakon prestanka hladnoga rata čitavi naraštaji su se s pravom ponadali da je sablast prijetećeg trećeg svjetskog rata konačno protjerana s površine majčice Zemlje i da nam svima slijedi konvergencija prema zajedničkim demokratskim i humanim vrijednostima koje nekako najviše predvodi Zapadna civilizacija.  Međutim, zaboravili smo na to da se politika ne vodi prema romantičnim osjećajima, nego u skladu s čistom pragmatičnom računicom koja računa s ratovima kao svojevrsnim „razvojnim projektima“.  Pa smo tako usred 2015. godine ponovo u situaciji u kojoj neki vrlo ozbiljni ljudi poput pape Franje[1], milijardera Georgea Sorosa[2] ili našeg umirovljenoga admirala Davora Domazeta tvrde kako je treći svjetski rat stvarno moguć kao rasplet sadašnje svjetske krize. Međutim, da vidimo kako to sagledava vrhunski predstavnik establišmenta jedne od svjetskih velikih sila koja bi u možebitnom svjetskom ratu bila među najvažnijim sudionicima.

Predviđanja Sergeja Glazjeva

Sergej Glazjev

Sergej Glazjev[3], ruski akademik i savjetnik predsjednika Putina za gospodarstvo, jedan je od najutjecajnijih kremaljskih mislilaca i ideologa čije riječi se shvaćaju ozbiljno. Ne treba osobito naglasiti da nije nimalo sklon američkoj prevlasti u svijetu i da su ga SAD stavile na popis ljudi kojima je u skopu proturuskih sankcija zabranjen ulazak na američko tlo. Za nas je pak Glazjev zanimljiv ponajviše zbog svojeg opširnog teksta Kako ne izgubiti rat kojeg je objavio prošle godine na portalu worldcrisis.ru[4].  Tekst nam odaje način kako vrhovi velikih država dugoročno predviđaju razvoj svjetskih događaja i planiraju moguća rješenja kriznih situacija. I dok nas sredstva javnog priopćavanja svakodnevno bombardiraju paničnim i emotivno usmjerenim porukama o patnjama običnih malih ljudi u sve češćim ratovima i sukobima u svijetu, Glazjevov analitički tekst pokazuje kako sadašnja svjetska kriza nije nastala neočekivano poput slučajne tučnjave pijanaca u nekoj lokalnoj birtiji. Ratovi su preozbiljne stvari da bi se vodili zbog nekakvih trivijalnih gluposti. To bi nam sigurno potvrdilo i mnoštvo dobrih američkih analitičara, osobito Henry Kissinger, ali njima se sada ne možemo podrobnije baviti.

Glazjev u svojem tekstu vrlo podrobno analizira ukrajinsku krizu postavljajući je u kontekst sveopće svjetske krize. Njezin uzrok vidi u slabljenju SAD kao jedine svjetske supersile i premještanju težišta svjetske moći prema Kini i Aziji, te u nastojanju SAD da to spriječi i sačuva svoj položaj globalnog središta moći i utjecaja. To je prema njemu glavni uzrok nemogućnosti zaustavljanja nastanka novih kriznih žarišta i zahuktavanja svjetske krize, a iza svega stoje tektonski potresi na razini svjetskih gospodarskih kretanja koji u konačnici mogu dovesti do izbijanja svjetskog rata. Glazjev ne priziva svjetski rat, ali smatra da opasnost od njega postojati sve dok SAD ne odustanu od nakane za stjecanjem globalne prevlasti. Prema njemu će godine 2015-2018. biti najopasnijim razdobljem za svjetski mir zbog mogućeg izbijanja niza velikih regionalnih ratnih sukoba koji bi zajedno mogli razbuktati uništavajuću vatru svjetskog rata ako se na vrijeme ne obuzdaju. Upravo tada će doći i do velikih promjena u svjetskom gospodarstvu i njegove modernizacije na raznim razinama što će dovesti do velikog pritiska na političke čelnike i snažno utjecati na međunarodne odnose. Taj bi proces trebao završiti u godinama 2020-2022. Tada će doći do snažnog tehnološkog napretka razvijenih zemalja i Kine, a Rusiji prijeti opasnost da u tom procesu zaostane. Upozorava kako američki analitičari očekuju da će se Rusija nakon 2020. godine početi raspadati na regije zbog svojih unutarnjih suprotnosti. Navodno SAD podupiru te dezintegracijske procese s gotovo 10 milijardi dolara godišnje. Zato savjetuje svojoj vladi da nastavi razvijati vojnu silu Ruske federacije i predlaže široku proturatnu koaliciju država članica BRICS, Europske Unije, Latinske Amerike, Azije i zemalja skupine G77. Ta bi koalicija trebala spriječiti i obuzdati kaotične regionalne ratove i ponuditi aktivne modele izlaska iz svjetske krize. Glazjev razmatra tri moguća ishoda svjetske krize. Prvi je njezino prevladavanje pomoću novog vala gospodarskog rasta. Time bi se uspjelo zauzdati krizu uz posljedicu stvaranja novog globalnog financijskog sustava zasnovanog na ravnopravnosti većeg broja valuta, a ne samo na dolaru kao svjetskoj pričuvnoj valuti. Drugi scenarij je katastrofičan; u slučaju neuspjeha sadašnji svjetski financijski sustav mogao bi se raspasti na regionalne sastavnice, velik dio svjetskog kapitala bi propao, smanjio bi se životni standard u zemljama „zlatne milijarde“, pojavila bi se dublja recesija i protekcionističke barijere među regijama. Treći scenarij se sastoji u produljenju krize na neodređeno vrijeme. To bi moglo dovesti do porasta kaosa u svijetu i raspada niza institucija u središtu i na periferiji. Napredovat će samo one odabrane strane koje će biti u stanju prestići ostale i „zajašiti“ nov val gospodarskog rasta. Prema Glazjevu sadašnja situacija odgovara trećem scenariju koji obuhvaća elemente preostalih dvaju. Da bi došlo do prijelaza ka prvom optimističnom scenariju potrebno je formirati prije svega globalne regulacijske ustanove koje će biti u stanju regulirati potrese na svjetskim financijskim tržištima.

Ne treba biti gospodarski stručnjak niti strateg da se zaključi što bi za američko gospodarstvo i Zapad u cjelini (pa posljedično i za Hrvatsku i nas u njoj) moglo značiti odustajanje ostatka svijeta od dolara kao svjetske rezervne valute. Rusija i Kina su primjerice u uzajamnom platnom prometu prestale koristiti dolare i prešle su na obračun u vlastitim valutama. Prihvate li takvu metodu i druge države, osobito one u BRICS-u, gomila nepotrebnih dolara mogla bi se vratiti u SAD i izazvati tešku inflaciju. Stvarnost je pak takva da čak i George Soros dopušta mogućnost da kineski juan postane drugom svjetskom rezervnom valutom uz dolar. Različiti projekti poput kineskog Novog puta svile mogli bi smanjiti ovisnost euroazijskih država o prijevozu roba pomorskim putevima koji su pod nadzorom ratne mornarice SAD. Gospodarskim i prometnim povezivanjam euroazijskog prostora najviše bi se okoristile Kina i Rusija kao najveći globalni konkurenti Sjedinjenih Država, a to sigurno neće ostati bez njihovoga odgovora. Čini se da bi nam doista mogla nastupiti zanimljiva vremena, iako vjerojatno ne i zabavna. Nadajmo se da će sve navedeno ostati samo na prognozama i da neće doći do legendarne Einsteinove izjave prema kojoj on „ne zna kako će se voditi treći svjetski rat, ali zna da će se četvrti voditi toljagama.“

Malo vjerničkoga razmišljanja

Započeti rat je kao otvoriti vrata mračne sobe. Nikad ne znaš što će se dogoditi. (Adolf Hitler, njemački diktator, izazivač 2. sv. rata)

Zadržat ćemo se još malo na problematici svjetskih ratova, iako su o njima povjesničri i stručnjaci napisali gomilu knjiga koja bi mogla doseći visinu Himalaja. Svjetski ratovi izbili su ponajviše zbog želje tadašnjih velesila za novom podjelom svijeta i područja utjecaja. Uvijek bi im prethodile utrke u naoružanju kao i niz regionalnih i lokalnih sukoba u kojima su velesile odmjeravale živce i snage prije konačnog zvona za prvu rundu u pravom ringu. Prvi svjetski rat zloslutno su najavile aneksiona i agadirska kriza, drugi pak španjolski građanski rat i čehoslovačka kriza. Oba svjetska rata započele su države svjesne svojeg slabljenja i željne da to preduhitre (Austro-Ugarska) ili da stvore nov imperij i steknu vodeću ulogu u svijetu (Hitlerova Njemačka). U oba slučaja pokazalo se kako ni najbriljantniji ratni planeri ne mogu predvidjeti tijek ratnih preokreta, i da pokretanje velikog rata nosi strahovit rizik za samog pokretača jer je rat sam po sebi kriza velikih razmjera koju se ne može učinkovito nadzirati. Oba rata su prema predviđanjima svojih planera trebala trajati nekoliko mjeseci, a pretvorila su se u beskrajne višegodišnje klaonice. Spomenuti Hitler primjerice je fatalno pogriješio napadajući Poljsku, jer nije uopće očekivao da će mu Britanija i Francuska navijestiti rat, iz čega se na nesreću milijuna nedužnih ljudi koji su zbog njega poginuli više nije mogao izvući. 

Svjetski ratovi, osim tragedije milijuna ljudi i razaranja nebrojenih dobara imali su kao posljedicu smanjenje broja velesila i koncentraciju svjetske moći u sve manjem broju ruku. Doveli su i do projekata nadnacionalnih svjetskih upravnih tijela (Liga naroda i Organizacija Ujedinjenih Naroda) kakvih prije njih nije bilo. Ukratko, preorali su i prekopali svijet i civilizaciju kao nijedan proces prije njih osim možda seobe barbarskih naroda i propasti Rimskoga carstva barem što se Europe tiče. Pokazalo se da je u pravu bio sir Edward Grey, britanski ministar vanjskih poslova, kada je uoči ulaska svoje zemlje u prvi svjetski rat i saznanja o napadu Njemačke na Belgiju rekao: Po čitavoj Europi gase se svjetiljke. Dok živimo, nećemo ih više vidjeti. S prvim svjetskim ratom nestao je čitav jedan svijet koji su europski narodi gradili stoljećima, a drugi rat je do kraja uništio i satro ono što je preostalo.

Oba svjetska rata trajna su opomena nama kršćanima i zato što su zadala razorne udarce europskom kršćanstvu. Onaj prvi, Veliki rat, imao je kao posljedice pojavu  totalitarnih ideologija nacizma i komunizma, uspon ateizma i širenje okultizma. Onaj drugi doveo je do teških podjela među samim kršćanima od kojih su neki kolaborirali sa silama Osovine, u velikoj opasnosti bio je i sam Vatikan tijekom njemačke okupacije Rima, a nakon rata nastala je u Europi željezna zavjesaiza koje je Crkva trpjela progone kakvih nije bilo od vremena poganskih rimskih careva. Možemo samo zamisliti kakve bi posljedice imao treći svjetski rat čak i bez korištenja nuklearnog oružja. Ako do njega dođe-a nadajmo se da neće-to će biti najveće iskušenje za Crkvu i čovječanstvo od njihova postanka. Na sreću je Bog taj koji vodi povijest, a ne ratni i geostrateški planeri, kolikogod pametni bili. Isus nam jamči da do njegova ponovnoga dolaska neće nestati Crkve niti ljudi na zemlji. Uzdajmo se u njegovu Riječ štogod se postavilo pred nas.

---

[1] Papa Franjo: Treći svjetski rat se događa, i to upravo. http://www.vijesti.rtl.hr/novosti/1324326/papa-franjo-treci-svjetski-rat-se-dogadja-i-to-upravo/, 23.5.2015.

[2] Zabrinuti milijarder Soros: Prijeti nam treći svjetski rat. http://danas.net.hr/svijet/zabrinuti-milijarder-soros-prijeti-nam-treci-svjetski-rat, 24.5.2015.

[3] Sergej Glazjev (1961.) ruski je akademik i bivši političar, osnivač političke stranke Rodina (Domovina). Doktorirao je ekonomiju na moskovskom sveuličištu, napisao četrdesetak knjiga. Više o njemu na stranici http://en.wikipedia.org/wiki/Sergey_Glazyev

[4] http://worldcrisis.ru/crisis/1584472

Neuspjeh čeških vidovnjaka u kontroliranom pokusu otkrivanja sakrivenih stvari

Zanimljiv pokus nazvan Paranormální výzva (Paranormalni izazov) provodi se odnedavna u Češkoj. Organizira ga je Češki klub skeptika, a cilj mu je provjeriti i ispitati sposobnosti navodnih vidovnjaka. Svatko tko misli da je vidovit može se prijaviti organizatorima i iskušati svoje sposobnosti pogađajući sadržaj zapečaćenih kutija u kontroliranim uvjetima. Ukoliko mu to uspije, organizatori će ga nagraditi iznosom od sto tisuća čeških kruna (oko 4500 eura).

Pokus je započeo postavljanjem triju zatvorenih kutija u posebnoj kasi u praškom trgovačkom centru Nový Smíchov. U jednoj kutiji bila je četkica za zube, u drugoj komad papira, a u trećoj lješnjak. Zanimanje vidovnjaka za pokus (a vjerojatno i nagradu) bilo je veliko, ali niti jedan nije uspio pogoditi sadržaj svih triju kutija. Nepremostivom preprekom za sve pokazao se lješnjak, dok su pojedini sudionici uspjeli prepoznati preostala dva sakrivena predmeta. Jedan od autora pokusa Jakub Kroulík izjavio je da bi organizatori priznali vidovnjacima rezultat da su umjesto lješnjaka naveli bilo kakav okrugli predmet, jer je u kutiji mračno, a to može negativno utjecati na vidovnjakovu percepciju. Međutim, nijedan nije slutio da bi u kutiji moglo biti išta okruglo, pa je nagrada ostala organizatorima.

Među sudionicima pokusa bilo je dosta ljudi koji su se javili tek tako radi zabave, a ne zbog navodnih mimonaravnih sposobnosti. „Računali smo s time od početka i zato nismo htjeli nikoga unaprijed isključiti iz pokusa. Uostalom, tu se ne radi o nečem osobito ozbiljnom nego o happeningu koji je imao za cilj pokazati da ljudi koji bi mogli otkrivati skrivene stvari na temelju  mimonaravnih, a ne prirodnih sposobnosti , jednostavno ne postoje“-izjavio je Leoš Kyša, jedan od organizatora iz češkog kluba skeptika.

„Ja ne gubim nadu“-dodao je Jakub Kroulík. „Siguran sam da je za akciju čulo još više ljudi s mimonaravnim sposobnostima i da će se u nju uključiti kako bi razuvjerili skeptike.“

Mimonaravne sposobnosti nije lako iskušati. Ne zbog toga što bi to bilo neizvedivo, nego zato što ljudi koji misle da ih imaju smatraju da to nije moguće. Naravno, ukoliko tko solidno zarađuje iskorištavajući vjeru drugih ljudi u njegove navodne mimonaravne sposobnosti, tada sigurno nije sklon riskirati neuspjeh u kontroliranome pokusu. Zato skeptici nude velike novčane nagrade kako bi navodne vidovnjake, astrologe i predstavnike sličnih djelatnosti naveli da sudjeluju u pokusima. Najveću nagradu za dokazivanje mimonaravnih sposobnosti u kontroliranim uvjetima ponudio je 1964. godine James Randi, slavni kanadski iluzionist i skeptički istraživač paranormalnih pojava. Nagrada danas iznosi ni manje ni više nego milijun dolara, i još je ama baš nitko nije uspio osvojiti. Ukoliko se tko želi natjecati, mora se unaprijed dogovoriti s povjerenstvom organizatora o uvjetima pokusa koji treba isključiti bilo kakvu mogućnost slučajnosti u dobivanju rezultata.

Baš me zanima kako bi takav pokus protekao u Hrvatskoj? Kandidata za pokus bilo bi sigurno više nego mnogo.

Izvor: http://technet.idnes.cz/jasnovidci-a-chemtrails-a-jasnovidec-neexistuji-fup-/veda.aspx?c=A150320_143625_veda_kuz, 15.5.2015.

Pogledaj dom svoj, sveti Patriče!

Jučer sam naveo slučaj Ujedinjene francuske protestanske crkve i njezine odluke o omogućavanju pastorima da blagoslivlju životne zajednice homoseksualaca i lezbijki. Još se tipkovnica na računalu nije ohladila, a već su stigli rezultati referenduma u Irskoj[1], u kojoj je znatna većina tamošnjih katolika glasovala za ustavnu odredbu prema kojoj se riječ "brak" priznaje istospolnim zajednicama. Dakle, točno suprotno od onoga za što smo glasovali mi u Hrvatskoj.

U francuskom slučaju je vodstvo tamošnje protestantske crkve bilo za to da se omogući blagoslivljanje istospolnih zajednica, dok je većina vjernika navodno protiv. U Irskoj je suprotno: vodstvo tamošnje Katoličke crkve je bilo protiv, a većina vjernika za izjednačavanje istospolnih i raznospolnih životnih zajednica. Svakojake usporedbe mogu se povući između tih dvaju slučajeva. Rekao bih da je pretjerano tvrditi da su se Irci odvratili od Katoličke crkve zbog pedofilnih skandala pojedinih svećenika ili ustanova, o čemu su ih neumorno godinama bombardirali sekularistički mediji. Prije će biti da je ishod referenduma plod svih mogućih utjecaja suvremenoga doba od tzv. seksualne revolucije do sekularizma, što je kod mnogih dovelo do sumnje u istinitost kršćanske poruke u njezinoj kompleksnosti. Kako bi bilo da u Hrvatskoj organiziramo referendum o zabrani abortusa? Bilo bi zanimljivo provesti nešto slično referendumu s pitanjem, primjerice, je li Isus Krist za ljude Bog i Spasitelj? Mislim da nam se rezultati ne bi baš svidjeli, i to ne samo u Irskoj. Čim Isus Krist nije u središtu života i vjere kršćana, tada središtem postane nešto drugo, a najvjerojatnije nekakva svjetovna politička ideologija.

Irski poučak govori nam koliko je prevrtljiva stvar uzdati se u trajnost kršćanskog utjecaja u društvu na temelju navodne većine kršćana i vjerovati da će to biti trajna pojava. Neće. Većina je obično sklona poći širokim putem ako joj se to uvjerljivo prikaže, a lako može promijeniti mišljenje, ne samo u Jeruzalemu oko 33. godine nakon Kristova rođenja. A može biti još i gore ne bude li uvjerljivog, osmišljenog i poštenog svjedočenja vjere nas preostalih koji bismo za neko vrijeme doista mogli postati "malo stado". Više nego ikada potrebni su nam ljudi poput Svetog Patrika, evangelizatora i zaštitnika Irske. Sveti Patriče, pogledaj svoj dom i što od njega nastade-ne samo u Irskoj, nego u cijeloj Europi. I ne prestani moliti za nas.

 

---

[1]http://www.laudato.hr/Novosti/Svijet/Irska-referendumom-ozakonila-istospolne-brakove.aspx

 

Francuska ujedinjena protestantska crkva blagoslivljat će životne zajednice homoseksualaca i lezbijki

Sve većem broju protestantskih crkava i zajednica koje su promijenile uvjerenja o ljudskoj spolnosti u svjetlu tzv. seksualne revolucije priključila se i Francuska ujedinjena protestantska crkva. Crkveni sinod izglasovao je 18. svibnja ove godine da će njezini pastori smjeti blagoslivljati životne zajednice homoseksualaca i lezbijki. Odluka sinoda nije za pastore obvezujuća i dopušta im u tom pitanju izbor, tako da mogu sami odlučiti hoće li ili neće blagoslivljati homoseksualne „brakove“. Isto se odnosi na pojedine crkvene zajednice ili župe. U praksi to izgleda tako da homoseksualni partneri sklope „brak“ pred matičarem, a zatim im pastor pred okupljenom zajednicom izriče blagoslov na sličan način kao i kod heteroseksualnih mladenaca.

Francuska ujedinjena protestantska crkva nastala je 2012. godine sjedinjenjem francuske Luteranske i Reformirane (kalvinističke) Crkve. Obuhvaća ukupno dvije trećine svih francuskih protestanata, koji pak zajedno čine oko 2% francuskog pučanstva. Čini se da se većina francuskih protestanata protivi blagoslivljanju životnih veza homoseksualaca i lezbijki, ali vodstvo Crkve očito misli drukčije. To pitanje već dulje vrijeme dovodi do velikih podjela u protestantskim denominacijama od kojih one liberalnije sasvim otvoreno provode vjenčanja homoseksualnih parova, a one druge se tome protive.

Martin Luther, Jean Kalvin i drugi reformatori sigurno bi se čudom čudili mnogim stvarima da su danas živi.  

Pavlinski samostan Svetice

Krenete li putem od Karlovca prema Ozlju, blizu mjesta Mali Erjavec možete naići na pavlinski samostan Svetice, kulturnu i povijesnu znamenitost koju vrijedi vidjeti. Samostan je utemeljen 1627. godine, a zatvoren 1786. u vrijeme reformi cara Josipa II. Pavlini su se u Svetice vratili tijekom Domovinskoga rata i većim dijelom uredili stari samostan i samostansku crkvu. U novije vrijeme samostan je poznat po duhovnim obnovama i molitvenim saborima koje vodi pater Marko Glogović. Osobitost samostana je Božji vinograd-zašto se tako zove vidljivo je na fotografijama.

Više o samostanu na stranici http://www.pavlini.com/svetice-38014.

Imigrantska kriza (1): europske kvote za zbrinjavanje imigranata ovako ili onako?

Imigranti pristižu na talijanski otok Lampedusu

Plan Europske komisije prema kojem bi svaka država članica obvezno morala zbrinuti određen broj ilegalnih imigranata iz Afrike i Azije izaziva sve veću buru u europskim metropolama. Odlučno „protiv“ su Velika Britanija, Francuska, Mađarska, Češka i Poljska, „za“ je otvoreno Njemačka, a vjerojatno i Italija, Španjolska i Švedska. Stajališta ostalih zemalja uključujući Hrvatsku još nisu poznata, ali nadamo se da ćemo ih uskoro doznati, jer je riječ o dalekosežnoj odluci koja u budućnosti može promijeniti sudbinu europskih naroda i lice društva kakvo poznajemo. Osobito se to tiče malih i ranjivih naroda kakvi smo mi.

Zasad se radi o pilot-programu preseljenja oko 20 tisuća ljudi iz trećih zemalja, primjerice iz izbjegličkih logora u Turskoj. Prema Junckerovu prijedlogu kvote za obvezan prihvat imigranata ovise o gospodarskoj snazi i brojnosti stanovništva određene zemlje. Tako je na Hrvatsku otpalo 1,58% odn. 315 ljudi od spomenutih 20 tisuća. Iz cijele priče nije razvidno tko će platiti trošak zbrinjavanja imigranata, ali očito ćemo to biti mi, hrvatski porezni obveznici. Što će biti s imigrantima dalje, kako će se uklopiti u naše društvo bez znanja jezika i s tko zna kakvim profesionalnim kvalifikacijama, od čega će živjeti kad nema posla niti za naše ljude-na to zasad odgovora nema.  

Potresne scene s imigrantima koji često stradaju nastojeći se dokopati Europe ljudski gledano nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnima, pa su inicijative da im se pomogne razumljive i dobrodošle. Broj od 350 ljudi nikako nije prevelik niti nesavladiv za Hrvatsku unatoč njenoj sadašnjoj gospodarskoj krizi i činjenici da je do danas samo 150 imigranata dobilo azil u našoj zemlji. Međutim, kao i uvijek, postoji naličje cijele priče koje nije nimalo lijepo, a koje se niti u našim medijima ne spominje. Kao prvo, čini se da države članice neće smjeti provoditi sigurnosnu provjeru imigranata nego će ih morati primiti „pod mus“. Tko jamči da među njima neće biti nekoga sklona tzv. Islamskoj državi i njezinoj ideologiji? Kao drugo, samo protekle godine je azil u Europi zatražilo 650 tisuća ljudi, a ove godine očekuje se još više. Ako se obvezne kvote odnose i na njih, to bi značilo da ćemo u Hrvatskoj morati naknadno primiti još 10270 imigranata, a tako najvjerojatnije i tijekom sljedećih godina. Desetak godina bi bilo dovoljno da broj imigranata premaši broj naše najbrojnije nacionalne manjine ne uzevši u obzir članove njihovih obitelji koji bi sigurno došli za njima. Tako velik broj ljudi bio bi doista pretežak problem za nejaku hrvatsku socijalnu državu. Možemo samo nagađati kakve bi to imalo posljedice po sadašnji životni standard naših građana i na sam naš način života. Ako uzmemo u obzir da su velika većina ilegalnih imigranata muslimani, mogli bismo se vrlo brzo suočiti s nedobrovoljnom i neizbježnom islamizacijom društva i to na sasvim drukčijoj osnovi nego što je sadašnji uzorni suživot s našim muslimanskim sugrađanima i njihova primjerna integracija u hrvatsko društvo, koju često s pravom ističe zagrebački muftija Aziz ef. Hasanović.

Ne bih se ovdje upuštao u razmatranja geopolitičkih i ratnih „igrica“ koje su potakle sadašnji val imigranata prema Europi. Imigrantima kao našim bližnjima u nevolji doista valja pomoći, samo je pitanje jesu li obvezne kvote državama članicama Europske Unije najbolji način. Meni se čini da nisu, i da rješavajući jedan problem stvaraju u perspektivi nekoliko mnogo većih na koje nitko ne zna odgovoriti niti ima ideju kako upravljati krizama koje bi iz tih problema mogle nastati. A to je loše.

Što se dogodi kad izbiju imigracijske krize kojima nitko ne zna upravljati moglo bi nas naučiti Rimsko Carstvo. 376. godine pod pritiskom nadirućih Huna desetine tisuća Zapadnih i Istočnih Gota, stoljetnih neprijatelja Rimljana, prešlo je Dunav nastojeći spasiti živu glavu. Za razliku od današnjih imigranata Goti su u tadašnju „Europu“ stigli naoružani do zuba. Slabe rimske pogranične postrojbe nisu to mogle spriječiti, a vlastodršci su, nemajući boljeg rješenja, odlučili Gote zbrinuti i „integrirati“ u rimsko društvo. Dogodilo se ono što se moglo očekivati: neučinkovita organizacija zbrinjavanja izazvala je među Gotima glad, zatim i pobunu protiv rimske vlasti koja ju je pokušala vojno ugušiti. To je završilo katastrofalnim rimskim porazom u bitki kod Adrijanopola 378. godine u kojoj je poginuo istočnorimski car Valens, a izginule dvije trećine najbolje istočnorimske vojske, sve samih iskusnih ratnih veterana. Bitka je za Rimljane bila kobna ponajviše zbog toga što se pokazalo da njihova slavljena vojska više nema taktičku ni tehničku premoć nad barbarima, i da je gotsko konjaništvo definitivno nadmoćno rimskom pješaštvu. Rimska vojska nakon Adrianopola više se nije konsolidirala niti povratila prijašnju snagu. Car Teodozije uspio se kasnije nagoditi s Gotima dajući im status „saveznika“ koji nisu morali plaćati poreze (već tada su postojale takve „socijalne olakšice“), ali su morali svoje postrojbe uključiti u rimsku vojsku. Zahvaljujući tome uspio je steći vlast nad cijelim Carstvom, ali je time potpisao stanovit ugovor s đavlom, jer su Goti time postali neovisan politički i nacionalni čimbenik kojeg Rimljani više nisu mogli ukrotiti. Tome je priječila i različitost vjere: Goti su bili arijanci ili pogani, što nije nimalo pomagalo njihovoj integraciji u katoličkoj rimskoj sredini.

Uskoro će vojno nadmoćni Goti drmati Carstvom, a 410. godine-samo 32 godine nakon Adrianopola-ponovo pobunjena gotska vojska predvođena kraljem Alarikom zauzela je i opljačkala sam Rim, što je nesposobni car Honorije uglavnom samo promatrao iz sigurnog skrovišta u Ravenni. Iako mnogobrojniji, Rimljani se tomu nisu znali oduprijeti niti su pokazali osobitu volju za otporom, a mnogi su Alarika na putu prema Rimu dočekivali kao osloboditelja od poreznog sustava vlastite države koju očito nisu više doživljavali kao svoju. Na obljetnicu gotske „imigracije“ – točno 476. godine-vođa germanskih plaćenika Odoakar svrgnut će posljednjeg zapadnorimskog cara Romula Augustula, i tako će zauvijek nestati Zapadnog rimskog carstva. Koliko je godina za to trebalo? Samo stotinjak.

Pa si ti misli…