Kulturni rat nekad i sad

Nakon uspjeha inicijative "Glas za obitelj" za refendumom o unošenju promjene u hrvatski ustav prema kojoj bi se brak definirao kao zajednica muškarca i žene (ili obratno), pojedini političari, protivni toj inicijativi, ponovili su notornu istinu kako u Hrvatskoj bjesni kulturni rat kojeg su pokrenuli tamo neki agresivci protiv mira, blagostanja i prosvjetljenja kojeg našem neukom puku namijeniše spomenuti političari. Malo tko se, međutim, potrudio reći što je to kulturni rat i što sve obuhvaća. Očito je da nigdje ne padaju mrtvi ni ranjeni, iako na sve strane ima poniženih i uvrijeđenih. Neki govore da se osjećaju ugroženo. Dakle, ima tu nešto ratnog, ali ne na polju tijela, nego duha, običaja, svjetonazora i uvjerenja.
Prema nekim definicijama, kulturni rat bi bio sukob između dvaju sustava vrijednosti u jednom društvu. Sukob nije spontan, nego organiziran, iza njega stoje "armije" i "glavni stožeri" s "vrhovnim zapovjednicima". Rat je, naime, planska i organizirana djelatnost, a ne spontan sukob nekih zlih ljudi; spontana možda može biti tučnjava u krčmi, ali ne dugotrajna smišljena djelatnost za  koju se izdvajaju novci i koja može dovesti do dalekosežnih promjena u društvu, pa čak i uništiti mnoge ljudske živote. Uzevši sve to u obzir, nije teško odrediti tko su sukobljene strane u današnjem hrvatskom kulturnom ratu. Na jednoj strani su očito zastupnici tradicionalnih vrijednosti, stanovitog nacionalizma (u dobrom smislu te riječi) te oni koji uglavnom polaze od temeljne teze da postoji Bog kojemu čovjek treba biti odgovoran. Na drugoj strani su pobornici tzv. novoga društva i globalizma, koji uglavnom polaze od teze da Bog ne postoji, a ako i postoji, onda to nije bog kojemu bi čovjek trebao odgovarati za išta u životu. Kao da ga i nema.
Istina je da svatko ima pravo na svoje mišljenje i uvjerenje. Međutim, treba imati na umu i mudru izreku Dostojevskoga, da kad nema Boga, sve je dozvoljeno. Mi bismo dodali-sve osim oružane pobune i neplaćanja poreza.

Jednostavno da ne može biti jednostavnije.

Kada pogledamo malo u povijest, primijetit ćemo da se barem u kršćanskoj Europi kulturni rat vodio prije svega između raznih oblika Države i Crkve, koju je ta ista Država htjela podčiniti. Država se negdje od sredine srednjega vijeka počela osjećati nelagodno tolerirajući unutar sebe velik i razgranat paralelni sustav kojeg je činila poluautonomna Crkva sa svojim velikim posjedima i bogatstvom (nećemo sada o tome koliko je to bogatstvo doista bilo potrebno i je li moglo drukčije). Srednjevjekovni kraljevi de facto nisu imali pravnu vlast nad svećenicima, koji su za prekršaje mogli biti kažnjeni samo pred crkvenim sudovima. S vremenom su kraljevske vlasti jačale i sve uspješnije provodile centralizaciju u upravi zemlje, što je blagotvorno djelovalo na srednjevjekovna uglavnom još uvijek polubarbarska društva. Budući da im je za rastuću moć trebalo sve više novaca, negdje od početka 14. stoljeća intenzivnije su nastojali podvrći svojoj kontroli crkvenu upravu i prihode. Ako to ne bi uspijevalo, odjednom bi se iz čista mira u javnosti pojavljivale teze o prebogatoj Crkvi koja je iznevjerila Evanđelje, ili bi se pojavljivali reformatori koji su se zalagali za "jeftinu Crkvu". U slučaju templarske afere postupak je bio jednostavniji. Francuski kralj Filip Lijepi, uvijek gladan novaca, pridobio je papu Klementa VII u optužbi templarskih vođa za idolopoklonstvo kako bi se domogao imovine toga najbogatijeg crkvenog reda, koji se možda upravo zbog svoje financijske moći ponekad ponašao kao crkva u Crkvi. Stvar je završila spaljivanjem templarskih vođa na lomači, a imetak reda jednostavno je preveden u kraljevsku blagajnu.

Nešto slično događalo se u Europi i u vrijeme Reformacije. Razne koncepcije stvaranja nacionalnih Crkava odvojenih od Rima postojale su i prije Luthera, ali je tek revolucija koju je on započeo omogućila uspješnu provedbu takvih projekata. Uzroke Reformacije možemo prosuditi prema nekim njenim posljedicama: državne vlasti, svjetovni feudalci i gradovi raskupusali su crkvenu imovinu, protestantske Crkve postale su u luteranskim zemljama potpuno ovisne o Državi. Revolucije i građanski ratovi imaju razne posljedice, ali jedna od najvećih je prijenos vlasništva iz jednih ruku u druge. Da bi to ostalo trajno, potrebno je da prenositelj onog od koga je oteto ocrni i proglasi neprijateljem. I to je jedan od oblika kulturnoga rata.

Najočigledniji oblik kulturnog rata, prema kojemu je ta pojava i dobila ime, dogodio se u Njemačkoj koncem 19. stoljeća. 1871. godine, nakon pobjede u ratu protiv Francuske, nastalo je Njemačko carstvo pod vodstvom protestantske Pruske, i upravom pruskog "željeznog kancelara" Otta von Bismarcka[1] (na slici) čovjeka koji je bio najzaslužniji za nastanak nove europske velesile.

Bismarcku je ipak bilo lakše voditi pobjednički ratove protiv Danske, Austrije i Francuske nego li iznutra ustrojiti državu koja je trebala biti što jedinstvenija, a obuhvaćala je mnoštvo kulturno, vjerski i gospodarski različitih državica koje su za sobom imale višestoljetnu neovisnost. Odrastao u protestantskoj Pruskoj, u kojoj je luteranska Crkva bila državna, nije niti u novoj njemačkoj državi mogao zamisliti postojanje nekakve paralelne strukture s unutarnjom autonomijom koja bi okupljala velike mase ljudi, a nad kojom Država ne bi imala neposredni nadzor u kadrovskoj politici ili propisivanju sadržaja i načina rada.Problem s kojim se je Bismarck suočavao gotovo je istovjetan onome koji je morio kraljeve kasnoga srednjega vijeka. Oni su ga rješavali sporazumima s papama, koji bi im dopuštali odlučujuću ulogu u imenovanju biskupa, jer bi kraljevi tako barem posredno nadzirali glavninu crkvene imovine. Međutim, Bismarcku takvo što nije moglo biti  dovoljno. On je tražio potpuniju i kompleksniju kontrolu osobito stoga, što je tadašnji njemački katolicizam (za razliku od današnjeg hrvatskog) imao u parlamentu vrlo snažnu Stranku Centra, glavnu oporbenu snagu koja je Bismarcku bila trn u oku. Uspostavom nadzora nad Katoličkom Crkvom Bismarck bi u stvari prije ili kasnije uspio nadzirati i katoličke političke stranke koje su bile u oporbi.

I tako je 1871. na poticaj Bismarckove Pruske u novom njemačkom Carstvu započeo kulturni rat (Kulturkampf=kulturna borba) protiv Katoličke Crkve. Ovdje je važno napomenuti da je Bismarcku na ruku išao i crkveni raskol koji se u to vrijeme dogodio u Njemačkoj. Upravo 1871. godine osnovali su teolozi i svećenici, nezadovoljni rezultatima Prvoga vatikanskoga sabora, Starokatoličku crkvu, a 1873. izabrali i svojeg biskupa. Iako starokatolicima nije pošlo za rukom pridobiti veći broj katoličkih vjernika, ipak se Bismarck ponadao da će uz njihovu pomoć stvoriti njemačku katoličku crkvu odvojenu od Rima. Stoga je pomagao raskol kolikogod je mogao, a starokatolicima je obilno dijelio državnu potporu. Istodobno je otvorio bojišnicu prema mladoj socijaldemokratskoj stranci, koju nije uspijevao ničime ukrotiti osim da je na neko vrijeme stavi izvan zakona.
Zanimljivo je i za nas poučno znati kakve je propise Bismarck donosio u nadi da će slomiti njemački katolicizam. Navodim ih redom bez godina objavljivanja prema "Kratkoj povijesti Crkve" Augusta Franzena:
1.ukidanje katoličkog odjela u Pruskom ministarstvu bogoštovlja
2.ograničavanje slobode propovijedanja (tzv. Kanzelparagraph)
3.donošenje Zakona o nadzoru škola
4.Zakon o isusovcima; na temelju toga zakona svi su isusovci i "srodni redovi" (primj. redemptoristi) protjerani iz Njemačke
5.Svibanjski zakoni (1873.) - donijeli su državne upute o obrazovanju i namještenju svećenika te o upotrebi posve crkvene disciplinske vlasti i olakšali su istupanje iz Crkve
6.uvođenje obveznog civilnog braka
7.novi Svibanjski zakoni (1874.) i Zakon o starokatolicima-omogućili su starokatolicima makar ih bilo sasvm malo služiti se rimokatoličkim crkvama
8.ukinuće svih samostana (1875.) i redovničkih ustanova i progon svih redovnika iz Pruske osim onih koji su se bavili njegom bolesnika
9.Zakon o krušnoj košari-obustava ikakvih novčanih davanja pruske državi Crkvi; daljnja plaćanja uvjetovanja su potpisom izjave o prihvaćanju i obdržavanje svih zakona donesenih tijekom Kulturkampfa. Budući da su takve izjave potpisivali samo starokatolički "državni svećenici", oni bi dobili sav novac.
Provođenje svih tih zakona nadzirala je policija, a nepokorni su  dobivali novčane kazne ili bili protjerani iz zemlje.

Kulturni rat u Njemačkoj trajao je gotovo devet godina. Zahvaljujući slozi među biskupima, svećenicima i narodom katolici su se Bismarckovim "podijeli pa vladaj" mjerama prilično uspješno odupirali, a Stranka Centra, suprotno očekivanjima "željeznog kancelara", dobivala je sve više glasova na izborima. Na drugoj domaćoj bojišnici Bismarck nije uspio slomiti niti socijaldemokrate, koji su također stjecali sve više članova. Na kraju je veliki Otto popustio, uvidjevši da ne može postići svoje ciljeve, a i zbog velike političke štete koju su mu njegovi zakoni nanijeli. U tome mu je na ruku išao i pomirljiv pristup pape Leona XIII. Od 1880. godine počeo je Bismarck postupno ukidati zakone iz vremena Kulturkampfa, a 1885. godine već je molio papu da posreduje u sporu oko posjeda Karolinskih otoka između Njemačke i Španjolske.

Kad je njemački car Vilim II. 1890. godine posjetio papu u Vatikanu (kao prvi njemački vladar protestantske vjeroispovjesti), Bismarck više nije bio kancelar. Kulturkampf je ostao u povijesnom sjećanju kao jedini njegov projekt koji nije uspio, iako je uspješno organizirao pobjedničke ratove protiv tadašnjih velikih europskih sila Austrije i Francuske i ujedinio Njemačku "krvlju i željezom", kako je govorio. Čini se da je kulturni rat-koji uvijek ima duhovnu pozadinu-ipak nešto drugo.

Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate. (Ef 6:12,13)

---

[1] Otto Eduard Leopold von Bismarck-Schönhausen (od 1865. grof, od 1871. knez (Fürst) od Bismarck-Schönhausena, od 1890.vojvoda lauenburški) (Schönhausen, 1. travnja1815. – Friedrichsruhe, 30. srpnja 1898.) je jedan od najvažnijih vođa u 19. stoljeću; kao kancelar pruskoga kraljevstva (1862. – 1890.) ujedinio je Njemačku serijom pobjedonosnih ratova poslije kojih postaje prvi kancelar (1871. – 1890.) njemačkoga carstva.

U početku je bio političar duboko konzervativnih, aristokratskih i monarhističkih gledišta, koji se borio protiv rastućeg socijal-demokratskog pokreta 1880-ih godina, stavio je izvan zakona više organizacija i pragmatično uveo starosne mirovine, zdravstveno osiguranje, kao i radničko osiguranje u slučaju nesreće. Postaje poznat pod nadimkom Željezni kancelar i smatra ga se jednom od najvažnijih figura u njemačkoj povijesti.

Izvor: http://hr.wikipedia.org/wiki/Otto_von_Bismarck, (28.6.2013.)

 

Hvalospjev Stvoritelju

Jahve, Gospode naš,
divno je ime tvoje po svoj zemlji,
veličanstvom nebo natkriljuješ!
U ustima djece i dojenčadi
hvalu si spremio protiv neprijatelja,
da postidiš mrzitelja, zlotvora.
Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih,
mjesec i zvijezde što ih učvrsti -
pa što je čovjek da ga se spominješ,
sin čovječji te ga pohodiš?
Ti ga učini malo manjim od Boga,
slavom i sjajem njega okruni.
Vlast mu dade nad djelima ruku svojih,
njemu pod noge sve podloži:
ovce i svakolika goveda,
i zvijeri poljske k tome,
ptice nebeske i ribe morske,
i što god prolazi stazama morskim.
Jahve, Gospode naš,
divno je ime tvoje po svoj zemlji!

(Psalam 8)

Nešto o filmu Agora

Jučer sam uspio pogledati samo nekih desetak minuta filma Agora. Ne ulazeći u kritiku sadržaja ovoga projekta, kojemu je neskriveni cilj pripomoći likvidaciji kršćanstva na licu majčice Zemlje, naišao sam na nekoliko detalja koji su mi dali da se zamislim. Unatoč autorovim pretjerivanjima i iskrivljavanjima događaja, dojmio me se razgovor roba Davusa s jednim tzv. kršćaninom, koji je nakon protužidovskog pogroma u Aleksandriji kojeg je prema filmu potakao biskup Ćiril Aleksandrijski, pomagao u spaljivanju trupala poginulih Židova.
Davus upita: "Ne radimo li možda pogrešno? Nije li Isus na križu oprostio Židovima i rekao Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine"? Njegovi suradnici su mu odgovorili da je Isus to mogao učiniti zato što je Bog, ali oni ne mogu, jer su samo ljudi...i konačno, tko je Davus da se u toj stvari uopće usudi uspoređivati s Isusom?
Davus je u pravu, a potiče na razmišljanje o tome je li za poruku Evanđelja bolje da se širi nenasilno i ljubavlju ili pak ognjem i mačem ili političkim sredstvima državne prisile. Odgovor je, naravno, jasan.
No, prikaz cijeloga filma prepuštam Timu O'Neillu (prenosim s portala Bitno.net).

Film Agora-priča o pravim fundamentalistima

Donosimo jedan članak s bloga ateista Tima O’Neilla, povjesničara amatere, o filmu zvanom Agora.

Agora

Prošla je godina dana otkako sam napisao članak o Amenabarovom filmu Agori, izrazio sam svoje sumnje da će film promovirati Gibbonove mitove o tome kako je Hipatija bila mučenica za znanost, kako su zli kršćani uništili “Veliku knjižnicu u Aleksandriji” 391. godine i kako nas je njeno ubojstvo i uništenje knjižnice odvelo u Mračno doba. Taj je članak izazvao veliku pažnju, izazvao emotivne reakcije i mnoštvo komentara, većinom neprijateljskih.

Naravno, kada sam pisao taj članak film se tek prikazivao na Kanskom filmskom festivalu tako da sam mogao samo komentirati ono što su zvijezde filma i redatelj izrekli u javnim nastupima i intervjuima, te ono malo scena iz trailera. Očekivano, neki od onih koji nisu bili zadovoljni izrečenim ustvrdili su da ne mogu kritizirati film dok ga nisam vidio, iako sam jasno naglasio da ne kritiziram sam film i da ću o njemu prosuditi tek kad ga pogledam.

Agora je sada dostupna u SAD-u i Velikoj Britaniji gdje je privukla dosta pažnje. Još se ne zna kad će film biti dostupan u Australiji tako da sam odlučio prekršiti svoj princip te sam skinuo film sa interneta kako bih ga konačno pogledao.

Dobar, loš i smiješan

Za početak, mogu reći da zapravo ima dosta toga što bi vam se moglo svidjeti u filmu. Kinematografija je bogata i zanimljiva, a scenografija zajedno sa kompjuterski generiranom slikom daje nam živu rekonstrukciju Aleksandrije sa kraja četvrtog i početka petog stoljeća. U par scena Amenabar povlači kameru u zrak(izvan akcije) te nam iz ptičje perspektive daje pogled na grad, zatim povlači kameru van atmosfere i daje nam pogled na Zemlju u cjelini. Nekoliko kritičara je to prozvalo “Google earth” snimkama, ali ja osobno mislim da se sjajno uklopilo u isticanju koliko su zapravo sitne i beznačajne bile nasilne i političke svađe u središtu priče. Amenabar je u par intervjua istaknuo da ga je za snimanje filma inspirirao Carl Sagan sa svojim serijalom Kozmos, te snimke su priznanje Saganovoj sposobnosti da postavi naše ljudske brige u kozmičku perspektivu(iako je, kao što sam opisao u prvom članku, i Sagan uspio u tome serijalu značajno pobrkati povijest o Hipatiji).

Također je Rachel Weisz sa ostatakom glumačke ekipe obavila jako dobar posao sa cijelom radnjom, iako je scenarij na trenutke mogao potencijalno djelovati pomalo nezgrapno. Dijalozi su često čudni, kao što je to često slučaj u povijesnim filmovima, ali Weisz je uspjela scene gdje izlaže Ptolomejski kozmološki model učiniti zanimljivim te je uspjela uprizoriti “samoposjedovanje i jednostavni pristup” Hipatije kakvog ga opisuje Socrates Scholasticus.

Iako je scenografija impresivno detaljna, rimski i grčki elementi pomiješani sa egipatskim motivima, isto se ne može reći za kostime koji su prije “generičke antičke tunike i toge” nego odjeća toga vremena. Još manje pažnje posvećeno je oružju i oklopima rimskih trupa i zaraćenih strana. Izgleda da nitko ne može snimiti “rimski” film bez da rimskim vojnicima obuće generičku kacigu, mač i oklop iz prvog stoljeća, bez obzira u kojem je stoljeću radnja filma. Rimska oprava izgleda kao da je preostala sa snimanja Gibsonove Pasije; kacige iz nekog pseudo prvog stoljeća, kratki mačevi i naravno kožni prsluci kao štit. Bilo bi lijepo kada bi netko sa opsesijom poput mene mogao konačno pogledati film kasnijeg rimskog razdoblja gdje vojnici stvarno izgledaju kao trupe kasnijeg rimskog razdoblja, ali izgleda da previše očekujem.

Film se poigrava sa vremenskim tijekom događaja, kao i sa glavnim likovima priče, ali većinu toga možemo opravdati dramatičnim potrebama. U prvoj polovici priče Prefekt Orestes je prikazan ne samo kao još jedan Hipatijin student nego kao onaj koji je, prema poznatoj priči, javno izjavio svoju ljubav prema njoj te bio odbijen. Priča kaže da ga je Hipatija odbila tako što mu je predala krpu natopljenu menstrualnom krvlju i izjavila “Ovo je ono u što si se zaljubio.” No, film nije ni pokušao razjasniti njezin neoplatonistički asketizam – njeni filozofski pogled nisu objašnjeni osim u nejasnim terminima – tako da taj incident nema nikakvog kulturnog smisla – ispada poput moderne znanstvenice “koja je udana za posao”, a ne kao učenica Plotinove škole.

Znamo da je Synesius, koji kasnije postaje biskup Cirene, bio jedan od njenih učenika. U filmu se javlja i u kasnijem djelu radnje te pokušava nagovoriti Hipatiju da umiri svoje neprijatelje prelaskom na kršćanstvo. Konačno, izmišljeni rob, Davus je uključen u priču kako bi bio treći dio neostvarenog ljubavnog trokuta zajedno sa Orestesom i Hipatijom. Sve te promjene povijesti su prilično podnošljive, ali pravo razilaženje sa poviješću nastaje kada Amenabar i njegov kolega scenarist Mateo Gil započnu sa svojom propovijedi. Tada stvari postaju smiješne.

Knjižnica koje nije ni bilo

Scenarij uključuje dovoljno elemenata i detalja iz stvarne povijesti pa se čini da su Amenabar i Gil dovoljno istražili kako bi bili u stanju prikazati stvari onako kako su se stvarno dogodile. Ali ovo je film sa porukom i ciljem, tako da su svi ti elementi promiješani, umanjeni, suprostavljeni ili jednostavno izmijenjeni kako bi odgovarali Amenabarovim ciljevima. Još važnije, većina elemenata koji podržavaju “poruku” koju nam redatelj propovijeda su naveliko izmšljeni.

Za početak, Aleksandrijska knjižnica je u fokusu prve polovice filma. Amenabar opisuje tu Aleksandrijsku knjižnicu kao jezgru hrama Serapima – ustvari, hram se prikazuje gotovo kao dodatak knjižnici – i opisuju je da sadržava “sve što je preostalo od ljudske mudrosti”. Povijesno gledano, to je problematično na više razina. Za početak, kao što sam objasnio u prošlom članku, nije postojala “Velika Knjižnica u Aleksandriji” kao takva u gradu u to vrijeme. Bivša Velika Knjižnica je degradirana i doživjela mnoge gubitke knjiga kroz stoljeća i zadnje spominjanje te knjižnice je još iz davne AD 135. Znamo iz više izvora da su kolonade Serapeuma u jednom trenutku sadržavale kolekciju knjiga – možda ostatke iz zbirke Velike Knjižnice. Ali Ammianus Marcellinus koji je posjetio Aleksandriju kasnih 360′tih, spominje “dvije neprocjenjive knjižnice” koje su se nalazile u Aleksandriji, ali u prošlom vremenu što znači da se tamo više ne nalaze(u njegovo vrijeme). To odgovara opisima iz pet različitih izvora o uništenju Serapeuma od strane kršćana 391. AD; nijedan od njih uopće ne spominje nikakvu knjižnicu ili knjige. Ta tišina je još značajnija jer je jedan od izvora Eunapius iz Antiohije, koji ne samo da je bio žestoki antikršćanin nego je bio i filozof. Ako je itko imao poriv da barem spomene taj dio uništenja onda je to bio Eunapius, ali nije nigdje spomenuo nikakvu knjižnicu ili uništavanja knjiga.Dakle, ideja da je bilo kakva “Aleksandrijska Knjižnica” ili neka druga knjižnica bila uništena od strane kršćanske rulje godine 391. AD je jednostavno bez ikakvog temelja i dokaza.

Amenabarov scenarij daje nam neke naznake da je svjestan barem nečega od opisanoga. U početnom naslovu eksplicitno piše da je u Hipatijino vrijeme “Aleksandrija posjedovala najveću poznatu knjižnicu”, a nekoliko minuta poslije podnaslov opisuje da je mjesto Hipatijinog predavanja “knjižnica u Aleksandriji”. Ali kasnije jedan od likova spominje “… vatra koja je uništila knjižnicu majku…”, iako to je dio pozadinskog razgovora dok Hipatija govori nešto drugo – manje pozorni gledatelji lako to mogu propustiti. Sam Amenabar u jednom intervjuu referencira se na knjižnicu iz filma kao “drugu Aleksandrijsku knjižnicu”, dakle potpuno mu je jasno da izvorna Aleksandrijska knjižnica više nije postojala 391 AD. No, nije se baš potrudio to razjasniti i svojoj publici, ne samo da je uključio knjižnicu u Serapeum, unatoč dokazima da ni ta manja knjižnica nije postojala u to vrijeme, nego ju je stavio u centar i težište cijeloga kompleksa.

Ne iznenađuje da je također u središtu scene navale na Serapeum od strane kršćanske rulje koja čini vrhunac prve polovice filma. Opisi uništenja Serapeuma jasno govore da rulja nije samo provalila u hram, zapalili su ga i razrušili, ostalo je tek nešto više od temelja hrama. No, film to uopće ne prikazuje, osim rušenja velikog kipa Serapisa i nekih drugih vandalizama, kršćani ostavljaju zgradu netaknutom i potpuno se koncentriraju na uzimanje svitaka iz knjižnica te paljenje u dvorištu hrama. U jednom trenutku dok navaljuju kroz hram netko čak i viče “Zapalite svitke!”, kao da je to cijeli smisao vježbe. Dakle, čudno, Amenabar se ne trudi prikazati što je rulja učinila nego se umjesto toga koncentrira na nešto o čemu ne postoji niti slutnja u izvornim materijalima. Želi staviti naglasak na ideju kršćana kao uništivača antičkog znanja i razuma. Jedna od recenzentica, prihvaćajući tu scenu kao potpuno točnu, naziva je “emotivno najjačim trenutkom filma” i veli “stvarno vas natjera na plač”. Blaženo je nesvjesna da je cijela scena gotovo u potpunosti fikcija.

Politika Aleksandrijskih ulica

Drugi dio filma koncentrira se na sporove unutar grada koji su doveli do ubojstva Hipatije. Opet, Amenabarov i Gilov scenarij pokazuju da su svjesni djela kompleksnosti situacije, ali namjera njihovog filma dovodi do toga da su uvijek kršćani ti koji su prikazani u najgorem mogućem svjetlu. Socrates Scholasticus jasno opisuje da je korijen sukoba za civilnu vlast između biskupa Ćirila i prefekta Orestesa u Orestesovom mučenju do smrti Ćirilovog sljedbenika Hieraxa kojeg je židovska zajednica u gradu optužili da širi neprijateljstvo prema njima. Kao odgovor, Ćiril je zaprijetio židovima naređujući im da “odustanu od zlostavljanja kršćana”, a židovu su reagirali tako što su postavili zasjedu kršćanima u crkvi, ubivši mnoge od njih. Ćiril je uzvratio tako što je poslao svoju rulju na židove i tako ih otjerao(barem neke od njih) van grada.

Amenabar prikazuje neke od uzajamnih čini prijetnji i nasilja, ali izmisli scenu gdje u talibanskom stilu Parabolani pokreće cijeli sukob nakon što se ušuljao u kazalište gdje su židovi imali proslavu subote te ih počinje kamenovati. Takav zapis nigdje ne postoji, ponovno je Amenabar izmislio događaj kako bi cijeli sukob sa židovima te kasnija svađa između Ćirila i Oresta imala za krivca Ćiriliovu frakciju – jasno izobličenje zapisanih činjenica.

Također iskrivljuje drugi incident u tom sukobu. Socrates Scholasticus zapisuje da je Ćiril pokrenuo pregovore sa prefektom, ali “kada je Orestes odbio prijateljske namjere, Ćiril mu prinese knjigu Evanđelja vjerujući da će ga poštovanje prema religiji potaknuti da svoju ljutnju stavi po strani.”(Socrates, Ecclesiastical History, VII, 13) Orestes je odbio tu gestu te se odbio pomiriti sa biskupom. Pomiješana verzija tog incidenta pojavljuje se u filmu, ali, opet je, Amenabar dodao izmišljenu scenu gdje Ćiril implicitno osuđuje Oresta, ne zbog podržavanja židova, nego zato jer je pod utjecajem Hipatije: nešto što nije spomenuto u izvorima. U toj sceni, za vrijeme crkvene službe Ćiril čita prvo poglavlje iz poslanice Timoteju u kojem Pavle naređuje ženi da bude skromna, da se podređuje muškarcu i da bude tiho te osuđuje ženino podučavanje muškarca. Zatim naređuje Orestesu da klekne pred Biblijom iz koje je upravo čitao kako bi priznao da je pročitano istina što Orestes odbija učiniti. Amenabar mijenja incident te stavlja fokus na Hipatiju, unatoč činjenici da je ta scena gotovo u potpunosti izmišljena.

U filmu, nakon te fiktivne scene Ćiril naređuje Parabolanima da odgovore napadom na Hipatiju. Iako je jasno da je to odmazda za mučenje i smrt jednog Ćirilovog sljedbenika od strane Orestesa i posljedica političkih borbi između dva rivali – što odgovara činjenicima – izmišljajući scenu u kojoj Ćiril osuđuje Hipatiju zato što je žena koja uči muškarce, Amenabar širi ideju da je i to bio razlog zašto je Hipatija meta napada – što nije uopće činjenično točno. Ali to je u službi njegovih ideoloških ciljeva i tvrdnje da je Hipatijino podučavanje bilo veliki problem, a ne samo borba političkih frakcija.

Nijedna od frakcija u filmu nije prikazana osobito pozitivno, ali te izmišljene scene učinile su puno da bi bacile na Ćirila i njegove sljedbenike sliku poticatelja problema i kako bi ih prikazale jasnim zločincima u sukobu koji je od, svih strana, bio sukob snaga. Čudno je da su Ćiril i većina njegovih parabolani fanatika crnomanjasti tipovi, koji unatoč tome što su rođeni Aleksandrijanci govore jakim bliskoistočnim naglaskom. Također stalno nose crno. S druge pak strane, pogani i članovi Orestestove frakcije govore razgovjetnim engleskim jezikom viših klasa i većinom nose bijelo. Implikacije i nisu tako suptilne.

Fiktivna znanost i navodni ateizam

Posljednja velika Amenabarova izmišljotina koja je također u službi njegova cilja je poprilično fantastična ideja da je Hipatija bila na rubu, ne samo dokazivnja heliocentizma kada su je ubili nego i potvrđivanja Keplerovih eliptičkih planetarnih orbita u tom modelu. Fillm se referencira na činjenicu da je Aristarchus iz Samosa osmislio hipotezu heliocentrizma u 300 BC, i spominje par razloga zašto je takva hipoteza bila besmislena(iako ne spominje glavni razlog – problem zvjezdanih paralaksa). No, u filmu izmišlja scenu u kojoj prikazuje Hipatiju koja inzistira na toj ideji unatoč tim(za to vrijeme) velikim prigovorima. Smisao tih scena je prikazati ubojstvo Hipatije kao još veći gubitak za znanost od strane neobrazovanih fundamentalista. Hipatija je sigurno bila poznata po svojoj učenosti, ali zapravo ne postoje dokazi da je bila veliki inovator, a kamoli da je imala ikakvih interesa u Aristarchusovoj dugo odbacivanoj hipotezi. Još jednom Amenabarovi izmišljeni elementi služe kako bi podržali njegov cilj pojednostavljenja svega u priču o “neznanju i fanatizmu protiv znanosti i istraživanja”

Također, film očito implicira da je Hipatija bila posve nereligiozna ili čak ateistkinja – opet nešto što nema temelja niti u jednom od izvora. Suočena sa optužbama da nema religije(“netko tko, po svom priznanju, vjeruje u apsolutno ništa”) Hipatija odgovara, poprilično nejasno, “Vjerujem u filozofiju”. Poslije je Ćiril opisuje riječima “žena koja je izjavila javno svoju bezbožnost.” Još jednom, Amenabar izmišlja nešto što nema temelja u nijednom izvoru, ali odgovara propovijedi koju njegov film propovijeda.

Svako malo su u priču dodani elementi koji nisu u izvornim materijalima; uništenje knjižnice, kamenovanje židova u kazalištu, Ćirilovo osuđivanje Hipatijinog učenja jer je žena, utvrđivanje heliocentizma i Hipatijina navodna ireligioznost. Svaki od tih izmišljenih elemenata ima svoju svrhu u naglašavanju ideje da je Hipatija bila slobodno misleća izumiteljica koju su ubili jer je njeno učenje ugrožavalo fundamentaliste neznalice. Činjenica da Amenabar to tvrdi na temelju stvari koje je izmislio i pomiješao sa stvarnom pričom pokazuje nam koliko je takva interpretacija neutemeljena.

Reakcije

Iako neutemeljena, mnogi gledatelji i kritičari su očekivano oduševljeno prihvatili takvu priču. Jedan od IMDB recenzenata sigurno je shvatio tu poruku, naslovio je svoju recenziju “Ateisti cijeloga svijeta ujedinite se!” Jedan drugi zapisuje, “Amenabar je izjavio prije prikazivanja filma, da Aleksandrijska knjižnica nije bila uništena možda bi već sletili na Mars”. Treći izjavljuje “Nadam se da će film biti cijenjen i shvaćen, da ćemo nešto naučiti iz filmskog prikaza povijesti, ne smijemo dopustiti uništenje umjetnosti, povijesti, znanja i poštovanja koje omogućuje civilizaciji da procvate.” Takvi komentari su tipični. Gledatelji su prihvatili sve te izmišljene pseudopovijesne dodatke priči bez propitivanja i zadovoljno poslušali propovijed na kojoj počivaju.

Nekoliko blogova i članaka pokušali su odgovoriti na ta iskrivljenja povijesti( Otac Rober Baron,decentfilms.com, Jeffrey Overstreet, i Catherine of Siena Institute). Svi nabrojani su kršćani. Neki od njih su se pokušali obraniti od optužba da su pristrani referencirajući se na moj prošlogodišnji članak( jedan sudionik rasprave zapisuje da sam “ni manje ni više nego ateist”), ali znam na temelju svojih susreta sa istinskim vjernicima u Da Vincijev Kod, da će činjenica da su kršćani dovesti do ignoriranja i odbacivanja takvih pokušaja – ljudi se vole držati mitova koji podržavaju njihove ideje.

Sve to znači, poprilično ironično, da ovaj film razotkriva tko su pravi fundamentalisti u ovoj priči.

http://www.bitno.net/kultura/film-agora-prica-o-pravim-fundamentalistima/, 9.6.2013.

Kako sam volontirao na štandu udruge U ime obitelji

Jedan od događaja koji je u Hrvatsko obilježio protekla dva tjedna jamačno je bilo prikupljanje potpisa za referendum o uvrštenju opisa braka kao zajednice žene i muškarca u Ustav. Akciju je provela Udruga U ime obitelji, a podržale su je između ostalog sve najvažnije vjerske zajednice. Pojedinosti s problemima oko ustanovljenja točnog broja potrebnih potpisa, kao i s raznim neugodnostima koje su doživjeli pojedini volonteri udruge tijekom akcije, zacijelo su već dobro poznate, pa to neću ovdje iznositi.
U početku nisam baš bio sklon priključiti se akciji, osim što sam je potpisao prvoga dana. Nakon što su počele pristizati vijesti o izgredima na pojedinim mjestima prikupljanja potpisa, provokacijama, vrijeđanjima i maltretiranjima pojedinih volontera, nešto se u meni ipak promijenilo. Je li u redu da se ja, kao uvjereni katolik, ne želim niti usudim izložiti u javnosti na strani nečeg takvog? Kad sam doznao da su se u volontiranje uključili i pripadnici jedne protestantske zajednice u Zaprešiću, te da su inicijativu potpisivali i muslimani, postalo mi je nelagodno.
I tako nazvah koordinatora Željka (ime izmišljeno, osoba vrlo stvarna) iz svoje župe radi dogovora da se barem jedan dan-i to ove subote-uključim u volontiranje. Baš sam se želio izložiti tome izazovu. Njemu je bilo jako drago jer je volontera premalo, te se dogovorismo za danas ujutro.
"Ponesi šljem i pancirku"-zafrkavao me jedan svećenik koji je doznao za moju nakanu.
Dođoh na mjesto sastanka u 7.50, bez šljema i pancirke. Trebali smo započeti ravno u osam. Željko je smjestio stol blizu Konzumove trgovine, a uskoro nam se javio još jedan volonter, koji se zatim stacionirao iza ugla kod jedne pekarnice.
Bilo je to zanimljivo iskustvo. Prvi put sam zapravo doživio i primijetio ljude iz svojega kvarta koji su dolazili u kupovinu u Konzum i na obližnju tržnicu. Iznenadilo me je koliko ima starih ljudi...klinci vjerojatno još spavaju, dok bake i djedovi kupuju. Mnogo naboranih lica, izmorenih životom, ne baš malo invalida, poneki mlađi tata s kolicima ili mama s punim rukama vrećica s hranom...prije tridesetak godina ovo je naselje kipilo životom i djecom. Možda zato ovdje volonteri nisu imali veće probleme u prikupljanju  potpisa osim povremenih verbalnih dobacivanja, provokacija, ili ponekog polemićnog razgovora.
Priključuje nam se u razgovoru jedan od lokalnih uličnih svirača. Bivši branitelj, već jako dugo bez posla, živi od pet stotina kuna socijalne pomoći i onoga što zaradi svirajući gitaru na ulici. A ne zaradi mnogo. Kaže kako poznaje ekipu djece u dobi od 9 do 12 godina koja redovito pije alkohol, puši marihuanu, a ima i razrađenu taktiku otimanja torbica i mobitela starim bakicama iz ruku dok ih neki tobože "zabavljaju" razgovorom.
Do njega neki stari Rom sa zlatnim zubom prodaje čarape. Svašta je taj doživio u životu. Kaže da nas podržava, ali da ne vjeruje da ćemo uspjeti, ovi na vlasti su prelukavi da bi si dopustili ideološki poraz.
Pozdravljamo svakog prolaznika koji nas barem pogledom premjeri. Većina samo prošeće, ali neki se odazovu i uglavnom  odgovore da su inicijativu već prije potpisali. Pristupaju i neki iz naše župe, spremni su nas častiti kavom i ohrabriti kakogod ide. Jedna žena spominje kako na Dugom Otoku nije prikupljen nijedan potpis, jer tamošnji župnik nije vjernike uopće obavijestio o inicijativi. "Uh, a moglo je biti barem petsto potpisa"-komentira to Željko. U odnosu prema nekim udrugama i sindikatima ipak smo još veliki amateri. "Ako ništa drugo, ova akcija je očito uskrsla stanovit organizirani oblik katoličkog laikata"-mudrujem ja Željku.
U međuvremenu smo tri puta pomicali stol da bismo ga postavili na mjesto na kojem će ga vidjeti većina prolaznika. Uspjeli smo zaobići velik grm koji je priječio pogled onima koji dolaze s tržnice, te nekoliko automobila koji su pak priječili pogled onima koji prolaze mimo Konzum, i napokon pronađosmo savršeno mjesto. Iako je predzadnji dan akcije, i mnogo je ljudi već potpisalo, još uvijek ima onih koji podupiru inicijativu i pristupaju stolu da dadu potpis. Željko je beskonačno strpljiv sa svima, pomaže im pronaći OIB ili matični broj na zdravstvenim iskaznicama ili starim osobnim iskaznicama, daje upute kako potpisati, i tako se evidencija malo po malo puni.
Nakon nekih sat vremena pristupa nam stanoviti gospodin star oko 55 godina, i započinje razgovor tražeći da mu usporedimo pravo i pravednost. Ne razumije zašto sudjelujemo u teatru kojeg vodi onaj "Indijanac s palicom" (aludirajući na kardinala Bozanića)? Nastojimo se držati vedro i ljubazno, odgovaram mu da se samo zalažemo za svoja načela, i da ne niječemo homoseksualcima pravo da budu homoseksualci, ali da svoje-tisućljetnu ustanovu braka kao zajednice muškarca i žene-ne želimo tek tako prepustiti relativiziranju. Dodajem da sam imao priliku upoznati kardinala i da nije baš tako loš kao što moj sugovornik misli. Željko mu objašnjava kako inicijativu podržava mnogo ljudi i da je ona izraz prava građana na artikulaciju stanovitog opredjeljenja o važnoj stvari. Gospodin na to dodaje još nekoliko pokušaja ismijavanja kardinalova lika i djela, ali sve to više nalikuje pivskoj debati starih znanaca o nogometnoj utakmici. Uskoro nas  napušta.
Nakon njega dolazi nas pozdraviti jedan stariji čovjek koji je inicijativu već potpisao. Malo po malo se raspriča, i tako od njega doznajem sve moguće sastave NK Dinamo tijekom šezdesetih godina, opise kvalitete igrača i mišljenje o liku i djelu Ćire Blaževića, te uvjerenje da će se NK Zagreb sljedeće godine sigurno vratiti u prvu ligu. Donekle uspijevam s njime komunicirati, nastojeći pozdravljati zainteresirane prolaznike i biti Željku barem od neke koristi. Razgovor traje i traje, nemam obraza otkantati čovjeka koji je možda usamljen i kojemu je komunikacija s drugom ljudskom osobom vjerojatno potrebna kao kruh. Nakon što razmijenismo mišljenja o izgledima Bayerna i Borussije u večerašnjem finalu Europske lige on ipak polako posustane. Treba ipak nešto kupiti za vikend, te on uz pozdrav ode dalje.
Tako smo tijekom dvaju satova prikupili 50 potpisa, što je uglavnom Željkova zasluga. Pristiže nam na volontiranje bračni par naših župljana, što znači da je naša smjena završila. Ja im ostajem praviti društvo barem do prvoga potpisa. I eto ga, ali jao: gospođa je svoje ime napisala pisano, a ne tiskano. Nevažeće. Ispravljaj i ponovi: ali sad je najprije napisala prezime, pa tek poslije ime. Opet nevažeće, Željko priskače upozoriti nas da pripazimo na to, samo nam još trebaju zbrljane stranice i nevažeći potpisi, kad je inicijativa ionako "tanka" s brojem potpisa nakon što su iz Vlade objavili da treba 70 tisuća potpisa više nego što je službeno prikupljeno.
No dobro. Komentiramo to riječima. "Zrno do zrna pogača, glas do glasa palača!" Sad je na meni red da se malo povučem, te sam ostavio bračni par, već iskusne volontere, da nastave s poslom, sve dok se nisam vratio za nekih sat vremena. Prikupili su više od tridesetak potpisa ne računajući šest nevažećih zbog pogrešaka sličnima onoj već opisanoj. Ljudi i dalje dolaze, neki potpisuju. Najčešći komentar je: "Da smijem, potpisao bih i deset puta". Oni koji drukčije misle prolaze mimo nas bez reakcije. Jedino otvoreno "mi smo protiv" začuli smo od dviju žena koje su prošle kraj stola držeći se za ruke. Možda nas samo zafrkavaju.
Prošlo je podne, ljudi se prorjediše, hoćemo li uspjeti  uhvatiti posljednji potpis? Samo nam je jedno mjesto ostalo na listi...Prolaze ljudi, nitko da potpiše. I  konačno pristupi jedna sredovječna gospođa s vrećicama u ruci, ali nimalo ne dvojeći niti razmišljajući o tome što čini.
Lista zaključena, hoćemo li još? Ne, dosta je za danas. I tako spremismo stol i razlaz kući.
Primijetio sam da su stariji ljudi općenito bili spremniji potpisati inicijativu nego oni srednje generacije, a pogotovo više nego mladi (kojih doduše u subotu prije podne nije bilo mnogo na našem punktu). Neću ovdje navoditi detalje razgovora sa Željkom o tome što bi tomu moglo biti uzrok.
Iako je veći dio prijepodneva bilo oblačno, a kumulonimbusi su se opako motali po nebu, nije pala ni kap kiše koja bi nas omela u radu.
Na dva stola smo za 4 i pol sata prikupili oko 200 potpisa.

Pošto kilogram stroja za tjeranje zlih duhova?

U prošlom postu napisao sam nešto o Hrvatskom udruženju za prirodnu, energetsku i duhovnu medicinu (skr. HUPED), krovnoj udrugi pripadnika hrvatske „alternativne znanosti“ i „alternativne religije“. Nisam naveo da se HUPED negdje oko 2003. godine svojski trudio pogurati nadležna ministarstva prema donošenju zakona o reguliranju terapeutske djelatnosti. Inicijativu je snažno poduprla tadašnja ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt, ali ne i brojni konkurentski alternativci koji nisu htjeli da HUPED stekne patent na arbitriranje u branši, a osobito ne za izdavanje certifikata o ispravnosti nečije prakse. Nakon ministričine ostavke inicijativa je propala, ali HUPED nije posustao u omasovljivanju redova, pridobivanju  simpatizera iz redova „službene“ znanosti, te organiziranju  kongresa o suradnji klasične i alternativne medicine. Udruga je uspjela za svoje aktivnosti „zagrijati“ i političare većeg ranga nego Vesnu Škare-Ožbolt, pa je tako HUPED-ovim nastojanjima i devetom kongresu 2011. godine potporu izrazio ni manje ni više nego predsjednik države Ivo Josipović, nastavivši time u stopama ezoterijskih nagnuća svojeg prethodnika Mesića, poznatog  simpatizera joge i indijskog gurua Maheswaranande. Nakon Josipovićeva blagoslova HUPED je nešto zastao s kongresima, te će se deseti kongres održati tek 21. rujna ove godine.

To je i povod našemu prikazu novoga HUPED-ova proizvoda, reklamiranog naveliko na njegovoj web stranici i u elektroničkom časopisu i predodređenog da postane hit najavljenoga kongresa. Proizvod kao stvoren za munjevito poboljšanje i prosvjetljenje turobne svakodnevice. Zove se Dekontaminator negativnih energija (DNE). Ne kanim ga ovdje reklamirati (ako vas baš zanima, pročitajte o njemu više na HUPED-ovoj web stranici), ali smatram potrebnim navesti nekoliko njegovih promičbenih atributa:

DNE svojim pozitivnim frekvencijskim titrajem DEKONTAMINIRA NEGATIVNU ENERGIJU IZ PROSTORA, PREDMETA I LJUDI, a ujedno djeluje i kao dugoročna višegodišnja PREVENTIVNA ZAŠTITA, protiv bilo kakvog ponovnog prisustva NEGATIVNE ENERGIJE u prostoru gdje je postavljen. Proces DEKONTAMINACIJE nema nikakvih štetnih posljedica po zdravlje čovjeka, a traje od nekoliko minuta do nekoliko sati od postavljanja, ovisno o tome koliko je prostor ili predmet kontaminiran!l

Uh, čovječe! Kakva stvar! Uključiš dekontaminator, i riješio si sve svoje probleme koje uzrokuju „negativne energije“! Ne treba ti ništa raditi na sebi! Samo kupiš stroj i postaneš natčovjek! Umrite, medicinari, umrite pedagozi, psiholozi i svi drugi „montažeri“ ljudskoga tijela i psihe (o svećenicima da ne govorimo, oni moraju hitno na prekvalifikaciju). Stroj nam slatko kliče: novo doba sviće! Eh, da ga je Isus imao u svoje vrijeme, ne bi mu se dogodilo da u Nazaretu izliječi samo ponekog bolesnika zbog „njihove nevjere“. Svi  bi kljasti zasprintali poput Usaina Bolta. A sotona ne bi smio nos pomoliti iz pakla od zujanja HUPED-ove makine!

Još bolje pojašnjenje o cijeloj stvari daje reklama za napredniji model kojeg koriste profesionalci, tzv. dekontaminator Ekstra strong:

DEKONTAMINATOR (EXTRA STRONG) se NESMIJE DRŽATI u stanu duže od 2 sata (za razliku od ZAŠTITNIKA PROSTORA koji je za građanstvo i namijenjen je trajnom korištenju unutar prostora koji štiti), a služi profesionalcima terapeutima (i raznim alternativcima) u svrhu BRZOG ČIŠĆENJA PROSTORA (stambenih, poslovnih i drugih) OD NEGATIVNIH ENERGIJA čime se ubrzava proces iscjeljenja te uklanjaju svi entiteti, duše umrlih te energetski nametnici iz osobe i prostora.

Stvarno da čovjek ne povjeruje! I to se događa u 21. stoljeću, vremenu racionalizma. Ne znam gdje su sada ateističke udruge, osobito Protagora? Zašto spavaju, zašto se ne oglašavaju na ovakvo što?
Međutim, sada dolazimo do pravoga razloga naše skepse prema HUPEDovu proizvodu, iako ga je testiralo više desetaka profesionalnih radiestezista i bioenergetičara, a najviše ocjene mu je dala stručna komisija od pet vrhunskih stručnjaka HRVATSKOG UDRUŽENJA ZA PRIRODNU, ENERGETSKU I DUHOVNU MEDICINU (HUPED), te posjeduje i prestižni CERTIFIKAT učinkovitosti pod brojem 0770 – D – 2012.

Da, dobro ste pročitali-HUPED je vlastitom proizvodu sam dao certifikat izvrsnosti. Jamstveni rok (!) je 20 godina, trajnost neograničena, a u komercijalni uspjeh se ne sumnja. Štoviše, proizvođač (HUPED) ističe da je DNE HRVATSKI PROIZVOD, prvi proizvod te vrste sa dokazanom učinkovitošću, a samim time i izvozni Hrvatski proizvod za SVJETSKO TRŽIŠTE.

Za neupućene to može prekrasno zvučati kada ne bismo imali na umu jedan prošli sličan izum kojeg je HUPED također počastio svojim certifikatom, a koji je završio više nego neslavno. To je bioenergizator Atlanta kojeg je izumio bjelovarski profesor fizike Darko Maltar (sudionik HUPED-ovih kongresa), i koji je bio glavni predmet afere pod nazivom Šenkovečki Hogwarts[1]. Naime, u Osnovnoj školi Petra Zrinskog u međimurskom Šenkovcu tadašnja je ravnateljica 2010. godine kupila Maltarove bioenergizatore u vrijednosti od oko sto tisuća kuna, ponadavši se da će Atlanta svojim zračenjem eliminirati sve negativne energije i utjecaje iz škole, te će se zločesti učenici (a i neki odrasli) preko noći preobraziti u umilne anđele i male svece. Nakon što je školska inventurna komisija otkrila postojanje neobičnih i nepoznatih „igračaka“, postavila je pitanje otkud one tamo i tko ih je nabavio. Uslijedila je tipična hrvatska priča u kojoj inspekcija Ministarstva obrazovanja nije utvrdila ništa nezakonito, štoviše-da se čovjek zaprepasti-priznala je valjanost HUPED-ova certifikata kao dovoljan razlog pojašnjenja kako ravnateljica nije kupila mačka u vreći! Nakon toga je pukla tikva sa sudovima, odvjetnicima, reakcijama roditelja, a sve se završilo ostavkom ravnateljice i misterioznim iščeznućem bioenergizatora Atlanta iz školskih prostorija.

Na sreću još uvijek imamo ministarstva i državne ustanove koje se ne daju lako obrlatiti u smislu da ne bi trebali ometati poduzetništvo (makar i ezoterijsko), te se tako posla oko Atlante latilo Ministarstvo zdravlja i socijalne skrbi. Ono je 2011. godine provelo potrebna ispitivanja i mjerenja razine ionizirajućih zračenja u okolini biogeneratora ATLANTA. Prema očekivanju ispitivanja nisu utvrdila nikakve razlike u razinama zračenja u prisustvu predmeta ispitivanja. Predmet ispitivanja ne sadrži izvore elektromagnetskih polja kao niti povećane koncentracije radionuklida. U dokumentu kojeg je ministarstvo izdalo između ostalog jasno piše da predmet ispitivanja spada u domenu bioenergije i pseudoznanosti. Ukratko, Atlanta ne funkcionira! Na temelju čega mu je HUPED izdao certifikat? Je li etično tako obmanjivati hrvatsku javnost, a da nitko ne snosi posljedice?

Hrvatski pristup "vjenčanju" znanosti i ezoterije

Vjerojatno znate da je Hrvatska sasvim lijep komad raja za razne predstavnike "alternativne" znanosti i religije, ali možda niste čuli za udrugu HUPED (Hrvatsko udruženje za prirodnu, energetsku i duhovnu medicinu) koja je najveća krovna organizacija naših alternativaca. HUPED je ambiciozna udruga čiji je glavni cilj pribaviti alternativi poštovanje znanstvenog mainstreama (s religijskim to ide mnogo teže), i ukorijeniti "alternativu" u znanstvenu paradigmu podvlačeći se ispod raznoraznih ograda i plotova "zastarjelog" znanstvenog racionalizma i empirizma. Da u tome ima uspjeha svjedoče kongresi o suradnji klasične i alternativne medicine, koji se u Zagrebu održavaju niz godina pod pokroviteljstvom raznih ministarstava, Zavoda za javno zdravstvo i sličnih institucija, koje bi po svojoj vokaciji morale znati razliku između znanosti i pseudoznanosti. Budući da to po svemu sudeći ne znaju i ne žele znati, postoji mogućnost da nam liječnici jednoga dana zaista započnu propisivati tečajeve transcendentalne meditacije umjesto boravka u toplicama....Zapravo, u Hrvatskoj nas više ništa ne bi smjelo iznenaditi, a osobito ne ovakav brak iz računa u kojemu alternativci ciljaju na stjecanje znanstvenog i društvenog ugleda, a neke institucije (možda) na "magnetiziranje" i privlačenje dijelanovca iz alternativne "sive ekonomije". Da nije riječ o džeparcu svjedoči primjer bioenergetičarke Nade Bolić, koja je prije desetak godina jednoj pacijentici naplatila tretmane u iznosu od 12 tisuća kuna (a pacijentica je zatim umrla, što je Nadu stajalo kaznene prijave, ali ne i sudskog procesa...eh, Hrvatska, Hrvatska!). Neobično je i to da Slavko Linić do sada nije pokazao osobito zanimanje za prihode raznih bioenergetičara, kiropraktičara, kristaloterapeuta i sličnih kojima HUPED doslovce vrvi niti je tražio od njih da si nabave fiskalne blagajne. Međutim, za to postoji razlog: spomenute djelatnosti nisu nigdje u Hrvatskoj regulirane kao profesije, te se kod svih njih zapravo radi o jednostavnom nadriliječništvu na koje se naša mila država pravi gluhom i slijepom. Kako i ne bi, kada pred uslugama "alternativaca" ne prežu niti naši najistaknutiji političari. Pa neka netko pokuša nazvati jednog Zdenka Domančića šarlatanom, ako se samo usudi...
No, o udrugi HUPED vratit ćemo se u sljedećem postu, kao i autoru zanimljivog članka kojeg ovdje prenosimo s portala monitor.hr. Autor se zove Radoslav Dejanović, jedan je od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Njegove tekstove možete pronaći na njegovom osobnom blogu oddparity.org. Iako je članak star tri godine, više je nego aktualan i primjeren s obzirom na najavljen nov HUPED-ov kongres o suradnji klasične i alternativne medicine.


Reiki za krave, na akademskoj razini

Suradnja sa alternativcima i dijeljenje bodova za prisustvovanje takvim skupovima može nas samo dovesti u situaciju da nas strani znanstvenici komentiraju kao “ekipu koja dobiva bodove za tečajeve bacanja graha”

Piše: Radoslav Dejanović

U skorije vrijeme u Zagrebu će se održati dva neobična događanja: na Veterinarskom fakultetu (VEF) održat će se 8. hrvatski kongres o suradnji klasične i nekonvencionalne medicine (22.-23.10.2010.), a na Zagrebačkom velesajmu po prvi put u sklopu Jesenskog sajma bit će organiziran ni više ni manje već Prvi međunarodni sajam alternative, zdravog života i graničnih područja znanosti (22.-26.9.2010.). Tematika, dakle, ista. No, jednu manifestaciju možemo tolerirati, ali drugu ne.

Ezoterija na Velesajmu nije od jučer. Svaki malo pažljiviji posjetitelj sajma sigurno će se sjetiti kako je valjda na svakom sajmu bila prisutna ezoterija u većoj ili manjoj mjeri: od neizostavnih mjerača biopotencijala koji su ordinirali izvan paviljona, do nakladnika ezoteričnih knjiga, prodavača magičnih kristala, karizmatika, iscjelitelja... sklonost (barem nekih) djelatnika Velesajma prema onostranom primjetna je. Ništa loše u tome, svatko ima pravo vjerovati u što želi, pa bile to i najnevjerojatnije gluposti. No, što je sa organizacijom pravog pravcatog sajma ezoterije? I to – međunarodnog?

Zapravo, ništa. Velesajam je, kao i drugi dijelovi Holdinga, već neko vrijeme financijski u banani, a sajamske priredbe su sve siromašnije izlagačima i posjetiteljima, što je fakt kojeg može vidjeti svaki posjetitelj, unatoč hvalospjevima svečanih otvarača sajmova iz redova eminentne hrvatske političke scene. Velesajam gubi tlo pod nogama i ne uspjeva se prilagoditi promjenama na tržištu. Ili se ipak varam? Je li organiziranje sajma ezoterije zaista loš potez za Velesajam? Rekao bih kako nije. On svakako jest loš kad ga posmatramo iz nekakve više pozicije, jer se umjesto kvalitetnih izložaka konkretne industrije posjetiteljima nude praznovjerje, prodaja magle i instant utjeha. Tako gledano, zaista možemo reći kako je Velesajam pao na niske grane.

Zarada na ljudskom lakovjerju

Međutim! Ovaj potez možemo promatrati i na drugačiji način: Velesajam je pronašao nišu koja zanima posjetitelje, i što je važnije – pronašao je nišu izlagača spremnih platiti velesajamski prostor, za kojeg mnogi kažu kako baš i nije ekonomski isplativ. U tom smislu ovu priredbu možemo gledati kao zapravo veliki uspjeh Velesajma – otkrili su što ljudi žele, i to im ponudili. I pritom će vjerojatno zaraditi simpatične novce, što na izlagačima, što na posjetiteljima kojih će vjerojatno biti dosta. Gledano iz kuta čiste ekonomske računice, ovo bi mogao biti upravo odličan potez. Možda pomalo amoralan jer reklamira jednu veliku zabludu (no s druge strane itekako bi se dalo pričati o sarkastičnoj simbolici činjenice da umjesto propalog geekovskog informatičkog sajma Info uskoro kreće – sajam erotike), ali lukrativan. Na kraju krajeva, Velesajam je tu da ponudi nešto zanimljivo ljudima. Na taj način ovaj sajam postaje i slika društva, pokazuje u kojem se smjeru krećemo: nemamo, niti ćemo imati tako masovne manifestacije znanstvenog tipa, ali uskoro možemo očekivati cvjetanje manifestacija na kojima će alternativci doći na svoje. Velesajam je tu samo lakmus papir, pa što se njih tiče – ako su i oni odlučili zaraditi nešto novca na ljudskom lakovjerju i praznovjerju, neka im! Dapače, pozvat ću sve čitatelje da posjete sajam – oni koji vjeruju tamo će svakako naći materijala za sebe, a skepticima je to odlična prilika da se iz prve ruke upoznaju sa tom neobičnom materijom. Svakako će biti zgodno poslušati sve te alternativce i pronalaziti proturječja u njihovim Nedvojbenim Istinama Kojih Se Plaši Znanstvena Zajednica, ali i proučiti neke trikove profesionalnih prodavača magle.

Kongres o suradnji klasične i alternativne medicine, pak, ne mogu shvatiti tako blagonaklono. Za razliku od pučke veselice kakva je Jesenski sajam, ova manifestacija pretendira biti puno ozbiljnijom – i to je opasno. Opasno je zato što se na perfidan način alternativci, koji vrlo rado pljuckaju po znanosti kao konzervativnoj utvrdi zavidnih ljudi, nastoje prikrpati znanosti iz jednog jedinog cilja: da od nje dobiju nešto autoriteta.

Nemojmo se zavaravati, suradnja alternative i znanosti uvijek je bila hladni rat: te dvije koncepcije suprotne su jedna drugoj i nemoguće ih je potpuno izmiriti. Zajednički skupovi, ma koliko miroljubivi bili, nikad nisu niti će moći spojiti ta dva antipoda. No, u toj igri nužno je shvatiti kako jedna strana ima veliku prednost: alternativci. Znanost i znanstvenici danas se (ili bolje: još uvijek se) smatraju autoritetima, pa društvo ipak više vjeruje liječnicima nego travarima. Organiziranjem konferencija u kojima sudjeluju znanstvene ustanove (u ovom slučaju Veterinarski fakultet je suorganizator), a Grad Zagreb (onaj u financijskim problemima) – pokrovitelj. Glavni organizator je HUPED, udruga koja se bavi prirodnom, energetskom i duhovnom medicinom, dakle udruga alternativaca; na njihovoj stranici navodi se kako je riječ o “strukovnom udruženju terapeuta sa zadatkom podizanja kvalitete terapeutskih usluga i zaštite prava korisnika tih usluga.”

Znanstveni bodovi za sudjelovanje u okupljanju alternativaca!?

Kome nastane problem kad HUPED i VEF zajednički organiziraju konferenciju? Problem nastane znanstvenoj zajednici, jer se miješanje alternative i znanosti na takav način ponaša upravo kao dva utega na vazi: alternativci koriste autoritet znanstvene ustanove kako bi ojačali vlastiti autoritet i dobili na težini (jer neće VEF surađivati sa svakom šušom), no pritom se neizbježno događa da se spuštanjem kraka vage na kojoj je alternativna grupa – drugi krak vage diže. Drugim riječima, organiziranjem takvih stvari alternativci mogu dobiti na autoritetu, ali znanstvene ustanove mogu samo izgubiti.

Čini se kako akademska zajednica o tome ne razmišlja na takav način jer ovo je već osma konferencija te vrste, a prijašnje su se odvijale na drugim znanstvenim ustanovama (prošli se, primjerice, održao na Filozofskom fakultetu, a jedan od pokrovitelja bio je i, vjerovali ili ne – MZOŠ! (*)). Da bi apsurd bio još apsurdniji, znanstvenici za prisustvovanje toj manifestaciji dobivaju i bodove (!!!), pa Hrvatska veterinarska komora dijeli osam bodova za sudjelovanje, a Hrvatska liječnička komora – deset za pasivno sudjelovanje, petnaest bodova za predavanje!

Bodovi se (između ostalog) dijele za sudjelovanje na stručnim skupovima, pa se tako ovoj manifestaciji dodatno daje na važnosti. Ruku na srce, nazivi predavanja zvuče ako ne znanstveno, ono barem simpatično: “Ptica i čovjek kao globalna interakcija”, “Konj i čovjek – poštovanje, povjerenje, prijateljstvo”, “Religijske zajednice i sljedbe na Zapadu i nekonvencionalna medicina: pitanje ljudskih prava ili bioetike?”, i tako dalje i tako dalje. Jedan potencijalno subverzivni prilog: “Razotkrivanje šarlatanstva: Baktericidno djelovanje proizvoda na bazi „hydronic“ tehnologije na ATCC sojeve Gram-pozitivnih (Enterococcus faecalis) i Gram-negativnih bakterija (Salmonella enteriditis)” - vjerojatno će proteći u općem hrkanju iz auditorija.

MZOŠ pokrovitelj skupa s Maharishijem koji zubima vuče kamion

Oh, kad smo već kod toga – na prošlom kongresu specijalni gost bio je Maharishi Swami Dev Murti koji, kako navodi HUPED-ova stranica o sedmom kongresu, može zubima vući kamion težak dvadeset tona. Ili snagom volje nakostriješiti sve dlake na glavi.

Bez ikakvog sarkazma – svaka čast Maharishiju, njegovim sposobnostima i njegovim poklonicima, ali to zaista nije nešto čime bi se trebao baviti kongres koji pretendira imati nekakav znanstveni dignitet.

Ima li ikakvog smisla da bilo koja znanstvena ustanova sudjeluje u organizaciji takvog skupa? Apsolutno ne! Dapače, takvi potezi štetni su toj ustanovi i općenitom imidžu znanosti. Danas, sutra – znanstvenici će imati velikih problema objasniti ljudima što jest a što nije znanost. Miješanje znanosti i alternative pomoći će samo zbunjivanju više ili manje neukog puka.

Reiki vježbe za krave na studiju veterine

No, znanstveni rigor nam je, čini se, poprilično popustio, pa se akademskim ustanovama događaju posve neprimjereni izleti u alternativu, srećom najčešće kao posljedica osobnih interesa i lobiranja pojedinačnih profesora. VEF tako ima izborni kolegij (prema vodiču za studente iz 2009. godine): “Osnove holističke medicine” kojeg predaje prof.dr.sc. Damir Zubčić, a na kojem se, između ostalog, može saznati više o homeopatiji, akupunkturi i sličnim nedvojbeno znanstveno dokazanim metodama. Studenti fakulteta pričaju kako isti profesor navodno tijekom nastave predaje i kako izvođenje Reiki vježbi pored krava – povećava njihovu mliječnost.

Zaista, što je slijedeće? Uvrtanje rogova rasplodnim bikovima radi povećanja kvalitete sjemena? Energetiziranje vode u ribnjacima? To me navelo na zanimljivu zamisao: homeopatija tvrdi kako se potencija aktivne tvari povećava njenim razrjeđivanjem, odnosno – što je manje aktivne tvari u skupoj destiliranoj vodi koju kupuju naivni, time je učinkovitost veća.

Predlažem da bolesti riba u ribnjaku svi ubuduće rješavaju tako da uzmu stoti dio lijeka kojeg propiše veterinar i bace ga u ribnjak, što veći ribnjak tim bolje. Tako razrijeđen lijek sigurno će imati posebno potentno djelovanje! Pa ćemo 'em uštedjeti na lijeku, 'em ćemo manje zagađivati vodotoke, 'em će nam ribe biti tuta forca zdrave! Jecaj od tuge, zla farmaceutska industrijo!

Ekipa koja dobiva bodove za tečajeve bacanja graha

Nemojmo stati na tome. Mislim da bi se na agronomskim fakultetima trebalo uvesti predavanje o biodinamičkoj poljoprivredi, a svi studenti morali bi položiti ispit iz miješanja zemlje kravljim rogom u noći punog mjeseca. Na kraju krajeva, Rudolf Steiner je naše gore lik, isto kao i Tesla, Bošković ili Supek...

U ovakvim pričama alternativa ne može izgubiti obraz. Znanost može. Čak i kada je riječ o osobnom stavu jednog člana znanstvene zajednice, šteta koja nastaje pogađa cijelu zajednicu. To nije način koji će pomoći prevladavanju praznovjerja u društvu. Suradnja sa alternativcima i dijeljenje bodova za prisustvovanje takvim skupovima može nas samo dovesti u situaciju da nas strani znanstvenici komentiraju kao “ekipu koja dobiva bodove za tečajeve bacanja graha”. A sutra ćemo plakati kako nas nitko ne shvaća ozbiljno.

P.S. kad smo kod homeopatije: postoji zanimljiv članak u Zakonu o lijekovima, koji kaže da homeopatski proizvodi (članak 108.): “imaju dovoljan stupanj razrijeđenosti kojim se jamči sigurnost primjene proizvoda; posebice proizvod ne smije sadržavati više od jednog dijela izvorne tinkture na deset tisuća dijelova, odnosno ne više od jedne stotinke najmanje terapijske doze djelatne tvari zbog koje bi se lijek obvezno izdavao na liječnički recept.”

Netko naivan iz toga bi pročitao kako su homeopatski proizvodi toliko razrijeđeni da nemaju nikakvu učinkovitost (pa zato i mogu jamčiti sigurnost primjene proizvoda), a kapitalistički nastrojen pojedinac odmah bi uočio formulu za (osobni) izlaz iz recesije: uzmi aspirin, razdjeli ga na sto bočica destilirane vode i potpuno legalno prodaj sve bočice po cijeni dvije ili tri kutije aspirina za jednu bočicu.

(*) Stoga me ne čudi kako od MZOŠ nisam dobio baš nikakvu pomoć u slučaju Šenkovečkog Hogwartsa.

 

http://www.monitor.hr/clanci/reiki-za-krave-na-akademskoj-razini/38925/, 4.5.2013.

Kako vjerom nadvladati strah

Kako vjerom nadvladati strah (Zagreb 2009, Zaklada Biskup Josip Lang) knjiga je isusovca dr. Mije Nikića, poznatog psihologa i stručnjaka za nove religijske pokrete. Slučajno sam na nju naletio i svidjela mi se ne zato što je u praktičnom džepnom izdanju (ima samo 48 stranica maloga formata), nego što nastoji na pitak način pomoći ljudima koji posrću pod teretom i terorom straha, demonskog ploda današnjeg prestresnog načina života pretrpanog nesigurnošću i izazivačima tjeskobe svih vrsta.  Zaista, ima li ikoga tko na svojim leđima nije osjetio njegov bič?
U usporedbi s poplavom najrazličitijih savjeta o izgradnji osobnosti i ublažavanju straha u svjetovnim medijima, koji recepte često preuzimaju iz smočnice istočnjačkih religija, Nikićeva knjižica je-koliko mi je poznato-nakon hagioterapije Tomislava Ivančića drugi konkretan katolički pridonos osmišljavanja liječenja prestrašene duše. Možda bismo ovamo trebali ubrojati i nastojanja pojedinih karizmatika, koja se dobrim dijelom naslanjaju na tekovine protestantsko-pentekosnog Faith movementa, ali o tome nekom drugom prilikom.
Nikićeva knjižica nije namijenjena simpatizerima karizmatske duhovnosti niti "herojima vjere" koji misle da se "pravi kršćanin" ne smije nikad i ničega bojati. To je knjiga koja praktičnim savjetima nastoji pomoći onima koji nisu načinjeni od materijala za "duhovne velikane". Savjetuje im da se duša na koncu dana umiri ili opusti dubokim disanjem, a zatim ohrabri ponavljanjem prikladnog biblijskog stiha. Jednako tako bi taj stih trebalo ponoviti nakon buđenja. Eto jednog savjeta iz knjige: 
Osobe koje pate od osjećaja manje vrijednosti kao i oni koje savladava osjećaj nemoći neka prije spavanja više puta ponove u sebi spomenutu rečenicu apostola Pavla: "Sve mogu u Onome koji me jača", misleći pri tome na svemoćnu silu Duha Božjega koji prožima čitavo biće. Potrebno je, također, da i naša prva misao nakon što se probudimo bude ova istina u koju je Pavao bio uvjeren i koja mu je davala snage za nadljudska djela. Iskustvo je pokazalo da već nakon dva ili tri tjedna obavljanja ove vježbe ojača svijest samopouzdanja, budući da ovom vježbom afektivni svijet podsvijesti napusti dosadašnju matricu odnosno shemu svoje nemoći i počne vjerovati kako uistinu može biti hrabar, može sve jer snagu dobiva od Onoga koji može sve.  
Možda bi neki prigovorili korištenju Božje Riječi za takav oblik početne psihološke samopomoći, ali mislim da Nikićevi savjeti mogu biti korisni, jer riječi koje "korisnici" ponavljaju nisu bilo kakvo štivo. Ponavljanje biblijskih stihova čak i s nakanom o kojoj Nikić govori u hipu se može pretvoriti u spontano meditiranje o Bogu. A tada se i najprestašenija duša može odjednom prometnuti u pravog pravcatog lava (ili lavicu).