Pariško otrežnjenje

Pariz, "Grad svjetlosti", prekjučer se pretvorio u grad tame i boli. Teroristički napad, koji je odnio najmanje 128 života, ponovno je pokazao krhkost i lomljivost današnjeg europskog društva, kao i njegovu praktičnu nemogućnost da učinkovito zaštiti svoje građane unatoč iskustvima iz prethodnih napada takve vrste. Doista ne bih htio da se takvo što igdje više ponovi, ali ne vidim da su uzroci terorističkih napada otklonjeni. Nije ih lako otkloniti zato što su proizvod niza globalnih procesa koji i dalje traju i ništa ne nagoviješta da bi mogli uskoro prestati. Pariško otrežnjenje došlo je u trenutku kad se Europa trese pod pritiskom masovne imigracije i kad se temelji na kojima je njena zgrada sagrađena umnogome dovode u pitanje. Dakle, u najgorem trenutku. Ono što možemo zaključiti je to da će budućnost Europe vjerojatno biti nasilnija i opasnija nego što je bila nakon raspada komunističkog bloka, i da s tim svaki pojedinac mora računati. I da od raja na zemlji-kako su neki možda zamišljali europski san-očigledno neće biti ništa.

Gledano duhovnim očima, pariška tragedija donosi još jedno otrežnjenje koje je izrazio još C. S. Lewis riječima da "dok traje rat, nijedan čovjek neće vjerovati u to da će vječno živjeti na zemlji." 128 ljudi je poginulo nasilnom smrću, zapravo su ubijeni nedužni i s predumišljajem. Takvo što može se u budućnosti dogoditi i nama kojima trenutno možda ne prijeti takva opasnost, ali nasilna europska budućnost mogla bi i to dovesti u pitanje. U kakvom duhovnom stanju se tada možemo probuditi na onome svijetu i kakvi ćemo stati pred našeg Stvoritelja? Hoćemo li biti spremni?

Zato je pariška tragedija upravo uoči blagdana Krista Kralja otrežnjenje za sve koji su se možda duhovno uspavali i koji misle da se smrt može pripitomiti, odgoditi na neodređeno vrijeme ili vezati i modelirati europskim propisima i medijskim pričama koje nam daju lažan osjećaj sigurnosti. Ne možemo naručiti način na koji ćemo umrijeti na ovome svijetu. Možemo pak mnogo toga poduzeti da nakon smrti ne doživimo nešto mnogo gore-vječnu odbačenost od Boga i vječne muke. Zato je svako otrežnjenje uvijek dobro ako dođe na vrijeme. Ako se pravilno shvati, svatko od nas, ali i Europa u cjelini, može u budućnosti izbjeći mnoge teške probleme.

Upravo u taj čas dođoše neki te mu javiše što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: "Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti." (Lk 13:1-5)

Sve što želite da ljudi čine vama...za razmisliti!

Lela je radila u velikoj tvornici mesnih proizvoda. Jednog dana, kada je završila sa svojom smjenom, otišla je u hladnjaču da nešto provjeri. U trenutku nepozornosti vrata hladnjače su se zatvorila i ona je ostala zarobljena.

Iako je vikala i dozivala pomoć, nitko je nije čuo jer su svi već otišli kući, a hladnjača je bila izolirana tako da je nitko nije mogao čuti i da je bio blizu. Ostala je u ovoj prehladnoj prostoriji i znala je da je osuđena na smrt ako bude morala dočekati jutro.

Nakon nekoliko sati djevojka se već gotovo potpuno smrzla i opraštala se od života. Ipak, u jednom trenutku vrata je otvorio noćni čuvar i izvukao je iz hladnjače.

Kada je kasnije pitala čuvara zašto je došao do hladnjače i otvorio vrata iako to nikada ne običava činiti, objasnio je: "Radim ovdje već 35 godina. Na desetine zaposlenih svakog dana izlaze i ulaze, ali ti si jedna od rijetkih koja me svako jutro i svako večer pozdravi. Mnogi se prema meni odnose kao da ne postojim. Danas kada si došla rekla si mi "Dobro jutro, kako ste" i nasmiješila se. Ali nakon radnog vremena shvatio sam da nisam čuo tvoje "Doviđenja, vidimo se sutra". Te riječi me podsjete da sam osoba. Znao sam da nešto nedostaje i zato sam krenuo u potragu po tvornici. Tako sam te pronašao.

Pouka: Poštujte ljude. I čuvar i čistačica su ljudi kao i vi. Osobito cijenite one ljude koji mogu razgovarati s doktorom znanosti, ali biti ljubazni prema nekome tko je u tom trenutku na nižoj poziciji. Nikad ne znate šta će biti sutra.

Izvor: Internet (autor nepoznat)

Na groblju

Usnuh san: Anđeo me povede na neko tihom svjetlošću obasjano groblje. Bijaše tjeskobno. Vodio me između grobova i pokretom ruke nukao me da čitam natpise na njima.
Imena mi nisu ništa kazivala. No, odjednom postah svjestan bilježaka pod njima.Bili su sve ovakvi zapisi: živio tri godine i šest mjeseci, živio sedamnaest dana, živio četiri mjeseca i dva dana, živio dvanaest godina, živio pedeset i dvije minute.
"Zašto si me doveo na ovo dječje groblje?" upitah ga zgranuto.
A groblje bijaše nepregledno.
"Ovo nije dječje groblje," reče mi "ovdje počivaju odrasli ljudi."
"Pogledaj što piše" - upozorih ga na natpise.
On se bolno osmjehnu.
"Znam", reče.
"Piše koliko su vremena posvetili drugima, koliko su voljeli. Jer, samo su toliko živjeli."

(Stjepan Lice)

Dobrotvorni turski restoran u Münchenu

U svijetlu sadašnje imigrantske krize i svih mogućih strepnji pred njom evo jednog lijepog primjera o turskom imigrantu koji je zadivio svoju novu sredinu.

Na vratima jednog turskog restorana u Münchenu stoji natpis koji je ostavio bez teksta sve koji su ga pročitali

Mehmet Kürüc je 45-godišnjak koji u Münchenu ima svoj mali turski restoran. Mehmet je oduševio javnost jednim natpisom zalijepljenim na vrata njegovog restorana.

Mehmet, koga svi zovu ljubazno "Memo", bivši je biznismen iz Istanbula. Nakon dva neuspjela braka i propale firme, bio je toliko siromašan i očajan da je morao razbiti štedne kasice svoje djece kako bi došao do posljednjeg novca. Kada je došao u Njemačku, odlučio je otvoriti mali lokal u Münchenu.

Polako mu se vratila volja za život i posao je išao sve bolje. Onda je Memo učinio nešto što većina ljudi izvjesno ne bi. Budući da zna kako je to kada ništa nemate, izvjesio je na svoj lokal ovakav napis:

Dragi ljudi,

Gladni ste, a nemate novca? Kod nas možete jesti i kasnije platiti, ili neka vas Bog blagoslovi.

Nitko ne treba biti gladan!

Lazos Team

Reakcije na ove riječi su zadivljujuće. Nerijetko po troje ili četvoro ljudi dnevno prihvati ponudu i često tek kasnije plate jelo. Ali sama ta gesta je dovela do toga da su ga mnogi ljudi zavoljeli i čestitali mu na njegovom osobitom činu.

Imigrantska kriza (8). Imigrantski tsunami i dalje raste

Protekli je tjedan bio toliko pun događaja u svezi s imigrantima da ih jednostavno nije moguće nabrojiti. Prvi val imigranata nije na sreću poplavio Hrvatsku, ali je proizveo sasvim dovoljno kaosa da se probije na uvjerljivo prvo mjesto među svim mogućim „događajima mjeseca“. Izazvao je gomilu prepucavanja između vlasti i oporbe, ali i neviđenu krizu u odnosima Hrvatske i Srbije, blokadu najvažnijeg pograničnog prijelaza Bajakovo i spektakularna prepucavanja premijera obiju država. Čini se da je ipak bilo nešto u Milanovićevim tvrdnjama o suradnji Srbije i Mađarske oko preusmjeravanja imigranata. Pogranični prijelaz Horgoš strateški je značajan za međusobni promet obiju tih zemalja, otprilike kao i naše Bajakovo, pa su Srbijanci i Mađari htjeli izbjeći da im to rijeka imigranata blokira. Lijepo su ih skrenuli prema nama, a prijelaz je ostao rezerviran za njihove potrebe. Naprosto je trebalo nešto u svezi s tim poduzeti, pa se hrvatski premijer odlučio na drastičnu mjeru blokade Bajakova, ne bi li iznudio preusmjerenje barem dijela imigranata prema Mađarskoj. Ali na nesreću se opet pokazalo da je Hrvatska diplomatski izolirana u ovome dijelu Europe, a niti tradicionalni saveznici u njezinom ostatku nisu nam priskočili u pomoć. Naprotiv, čini se da su upravo oni kumovali hrvatskome popuštanju u deblokadi Bajakova, iako za to naša zemlja nije dobila nikakav ustupak suprotne strane. Vijesti o 300 imigranata koje je Srbija uputila da prijeđu u Mađarsku kod Horgoša i koje su se dugo kočile na HRT-ovom teletekstu demantirao je i u središnjem HTV-ovom Dnevniku osobno srbijanski premijer Vučić. Pokazalo se da su oni doista prešli u Mađarsku, ali ilegalno, pa ih je mađarska policija uhitila i vratila u Hrvatsku. Prema tome, Srbija nije Hrvatskoj popustila ni milimetra, a dvoboj živaca na kraju je dobila. Ne znam kako drugi, ali ja tu ne vidimi nikakvu hrvatsku pobjedu niti čak djelomičan uspjeh.

Čini se da je imigrantska bujica u Hrvatskoj ipak dospjela pod kontrolu, bez obzira na to što je u postupku registracije izbjeglica zasigurno mnogo rupa. Njihov dolazak i odlazak iz zemlje funkcionira bez nekih problema. Očito se organizacija njihova prihvata uhodala, a činjenica da su Mađari odpočetka imali pripravne autobuse za njihov prijevoz sa granice svjedoči, da nejavnih kontakata i suradnje naše policije s mađarskom ipak ima. Koridor ipak postoji,pa se lakše diše. Pitanje je samo do kada. Jer Mađari utvrđuju granicu prema Hrvatskoj na „horgoški“ način, i sve to neugodno podsjeća na mogućnost „horgoškog scenarija“-blokade prijelaza granice, ukoliko Njemačka i Austrija barem za neko vrijeme prestanu primati imigrante. A tada bi sva imigrantska bujica ostala u Hrvatskoj, pretvarajući se u jezero koje nema kamo otjecati. Vlada je najavila da će u takvom slučaju vraćati imigrante u Srbiju.

Potpuno je nevažno koja će stranka biti na vlasti i tko će se morati nositi s takvom situacijom: hoće li takav scenarij uopće biti moguć? Hoće li imigranti dopustiti da ih se vrati u Srbiju, ili će se razbježati po Hrvatskoj nastojeći se nekako prošvercati preko granice na Zapad?

A što s nastavkom imigrantskog vala iz Srbije koji se neće imati gdje zaustaviti? U takvom sučaju moći će se na našoj istočnoj granici zaustaviti samo uz pomoć vojske, da ne ispadne da prizivam mađarski „horgoški način“ sa žicom i strogim zakonima protiv ilegalnog prelaska granice. Ne znam kakvo bi moglo biti drugo rješenje u takvom slučaju. Jer se imigrantski val neće smanjiti. Naprotiv, prerast će u pravi tsunami. Otvorenost Europe ohrabrila je za imigraciju mnoge kojima to u drugim okolnostima ne bi pala na pamet. Najparadoksalniji je slučaj u Iraku, gdje sve više vojnika iračke vojske dezertira i priključuje se kolonama imigranata. Ili pak onaj iz Bagdada, gdje su ljudi prosvjedovali protiv vlasti tražeći neka prava i prijeteći da će, u slučaju da im ne bude udovoljeno, svi kolektivno iseliti u Njemačku.  A iračkim vlastima teško, jedva dočekaše da ih Njemačka rastereti gladnih usta.

Europska Unija ni dalje nema pravoga rješenja za krizu. Možda ga i ne može imati. Ipak je uspjela donijeti obvezujuće kvote za prijam imigranata lomeći otpor Poljske i preglasavajući zemlje Višegradske četvorke. Time je stvorila opasan presedan za budućnost, jer ako na vrata sad već mrtvog Schengena pokucaju daljnji milijuni imigranata, stotine tisuća njih će biti preraspodijeljeno u zemlje članice prema „kvotnome ključu“, i tako ćemo dobiti ono na što već mnogi upozoravaju-nastanak novih brojnih manjina koje tu donedavna nisu postojale i koje će zahvaljujući svojoj brojnosti postati značajni uteg na vagama političkog života i procesa odlučivanja. Austrijski parlament je požurio implementirati načelo obvezujućih kvota na nižoj razini, donoseći zakon prema kojemu je svaka općina dužna primiti onoliko imigranata koji čine 1,5% njenoga stanovništva.  To je očigledno plansko naseljavanje imigranata, broj i nije velik ako govorimo o tisućama izbjeglica, ali u svjetlu milijuna i desetina milijuna moglo bi biti fatalno. Kad se uzme u obzir, da je trenutno 50 milijuna ljudi u pokretu s Istoka i Afrike prema Europi, svi bi planovi mogli brzo propasti pred naletom mase ljudi. Pred Europu će se prije ili kasnije postaviti temeljna dvojba: hoće li u slučaju potrebe svoje granice braniti i silom ne bi li proces imigracije dovela pod kontrolu, ili će dopustiti da padnu sve ograde i da se ljudski tsunami razlije po Starom Kontinentu od Atene do Trondheima uz neizbježnu popratnu islamizaciju prostora?

Rizik konflikta i uporabe sile nije nipošto nezanemariv u ovakvim povijesnim događajima, pa se čini posve razumljivim mišljenje Pavla Kalinića da bi Hrvatska opet trebala uvesti obvezni vojni rok za muškarce i žene, ako zbog ničega drugog, onda zbog toga da se naši ljudi nauče ponašati u kriznim situacijama, a ne da očekuju da će neki „profesionalac“ obaviti sve za njih i umjesto njih. Ovako ispadne da mnogi gradski ljudi ne znaju – s oproštenjem – izvršiti ni veliku nuždu u prirodi. A to bi u slučaju „generalne frke“ moglo biti velik nedostatak.

Imigrantska kriza (7): Hrvatski smisao za improvizaciju spasio nas od najgoreg

Ovoga puta doista kratko. Kad je sve izgledalo beznadno zbog mađarskog i slovenskog zatvaranja granice prema Hrvatskoj, i kad se naš ne baš dobro osmišljen sustav za prihvat imigranata slomio već drugog dana njihova ulaska, odjednom se u najtežem trenutku našlo rješenje. I to kakvo! Ne znam kakvim je to čarobnim štapićem Zoran Milanović uspio postići da naši susjedi ipak započnu propuštati imigrante na zapad, ali izveo je to u stilu nekadašnjih partizanskih ratnih prepada koji su mu vjerojatno ionako prirasli srcu. Pustio je imigrante do mađarske granice, računajući opravdano na to da se niti Mađari bez zaštite plota i žičane ograde neće usuditi primijeniti silu protiv njih. To se i dogodilo, i imigrantsko more, koje je prijetilo da u Hrvatskoj preraste u pravi ocean, započelo je spuštati razinu prelijevajući se poprilično kontrolirano u Mađarsku. U najgorem trenutku za Hrvatsku našlo se rješenje, a moram priznati da sam pogriješio i podcijenio naš tipičan smisao za brzu i učinkovitu improvizaciju kada zagusti. Ovoga puta premijeru ide pohvala. Možda njegovo rješenje nije osobito etično niti čisto s obzirom na očigledno kršenje pravila, ali mislim da nije imao izbora, jer u sadašnjoj imigrantskoj krizi ama baš nitko ne igra prema pravilima spašavajući prije svega samoga sebe. Odigrao je na sve ili ništa, i upalilo je. Očigledno je bio svjestan da niti Viktor Orban neće ići u svojem gardu do kraja, i da neće riskirati rasplamsavanje krize s kojom nitko više ne bi znao što učiniti.

Posljedice u odnosima sa Slovencima i Mađarima ne slute na dobro, jer obje zemlje otvoreno gunđaju na hrvatsku "ujdurmu", a Mađari otvoreno najavljuju da će nas blokirati u pokušajima ulaska u Schengen. Dakako, bude li Schengena i dalje. Navodno naši usmjeravaju imigrante na ilegalne pogranične prijelaze u Mađarsku, što bi u normalnoj situaciji bio razlog za teško pogoršanje državnih odnosa. Pročulo se da Mađari prijete prekidom diplomatskih odnosa, ali mislim da to ipak neće učiniti. Ako zbog ničeg drugog, onda zbog mađarske nacionalne manjine u našoj zemlji.

Predah u imigrantskoj krizi omogućio je smirivanje situacije u našim pretrpanim centrima za prihvat imigranata. Čini se da organizatori prihvata polako sređuju redove, a velika je sreća da u svome tome kretanju mase ljudi nitko nije poginuo niti bio ranjen. Samo nek tako ostane. Jer imigrantska kriza je tek započela, a čini se da i u Majci Europi polako dolaze svijesti da problem treba riješiti tamo gdje je nastao. Uključiti se u rješenje rata u Siriji i pomoći Grčkoj i Italiji u stvaranju velikih imigrantskih prihvatilišta u kojima bi se ova seoba naroda mogla prihvatljivije iskontrolirati.

Imigrantska kriza (6): Imigranti pod hrvatskim prozorima

Ovaj ogled o imigrantskoj krizi koja se prelila i u Hrvatsku bit će kratak, jer će pravi događaji tek uslijediti, a kriza ni izdaleka nije kulminirala.

Koliko vidim, dosad sam sve točno predvidio, ali ne znam treba li mi biti drago zbog toga. Mislim da ne. Da probamo predviđati dalje.

Danas ujutro u Hrvatskoj je navodno bilo oko 11 tisuća imigranata. Početkom trećeg dana imigrantske krize Hrvatska je već zatvorila sve granične prijelaze prema Srbiji osim onoga na Bajakovu. Od prvobitnih veličanstvenih najava premijera Milanovića i njegovih suradnika o tome kako ćemo humano postupati s imigrantima za razliku od nehumane Mađarske i njezinog premijera Orbana, i kako nećemo zatvarati granicu niti dizati ikakve "neeuropske" zidove, nije ostalo gotovo ništa. Već drugi dan krize, nakon što su imigranti pregazili našu istočnu granicu i razvalili policijsku organizaciju u Tovarniku, počelo se govoriti o mogućem angažmanu vojske. I dok vlada govori da je stanje ozbiljno, ali pod kontrolom, predsjednica Kolinda opravdano brine zbog sigurnosne situacije, u kojoj se velik broj nepoznatih ljudi bez dokumenata šeće Hrvatskoj kako mu je volja. Muko moja...u Tovarniku ljudi strijepe od nepreglednih kolona imigranata pod prozorima, a djeca se boje ići u školu. Pa što su to naši vladajući "genijalci" očekivali? Nekoliko stotina izbjeglica dnevno? Što su radili tijekom nekoliko zadnjih mjeseci?

Loše planiranje i pogrešne procjene situacije gotovo su povijesni nedostatak svih struktura i vlasti koje su ikad upravljale Hrvatskom, a to se u slučaju imigrantske krize pokazalo u svom svojem jadu. Povjerenje u strana obećanja već je ušlo u uzrečice poput "hrvatska naivnost", pa nije čudno da je premijer potpuno pogrešno vjerovao kako će imigranti kroz Hrvatsku samo protutnjati u tranzitu prema Zapadu. Sad, kad su Slovenci i Mađari zatvorili granicu, a imigrante kane propuštati na Zapad samo na kapaljku, to ljudsko more morat će se zadržati kod nas mnogo dulje nego što je itko očekivao. Svojim dociranjem o tome kako moramo poštivati europska pravila o azilu i lijepo registrirati sve imigrante inače će nam ih redom vratiti (kako je Slovenija već započela), Zapad nam daje do znanja da nas je otpisao, da nam neće pomoći, i da se trebamo pobrinuti sami za sebe. Lijepo. Već drugi dan je Hrvatski Crveni Križ ispraznio sva skladišta, i vlada mora uskočiti s robnim rezervama da bi se imigranti uopće mogli prehraniti. I tu se pokazala još jedna loša osobina Hrvatske: naivno i gotovo servilno ponašanje prema Njemačkoj. Iako Europska unija nije prihvatila prijedlog o kvotama, naši političari i mediji govore o njima kao o gotovoj stvari, kao da je Hrvatska obvezna postupati prema kvotama bez obzira što nisu donesene.  Doista imaju pravo neki koji kažu da Hrvatska ne može i neće artikulirati svoje nacionalne interese jer ionako ima njemačke. Uvijek smo revno provodili njemačku volju, kako u oba svjetska rata, tako i sada. Pa vjerojatno zato ministar unutarnjih poslova govori da Hrvatska ne slijedi politiku Viktora Orbana, nego Angele Merkel. To treba zapamtiti, jer je i prije zatvaranja graničnih prijelaza govorio drukčije. Bude li na kraju Hrvatska morala slati vojsku na granicu i graditi "plot" poput Mađara, time će trebati osvježiti ministrov životopis, i to tako da se takva blamaža nikad ne zaboravi doklegod postoji Hrvatska.

Čini se da se za imigrante bolje pripremio Zagreb, ali i tu treba spomenuti diletantsku izjavu gradonačelnika Bandića odn. njegov poziv Zagrepčanima da prime imigrante u svoje domove, jer da će i on primiti dvije obitelji u svoju vikendicu. Tek tako, bez sigurnosne provjere? Misli li on da je i danas moguće "zaustaviti taj Reuters" i da ljudi nemaju informacije o tome što se tu zapravo događa? Kao da nije poznato da su primjerice u Libiji ispraznili nekoliko tamošnjih zatvora, zatvorenike lijepo ukrcali na brod, i pravac Italija i Europa? Kamo nestadoše sirijski zatvori i njihovi stanovnici, da nisu možda u Assadovoj predsjedničkoj palači? Predsjednica Kolinda vjerojatno ima bolje savjetnike, pa je odmah izrazila bojazan zbog rušenja istočne granice i pogoršanja sigurnosne situacije koja je neizbježna, ako država dopusti da se zemljom šeću nepoznati stranci koji nigdje nisu evidentirani.

I za kraj: Hrvatska vojska ima nešto više od 16 tisuća pripadnika. Ne znam točno koliko policije imamo, ali možda oko 6 do 10 tisuća. Imigranata je već sada više od 11 tisuća, a tek su krenuli. Pitanje je vremena kada će krenuti preko Bosne i naše duge rastegnute granice. Prema vojmnome analitičaru Igoru Tabaku ne bi bilo čudno da nam ih u zemlji začas osvane i stotinjak tisuća. Tko će to tada čuvati? Tad nećemo imati jedan Tovarnik, nego desetak njih, a o ilegalnim prijelazima da ne govorim. Jedino rješenje-ukoliko ne želimo da se tisuće nepoznatih ljudi našetava hrvatskim gradovima i selima bez ikakve kontrole-bit će žurno formiranje pričuvne vojske ili domobranstva radi kontrole prijelaza, jer za nadzor granice s BiH nemamo dovoljno ljudi. Sve to moglo bi se dogoditi do kraja godine, ali kako imigranti pristižu, bojim se da neće biti dovoljno vremena. Neki uspoređuju sadašnji izbjegličku krizu sa stanjem 1991. i 1992, ali i to je predvidiv medijski trik imigracijskom lobija. 1991. Hrvatska je imala mnogo više sredstava za pomoć izbjeglicama i za zaštitu vlastitog teritorija, a i izbjeglice su slušale naputke vlasti i nisu lutale po zemlji bez nadzora. Sav tadašnji muški naraštaj prošao je u JNA vojnu obuku i zato je bilo lako postrojiti brojčano snažnu Hrvatsku vojsku, bez prevelikih izdataka za osnovnu vojnu obuku. Imali smo i organiziranu civilnu zaštitu s velikim ratnim zalihama, i to nam je pomoglo preživjeti teške ratne godine, organizacijski sve izdržati, primiti pola milijuna izbjeglica i osigurati da nitko tijekom rata ne bude gladan. Danas od toga nemamo gotovo ništa, a kriza je na svoj način opasnija i podmuklija nego ona ratna, iako ne padaju bombe niti itko puca. Na sreću još uvijek imamo dovoljan broj branitelja koji su u još uvijek zadovoljavajućoj tjelesnoj kondiciji da uskoče u pomoć i ponovno učine ono što su činili u ratu-obrane naše granice, ali i pomognu u humanitarnom zbrinjavanju onih izbjeglica kojima je pomoć doista potrebna.