srijeda, 28. ožujka 2018.

Razmišljanje o prosvjedu protiv usvajanja Istanbulske konvencije

Prije nego što podignem odn. uzvisim svoj pogled, morat ću ga poniziti. (D. Wilkerson).

U subotu 24. ožujka u Zagrebu se održao organizirani prosvjed protiv usvajanja Istanbulske konvencije. Jelačićev trg bio je pun puncat prosvjednika, a njihov točan broj još uvijek je predmet prepirke između zagovornika i protivnika konvencije, pa se prema afinitetima kreće od 5 do 70 tisuća.

Nisam sudjelovao u prosvjedu jer nisam prosvjednički tip, a nešto mi nije dalo da tamo idem…napisat ću kasnije što to. Da bude jasno, protivim se rodnoj ideologiji i potpisao sam peticiju protiv usvajanja konvencije. Nalazim u njoj dvosmislena i ne baš dobra mjesta koja bi se kasnijom „metodom rezanja salame“ odn. naknadnim nakaradnim interpretacijama mogla interpretirati vrlo represivno protiv svih zagovornika tradicionalnih vrijednosti. Stvar djeluje nekorektno. Naravno da žene treba štititi od nasilja, ali okvir za tu zaštitu mi se ne sviđa.

U medijskim izvješćima o prosvjedu, slikama transparenata i nastupima govornika primijetio sam dvije stvari: mnoštvo ironije i ljutnje na račun idejnih protivnika i premijera koji da želi prevariti hrvatski narod i svoje biračko tijelo, pozivanja na našu katoličku i nacionalnu baštinu, i nekakav generalni ton osude nad onima koji nam žele nametnuti rodnu ideologiju čiji tonovi se dadu naslutiti u konvenciji. Sve je to bilo manje-više uvjerljivo i opravdano iz perspektive političkog djelovanja katoličkih udruga i strategije javnih prosvjeda, ali ipak mi je nešto važno u svemu tomu nedostajalo. Tek jučer, nakon molitve, shvatio sam u čemu je stvar.

Nedostajalo je ljubavi prema našim protivnicima i neprijateljima! I to u onom Isusovom smislu: suosjećanja s njima u njihovoj zabludi, brizi za njihove duše, majčinskoj Marijanskoj nježnoj zabrinutosti zbog onih koji lutaju kojekakvim putevima i svijesti da je primjerice premijer Andrej Plenković, kakvegod mane kao političar imao, ipak prije svega ljudsko biće i Božje stvorenje koje nije zaslužilo da ga se izruguje i omalovažava. Najlakše je danas proklinjati i ismijavati političare svih vrsta, ali je li to izraz kršćanske ljubavi prema bližnjem? Nije. Zapravo se takvim pristupom izlažemo opasnosti da prema drugim i protivnim ljudima nastupamo s mržnjom i prijezirom u srcu unatoč religijskim frazama i izrazima koje koristimo u govoru. Umjesto toga primjerenije bi bilo moliti za njihovo obraćenje, ali ne s nakanom dati drugome do znanja „vidi kako si glup što nisi kao ja“, nego „Bog te ljubi iako u to ne vjeruješ, potraži ga radi svojeg dobra.“

Priznajem da je danas odlazak na sličan prosvjed pomalo čin građanske hrabrosti, imajući u vidu puzajuću babilonizaciju našeg društva koja je po sebi neprijateljski nastrojena prema bilo kakvom javnom očitovanju kršćanske vjere. Ali bez očitovanja ljubavi prema neprijateljima nećemo biti uvjerljivi kolikogod nam racionalno argumentiranje našeg uvjerenja bude kvalitetno, a osobito ako bude zaogrnuto u trijumfalizam i osudu protivnika bez ljubavi prema njemu. Ako ipak odem na neki sličan javni prosvjed-jer su vremena takva da ne možeš glumiti nesvrstanog-gledat ću da to imam na umu barem sam za sebe.

subota, 17. veljače 2018.

Babilonska kronika (2): još jedna loša ideja ponovno na pomolu

Jesam li za svjetsku vladu? Jesam - ali tek kada dođe Mesija. (Parick Buchanan)

Rastući ocean raznih svjetskih problema kojima se ne vidi kraj niti rješenje naveo je neke utjecajne ljude poput fizičara Stephena Hawkinga[1] da ponovno kao moguće rješenje prizovu nastanak svjetske vlade[2]. Ne bih ovdje spominjao bezbrojne ozbiljne i manje ozbiljne komentare prema kojima svjetska vlada već postoji i radi iz sjene, nego tek da dadem kratak načelni osvrt zašto mislim da to nije dobra ideja. Štoviše, zašto je to zapravo loša ideja, ali bi na neugodno iznenađenje mnogih mogla čak i nakratko zaživjeti potaknuta raznim negativnim trendovima u našoj civilizaciji.

Hawking i mnogi drugi po svemu sudeći smatraju da današnja međunarodna tijela poput Ujedinjenih naroda nisu više sposobna nositi se s izazovima svjetskih procesa, i da su se opasnosti tako nagomilale da ih je moguće kontrolirati i spriječiti samo iz središnjeg svjetskog centra moći koje bi imalo daleko veće ovlasti od te središnje međunarodne organizacije. Iako UN mogu izglasovati sankcije ili čak pokrenuti rat protiv neke „neposlušne“ države, mehanizam njihova odlučivanja podliježe suglasnosti velikih sila u Savjetu sigurnosti odn. pravu veta pojedinih sila. Stoga ga je lako blokirati. Ukoliko bi se pravo veta ukinulo, tad bi UN postale mnogo učinkovitije. Teško je, naravno, zamisliti da bi se ijedna velika sila tek tako odrekla prava veta, osim da na to bude prisiljena i da nema izbora. Takvo što je zamislivo samo u slučaju događaja koji bi je potpuno onesposobio u ulozi velike sile-potpun ratni poraz ili gospodarski krah koji bi doveo do sloma države ili njezine dezintegracije. Nema države, nema prava veta. Kako jednostavno, Watsone! Ali ne demokratski, a još manje miroljubivo.

Tek tada bi započeo divlji rodeo. Prizivanje svjetske vlade koja bi imala moć i vojnu silu kojom bi mogla dijeliti packe i pljuske posvuda po svijetu značilo bi nestanak svijeta kakvog poznajemo, s potpunom promjenom društva i kulture. Bila bi to prava globalna revolucija, ali ne potaknuta nižim slojevima, nego onima koji smatraju da se svijetom više ne može upravljati na stari način. A kad krenu revolucije, tad obično padaju glave i teško se iskušavaju životni temelji na kojima ljudi stoje. Pogonsko gorivo svih revolucija jesu njihovi neprijatelji koje treba odstraniti radi „općeg probitka“. Nešto slično gledalo je čovječanstvo u povijesti Rimskog carstva: kada Republika više nije mogla zaustavljati građanske ratove i pobune, njezin reprezentativni organ-senat-dao je svu vlast u ruke „prvom među jednakima“, božanskom imperatoru koji je zahvaljujući silnoj koncentraciji moći uspio uvesti red i satjerati neprijatelje države u podzemlje ili zatvore. Protiv cara nije postojao zakon i nitko se nije mogao prizvati na neko više sudište od carskog ako bi bio osuđen. Znalo se čija je zadnja. Tako bi moglo biti i s nekom budućom svjetskom vladom.

Glavna nepoznanica u problematici formiranja svjetske vlasti jesu njezin svjetonazor i iz njega potekle vrijednosti koje bi zastupala. Bi li radila za opće dobro, ili bi išla logikom smanjenja broja gladnih usta kao izvora potencijalnih nemira u svijetu? Kako bi se nosila s financijerima svojih aktivnosti i njihovim zahtjevima? Bi li mogla uskladiti svijet bogatih i privilegiranih s onim drugim? Kome bi odgovarala za svoj rad, kad je izvjesno da je tehnički nemoguće organizirati globalne izbore sedam i više milijardi ljudi za nekakav svjetski parlament? Bi li svjetska vlast uopće mogla demokratski funkcionirati suočena s izazovima koji bi zahtijevali primjenu nasilja i stvaranja kraćih ili duljih ratnih ili poluratnih stanja u svijetu? Bi li poštivala slobodu savjesti i dopustila postojanje legalne oporbe?

Previše je tu nejasnoća i neodgovorenih pitanja koja zapravo otvaraju mogućnost da se razvoj neke buduće svjetske vlasti kakogod ona izgledala usmjeri u pravcu globalne diktature ili autoritativnog centra moći. Čak ni obične svađe među pojedinim ljudima često nije moguće riješiti na lijep način, a kamoli ratove među narodima. Međutim, kad se vlast jednom prihvati mača u uspostavljanju reda i mira, tada teško mač vraća u korice ukoliko na to nije prisiljena. A neku buduću svjetsku vlast zapravo nitko ne bi mogao prisiliti ni na što. Čak je i Rimsko carstvo u vremenima dvostoljetnog Rimskog mira moralo neprestano izdržavati vojsku od 30 legija za obranu vlastitog poretka, a pobune i ratovi sveudilj su izbijali čas ovdje, čas ondje. Mogućnosti korupcije i zlouporaba u takvim uvjetima ne bi se mogle niti sagledati, a takav mir mogao bi u stvari biti gori od najgoreg nemira. Ne bih rekao da bi to donijelo povoljne mogućnosti za rast Kraljevstva Božjeg. Naprotiv. Zato je to u startu loša ideja.

nedjelja, 14. siječnja 2018.

Opet magla iz Njemačke

Ne običavam kritizirati pojave u Crkvi, jer kritičara imamo ionako previše, a rješavatelja problema nekako premalo, tako da ne bih htio pridonijeti širenju kriziterskog mentaliteta. Međutim, ne mogu šutjeti o jednom aktualnom slučaju. Radi se o čudnoj i zabrinjavajućoj „ideji“ ponikloj u nekim njemačkim crkvenim krugovima koju je nedavno izrekao dopredsjednik Njemačke biskupske konferencije, biskup Franz-Josef Bode iz Osnabrücka. Prema njemu bi trebalo otvoreno raspraviti trebaju li katolički svećenici blagosloviti istospolne parove.[1] Riječi oca biskupa u intervjuju dnevniku Neue Osnabrücker Zeitung prilično su znakovite: Istospolni odnosi obično se klasificiraju kao teški grijeh u Crkvi, ali potrebno je razmišljati kako ih možemo razlikovati. Ne bismo li trebali biti pravedniji, s obzirom na to da postoji mnogo toga što je pozitivno, dobro i točno u ovome? Ne možemo li, primjerice, razmotriti blagoslov – nešto što se ne smije pomiješati s ceremonijom vjenčanja? To je po svemu sudeći klasičan slučaj ispuštanja probnoga balona ne bi li se vidjelo kako će na takvu tvrdnju reagirati javnost, a osobito crkvene strukture.

Doista se čudim kako je takva „ideja“ uopće uzmogla ugledati svijetlo dana uzimajući u obzir stoljećima neupitno stajalište Katoličke Crkve o homoseksualnosti, ali tko zna, možda društveni, politički, medijski pritisci ipak polako daju plodova u postizanju učinka na unutarcrkvene procese? Nije nimalo teško zaključiti što bi se dogodilo kad bi Crkva nekim slučajem prihvatila takvu praksu. Posljedice po njen integritet osobito na području etike bile bi katastrofalne, jer bi se stvorio presedan prema kojemu više nijedan element crkvenoga nauka ne bi mogao ostati nedodirljiv. Bio bi to konačan trijumf tzv. seksualne revolucije[2] nakon kojega bi se i unutar Crkve mogao ostvariti jedan od njenih slogana – „prevrednovanje svih vrijednosti“ – kao put u konačno razvodnjavanje katolicizma i obljutavljenje evanđeoske soli u njemu. „Razvodnjena religija jednako je dobra kao i nikakva, samo je (za nas) mnogo zabavnija“-poručuje Lewisov stari đavao Screwtape mlađem Wormwoodu. Pa, prema tome, glede „ideje“ mogu reći samo jedno-nein, danke!



[1] https://www.quovadiscroatia.com/progresivni-nijemci-opet-sablaznjavaju/
[2] Seksualna revolucija, v. Hrvatska enciklopedija, http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=55238

utorak, 2. siječnja 2018.

U novu godinu




"Zato i mi, od dana kada to čusmo, neprestano za vas molimo i ištemo da se ispunite spoznajom volje Njegove u svoj mudrosti i shvaćanju duhovnome: da živite dostojno Gospodina i posve mu ugodite, plodni svakim dobrim djelom i rastući u spoznaji Božjoj; osnaženi svakom snagom, po sili Slave njegove, za svaku postojanost i strpljivost; s radošću zahvaljujući Ocu koji vas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti. On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, u kome imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha. (Kol 1:9-14)

Sretna vam nova godina uz pjesmu Moj Isus

utorak, 31. listopada 2017.

Blagoslivljajte i slavite, a ne proklinjite

Gunđanje i zanovijetanje su prokletstvo…

Koristi samo nesreći, a s njim se izlazi na kraj samo davanjem slave Bogu. Gunđanje rađa gunđanjem, a slavljenje rađa slavljenjem. Kada čovjek ne gunđa zbog neke teškoće u kojoj se nađe, nego slavi Boga, onda đavao puca od srdžbe i odlazi drugome koji gunđa kako bi mu sve naopako prikazao. Jer što čovjek više gunđa, to se više upropaštava.

Ponekad nas “pokvarenjak” (đavao) pokrade i natjera nas da ničim ne budemo zadovoljni, a čovjek duhovno može u svakoj prilici pronaći razlog za slavljenje Boga i tako zadobiti blagoslov Božji. Evo, znam jednoga tamo na Svetoj Gori koji, ako pada kiša pa mu kažeš: “Opet pada kiša”, počinje: “Da, samo pada kiša, istrulit ćemo od tolike vlage.” Ako malo poslije stane kiša i ti mu kažeš: “E, nije baš mnogo padalo”, kaže: “Da, zar je to bila neka kiša? Sve će se osušiti…” A nitko ne može reći da nije normalan, već je navikao gunđati. On je razuman, a misli nerazumno!

Gunđanje i zanovijetanje su prokletstvo. To je kao da čovjek proklinje samoga sebe, a onda dolazi gnjev Božji. Poznavao sam dvojicu zemljoradnika iz Epira. Jedan je bio otac obitelji i imao jednu ili dvije njive i u svemu se pouzdavao u Boga. Radio je koliko je mogao, bez tjeskobe. “Napravit ću koliko stignem”, govorio je. Više puta mu se dogodilo da su mu neki snopovi strunuli od kiše, jer ih nije stigao pokupiti, a neke mu je otpuhao vjetar. No on je za sve govorio “Slava Tebi, Bože” i sve mu je išlo dobro. A onaj drugi je imao mnogo njiva, stoku itd. Ali nije imao djece. Ako si ga upitao: “Kako si?” odgovarao je; “Ma pusti, ne pitaj”. Nikada nije rekao “Slava Tebi, Bože”, samo je gunđao i zanovijetao. A da vidite, jednom mu ugine krava, drugi put mu se dogodi ovo, ili ono. Imao je sve, ali nije imao napretka.

Zato kažem, slavljenje Boga je velika stvar. Od nas ovisi hoćemo li okusiti ili ne blagoslove kojima nas Bog dariva. Ali kako da ih okusimo, kada nas Bog, na primjer, dariva bananom, a mi mislimo što li to bolje jede taj i taj brodovlasnik? Koliko ljudi jede samo suhi dvopek, ali danju i noću slave Boga i hrane se nebeskom milinom! Ti ljudi stječu duhovnu osjetljivost i poznaju milovanje Božje. Mi to ne znamo, jer se naše srce prekrilo ljepljivim muljem i ništa nas ne može zadovoljiti. Ne razumijemo da se sreća nalazi u vječnosti, a ne u ispraznosti.

(Iz priča jednog stranog monaha)

petak, 27. listopada 2017.

Kardinal Müller smatra da reformaciju nije nadahnuo Duh Sveti

31. listopada protestantski kršćanski svijet obilježit će Dan reformacije. Toga dana je-prema predaji-Martin Luther prikucao svojih 95 teza na vrata crkve u Wittenbergu pozivajući ljude na raspravu o njima. Kasniji događaji koji su doveli do zapadnog crkvenog raskola dobro su poznati, pa ih neću ovdje navoditi.

Nakon stoljeća neprijateljstava, katolici i protestanti ipak su malo po malo počeli pronalaziti zajednički jezik u mnogim aktivnostima. Ekumenski pokret, kojemu se Katolička Crkva izrazito priključila nakon drugog vatikanskog sabora, donio je ozračje dobre volje i prevladavanje raznih nesuglasica i sporova koji su dugo trovali javno mnijenje. Međutim, pravo jedinstvo još nije na vidiku, jer su najkrupniji sporovi poput onih o ulozi pape, sakramenata, Blažene Djevice Marije, svetaca i slično ostali u svojoj biti onakvi kakvi su bili i u Lutherovo vrijeme. Za razliku od njega, danas si ipak priznajemo kršćanski dignitet. Ekumenizmu skloni protestanti smatraju Katoličku Crkvu u biti kršćanskom i da Bog u njoj spašava ljude unatoč-kako kažu-nebiblijskim praksama poput primjerice čašćenja svetaca. Protestanti protivni ekumenizmu i dalje smatraju našu Crkvu đavolskim djelom i protivnicu pravoga evanđeoskoga kršćanstva. Dakle, iako je sveukupno stanje bolje nego u 16. stoljeću, ni izdaleka nije idealno, a vjerojatno i neće biti.

Krupan problem u katoličko-protestantskom dijalogu je upravo nauk i ponašanje Martina Luthera, koji ni uz sve moguće ekumensko retuširanje ne može biti nešto što nije, odn. što bismo mi možda priželjkivali rada vjerske sloge u europskoj, a osobito njemačkoj kući. Neki naši teolozi rado bi ga rehabilitirali, a Hans Küng čak zahtijeva rehabilitaciju svih vodećih protestantskih reformatora i priznanje valjanosti luteranskog svećenstva. Izvjesno je da od nečeg takvog neće biti ništa, jer bi se tada Katolička Crkva morala odreći vlastitog identiteta i biti. Rehabilitiranje reformatora značilo bi neizravnu osudu svih katoličkih predstavnika iz vremena reformacije, od kojih su neki bili i sveci, jer bi to značilo da upravo oni nisu bili vođeni Duhom Svetim u svojim zapažanjima o protestantizmu. Ukratko, katoličko-protestantski dijalog definitivno ima svoje mantinele i unutarnje zidove preko kojih se ne može prijeći ni uz najbolju volju. 

Kako to izgleda kada netko ipak pokuša prijeći te zidove i tako pobrkati lončiće, vidi se na primjeru glavnoga tajnika talijanske biskupske konferencije, biskupa Nunzia Galantina, koji je utvrdio da je protestantska reforma bila djelo Duha Svetoga. Na to je morao reagirati sam pročelnik Kongregacije za nauk vjere, kardinal Ludwig Müller, iznoseći sasvim određeno crkveno mišljenje o cijeloj stvari koje postavlja stvari na svoje mjesto:



Kardinal Müller: Neprihvatljivo je tvrditi kako je Lutherova reforma “događaj Duha Svetoga”



Kardinal Gerhard Müller ukorio je glavnog tajnika Talijanske biskupske konferencije- biskupa Nunzia Galantina, koji je ustvrdio da je protestantska reformacija bila “događaj Duha Svetoga“.

Neprihvatljivo je tvrditi kako je Lutherova reforma “događaj Duha Svetoga“, napisao je kardinal Müller, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere, u nedavnom članku objavljenom u talijanskim novinama La Nuova Bussola Quotidiana.

“Upravo suprotno, bila je protiv Duha Svetoga, jer Duh Sveti pomaže Crkvi da održi svoj kontinuitet kroz crkveno učiteljstvo, prije svega po Petrovoj službi: na Petru je Isus utemeljio svoju Crkvu (Mt 16,18), koja je “Crkva Boga živoga, stup i uporište istine” (1 Tim 3,15) “, napisao je kardinal.

Duh Sveti sebi ne proturječi“, dodao je Müller.

S druge strane, Galantino je izjavio: “Čak i danas, Crkvi je potrebna reformacija, a čak i danas samo Bog to može učiniti.

Biskupa Nunzia Galantina imenovao je na mjesto glavnog tajnika Talijanske biskupske konferencije 2015. godine sam papa Franjo, iako je nerijetko iznosio stavove suprotne katoličkom nauku o životu i obitelji.

Moja je želja da talijanska Crkva bude u stanju slušati bez ikakvih tabua argumente u korist oženjenih svećenika, euharistije za razvedene i homoseksualnosti“, rekao je Galantino 2014. prema portalu Crux. Tada je, uoči same Sinode o obitelji, izjavio i:

Crkva mora učiniti da se svatko u njoj osjeća kao kod kuće, uključujući i ′nekonvencionalne parove′“.
Parovi u nepravilnim bračnim situacijama također su kršćani, ali se na njih ponekad gleda s predrasudama“.Teret isključenosti iz sakramenata je neopravdana cijena koju plaćaju, a uz to je i de facto diskriminacija.

A prema izvješćima talijanskih medija, Galantino je u 2015. godini nastojao potkopati prosvjede organizirane na Dan Obitelji protiv uspostave homoseksualnog “braka” u Italiji.

(prenešeno s bloga quovadiscroatia, https://www.quovadiscroatia.com/kardinal-muller-neprihvatljivo-tvrditi-lutherova-reforma-dogadaj-duha-svetoga/)



ponedjeljak, 23. listopada 2017.

Agrokorov poučak

U torbi nemoj nositi dvojak uteg, veći i manji. U svojoj kući opet nemoj držati dvojaku efu: veću i manju. Neka ti je uteg potpun i točan i neka ti je efa potpuna i točna, da dugo živiš na zemlji koju ti daje Jahve, Bog tvoj. Ta Jahvi je, Bogu tvome, odvratan tko to čini, tko god čini nepravdu. (Pnz 25:13-16)

Trgovac teško odolijeva napasti, i prodavač nije bez grijeha. Radi probitka mnogi griješe, i tko traži bogatstvo biva nemilosrdan. Kolac se zabija između dva kamena, a grijeh se utiskuje između kupnje i prodaje. Tko se čvrsto ne drži straha Gospodnjeg, kuća će mu brzo propasti. (Sir 26:29. 27:1-3)

"Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje." (Ivan Gundulić: Suze sina razmetnoga). 

Mnogi ovih dana naširoko i naduboko analiziraju Agrokorovu aferu i kako je do nje uopće moglo i smjelo doći. Dobro je da to čine, samo se nadam da kvantiteta tekstova, izjava i analiza neće na kraju zastrijeti bit stvari, iako još uvijek ne znamo kolika je i kakva konkretno krivica najvećeg hrvatskog tajkuna Ivice Todorića za predbankrotno stanje najznačajnijeg hrvatskog poduzeća. Nije čak ni stvar u tome je li on jedini krivac. Međutim, već se sada nazire da u upravljanju koncernom nije bilo prave mudrosti, da se je radilo nerazborito, lakomisleno i s uvjerenjem da su sprege s državom tako jake da ova nikad neće dopustiti bilo kakvo potonuće koncerna. Kad se ono ipak dogodilo, krenuo je medijski spektakl s najavom sudskog procesa koji će sasvim izvjesno zabavljati još i našu djecu kad odrastu. Nažalost, nerazboritost i kratkovidnost nisu u nas samo oznake Agrokorove strategije.

Zašto spominjem nedostatak mudrosti i razboritosti? Zar bi uzrok problema mogao biti tako jednostavan, takoreći banalan? U biti da. Todorić je poput poslovnog Napoleona gradio veliko i grandiozno carstvo na slabim temeljima. Logika kapitalističkog poslovanja tjerala ga je da svoje carstvo neprestano širi kako bi odolio konkurenciji stranih trgovačkih lanaca i kako se u suprotnom slučaju ne bi morao povlačiti u mnogo manje okvire. A za to širenje nije imao prave resurse. Napoleon je u svojem slučaju krenuo u rat protiv Rusije zato što je vjerovao da će pobjedom nad njom obeshrabriti svojeg glavnog neprijatelja, Britaniju, od daljnjeg ratovanja. Time je prenapregao svoje snage, a budući da mu je neuspješan dug rat u Španjolskoj potrošio dosta efektiva, nije imao nikakvih rezervi da brzo i učinkovito nadoknadi strahovite gubitke Velike Armije u ruskoj zimi. Unatoč svojskom trudu implodiranje svojeg carstva nije više uspio nikako zaustaviti. Znakovito je i to da su se nakon sloma u Rusiji svi njegovi dojučerašnji saveznici okrenuli protiv njega, čim su uvidjeli da više nema snage da ih drži u pokornosti. Todorić se pak zadužio kod ruskih banaka kako bi kupio slovenski Mercator, precijenivši sposobnost Agrokora da vraća dugove. Kad je tikva pukla, pokazalo se da nema više nikakvih karata u rukavu kojima bi preokrenuo imploziju. Razlio se naširoko, ali bez dovoljne dubine i rezervi. A to je u svakoj strategiji neoprostiva pogreška koja doslovce priziva slom.

Naravno, lako je pametovati nekome poput mene koji Todorića ne pozna i ne zna što tog čovjeka pokreće i što mu je bilo u glavi sve ove godine dok je javno i tajno drmao mnogočime u Hrvatskoj. Međutim, čak i površni pogled otkriva da se očito poput Napoleona zanio stanovitim tipom oholosti koju daje osjećaj velike moći u rukama i nizom ostvarenih pobjeda. Takva oholost zna navesti čovjeka da zaspi na lovorima, da ne primijeti kako su se okolnosti oko njega promijenile nagore i da ih podcijeni, misleći poput starozavjetnog Samsona prije fatalnog pada u ruke Filistejaca "Izvući ću se kao i uvijek." Ali-negdje je nekome ili nekima poput Samsona Dalili dao u ruke ključ svojih uspjeha. I tu počinje pad. 

Agrokorov slučaj priziva međutim još jednu bolnu pouku-lomljivost gospodarskog sustava koji se idejno zasniva isključivo na zakonitostima vrtnje novca, čistom pragmatizmu i materijalizmu u kojem ljudi misle da gospodare novcem, ali zapravo biva obratno-novac gospodari njima. Naša je (ali ne samo naša) današnja tragedija u tome što svijet krupnoga biznisa, barem kod nas, nije dotaknut nikakvom evangelizacijskom strategijom, a pojam odgovornosti pred Bogom  za sve što činimo je, kako se čini, ljudima Todorićeva kova potpuno nepoznat. Tu ne pomaže nikakvo naslikavanje po crkvama niti pojavljivanje na misama poput nekadašnjih feudalaca. Ako tvoje srce nije pravo pred Bogom, tada ti crkvene poruke neće mnogo pomoći, a ti ćeš se u svojem radu ravnati isključivo svjetovnim probitcima i logikom novca. Kada Bog dopusti da te snađe iskušenje, a to će se dogoditi prije ili poslije, jao tebi ako si se rastegao naširoko bez pravog temelja i uporišta. 

Prema tome, Agrokorov poučak je: Todorići i "Todorići", obratite se i poravnajte svoje puteve pred Bogom. Jedino tako steći ćete pravu mudrost i razboritost kojom ćete moći popraviti mnogo toga što sada izgleda nepopravljivo. Naravno, nedostatak mudrosti može biti i osobina onih koji sada Ivicu Todorića potežu na sudove, jer dečki dragi-gdje ste bili kad je grmjelo? Pa tako želimo Božju mudrost i njima, da se ovaj naš teški hrvatski problem ne pretvori u ružan čir koji će neprestano kvasiti i oduzimati snagu i dobru volju našem društvu u beskonačnost.