subota, 25. prosinca 2010.

Sretan Božić!

Ponoć je prošla, stigli smo kući s mise, ali meni se još ne spava. Sretan vam Božić, dragi moji Bogotražitelji i svi vi dobre volje!

Na dobro nam došlo porođenje Kristovo...ili, još bolje, učovječenje Kristovo. E, moj Isuse, što ne dođe kao netko s velikom toljagom, da svakome zlikovcu odmah dadeš što ga ide, utjeraš strah u kosti svim bezveznjacima i nasilnicima, i napraviš konačno reda? Ne. Došao je kao netko slab, krhak, ranjiv. Božji paradoks. Baš zato spadam u tzv. božićne fanatike: vjerujem da ispod površine cijele priče leži duboka istina o tome, da je upravo ta božićna slabost jača od svih Gospodara Kaosa i svih njihovih žbira s buzdovanima, lancima, zveketom silnog novca, lomljenjem savjesti i svim drugim pomagalima koje tjeraju ljude u očaj. Ne mora biti nikakvih poklona. Sjećam se Božića o kojem smo morali šutjeti tijekom vojnog roka u tzv JNA u jednom gradu u Srbiji. Za Univerzijadu 1987. bilo je skraćeno prvo polugodište, pa nam je tadašnji direktor lupio sjednice razrednih i učiteljskog vijeća na Badnjak i Božić navečer. Na bojišnici smo 1991. negdje pronašli bor i proslavili Božić u seoskoj školi gdje je bila smještena glavnina naše postrojbe. Pribivao sam protestantskim slavljima Božića, upijao katoličke, a dragi su mi bili i ateistično-građanski božići, u kojima se Isusa, doduše, nije spominjalo, ali se ipak vjerovalo u važnost povezanosti obitelji i u nekakvo neodređeno, ali ipak prisutno Dobro. Ima raznih Božića, ali svi imaju jedan prakorijen: u praiskonskoj vjeri u praiskonsku dobrotu utjelovljenu u Djetetu, koja na koncu mora pobijediti. Tragovi te dobrote drijemaju negdje duboko u nama.
Samo se treba malo zagledati unutra. Ipak, da nema betlehemskog Djeteta, sva ta dobrota bila bi samo običan sentiment, izgubljen pred neumoljivom darvinističkom logikom jače toljage odn. prava jačega. Dijete nam jamči da pravo jačega ima povijesni početak i kraj.

Jučer na Badnjak dobih prekrasno božićno razmišljanje jedne vjeroučiteljice čiji je nadimak Klara. Ne mogu ga se načitati, pa odlučih da ga s vama podijelim.

Ove svete večeri ću na osobit način izgovoriti tvoje ime.
Kad se nađem pred betlehemskim Djetešcem,
položenim u skromnost jaslica,
zahvalit ću za tebe.
Zahvalit ću za tvoj život, za tvoju osobnost. Za sve što jesi.
Zahvalit žu što mi je darovano živjeti u vremenu
u kojem si i ti pozvan u život. 
Zahvalit ću što mi je darovano susresti te.
Zahvalit žu za sve čime si obdario moj život.
Zahvalit žu za ljepotu i dobrotu,
za novost života
koja se zbiva po tome što nam je darovano susresti se.
Život s tobom otkriva mi da je Bog život zamislio,
poželio kao susret.
Kao susret koji svemu daje istinsko značenje.
Ove ću večeri zamoliti betlehemsko Djetešce
da te na svoj božanski način čuva.
Da te pooštedi svega što te iscrpljuje
i da ti da snage za sve ono zbog čega te je pozvao u život.
Zamolit ću Ga da bdije nad vedrinom tvoga lica,
da ohrabruje tvoj zanos.
I zamolit ću Ga da se posluži sa mnom,
da se posluži ,ojim životom,
u svemu dobrome što ti njime mogu dati.
Da te, koliko je god do mene, ničim ne opteretim.
Da ti znam biti blizu u svemu što ti je potrebno.
Da ti znam biti blizu onako kako ti je potrebno.
Zahvalit ću Mu za vrijeme koje će mi biti darovano dijeliti s tobom.
Zamolit ću Ga da blagoslovi svaki trenutak tvoga života.

I pratit ću te dobrim mislima,
koračati uz tebe svojom molitvom.
Ove ću božićne večeri na osobit način izgovoriti tvoje ime.
I bit ćemi dragocjen dar što je betlehemsko Dijete
ponovno poželjelo biti položeno u naše ruke.
U prijateljstvo.


                                                                                                       
                                                                    
                                                                                                                                               

 

nedjelja, 19. prosinca 2010.

Ispovjest jedne Eme

Tekst kojeg ovdje objavljujem pronašao sam danas na forumu stranice "Katolički odgovori". Budući da je Advent vrijeme iščekivanja Isusovog dolaska, čini mi se prikladnim da ga ovamo prenesem bez ikakvih svojih komentara. Nazovimo tekst "Ispovjest jedne Eme" prema njenom nicku na portalu.

Ne znam postoji li ova tema, ako postoji neka ovo moje svjedočanstvo administrator prebaci. Željela bih podijeliti svoje iskustvo s ljudima koji se možda nalaze u situaciji u kojoj sam ja bila, kako bih im pokazala na mogućnosti koje su im možda, kao što su meni bile, skrivene.
Moj život od prije šest godina sasvim se razlikovao od života koji živim danas, zahvaljujući Božjem milosrđu.
Niz godina živjela sam u braku koji je išao k svome kraju. Nismo se podnosili. Moja i suprugova narav bile su suprotne jedna drugoj. On je uvijek bio tmuran, a ja preotvorena i prevesela. Imali smo mnoge poteškoće i zapravo već od početka braka nije nam išlo. Najteže mi je bilo podnositi ponižavanja pred drugima. Uvijek me za nešto optuživao i osjećala sam strah kad bih dolazila kući s posla, što će sada biti, u čemu sam danas pogriješila. U početku sam se pokušavala dodvoriti, ublažiti njegovu narav. Stalno sam se nadala kako će se on promijeniti. U sve te godine braka nisam ni primjetila kako sam postala ohola, sebeljubiva, jer sam zapravo pomalo dizala ruke od svega toga i okretala se sebi a jedino pitanje je bilo: gdje sam tu JA?. Nisam vidjela smisla u trpljenju, ta on se nije mijenjao osim na gore. Svađe su bile neprestalne. Djeca su u svemu tome jako trpjela. Sve češće pitala sam se zbog čega bih morala trpjeti, ta mlada sam i puna života, a stalno pružam ruke prema nekome tko me neće. Zašto ne bih mogla započeti novi život, možda i mene negdje čeka neki drugi svijet, s nekim tko će mi pružiti ljubav za kojom toliko čeznem...
Situacija se pogoršavala i pogoršavala, i odlučila sam se razvesti. Iznijela sam i njemu svoju želju, a on nije bio sretan, ali nije imao izbora jer sam ja bila uvjerljiva u stavu kako za nas nema puta. I tako smo krenuli u Centar za socijalni rad i ušli u proceduru razvoda. Sve smo predali na sud, dogovoreno i potpisano, te sam ja uz njegovu suglasnost dobila djecu.Djecu...tko je od nas mislio uopće o djeci u svemu tome....
Dok sam čekala taj zadnji potpis sa suda koji će mi donijeti slobodu dogodilo se da sam išla na duhovnu obnovu. Do te obnove moja duhovni život bio je gotovo mrtav. Ipak sam išla, no bez želje da se vratim u taj brak, nego eto dobila sam mogućnost pa idem. Da mi je netko tda rekao što će se dogoditi, ja bih odbila ići na tu duhovnu obnovu. Iz tadašnje perspektive to bi bio povratak u pakao. No, nisam znala, i Bogu hvala da je tako. On brine o tome da nam daje prave stvari u pravo vrijeme i u dozi u kojoj je potrebno, posebno za ovako tvrde šije kakva je moja.
Ta duhovna obnova trajala je 6 dana. Prvi dan svećenik je počeo govoriti o....DJECI RAZVEDENIH RODITELJA! Sad se naježim sjećajući se njegovih riječi i mojih suza, kad je moje srce shvatilo tko su žrtve ovoga braka. Do tad sam mslila da ću razvodom spasiti svoju djecu, da ne proživljavaju više psihičku torturu. Nisam razumjela da može biti drugačije nego jest. Nitko me u to ne bi uvjerio. No, Bog ipak jest!
Danima sam plakala svoje grijehe. U mene se ulijevala spoznaja što je ljubav. Hvalospjev ljubavi:...Ljubav sve prašta, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi, ljubav nikad ne prestaje....Svećenik nam je govorio o žrtvi. Rekao je da ovo vrijeme iskrivljuje pojam žrtve i pojam ljubavi. Ljubav je zamijenjena sebeljubljem (gdje sam tu JA) a žrtva je pojam koji je ismijan. No, prava ljubav jest u žrtvi. Isus je došao na svijet i dao ljubav. LJubav bezuvjetnu. Ljubav do smrti na križu. Ljubav koja ne pita Gdje sam tu JA, ljubav koja se bez žrtve ne bi potvrdila, niti se dala. Današnji čovjek, čovjek bez Boga ne daje ništa ako ne dobiva duplo. Današnji čovjek ne želi mijenjati sebe, on želi mijenjati drugoga prema sebi. Plakala sam i plakala i plakala. Danima sam se pripremala za ispovijed. Prvih dana nisam mogla primati pričest, jer sam dugo bila bez ispovijedi. No, došao je dan u kojem sam pristupila ispovijedi. rekoh jednom svećeniku koji me ispovjedao da se razvodim. A on mi priđe, stavi mi ruku na rame i reče mi; Isus te voli.Posred srca mi je odjeknula ta novost, Isus da mene voli, mene grešnu, mene sebičnu....Zar Isus uopće primjećuje da postojim...Novost za mene bio je Isus koji me voli, no ja rekoh svećeniku da se ipak razvodim.Svećenik mi reče; Tvoja ljubav nije umrla. Ona je pod sakramentom ženidbe, sakramentom koji Isus može oživjeti. To me dotaklo, no nije promijenilo moju odluku. Ja sam jako tvrdoglava, i nagla.
No, sljedećeg dana primali smo bolesničko pomazanje. Pristupih onom svećeniku koji je znao da se razvodim i upitah smijem li ja primiti bolesničko,jer tijelo mi je zdravo,. On potvrdi da smijem, i znali smo oboje da je duša moja potrebna ozdravljenja. Bila sam spremna primiti dar koji je Gospodin pripravio za mene. Otvorila sam svoje dlanove a svećenik me pomazao po dlanovima i čelu svetim uljem. U tom trenutku začula sam u svom srcu riječi; Ne brini, s tvojim životom će biti sve u redu.
Uistinu, spale su mi ljuske s očiju! Otrčah iz te prostorije, uključih mobitel, i rekoh svome mužu; Nema razvoda!
Plakao je kao malo dijete. Ništa nije pitao, samo je ponavljao; Bogu hvala.....
I on je tada povjerovao istinski u Boga jer me dobro pozna, i jasno mu bijaše da nitko na ovome svijetu ne bi promijenio moju odluku.
Ključna stvar koju želim napomenuti jest da nisam nazvala muža i rekla: Ako se promijeniš, ostat ćemo zajedno. Ne, Nije bilo uvjeta. Nije više bilo bitno hoće li se on promijeniti, jer ljubav u meni nije tražila primati nego se ispunjati. Nisam mislila sa tjeskobnim strahom uopće o mogućnosti da nam bude loše. Nisam razmišljala ni o čemu. Bila sam na Božjem dlanu, sigurna u budućnost, koju On vodi. rado predadoh kormilo svog života kormilaru.
Danas, nakon šest godina što mogu svjedočiti, kako živimo?
Moj muž se jest promijenio. Ide sa mnom na svetu Misu svaku nedjelju, a ponekad i kroz tjedan. Pokatkad zajedno molimo krunicu. Za obiteljskim stolom molimo s djecom, dok gori blagoslovljena svijeća. Zahvaljujemo za sve što nam je dao.
Da sam postavljala uvjete ili imala očekivanja, ne bi dugo potrajalo, jer ja ne bih bila promijenjena. I sad moj muž ima ponekad trenutke starih ponašanja. No, sad ja ne puštam svojom reakcijom da ti trenuci postanu stalno stanje. Ne mislim tada o prošlosti, niti strahujem da bi mogla oživjeti. Bog je s nama. Pustim taj trenutak nek prođe, svjesna da nitko nije svaki dan isti. No, kako moj muž od mog povratka živi u vjeri, ni on ne dopušta da se neka sitna nervoza razvija i raste, nego radi na tome da mijenja sebe. Svjestan je mana svoje naravi i ispravlja ju koliko god može. Često se ispovijeda i ne dopušta da se navikne na male grijehe, kojih bi neispovjedanjem postao nesvjestan. Isto tako i ja. Radim na tome da mijenjam sebe, kako bih bila bliže Bogu, kako bih rasla u ljubavi, u krepostima. Neminovno je da oboje ipak postajemo bolji ljudi. Nekad nismo mogli biti pet minuta zajedno bez svađe a sad razgovaramo, provodimo vrijeme zajedno, ne bježimo jedno od drugog. Znamo da je ljubav, prava ljubav, iznad osjećaja, i da se čvojeka ljubi voljom, htijenjem i življenjem volje Božje. Gospodin me stvorio, on me doveo u ovu moju obitelj, dao mi zadatke, i moje je vršiti ono što mi je dano. Čak i da dođe križ, ma čak i da se cijela situacija vrati, nikad više ne bih skinula svoj križ s leđa dokle god mi je dan od Gospodina. Smatram da je jedini razlog koji bi me nagnao na razdvajanje fizičko maltretiranje koje je opasno po živote mene i djece. Bogu hvala, nije to nikad bilo.
Naučila sam da je ovaj put obraćenja srca put svakodnevnog poniranja u svoju dušu, put promjene vlastitog bića, a ne put mijenjanja drugoga, put gorkosti i neoprosta. GOSPODIN ĆE OŽIVJETI I TVOJ SAKRAMENT ŽENIDBE AKO MU POVJERUJEŠ DA ON TO MOŽE, I AKO SE PREDAŠ U NJEGOVE RUKE. Kormilom moje lađe upravlja Gospodin. Nikad više ne želim to kormilo u svoje ruke, jer već sam jednom brod na kojemu su maleni dovela do nasukavanja o hridi....I ne može ostati nepromijenjen onaj s kojim živiš ako si ti drugačija/drugačiji nego prije. jer tvoje su reakcije drugačije. One više ne idu iz pozicije ugroženog, obespravljenog patnika koji uzvraća na uvrede uvredama, ogorčen, dok vučeš za sobom sve ružne riječi koje ti je izrekao/izrekla i dok misleći o njima izlijevši svoju žuć.
A moja djeca....sad nas je u kući za jedno više...dan nam je još jedan maleni život na povjerenje....
Ona ne zna za bure i oluje, a ovi stariji, uvijek molim Gospodina da im nismo nanijeli previše štete. Pokatkad im spomenem da je Bog sačuvao našu obitelj, kako Ga ne bi istisnuli iz svog života.
Sve je dobro, zahvaljujući Bogu. Premalo je riječi kojima bih mogla sve opisati, ali eto, ovo koliko mi sad pada na pamet, želim podijeliti da vidi netko kome treba i da povjeruje....Moguće je, ja sam svjedok, i istina je, jer da nije, u šest godina zanos Bogom bi splasnuo, a ja se našla na starim tračnicama.
Slava i hvala Isusu, ne dajte se, ne dajte obitelj. Ne volim spominjati sotonu, niti zastrašivati njime, no izmaknite se iz ruku ongoa kojemu je jedna od glavnih zadaća rušenje obitelji. Kad rani i sruši roditelje, kad rani i uzdrma mlade razdvajanjem, postaje dobitnikom. lakši mu je pristup kad nas rascijepi, lakše je u svakog ponaosob ubrizgati onu laž; Ma imaš ti pravo na bolji život, ti zaslužuješ više, jedan je život, netko drugi će te voljeti kako treba. Poslušate li taj glas i date srušiti svoj dom, postajete plodno tlo za mnoge grijehe koji proizlaze iz sebeljublja. Često muž i ja kažemo tiho i sa zahvalom promatrajući našu djecu...što bi od nas bilo da smo se razveli, što bi bilo od ove djece....Na čemu bi oni gradili svoje živote....
Ne dajmo se porobiti, ne dajmo da sebičnost istisne ljubav, koja je u žrtvi naizraženija, koja je u prihvaćanju najsjajnija, i koja je u izvršenju Božjeg plana za nas najsavršenija. bez toga svega naša vjera je mrtva vjera, jer iz nje uzimamo ono lagodno,i želimo širokim putem propasti. tada bi bolje bilo da se vjernicima niti ne nazivamo. Božji si ili cijeli, ili to nisi uopće. Budi Božji. Bog nagrađuje već na ovom svijetu. Imat ćeš sretnu obitelj, jer ljubav neće ostati besplodna. Ako si u krizi, potraži pomoć, molitvenu podršku, bilo što. No znaj, ključ je u tvojim rukama. U stalnom obrezanju tvog vlastitog srca.
Bog neka svakome podari milost koju je dao meni. Molim za to jer bijah mrtva a oživjeh::)
Slava Isusu!

nedjelja, 5. prosinca 2010.

Hvalospjev ljubavi uz drugu nedjelju Došašća

Druga je nedjelja Došašća. Što to zapravo čekamo? Godota? Revoluciju? Ili blagdane darivanja, kako vele mediji? Ili "da nam svima bude bolje u novoj godini?"

Godota nećemo dočekati. Blagdani darivanja će proći i ostat će nam samo sjećanja na njih u stvarnosti koja baš ne obiluje darovima. Revoluciju i promjenu sustava možda će neki prizivati, ali već smo je jednom imali pa nam je od nje ostala gorčina u ustima.

Nemam dovoljno mudrosti da bih znao što provesti na razini kolektiviteta i naroda da dočekamo "da nam bude bolje". Mislim da raj na zemlji nećemo dočekati nikada i da nam ga nitko odozgor neće dati. Ali zato nikad neću zaboraviti misao jednog protestantskog pastora koji je u iščekivanju nove godine rekao: "Nova godina će biti bolja ukoliko ja budem bolji." Ne u smislu onog konja iz Orwellove "Životinjske farme" koji bi na zamjećivanje svake očigledne nepravde samo komentirao "Radit ću bolje", nego-biti bolji. Širiti dobro. To ima smisla. Zapravo, jedino to ima smisla. Toliko o Došašću za ovaj put. Evo kako je to "biti bolji" prokomentirao Sv. Pavao u 1 Kor 13:

Kad bih sve jezike ljudske govorio
i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva
i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao - ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao -
ništa mi ne bi koristilo.

Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje,
i djelomično prorokovanje.
A kada dođe ono savršeno,
uminut će ovo djelomično.
Kad bijah nejače,
govorah kao nejače,
mišljah kao nejače,
rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
odbacih ono nejačko.
Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
u zagonetki,
a tada - licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
a tada ću spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
- to troje -
ali najveća je među njima ljubav.

ponedjeljak, 1. studenoga 2010.

Svisvetski san

Prije nekih devet godina dogodio mi se neobičan san kojeg se često sjetim, a osobito mi je na pameti danas, na dan kad je granica između nas živih i onih koji su već otišli u Božji svijet jako tanka. Ne shvaćam snove ozbiljno niti smatram da bi se u njihov sadržaj trebalo pouzdati pri određivanju koordinata naših životnih akcija, ali ovaj mi se urezao u sjećanje jer mi je imao što reći.

Usnio sam da sam umro od infarkta i da se uzdižem prema nebu, dok je tijelo ostalo tamo gdje je ostalo. Nisam se na to obazirao. Dižem se tako i dižem i mislim sasvim svjesno da je sigurno riječ o snu u kojem podsvijest projicira nekakve želje o ulasku u raj, i tako to. Jednom sam već sanjao nešto slično, ali sam ostao „visjeti“ u zraku, nikakvog raja nije bilo niti života poslije života, i bilo mi je jasno da je zaista riječ o snu, jer um nije imao u sebi nikakav konkretan doživljaj nadnaravnog kojeg bi preumio i projicirao kroz nas. Kako li me to razočaralo…no, bio je to samo san.

Ovoga puta je bilo drukčije. Penjem se ja tako prema nebu, kadli predamnom nekakav tamnoplavi oblak, kao malo rasplinuti križ. Uletim ja u njega, i sad kao nekakav tamni tunel kroz kojeg letim i letim, nikako izaći iz njega niti vidjeti kamo to vodi. Sjećam se kako sam mislio da sad neću odustati, da idem do kraja, pa kud puklo.

Odjednom „paf“, i kao da sam iz mraka izletio na nekakvu veeeliku pozornicu svu od zlata. Oko nje i na njoj masa veselih i nasmiješenih ljudi i žena, svi prekrasno odjeveni, a ambijent sav blista li blista! I netko mi kaže: „Dobro nam došao! Izdržao si sve kušnje i podnio sve nedaće, sad ti je biti ovdje s nama u vijeke vjekova!“

Gledam ja njih…više je to nalikovalo scenama iz dodjele Oskara nego li tradicionalnim slikama raja prepunog anđela s krilima. Nikog osobno nisam prepoznao (ipak je to san), ali svi su mi srdačno pristupali i pozdravljali se, izražavajući mi dobrodošlicu u onome što bi očigledno trebao biti raj, drukčije se nije moglo protumačiti niti sam ikad išta takvo sanjao.  Primijetio sam kako iza mene kao iza kulisa (a zapravo iz onog „mojeg“ oblaka) izlaze i drugi ljudi i stupaju na pozornicu, a onaj nasmiješeni svijet jednako ih srdačno dočekuje. Kako su mi pristupali, osmjelih se ja provjeriti o kakvom se to raju radi: „Gdje je Isus?“-upitah prve ljude do sebe.

Nisu odgovorili, ali mi je pristupio čovjek u radnim tridesetim godinama, također „skockan“ elegantno i više na moderno, i ošišan na kratko, ne baš kao Isus s dugom kosom i bradom u tradicionalnoj ikonografiji. „Ja sam Isus“-predstavi se. „Dobro došao u kraljevstvo mojeg Oca pripravljeno od vjekova!“

Nakon toga nekakva promjena scene, i vidjeh kako šećem po nekoj velikoj urednoj i čistoj zgradi prepunoj soba s nekim-ne znam kime-tko mi je bio vodič. I čujem kao nekakav glas: „U kući moga Oca ima mnogo stanova!“ I sjetih se da su to Isusove riječi iz Ivanova evanđelja: "Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga

i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova.Da nema, zar bih vam rekao: 'Idem pripraviti vam mjesto'? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put."

Da ne duljim dalje: lijepo je takvo što doživjeti makar i u snu, osobito kad znate da niste baš načinjeni od tijesta od kojeg se sveci mijese, da vam nikakve naočale ne mogu pomoći da vidite daleko i sve na vrijeme predvidite, i da se često poskliznete upravo kad mislite da je to nemoguće.

A dobro je ovdje napomenuti i misao mudrog sveca, Antuna Pustinjaka: „Nitko ne može ući u raj neiskušan. Oduzmi čovjeku iskušenje i nećeš naći nikoga tko može postići spasenje“.

S time na misli želim vam na današnji dan obilje blagoslova i zagovora Svih Svetih.

utorak, 7. rujna 2010.

Prava sam majka

8. rujna je blagdan Male Gospe, pa evo prigode da napišem ponovo nekoliko riječi o Pomoćnici kršćana.

Godine 1823, u talijanskom mjestu Ariano Irpino, dva glasovita dominikanska propovjednika o. Cassiti i o. Pignataro pozvani su da provedu obred egzorcizma nad jednim posjednutim dječakom. Tada se među teolozima naveliko raspravljalo o istini Bezgrešnog Začeća Marijina, koja je proglašena dogmom vjere tridesetjednu godinu kasnije, 1854. Tijekom obreda egzorcizma dvojica redovnika zapovjedila su đavlu koji je bio zaposjeo dječakovo tijelo da dokaže da je Marija Bezgrešna, i uz to su mu zapovjedili da to učini u obliku soneta, pjesme od četrnaest redaka po jedanaest slogova, uz obveznu rimu. Treba znati da je posjednuti dječak imao dvanaest godina i bio nepismen. Pojma nije imao o pjesništvu, a osobito ne o sonetima.

Đavao, prisiljen Božjom silom, odmah je izgovorio odgovarajuće stihove. Donosim njihov hrvatski prijevod:

"Prava Majka sam Boga koji je Sin
i kćerka njegova, makar njegova Majka.
Od vijeka je On rođen i moj je Sin,
u vremenu sam rođena, pa ipak sam mu Majka.


On je moj Stvoritelj i moj Sin,
ja sam njegovo stvorenje i njegova Majka.
Bilo je Božje čudo da je moj Sin
Vječni Bog i da mene ima za majku.


Bit je zajednička između Majke i Sina
jer je Majka primila bit od Sina
i Sin je primio bit od Majke.


Dakle, ako je Majka dobila bit od Sina,
ili treba reći da je Sin bio okaljan,
ili treba reći da je Majka bez ljage."


Papa Pio IX potresao se kada je nakon proglašenja dogme Bezgrešnog Začeća, pročitao ova sonet kojeg su mu tom prigodom pokazali.

(Gabriel Amorth: „Novi izvještaji jednoga egzorcista“, Duh i voda, Jelsa 1997.)

utorak, 17. kolovoza 2010.

Ivica Klanac, Sveti Nikola i partizan

Ivica Klanac je župnik u Kraljevici kraj Rijeke (župa Sv. Nikole). Donedavno nisam ni čuo za njega sve dok pred Porcijunkulu sa suprugom ne navratismo na nedjeljnu misu. U tom malom mjestu nisam očekivao da ću nešto posebno čuti, možda nešto tradicionalno, u smislu "budimo dobri ljudi, dajmo sirotinji i nemojmo se svađati". Čuo sam u životu puno propovjedi svih vrsta, katoličkih i protestantskih. Dobrih, osrednjih i loših. Kad ono puna crkva ljudi, a iziđe župnik, vlč. Ivica Klanac (oko 35 godina, ne znam sigurno) i održi propovjed da su mi bukvalno "oči ispale". Bilo je to pred porcijunkulu. Naravno da smo i sljedeće nedjelje bili kod njega na misi, a propovjed još bolja. Čovjek sipa iz ruke Stari i Novi Zavjet, citira svece, potakne te na razmišljanje i izazove na odluke, a sve to na pristupačan način pun osjećaja. Mislim da ćemo se još koju nedjelju zaletjeti u Kraljevicu iz Zagreba. Njegova druga propovijed bila je usredotočena na stih iz proroka Jeremije: "Zar mi je Efrajim sin toliko drag, dijete najmilije? Jer koliko god mu prijetim, bez prestanka živo na njega mislim i srce mi dršće za njega od nježne samilosti" - riječ je Gospodinova. Dakle, ne bojte se-poručuje vlč. Klanac. I proslijedite tu Božju ljubav svima oko sebe. Riječima i djelom.

Bez nakane da primjenjujem ovaj zaključak na politička razmišljanja, nisam mogao ne primijetiti mali kraljevički paradoks nakon mise. Pred crkvom stoji velik kip Svetog Nikole koji gleda prema ulazu. Blagdan toga sveca u Kraljevici je danas i dan grada, a fešta njemu u čast traje cijeli tjedan od 29. listopada do 6. prosinca s hodočašćima, pa i podvodnim hodočašćem do u more uronjenog kipa Sv. Nikole. Ujedno grad daruje poklone predškolskoj i školskoj djeci. Nije da to sad reklamiram, ali treba navesti.     
                         


Od crkve do rive vode silazno stepenice na čijem kraju je spomenik borcima NOB-a u liku partizana koji baca bombu. Poznato je da Kraljevica imala dugu tradiciju komunističkog pokreta, čak je i Tito u tamošnjem brodogradilištu organizirao štrajk u vrijeme Kraljevine Jugoslavije.
Stoje tako oba kipa nedaleko jedan od drugoga, iako se izravno ne vide. Neobičnog li suživota! Imaju si štošta reći, i mogu zamisliti kako tiho razgovaraju kad nema ljudi oko njih. A možda nabace i koju partijicu karata kad im dojadi ćakulanje.



----------------------------------------------------
Komentari sa staroga bloga:

7.12.2011. 12:28:46 | Neregistrirani korisnik [ssss]
Mogu samo reći da je svećenik kojeg se samo može poželjeti. Ja sam bila na jednoj ženidbi, tako je održao misu i čin vjenčanja da sada nakon 9 godina od toga prođu mi žmarci po tijelu kada se sjetim. Nešto predivno..., a poruke su bile usmjerene kako mladima koji su stupili u brak tako i roditeljima i cijeloj rodbini.. poruke koje su bile utemeljene, a ne pričane samo da se nešto kaže... Predivno... Kada sam nedavno čula da je sada u Kraljevici, poželila sa da ga ponovno vidim i da se osobno sa njim sretnem....

15.8.2011. 17:51:40 | lucijan2
Nakon godinu dana uspio sam doći do Kraljevice na dvije Klančeve mise. Opširnije o tomu u novom postu. Tek da kažem da je on definitivno najbolji propovjednik kojeg sam u životu čuo. (v. post Božja bujica u Kraljevici, 18.8.2011.)

22.5.2011. 0:09:34 | Neregistrirani korisnik []
Divan čovjek. Ne postoje riječi s kojima bih ga mogla opisati. Jednostavno ga volim i to je objašnjenje. Koliko mi je puta pomogao u životu ! Neka ga Bog dragi blagoslovi i čuva,našeg vlč. Ivicu Klanca.

22.8.2010. 23:00:11 | Neregistrirani korisnik []
Bila sam na ovoj propovjedi o kojoj govorite u na misi u Kraljevici vlč. Ivica Klanac je živo čudo. Mnogi su cijelu propovje preplakali ili klečali. Bila sam na puno semenara i propovjedi, ali ovako nešto još nisam čula. Nisu samo bitne riječi nego način na koji taj čovjek prenosi tu riječ Božju, s toliko ljubavi. Nevjerojatno! Rekla sam također da ću se zaletiti koji put iz Zagreba na misu tamo. Hvala Bogu na takvim crkvenim pastirima.

nedjelja, 15. kolovoza 2010.

Marijo, Marijo

Danas je blagdan Velike Gospe, pa pomislih zapisati jedno razmišljanje. Evo što je ispalo.
Mnogo godina mislio sam da je Isus dovoljan, a Marija nepotrebna, jer zašto da se s ičim obraćam "tajnici" kad mogu po Svetom Duhu izravno do "šefa". A Isus prihvaća ljude kakvi jesu, pa Marija nije sveznajuća niti sveprisutna jer to može biti samo Bog...
Kad sam kasnije malo bolje shvatio koliko Božji ugodnici u nebu nisu vezani našim vremensko-prostornim uvjetovanostima, pa još malo više odnos Isusa i Marije kakav je bio ovdje na zemlji, promijenio sam mišljenje i zaključio da je Isus zaista dovoljan-ali da je i Marija potrebna i dobrodošla. Ne zato što nas Isus ne bi mogao spasiti bez Marije, nego zato što, uranjajući u njene puteve, lakše možemo doživjeti i shvatiti Božju ljubav prema ljudima. Marija je tu ljubav iskusila u više dimenzija: od one radosne pri najavi rođenja Sina, do tragične prilikom Raspeća, kad je shvatila cijenu koju takva Ljubav plaća zbog odlučnosti ispuniti obećanje davno dano čovječanstvu, sve do proslavljene ljubavi u velikom "oblaku svjedoka" (Heb 12:1) na nebu. Svi ti nebeski svjedoci dospjeli su tamo nastojeći na zemlji provoditi ono što je Božje, pa nije za vjerovati da su se u raju promijenili. Ako se Bog zanima za nas, sigurno se zanimaju i oni. Tako je i Marija zainteresirana za ishod našeg zemaljskog hoda, jednako kako su Mojsije i Ilija bili zainteresirani za ishod Isusove muke u Jeruzalemu (Lk 9:31). Niti Mariji niti svecima nije svejedno kako je nama na zemlji, jer to ni Bogu nije svejedno, a boravak u raju prije Paruzije sigurno nije tek nekakva zaslužena mirovina u kojoj se ispijaju pićenca na rubu bazena i govori "nek se oni na zemlji snađu kako znaju, mi smo svoje odradili". Takvo "penzioniranje" ne ide mi uz Božji mentalitet, a sigurno ni uz Marijin, jer inače ne bi bila sva Božja.
"Ti gledaš u meni princa Crkve, ali ja sam prekršio sve svoje zavjete"-govori u dirljivoj sceni serije "Ptice umiru pjevajući" kardinal DeBricassart mladome Daneu koji želi postati svećenik, a za kojeg kardinal ne sluti da mu je zapravo sin, rođen iz ljubavi s prijateljicom Maggie. "Ipak, barem ste pokušavali"-odgovori mu na pravi svetački način Dane, ne znajući da to poručuje svojem zemaljskom ocu koji će ga kasnije, još uvijek ne znajući tko je, zarediti za svećenika. I to je to. Barem pokušavati, imati dobre volje, to je nekakav minimum koji nam, a i da ne slutimo, može u život privući nekog nevidljivog svetog dobronamjernika iz nebeske galaksije, pa se čudom začudimo nakon nekog vremena kako se stvari oko nas počnu poboljšavati. Naravno da bi od pokušavanja trebalo ići i prema ostvarivanju, ali to ipak nije svima jednako dano. "Barem ste pokušavali"...
Kardinal je bio dobro svjestan svojih zatajenja i pritisnut težinom odgovornosti pred Bogom, znajući da će Bog od njega kome je više dano, više tražiti. Imao je grižnju savjesti koju osjeća svaki čovjek kad se pogleda u Božje ogledalo, poput Petra koji je, shvativši tko je zapravo Isus, uzviknuo: Idi od mene, Gospodine, jer sam griješnik! Kasnije je spoznao dubine Isusove sposobnosti opraštanja, ali jedno mu je ostalo, jednako kao i svakome tko iskreno želi Boga slijediti: breme odgovornosti za svoj život, odgovornosti da dade dobre plodove i da se pokaže dostojan povjerenja. To je u odnosu s Isusom nemoguće izbjeći.
U odnosu prema Mariji primjećujem nešto drugo.
Povjerenje koje mnogi od nas imaju prema njoj vjerojatno proizlazi iz toga što ona nema sudačku vlast poput Isusa, pa pred njom možda ne osjećamo grižnju savjesti u tom smislu kakvu možemo osjetiti pred Bogom. A to je upravo zato što Marija nije bog, i začudo da toga pojedini nekatolici ne shvaćaju. Marija ne mora na sebi nositi odgovornost za održavanje kozmičke pravednosti u smislu kakvu ima Bog, jer samo Bog može nepopravljivo zlo predati zauvijek vječnoj propasti. Marija je ona koja nas, naprotiv, upućuje na Sina koji spašava one "koji barem pokušavaju". Zato kod nje najviše volim atribut "pomoćnice kršćana". Čini mi se da najbolje izražava njenu bit. Kakva je bila na zemlji, takva je i sada.