petak, 25. studenoga 2016.

O novim religijskim pokretima i sektama u Izraelu

U češkom časopisu Dingir  22. lipnja 2015. objavljen je razgovor s Rachel Lichtenstein, voditeljicom Izraelskog centra za žrtve sekti[1], iz kojeg možemo doznati mnogo toga zanimljivog i nepoznatog o novim religijskim pokretima u toj zemlji. Razgovor je aktualan osobito stoga, što je u Izraelu ove godine na temelju negativnih iskustava i skandala s pojedinim novonastalim vjerskim skupinama predložen zakon koji bi trebao strože regulirati njihovu aktivnost[2]. Razgovor s Rachel Lichtenstein vodio je suradnik časopisa Dingir Tomáš Novotný.[3]

Želimo ograničiti moć duhovnih vođa

Pitanje autoriteta vođe je temeljno za prosudbu pojedinih religijskih zajednica koje se uvriježeno naziva sektama.[4] Rachel Lichtenstein (*1979), voditeljica Izraelskog centra za žrtve sekti, u razgovoru izjavljuje da je potrebno odrediti tvrdi li vođa vjerske skupine da jedino on posjeduje i navješćuje istinu. Opširnije informacije o radu Centra moguće je pronaći na njegovoj web stranici http://www.infokatot.com.

Možete li za početak predstaviti organizaciju kojoj ste na čelu?

Rachel Lichtenstein
Centar za žrtve sekti djeluje u Izraelu od 2006. godine s ciljem upoznavanja javnosti o području štetnih skupina i pomoći žrtvama sekti i njihovim obiteljima. Pruža im potporu koja obuhvaća terapeutsku i pravnu pomoć ovisno o tome u kojoj im je mjeri potrebna. Centar pruža javnosti informacije o porobljivačkim sektama putem odgoja i pojašnjavanja, organizira seminare i predavanja o toj temi za studente, terapeute, istraživače i široku javnost. Neprestano komunicira sa elektroničkim i tradicionalnim sredstvima javnoga priopćavanja i objavljuje informacije o sektama i njihovim prekršajima (nepravosti) u izraelskim medijima-radiju, televiziji i časopisima. Centar ima svoju web i facebook stranicu na kojima je moguće pronaći mnogo podrobnih informacija o vjerskim skupinama koja imaju obilježja sekti.

Tko financira vašu djelatnost? Dobivate li sredstva prema projektima ili imate državnu potporu?
Prije svega moram reći da veliku većinu naših aktivnosti provode volonteri posve besplatno.  Stručne i redovite aktivnosti financiraju pak privatni donatori i razne zaklade iz Izraela i inozemstva, a dobivamo i malu pomoć države. Izraelska vlada tek je tijekom posljednjih triju godina shvatila da doista postoji problem koji se zove „sekte“. A tek je 2013. godine odlučila usmjeriti dio proračunskih sredstava za pomoć u tome području.

Postoje li kakve izvorne izraelske sekte?
U Izraelu postoje sekte koje su pristigle iz inozemstva, ali većina naših skupina takvoga tipa je „Made in Israel“, iako su zasnovane na nekom već prije poznatom naučavanju, doktrini ili ideologiji.  Ljudi dolaze u sekte tražeći nekakav duhovni put, kojeg im voditelj predstavlja kao Hare Krišna, budizam, hinduizam, kršćanstvo ili judaizam. Međutim, čim vjernik uroni dublje u sektu, obično se pojavi devijacija odn. otklon od izvornog puta i vjere, i to tada kada voditelj počne koristiti psihološke manipulacije kako bi u vjernika izazvao ovisnost i porobio ga.

Postoje li kakve specifičnosti u izraelskim sektama?
U Izraelu djeluje oko 80 raznih sekti s desecima tisuća članova. Članovi doživljavaju iskorištavanja, i to duševna, tjelesna, ekonomska, pa ponekad i spolna. Voditelji sekti programski iskorištavaju članove i manipuliraju raznim psihološkim tehnikama, ali i samim vjerskim naukom, kako bi ovladali članovima i izvukli ih iz njihove prirodne sredine, oslabili ih i porobili. Tijekom posljednjih godina zaslugom i našeg Centra otkriven je i raspušten niz sekti u Izraelu: sekta Goela Ratzona[5], Makom laChalom  [Mjesto sanjarenja], sekta HaItaka i poligamna sekta iz Jeruzalema.

U Dingiru smo 2014. godine pisali o Goelu Ratzonu. Međutim, nisam siguran da naši čitatelji znaju za ostale sekte koje ste naveli. Možete li nam ih ukratko opisati?
Filozofsku sektu s obrazovnim programom Haltaka vodio je Šaj Abrahamov. Predstavljao se kao obrazovni savjetnik. Razni roditelji dolazili su k njemu po savjete. Da bi savjetovanje bilo uspješno, Abrahamof je zahtijevao da ga upoznaju sa svim članovima obitelji. Tvrdio je da će obrazovanje djece biti uspješno samo ako on pomogne bračnim partnerima, pa i široj obitelji. S vremenom se pokazalo da kontrolira te obitelji koje su postale jako ovisne o njemu. Odlučivao je u svemu umjesto njih, duševno ih je iskorištavao, zahtijevao velike novčane iznose, pa čak se upustio i u tjelesno iskorištavanje. U sklopu svoje savjetodavne djelatnosti zahtijevao je da se djecu tjelesno kažnjava, primjerice batinanjem, višesatnim vezivanjem za stolac, izgladnjivanjem, sprječavanjem izvršavanja tjelesnih potreba i slično. Kada se otkrilo da je tjelesno iskorištavao djecu, pokrenule su se državne službe, a izraelska policija je locirala članove skupine i mnoge od njih zajedno s Abrahamofom uhitila. Abrahamof je nakon jednog dana u zatvoru počinio samoubojstvo i tako izbjegao sudski proces.

Jeruzalemska poligamna sekta prema strukturi nalikuje sekti Goela Ratzona, ali je okrutnija. Voditelj te sekte, bivši ortodoksni rabin, okupio je oko sebe skupinu hasida[6]i vodio ih svojim putem. I tako se tijekom nekoliko godina oženio sa šestoro žena i imao s njima djecu. Kad se trebao oženiti sedmom ženom, koja je s njime živjela već dvije godine, nešto joj se nije svidjelo i pobjegla je od njega. Kad je bila već tri mjeseca izvan sekte, shvatila je da mora stvar prijaviti. Povezala se sa mnom i rekla mi: „Mislim da sam bila u sekti, želim doći i svjedočiti o tome.“ Sastala sam se s njome za nekoliko sati i već na prvom sastanku doznala da se u toj sekti događaju šokantne stvari-iskorištavanje, batinanje, hladne kupelji, mučenje izgladnjivanjem...Ta sedma žena mi je rekla tek dio stvari, da bi odjednom zastala i rekla mi: „To je komplicirano...sigurno tamo ima iskorištavanja, i zato sam tu, ali treba biti svjestan da se tamo događaju i dobre stvari.“ Poznata nam je ta podvojenost članova sekti, složenost problema i psihološke poteškoće koje doživljavaju oni koji žele napustiti sekte poput ove o kojoj govorim. I tako, korak po korak, pojasnila sam joj da mora podnijeti prijavu policiji unatoč „dobrim stvarima“ na koje misli. „Sedma žena“ prijavila je sve policiji. Zahvaljujući tome započela je tajna i profesionalno vođena policijska istraga koja je dovela do uhićenje voditelja sekte i njegove osude na 26 godina zatvora.

Sekta Makom laChalom raspuštena je bez policijske intervencije. Voditelj sekte, Ofer Bareket, bivši je šaman, i sekta je bila utemeljena na šamanizmu. Njeni članovi napustili su svoja prvobitna prebivališta i svi su živjeli u iznajmljenoj kući i radili za sektu. Unutar sekte postojali su interni „kružoci“ koji su trajali duge sate tijekom noći. Tijekom njih je voditelj zahtijevao od vjernika da ispovijedaju svoje osobne stvari, ponižavao ih je, odlučivao umjesto njih, miješao im se u život, zavađao ih međusobno i tako dalje. Tijekom vremena svi su bili sve ovisniji o voditelju sekte, i na kraju nitko nije mogao ništa napraviti bez njegove privole. Primjerice je za odlaza s djecom na more trebalo dobiti dozvolu od Ofera Bareketa. Mnogo vjerničkih novaca završilo je u njegovim džepovima, a vjernici su prodavali kuće i automobila kako bi sekti priskrbili nova i nova financijska sredstva. Njihova djeca prestajala bi pohađati škole, a gotovo nisu smjela napustiti sektinu kuću i dvorište. Svi su također prekinuli kontakte sa svojim obiteljima i nisu ih smjeli niti posjećivati. Nakon što je naš Centar prikupio mnoštvo materijala o sekti i o okrutnom iskorištavanju njezinih članova, upoznali smo ministarstvo školstva da postoji skupina roditelja koja ne šalje djecu u škole. U Izraelu naime postoji Zakon o obveznom obrazovanju, i svaki roditelj je obvezan slati svoje dijete starije od šest godina u odgovarajuću obrazovnu ustanovu. Materijale smo pružili i sredstvima javnog priopćavanja. Oni su ih objavili. To je izvršilo izniman pritisak na sektu koji je voditelja doveo do odluke da se pokupi i napusti vjernike, nakon što im je rekao: „Tko želi, može ići sa mnom, ali ja ovdje ne mogu više ostati.“ Međutim, vjernici ga nisu slijedili. Ostali su gdje jesu i nastojali shvatiti zašto se sekta raspala. Tijekom nekolikih dana nisu bili u kontaktu s voditeljem, i počeli su se osvješćivati, jedan po jedan, od prvog do posljednjeg. Nakon nekog vremena napustili su sjedište sekte i započeli slobodan i samostalan život.

Vidio sam na vašoj web stranici da dijelite besplatnu literaturu. Kakav najvažniji savjet dajete čitateljima?
Ono što mogu savjetovati ljudima da izbjegnu sekte je-informiranje. Obaviještenost o djelovanju sekti pomaže ljudima prepoznati te skupine odmah na početku. Imamo iskustva s ljudima koji su o svemu tome već nešto znali. Oni su se priključili nekoj sekti, uskoro ustanovili da su upali u destruktivnu skupinu, i nakon nekolikih tjedana je napustili. Vrlo važan znak za prepoznavanje karaktera sekte je prepoznavanje stajališta njenoga voditelja, tvrdi li on da jedini posjeduje i govori istinu. Ukoliko govori da je učitelj najboljeg puta u ideologiji koju naviješta.  Ako je tome tako, tada treba biti jako oprezan, ili je čak bolje ustati i otići. Pravi voditelj može vam reći da je religija koju naviješta ona prava, ali također treba reći da postoje i mnogi drugi koji vas mogu voditi u toj ideologiji, da ne ovisi sve o njemu.

Postoji li u Izraelu kakav zakon protiv sekti?
U Izraelu ima dosta sekti, ali kao ni drugdje u svijetu ne postoji poseban zakonski okvir koji bi regulirao njihovo djelovanje, pa tako niti mogućnosti da se članovima sekti izravno pomogne. Članovima sekti može se pomoći tek ako se dokaže kriminalna aktivnost sekte, ili ako koji član prijavi njezine aktivnosti policiji. Tada može započeti istraga koja može završiti raspuštanjem sekte kao u slučaju skupine Goela Ratzona. Trenutno u Izraelu ne postoji zakon protiv sekti. Naš Centar između ostaloga nastoji stvoriti lobističku skupinu u parlamentu koja bi nastojala osmisliti i predložiti odgovarajući zakon. Taj bi trebao ograničiti štetne sekte, ali istodobno ne dovesti u pitanje slobodu vjeroispovjesti, bogoslužja te osobnu slobodu.

Je li moguće stvoriti ikakav zakon protiv sekti, a da on ne ograniči slobodu vjeroispovjesti?
Možda sam naivna, možda nisam dovoljno istraživala, ali nakon osam godina bavljenja tom problematikom uvjerena sam da može postojati zakon protiv sekti koji neće povrijediti slobodu vjeroispovjesti. Možda se neće zvati Zakon protiv sekti. Možda će to biti nešto neizravno poput Zakona o porobljavanju, kojeg su pokušali koristiti na sudu u slučaju Goela Ratzona. U tom slučaju nisu uspjeli, ali će možda uspjeti drugi put. Optimistična sam i vjerujem da će doista jednom doći dan kad ćemo to doživjeti. Možda mi svi, sve organizacije na svijetu koje se bave sektama, trebamo se povezati i zajedno razmisliti kako stvoriti takav zakon koji neće povrijediti slobodu vjeroispovjesti. Upravo zato što je za svakog od nas važna neka druga religija, moramo zajedno izazvati promjenu u razmišljanju, i shvaćanje da nitko od nas ne želi nanijeti štetu nijednoj drugoj religiji. Međutim, svima nam je stalo da se ograniči moć i utjecaj opasnih duhovnih vođa.

Preveo i bilješkama popratio Lucijan Antun.



[1]I.C.V.C. – The Israeli Center for Victims of Cults, http://www.infokatot.com. Centar je član FECRIS-a, Europske federacije centara za istraživanje i informiranje o kultovima i sektama, http://fecris.org/.
[2] v. Jillian SEQUEIRA: Israeli Battle Against The Cults, Lawstreet Media, http://lawstreetmedia.com/issues/world/israels-battle-dismantle-cults-inspiration-rest-world/, 3.8.2016.
[3] Doc. ThDr. Tomáš Novotný (*1952) je bibličar i religionist, diplomirao na Evangeličkom teološkom fakultetu u Pragu. Predaje na katederi filozofije Filozofskoga fakulteta sveučilišta u Ostravi.
[4]pojam „sekte“ koristi se u izvornome tekstu, pa ga zato ovdje ostavljamo u takvom obliku
[5]Goel Ratzon (1950*) bio je vođa poligamne sekte u Tel Avivu, osuđen 2014. godine na 30 godina zatvora zbog porobljavanje, poligamije, silovanja i drugih prijestupa. V. Goel Ratzon, http://he.wikipedia.org/wiki/גואל_רצון
[6]hasidi-ogranak odn. sljedba u judaizmu nastala u Istočnoj Europi u 17.stoljeću

srijeda, 23. studenoga 2016.

Zagonetka zvana Donald Trump


Neočekivana pobjeda milijunaša Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima zaprepastila je čitav svijet, koji je-kako se čini-uglavnom očekivao sigurnu pobjedu Hillary Clinton i nastavak dosadašnje američke politike. Nakon početnoga šoka tečaj dolara je skočio u nebesa, a o Trumpu i njegovim predsjedničkim planovima ne prestaje se pisati, govoriti, a ponajviše nagađati. Neki kršćani prikazuju ga gotovo kao kakvog deus ex machina, spas u zadnji čas pred nadirućim valom agresivne sekularizacije i „nježnog“ preodgoja cijelog društva koje je provodio obamsko-klintonovski raspoložen politički i medijski establishment. Trump najavljuje suzbijanje radikalnog islamizma i stabilizaciju odnosa između svjetskih velesila, povratak američkih poduzeća iz inozemstva u SAD, otvaranje milijuna novih radnih mjesta i sve potrebne mjere kako bi Amerikanci ponovo bili prvi i najbolji. Da sam Amerikanac, vjerojatno bih rado čuo takvo što, a izvjesno i glasovao za Dona. To je učinila i većina katoličkih birača, iako se ne bi moglo reći da je papa Franjo barem prije izbora bio oduševljen republikanskim kandidatom zbog njegove odbojnosti prema primanju imigranata[1]. Pa i kao Europljanin navikao sam na to da je snažna Amerika jamac europske stabilnosti i blagostanja.

Očito trebamo pričekati da se Trumpova možebitna kvaliteta očituje djelima, jer-kako reče Isus - svako dobro stablo rađa dobrim plodovima, a nevaljalo stablo rađa plodovima zlim. Ne može dobro stablo donijeti zlih plodova niti nevaljalo stablo dobrih plodova.  (Mt 7:17-18). Može li on doista postati dobar predsjednik? Bilo bi dobro da može, i trebamo se svi tome nadati. U suprotnome bi SAD mogle dospjeti na put propadanja, a svaka propadajuća velesila može postati opasna za okolicu poput Njemačke nakon 1. sv. rata. Toga je sigurno svjestan Obama, kada je u više navrata naglasio da Trumpu treba dati priliku. Ovaj se već u karijeri dokazao kao čovjek velike radne energije sposoban donositi brze i teške odluke, ali jedno je voditi vlastito poduzeće u kojem može dijeliti otkaze kako želi, a drugo svjetsku velesilu u kojoj to ipak ne ide tako. Čini se da Trump toga postaje svjestan, jer u svojim izjavama izravno ili neizravno sve više odstupa od pojedinih najava iz izborne kampanje. Utihnuo je o gradnji zida na meksičkoj granici, primjerice. Po svemu sudeći neće niti Hillary tjerati pred sud. Ukratko, ne stoji iza svega što je govorio prije izbora. A to nije dobar znak, iako ne mora nužno biti fatalan. Znak govori da Trump barem u ovom trenutku nema razrađen program, da je sklon improviziranju kako bi stekao popularnost, da u njegovu „projektu“ postoje praznine i površnosti, i da mu u svoj toj priči nedostaje stanovite dubokoumnosti potrebne da bi političar postao državnik. Nedostaje tzv. filozofije vlasti. Pitanje glasi: koliko je moguće pouzdati se u vođu takvoga profila? Hoće li on moći evoluirati i sazreti u dovoljnoj mjeri, kada se od nekog u njegovoj životnoj dobi teško može očekivati prilagodljivost? Nadajmo se da će to ipak proteći dobro. Možemo „Jenkijima“ zamjerati koješta, ali svijet i dalje treba kreativnu i požrtvovnu Ameriku koja je spremna priskočiti u pomoć uvijek kad zatreba (ali ne kad ne treba, jer to zna biti na štetu stvari).



[1]http://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/papa-franjo-u-ratu-s-trumpom-taj-covjek-nije-krscanin-trump-izgubio-zivce-jos-ce-se-on-moliti-da-ja-budem-predsjednik-kad-isis-napadne-vatikan/101326/

utorak, 22. studenoga 2016.

Biti bez ljubavi

Možda ste nešto slično već negdje pročitali, ali usudio sam se malo preraditi i staviti svoju verziju.


Vjera bez ljubavi čini nas fanatičnima,
Poslušnost bez ljubavi čini nas robovima.
Inteligencija bez ljubavi čini nas oholima,
Pravednost bez ljubavi čini nas nemilosrdnima.
Mudrost bez ljubavi čini nas ciničnima,
Ljepota bez ljubavi čini nas osamljenima.
Jednostavnost bez ljubavi čini nas banalnima,
Poduzetnost bez ljubavi čini nas bezobzirnima.
Snaga bez ljubavi čini nas slijepima,
Oštroumnost bez ljubavi čini nas proračunanima.
Znanje bez ljubavi čini nas nepodnošljivima,
Neporočnost bez ljubavi čini nas licemjernima.
Život bez ljubavi nema smisla.
Ali, život u ljubavi ima kao plod sreću i radost.

(Pravi autor nepoznat)

utorak, 1. studenoga 2016.

Svete misli bl. Ivana Merza uz blagdan Svih svetih

Na današnji dan Svih svetih, u potrazi za mudrim izrekama i mislima svetaca, prisjetio sam se zapisa iz dnevnika Bl. Ivana Merza(1896-1928) nastalih tijekom njegovoga sudjelovanja u prvome svjetskome ratu. Merz[1] je 1916. godine bio mobiliziran u austro-ugarsku vojsku. Završio je tečaj za vojne časnike, a nakon toga ga je zapovjedništvo uputilo na talijansku bojišnicu gdje je ostao do 1918. godine i kraja rata. Strahote koje je doživio na bojišnici nisu omele njegov put k svetosti, o čemu govore i njegovi zapisi.

Fonzaso, 5.II.1918.

„Boga zaboraviti nikada! Težiti neprestano za ujedinjenjem s njime. Svaki dan — ponajbolje zoru — upotrijebiti sat jedino razmišljanju, molitvi, i to po mogućnosti u blizini Euharistije ili kod sv. Mise. Taj sat mora da bude izvor dana... U tome satu se moraju da stvore planovi za budući dan, tu se svlada sva slabost. Bilo bi grozno, kada ovaj rat ne bi imao nikakove duševne koristi za me! Ne smijem onako živjeti, kao što sam prije rata živio, moram započeti novi preporođeni život u duhu novog spoznanog katolicizma. Jedini Gospodin neka mi pomogne, jer čovjek sam od sebe ne može ništa!

Fontana Secca, 19. VI. 1918. 21 g. i 6 mj.

…Ležao je ovdje jedan teško ranjeni talijanski časnik. But mu je bio poput pršuta razrezan; jaukao je i roktao od boli. "Quanto male Manfredi" opetovao je po 20 puta... Više od sata je tako uzdisao. Dadoh ga prenijeti nazad do kote 1580, gdje bijaše jedan mali "Hilfplatz"[2]. Neću nikada zaboraviti njegov zahvalni pogled, stisak njegove krvave ruke. Bijaše krasan mladić. Učiniti djelo ljubavi čovjeku što trpi najveća je stvar na ovoj zemlji. Temelj je to svakog duševnog života.

Zastala je ofenziva[3]. Vele iz političkih razloga. Karakteristično je za nered što vlada u Austriji. Talijanski su rovovi puni naših mrtvaca. Grozne su slike. Grozan smrad. Jarci su im duboki, slabi i neuredni. Boravišta su vlažna, kaverne[4]slabe. Vele da je Krndelj pokopan u Rosanu. Strahota! Ono nasmijano lice, puno idealizma i života, da nas je za tren oka ostavilo?! Bože, smiluj mu se!

Monte Solarol, 25.VI.1918.

Grijeh je povod najvećim katastrofama čovječanstva. Smisao života jest mysterium crucis - tajna križa. Moram, dakle, biti zadovoljan svojim sadašnjim stanjem. No odviše je teško robovati sistemu koji radi o glavi čovjeku i njegovim idejama...

Bože, plamenom svoga milosrđa sažeži parazite grijeha, da dobar i svet stupim u Te.
Zahvaljujem molitvi moje majke i svojih zlatnih prijatelja što živim.

Solarol, u kaverni, 13. VII. 1918. 21 g. i 7 mj.

Granata je dohvatila našu baraku; Šimi odbilo glavu, Šobrta i druge teško ranilo, a Klapca je diglo u zrak i bacilo ga je za nekoliko metara. Gledao sam gdje aktivni kapetan, 40-godišnji muž plače što je izgubio momke. I drugi bijahu svi zaprepašteni. Zahvaljujem molitvi majke i mojih zlatnih prijatelja što živim, jer ja - iako mnogo mislim na Boga - zapravo malo molim. Po cio dan ležim u kaverni, nešto jedem, pomalo pišem, pa se ne mogu sabrati i zaroniti u ogromno mistično more.

Neki dan vidjeh svećenika; najradije bih poljubio ruke koje držahu Krista u rukama. Trebam li zaželjeti bolje dane, kada ću i ja onamo kuda je Šimo otišao? O, Bože, da sam već kod Tebe najbolje bi bilo! Sažgi plamenom svojega milosrđa sve parazite grijeha što su se usukali u moju dušu pa da dobar i svet stupim u Te; ili barem da u životu budem nadahnut svetom radošću i nadčovječnom voljom. Lako je pisati, ali teško je sveto živjeti.



[1] Više o Bl. Ivanu Merzu na stranici http://www.udrugaivanmerz.hr/ivan-merz-biografija.php
[2] previjalište
[3] bila je to neuspješna ljetna ofenziva na rijeci Piavi, posljednja navalna operacija austro-ugarske vojske u 1. sv. ratu. Obustavio ju je sam car Karlo vidjevši da unatoč velikim gubicima nema izgleda da se postigne očekivan uspjeh.
[4] podzemna boravišta za vojnike zaštićena od topničkih i zrakoplovnih napada

petak, 21. listopada 2016.

Imigrantska kriza (10): Plači, Europo!

I dok hrvatski mediji uglavnom mudro šute o tome što se događa s imigrantima dospjelima u Majku Europu, neke statistike govore same za sebe dovoljno, čak i previše.

Njemačka statistička studija kriminaliteta Kriminalität im Kontext von Zuwanderung (Kriminalitet u svezi s imigracijom) obrađuje policijske izvještaje iz 13 saveznih njemačkih država za godinu 2015. Statistika navodi samo prijavljena kaznena djela i ne obuhvaća statističke podatke iz Hamburga niti iz Sjeverne Rajne-Vestfalije, najnapučenije njemačke savezne države koja ima najveći broj imigranata. To znači da ne obuhvaća niti napade u Koelnu do kojih je došlo tijekom dočeka Nove godine.

Prema navedenoj statistici imigranti su počinili 208.344 kaznenih djela, što je porast od 80% u odnosu prema istome razdoblju 2014. godine. To znači prosječno 570 kaznenih djela počinjenih imigrantima u jednome danu! [1]

Nije Njemačka jedina zemlja koja nije u stanju izići na kraj s imigracijom. 1975. godine švedski je parlament jednoznačno odlučio promijeniti do tada homogenu Švedsku u multikulturno društvo. O "uspješnosti" toga pokusa govore rezultati nakon 40 godina: kriminalitet je porastao za 300%, ali zato broj silovanja čak za 1472%! Švedska je na drugom mjestu u svijetu prema broju silovanja nakon južnoafričkog Lesota! U statističkom pregledu Ujedinjenih naroda iz 2012. godine Švedska je zauzela neslavno prvo mjesto s gotovo dvaput više silovanja od drugoplasirane Jamajke.[2]

Pa si ti misli…





[1] https://www.welt.de/politik/deutschland/article152320433/Zuwanderer-aus-diesen-Laendern-begehen-viele-Straftaten.html
[2] https://en.wikipedia.org/wiki/Rape_statistics#/media/File:Rape_rate_per_100,000_-_country_comparison_-_United_Nations_2012.png





ponedjeljak, 8. kolovoza 2016.

Što je prešutio Henry Kissinger

https://www.google.hr/search?q=wiki+commons+henry+kissinger&biw=1280&bih=566&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ved=0ahUKEwjVps-Dj7LOAhVEiywKHQpkAq8QsAQILQ#imgrc=zERbgGbiwYcxoM%3A
Henry Kissinger
Upravo dovrših čitanje Svjetskog poretka Henryja Kissingera[1][Školska knjiga, Zagreb 2015.]. Vrlo zgodno štivo za amaterskog ljubitelja povijesti poput mene. Neću se ovdje upuštati u prikaz knjige, jer su to već učinili drugi[2], pa tek nekoliko natuknica i zapažanja.

Kissinger se u svojoj knjizi bavi različitim povijesnim modelima uređenja međudržavnih odnosa, s time da kao referentnu točku za njihovu međusobnu usporedbu uzima koncepciju zasnovanu na Vestfalskom miru 1648. godine. Taj je sporazum postao temeljem kasnije europske realpolitike i načela ravnoteže snaga među ključnim europskim državama. Jedan od ključnih elemenata te koncepcije je nemiješanje u poslove i unutarnje uređenje drugih država. U pitanje su ga dovele Sjedinjene Američke Države svojim naglaskom na većoj moralnosti politike kao takve, što je dovelo do njihova nastojanja da svojim neprijateljima, poput carske Njemačke u 1. sv. ratu, nakon pobjede nametne napredniji i pravedniji model vlasti iz američke perspektive.

Kako se građa knjige razvija, Kissinger se sve više usredotočuje na suvremene svjetske izazove takvome američkom poimanju izvoza vlastitih vrijednosti-pluralističke demokracije i slobodnoga tržišta-u cijeli svijet. Osobito mu je draga tema način i proces donošenja odluka u vrhu političke vlasti, što je područje u kojemu je i sam godinama sudjelovao i uvelike pridonosio. Izvrsnim mi se čini njegov prikaz posljedica digitalne i informatičke revolucije na ubrzanje procesa donošenja političkih odluka, što u slučaju nedovoljno spremnih političkih vođa može dovesti do fatalnih pogrešaka i odabira pogrešnoga lijeka za itekako opasnu bolest. Ukratko, političari u odlučivanju mogu pasti u napast donositi odluke isključivo na temelju analize podataka, a ne vlastitoga promišljanja i osmišljanjava kvalitetnih strategija.  Primjer tomu su facebook revolucije koje idu pod rukom s tzv. novom diplomacijom. Ona smatra da Zapad treba reagirati i podržati tako izražene prosvjede javnosti kao znak očiglednog stajališta većine društva, a ne promišlja dovoljno uzroke, posljedice i motivacije tih prosvjeda. Tako se može dogoditi da Zapad, podržavajući navodnu većinu stanovništva, ne primijeti prikrivene džihadističke pokretače društvenih nemira i neizravno bez pravilnog promišljanja podrži džihadiste misleći da se radi o nevinom i čistom prosvjedu protiv tiranske vlasti.

Kissingerova knjiga čita se lako i ugodno unatoč njegovoj akribičnosti, ali na prvi pogled se može uočiti jedan krupan nedostatak kojeg se nikako drukčije ne može objasniti osim namjernim autorovim prešućivanjem. Pisac prikazuje širenje američkog utjecaja u svijetu isključivo kao posljedicu američkog idealizma i stanovitog misionarskog zanosa nastalog na vjeri da će demokracija i slobodno tržište stvoriti uravnotežen svjetski poredak.  Pri tome u potpunosti prešućuje utjecaj krupnih korporacija na proces donošenja političkih odluka odn. činjenicu da je posljedica američkog ulaska u bilo koju zemlju bilo otvaranje tamošnjeg tržišta američkoj robi, poduzetnicima i kompanijama. Najočigledniji takav slučaj zbio se u Iraku nakon američke intervencije 2003. godine, kada su poslove na obnovi razorenog Iraka dobile ponajviše američke kompanije, te kompanije nekih zemalja koje su sudjelovale u američkoj koaliciji.[3]Niti jednom riječju ne spominje ulogu vojno-industrijskog kompleksa, a kamoli gospodarsku korist koju SAD imaju od prodaje oružja u svijetu (što jednako vrijedi i za druge zemlje izvoznice naoružanja). Kissinger bi sigurno mogao mnogo toga reći i napisati o toj temi. Zašto to nije učinio? To samo on zna. Svesti američku ulogu u svijetu isključivo na razinu spomenutog moralnog idealizma u politici jednako je jednostrano kao i tumačiti ekspanzijsko širenje ruskoga carstva isključivo osjećajem ugroženosti ili „turobnom ruskom dušom“ ruskih careva i kasnijih vođa te države. Od takvog znalca ipak bi čovjek s pravom očekivao više.

Ovdje bismo svakako morali nadodati i to, da Kissinger nije dohvatio brojne krizne pojave današnjega svjetskoga kapitalizma, od političke korupcije do organiziranog kriminala, koje itekako utječu na procese odlučivanja političara. Bujanje takvih pojava stvara u svakoj državi nered koji se prije ili kasnije može preliti i u njezine međudržavne odnose i tako poremetiti svjetski poredak kolikogod on bio primjereno osmišljen. To bi dakako i od Kissingera zahtijevalo barem još jednu knjigu, ali mislim da takvo što ipak ne možemo očekivati. To jednostavno nije njegovo područje. Stoga Svjetski poredak ne daje kompleksne odgovore na brojna pitanja o pravcu kretanja današnjega svijeta koja se postavljaju, nego je tek dio slagalice koju treba nadopuniti brojnim drugim sastavnicama. Ako je to uopće moguće.



[1]Henry Kissinger Biography [http://www.biography.com/people/henry-kissinger-9366016, 11.7.2016.]
[2]Robin MIKULIĆ, Cijenjeni profesor za Telegram o Kissingerovoj knjizi Svjetski poredak [http://www.telegram.hr/kultura/cijenjeni-profesori-za-telegram-o-knjizi-henryja-kissingera-svjetski-poredak/, 11.7.2016.]
[3]Naomi KLEIN, Doktrina šoka. Uspon kapitalizma katastrofe. [VBZ, Zagreb 2008]

četvrtak, 4. kolovoza 2016.

Imigrantska kriza (9). Tko bi doli, sad je gori...

Vrlo kratko o toj temi na temelju jednog današnjeg preuzetog komentara s interneta.

30.10.2015. Austrijski kancelar Faymann kritizirao je gradnju pogranične žičane ograde u Mađarskoj. Austrija se dogovorila s Europskom Unijom da neće poduzimati ništa slično.

11.4.2016. „Austrija je u ponedjeljak započela pripreme za gradnju žičane ograde na svojoj granici. Ograda će nastati na Brennerskom prijevoju, ključnom prometnom čvorištu na alpskoj granici s Italijom. Građevinski radovi trebaju završiti do kraja svibnja.“

A danas, 4.8.2016: „Austrijski kancelar: Zaustavimo pristupne pregovore s Turskom!“


Tko bi doli, sad je gori.
Gospode, kako se ovdje brzo smrkava!