282. dan. Zašto volim hitnu na KBC Sveti Duh

KBC Sveti Duh moja je najmilija bolnica (ako uopće postoji nešto takvo). Ne zbog izgleda, dapače, njena „nadoštukavana“ zgrada i mračni hodnici ne ulijevaju veselje u žile. Međutim, bolnica mi je razmjerno blizu, i u njoj sam dosad uspio riješiti svaki zdravstveni problem koji je zahtijevao bolničko liječenje. Uvijek sam imao sreće i s dobrim liječnicima kojih u toj bolnici ne manjka. Tako da se u KBC Sveti Duh osjećam prilično sigurno jer znam da neću otići neobavljena posla.

Otkako sam bolestan, pri pojavi bilo kakve tegobe idem na Hitnu pomoć u KBC Sveti Duh. S mojom dijagnozom uvijek me odmah prime i brzo riješe temeljnu obradu. Jedino na nalaze treba ponekad čekati više sati, što zna biti dosta zamorno (moj je rekord iznosio ravno 6 sati, ovakav s karcinomom). Međutim, istog dana imamo sve nalaze s očitanjima, i odmah možemo nešto početi poduzimati ako zatreba. Osobito ako se to dogodi u petak navečer ili u subotu.

Čekaonica je tipična „svetoduška“: mračna, s neudobnim sjedalima, klima uređajima koji ljudima pušu na glave i beskrajnim čekanjem. Imaju, doduše, aparate s hladnim i toplim napitcima, što je dobro. Za sjedenje na onim sjedalicama doista treba samozatajnosti i debela strpljenja. Međutim, osoblje odaje sasvim drukčiji dojam. Brzi, profesionalni, odmah spremni na pomoć pacijentu. Poznajem već tamo dosta liječnika s interne, tako da sam u Hitnoj skoro kao doma.

Svašta se u Hitnoj dogodi kada to čovjek ne očekuje. Sjedili smo jednom tako sa suprugom u toj čekaonici i čekali nalaze. Komentirali smo to što se tu vidi kao i visok profesionalizam osoblja, i složili se da bi medicinske sestre i liječnike trebalo platiti dvostruko u odnosu na ono što dobivaju sada. Učitelj u školi može pogriješiti i ponešto djecu pogrešno naučiti, ali zbog toga nitko neće umrijeti. U medicini je posve drukčije, tu je posljedica pogreške vrlo često smrt.

Uglavnom, svi su radili svoj posao. Odjednom: bum, tras, tres…razletjeli se liječnici i sestre prema sobi za reanimaciju. Odmah se osjetilo ozračje opće uzbune, i sve ostale aktivnosti kao da su se zaustavile. Reanimacija je trajala neko vrijeme. Ne znam kako je završila, liječnici ni sestre ništa nisu komentirali. Vrlo stresna stvar. Međutim, nitko od liječnika ni sestara nije niti zavrtio glavom u znak da mu išta u svemu tome ne odgovara.

Jedna od posljedica te krizne situacije je bila ta da je kasnilo očitanje naših nalaza, te smo na Hitnoj proveli sat vremena dulje. Ali, nema veze.

S KBC Sveti Duh imam još zanimljivih doživljaja. 2008. godine ležao sam na neurologiji zbog subduralnog hematoma. Malo po malo to su liječnici suzbijali, te sam se nakon nekih tjedan dana osjetih sposobnim šetati po bolnici. Šetah tako i šetah, i primijetih bolničku kapelicu. Uđem unutra, prekrižih se, kadli ono u kutu velika elektronička klavijatura. To valja iskušati, ne smijem griješiti dušu da ne probam.

Uključih tako klavijaturu i krene svirka, baš mi je bio gušt. Odjednom su u kapelicu ušla dvojica muškaraca i počela se moliti. Nisam znao tko su, pa sam za svaki slučaj maksimalno utišao klavijaturu. Nakon nekog vremena prišao mi je jedan od njih i upitao: „Jeste li naš pacijent, ležite li na kakvom odjelu?“

„Da, zovem se tako i tako, ležim na neurologiji. Nije bilo nikoga da ga pitam smijem li svirati ili ne, pa sam se osmjelio.“

„Samo nastavite svirati, tko svira, dvostruko moli. Ja sam Mladen Bušić, ravnatelj bolnice.“

O! To je doista bilo iznenađenje!  Ostadoh tako neko vrijeme svirati, a kad me umorilo, odoh u sobu.

279. dan. Pa po lojtrici gor', pa po lojtrici dol'.

Nisam dulje pisao jer sam se ovih dana našao u tipičnom žrvnju karcinomskih lažnih uzbuna, prividnih porasta temperature, pa nekako nisam imao volje. Na kraju sam završio na hitnoj, tamo su mi dali antibiotike za suzbijanje neke ne baš jasne upale koja se ne vidi dobro na rendgenu, ali ipak su poduzeli ono što je bilo najrazumnije.
Pijem ja tako cijeli tjedan te antibiotike i pijem, i bude mi bolje, ali su me i jako iscrpli. Ne samo to. Pogledam neki dan, a ono stolica promijenila boju i postala siva. Uzbuna, frka...to je sindrom karcinoma jetre, možda se bolest pogoršava. Kako nije ništa boljelo, odlučih da odemo na Hitnu u bolnici Sveti Duh sutradan. Tamo nas (mene i suprugu) utješiše da to ne mora biti nikakvo pogoršanje nego reakcija jetre na antibiotike. Na kraju je tako i bilo, i stolica poprima normalnu boju (joj, o kakvim stvarima pišem, ali iznimna je situacija, pa što sad...)
O čemu se radi? Borba s karcinomom je zapravo rat na duge staze u kojemu se možete svakog dana osjećati drukčije. Jednog dana ste poletni kao u najboljim svojim izdanjima, a dan nakon toga možete biti "truli" s kojekakvim sitnim probadanjima i slabostima ili izostankom apetita. Sve su to prirodne popratne pojave bolesti zbog kojih ne treba odmah dizati paniku. Kao što jedan izvrstan dan još ne znači da smo ozdravili, tako ni jedan "truli" dan ne znači da umiremo. Bogu hvala.
Danas je, recimo, prilično dobro. Zabavljam se izradom božićnih lanaca od kolaž papira, poslužit će kao poklončići. Nema veze što Advent još nije počeo.
Božji blagoslov svima koji ovo čitate.

260. dan. Ajmo malo na zrak!

Prekjučer sam bio kod svojeg onkologa da malo vidimo gdje smo i kakvi smo. Još uvijek nemam dovoljno kilograma za kemoterapiju, ali sam mu djelovao bolje nego zadnji put. Reče da sam življi i da mi koža ima bolju boju, te da je moj "umjetnički dojam" bolji. Kasnije mi je palo na um što se zbilo. Zadnji put smo se vidjeli u Institutu za tumore. On je kasnio iz bolnice Dubrava, te smo se sa ženom načekali malo dulje nego što smo očekivali, ali smo se ipak s njime našli. Vani je bio kišovito i hladno vrijeme, u čekaonici sam morao stajati, pa nije ni čudno da sam mu djelovao uvenulo. Zato smo se sada našli u mnogo boljim uvjetima svetonedjeljske Radiochirurgije. Dao mi je mnogo dobrih savjeta, a situaciju pratimo i dalje.

Nešto od tih savjeta odnosilo se na nužnost pojačanog kretanja tijekom dana. Dakle, trebao bih dnevno hodati vani po svježem zraku barem dvaput po pola sata, i postupno povećavati opterećenje. Uh, dugo nisam bio vani ako ne računamo dolazak u Radiochirurgiju, a snage baš i nemam. Ipak sam poslušao svojeg onkologa i danas prije podne krenuo u šetnju vani.

Muko moja! Kakav li napor s odijevanjem! Moram paziti da se polagano krećem, a osobito ruke ne smiju iznad glave raditi ništa brzo, jer to jako umara srce. Odijevam se ja tako brzinom osamdesetogodišnjaka, s mukom obuvam cipele. Sad ono najteže - staviti na sebe teški zimski oklop, jer je vani zahladilo. Uspijevam i u tome, te konačno krećem van.

Bože, nemam snage niti za "pola lule duhana". Molim te, nadoknadi mi silom svojeg Duha taj tjelesni nedostatak.

Vani zimurina. Brzo se vraćam u stan uzeti najtopliju pernatu jaknu, pa opet van. Oštar hladan zrak me najprije malo ošamutio, ali čim sam se privikao, shvatio sam koliko je moj onkolog bio u pravu. Hladan zrak fino napuni pluća, potakne cirkulaciju, poboljša imunitet. Vrlo brzo shvaćam da će mi te šetnje koristiti samo treba snage da izdržim. Polako, korakom po korak, obilazim zgradu. Uskoro mi postane hladno, ruke zebu, odvikli smo se od prirodnih uvjeta. Ipak uspijevam izdržati tih 15 minuta. Nakon toga mi bude svega dosta, i odoh u stan u krevet. Poslijepodne nisam bio sposoban nikamo izići.

Na Sve svete već je bilo bolje. Prijepodnevno odijevanje naporno do bola, šetnja već mnogo bolja. Vidim da mi koristi probavi, što će smanjiti stalni problem s napuhnutošću. Poslijepodne sam šetao samo po galeriji na našem katu, ali me iznenadilo koliko krugova sam prevalio bez osobitog napora. Reče mi onkolog da ako uspijem provesti u djelo postupno povećanje opterećenja pri kretanju, trebat će mi 4 mjeseca da obnovim muskulaturu. Izgubih 23 kg mišića, to se ne može tek tako nadoknaditi.

Neovisno o tome i dalje sam dobre volje i nastojim uz pomoć aktivnosti ne misliti o svojoj bolesti više nego što bi trebalo.

Svima koji ovo čitate želim blagoslovljen blagdan Svih svetih, te Bogom ispunjen mjesec studeni u kojem ćemo se malo češće prisjećati svojih predaka.

255. dan. Veliko srce naših malih ljudi

Ponukan izdatcima za kojekakve pripravke, prehranu i dodatke, obratio sam se svojim prijateljima za novčanu pomoć prema njihovim mogućnostima. Nije da sam bez novaca, rezerva za bolovanje mi je sasvim solidna i mogao bih podnijeti više mjeseci ovakve situacije, ali s ovom bolešću nikad ne znate što se može dogoditi. Dovoljno je da mi se stanje pogorša toliko da trebam dodatnu njegu ili čak smještaj u dom s odgovarajućom skrbi, a tada bi se rezerva mogla opasno brzo istanjiti.

Odaziv je premašio sva moja očekivanja.

Cijeli dan sam zapanjen, dirnut i raspekmežen time što sam doživio. Ponajviše činjenicom, kako mi najviše pomažu mali i u javnosti nepoznati ljudi koji otkidaju bukvalno od usta svojim obiteljima kako bi meni pomogli. Javljaju se kolegice i kolege, roditelji mojih učenika, svi nude pomoć i "samo javite ako vam išta treba...ako trebate pomoć u kupovini, da vas se nekamo preveze, ako treba da netko dođe k vama i pazi na vas tijekom dana..."

I shvatih smisao priče. Bog preko moje bolesti potiče dobro u ljudima. Zato me treba ovdje i sada ovakvog bijednog, smršavjelog i slabog da podiže ljude i potiče ih da čine dobro. Blagoslovljeni bili svi koji pomažete na bilo koji način, makar i pozitivnom misli upućenoj meni. Kad ozdravim, pošteno ćemo to sa svima profeštati.

Shvatih još nešto jednako važno. Odaziv mojih prijatelja i poznanika samo potvrđuje kako je karitativnost i humanitarnost jedna od najboljih nacionalnih osobina hrvatskoga naroda. Kad su Hrvati zatajili pri ikakvoj humanitarnoj akciji? Čim negdje izbije neka potreba, odmah se skupe novci i nema toga što hrvatska sirotinja i običan puk neće u takvoj situaciji napraviti. I nikome ne bude ništa teško.

I konačno treća pouka u svezi s time. Dragi moji-mi mali ljudi smo prava Hrvatska, a ne kojekakvi pokvarenjaci i pametnjakovići manipulatori čiju rabotu ni zemlja ni narod više ne mogu podnijeti. Zbog nas ova zemlja još postoji unatoč svim svojim manama i još uvijek se vrti u dobrom smjeru unatoč svim mogućim nastojanjima da se narod obeshrabri i da ga se uvjeri kako je njegov nestanak iz povijesti najveće buduće dobro za čovječanstvo. Bogu hvala, nismo mi uopće tako loši kakvima nas prikazuju naši mediji. Bez obzira na sva bojna razočaranja koja nam naša društvena zbilja zna prirediti, najdublje sam uvjeren da će dobro na kraju pobijediti i da je budućnost Hrvatske upravo u rukama nas "pravih Hrvata"-ljudi koji nastojimo na najbolji način živjeti svoj život, brinuti za obitelji, pošteno zarađivati za kruh i brinuti za svoje bližnje u nevolji. Ja to možda ovdje na zemlji neću doživjeti jer za takvo što treba proći nekoliko naraštaja, ali za utjehu svima nama - u raju kod Isusa nema nikakvih pokvarenjaka ni manipulatori. Takvi štosevi tamo ne prolaze.

254. dan. Bljutko Bljaković

Eto nas na 254. danu bolesti i 107. danu nakon saznavanja dijagnoze o metastazama na jetri. Nakon što sam dobio tu drugu dijagnozu i vidio kako se bolest brzo razbuktava, pomislio sam da ću biti gotov za tri tjedna, ali evo me već tri mjeseca u pogonu, još hodam i mogu se brinuti sam za sebe (uglavnom). Bogu hvala. Stanje i dalje uobičajeno, nešto veća napuhnutost u abdomenu i nedostatak snage, lako se umorim i ne mogu se previše naprezati. S kilama i dalje stojim loše, ali s moralom ne.

A evo omiljene teme onkoloških bolesnika: prehrane. Oduvijek sam imao izvrsnu probavu. Mogao sam jesti sve što bi mi palo na um osim nekih jela koja mi se jednostavno nisu svidjela poput hladetine ili sumanutih eksperimenata poput zašećerenih prženih ribica ili sirovog jajeta u kakau. No, 2015. s pojavom dijabetesa tomu je došao kraj, a s pojavom karcinoma još više. Poznato je da svi mi između ostalog moramo podnositi gubitak apetita. Meni se on počeo događati 91. dana bolesti, negdje 23.9, kad me uhvatila prva i zasad jedina mučnina zbog koje nisam mogao jesti. Od tada se nadmudrujem s apetitom na sve moguće načine.

S prijelazom na alkalnu prehranu nakon dijagnoze promijenio mi se ritam prehrane, ali je probava bila dobra i bez problema. Međutim, problem je bio u okusu hrane. Smio sam jesti samo neslano, bljutavo i gorkasto. Naravno, bilo mi je to neukusno, pa sam znao pojesti premalo, što bi pak suprugu dovodilo do očaja. Pa smo pokušali doktorirati na namirnicama koje smijem jesti. Ponešto smo i naučili, i sada već lakše sastavljamo jelovnik. Međutim, nikad unaprijed ne znate što će ispasti.

Naime, gubitak apetita barem u mojem slučaju ima neke čudne osobine. On nije jednak tijekom cijelog dana. U određeno vrijeme mogu jesti bez problema, a u neko drugo počnem jesti, i nakon dva-tri zalogaja dogodi mi se „blokada“ odnosno gađenje prema hrani. Ponekad mi se to dogodi čim vidim hranu. Tad treba hranu odgoditi i baviti se nečim drugim dok se želja za jelom ne vrati. Nejednom mi se znalo dogoditi da bih se veselio nekoj hrani, ali čim bih je stavio u usta, ne bi išlo dalje. Pa se tako nadmudrujemo s apetitom. Budući da je osjećaj okusa za hranu na nepcu sada slabiji, vidim da mi je nos postao osjetljiviji na mirise, kao da kompenzira taj hendikep nepca. Zato mi odgovara hrana koja ima jači miris, jer to potiče apetit. Dobro je zadržati je malo u ustima, jer tada najčešće njen okus probije „blokadu apetita“, i jedete kao u najboljim danima. Također mi mnogo više odgovara jušna hrana nego čvrsta zbog osjećaja suhoće u ustima kojeg inače u slučaju čvrste i neukusne hrane moram svako malo ispirati vodom. Jušna hrana s tim nema problema i još mi se nije dogodilo da ne bih mogao pojesti juhu s rezancima ni kad sam u apsolutno lošoj formi. A ta se najčešće vidi u vrijeme večere. Uzimam, naime, neke pripravke koji dosta uspavljuju, pa kako se to tijekom dana donekle kumulira, ne biste me htjeli vidjeti u vrijeme Dnevnika za stolom. Kunjam i klimam tamo, samo što mi glava ne padne u tanjur. Pa kad supruga donese tanjur pun hrane, prva pomisao mi je: „Jao, jao, pa zar to moram sve pojesti?“ Mnogo učinkovitijim se pokazalo kad donese hranu u maloj zdjelici, pa kad smažem „sljedovanje“, dobijem želju za repeteom. A ako uleti blokada okusa, ipak budem zadovoljan jer sam nešto pojeo. Ukratko, više malih obroka tijekom dana kako se ne bi preopteretilo organizam pretjeranim probavnim poslovima, i imati uvijek nešto uza sebe za grickanje.

Još se učinkovitijim pokazalo to da me supruga hrani, jer tada mogu jesti zatvorenih očiju, što mi pomaže u koncentraciji na okus. Ne moram se baviti žlicama i tanjurima. Barem zasad sam sve iz njene ruke pojeo bez zadrške.

Za kraj nešto o receptima. Pokazalo se dobrim praviti jednostavna jela bez previše različitih okusa, jer s time narušen osjet za okus ne može izići na kraj. Evo jednog standardnog rasporeda:

Doručak: kuhane zobene pahuljice (može ½) litre, dodati prema želji ribane jabuke, grožđica (najviše 10 komada, nedijabetičari smiju više), koštica, oraha, sjemenki. Budući da pahuljice i dalje imaju bljutav okus, dodati zaslađivač (ja dajem steviju) ili pošećeriti ako smijete.

Prvi međuobrok: sok od cikle ili mrkve; ili smoothie od jabuke i banane; prije i nakon toga piti enteralni pripravak.

Ručak: danas recimo riba, krumpir i špinat na lešo (špinat mi je izvrstan, dok blitva ne), juha bez rezanaca nakon toga, poslije moguće jabuke, kruške ili ananas za desert.

Drugi međuobrok: 3 žlice mladog sira i žlica lana uz kruh ili pečeni patlidžan

Prije i nakon toga piti enteralni pripravak, uzimati koštice i orašasto povrće

Večera (oko 18 sati): salata od krumpira, mahuna, povrća po izboru i piletine

Treći međuobrok (oko 20 sati): juha s rezancima ili povrćem

26.10. bio je za ručak fini sataraš s odličnim mesom iz eko uzgoja (ne jedem sada mnogo mesa, a ovo koje jedem je isključivo takvo). To je tako fino mirisalo i imalo uvjerljiv okus da su sve blokade apetita pale u isti čas i najeo sam ga se kao gladni beskućnik. 

24.10.2019.

Stanje redovno. Spavao mnogo bolje nego jučer. Ništa ne boli, samo napuhivanje u abdomenu je malo neugodno jer pritišće unutarnje organe, a to metastazicama na jetri ponekad remeti miran san. Nasreću su tihe, samo ujutro mi daju do znanja "dobro jutro, tu smo, tu smo!"

Na kemoterapiju me ne puste jer imam premalo kilograma, previše sam smršavio nakon operacije. Čak mi i nije žao, jer sam tijekom raznih hodočašća po zdravstvenim ustanovama primijetio, na medicinska struka nigdje ne pokazuje takvu nesigurnost u pristup liječenju kao u onkologiji. Neki onkolozi ne žele ni čuti za išta osim kemoterapije, drugi dopuštaju i alternativne pripravke (uzmite ako vam pomaže), ali na pacijentovu odgovornost (naravno). Najbolje mi je problem sažeo jedan mlad onkolog, čiji je otac umro od raka, a on ga nije mogao spasiti: "Kemoterapija još nikog nikad nije izliječila, ali je nemalo mojih pacijenata nakon nje dolazilo sa spoznajom da se bolest zaustavila." Sad pregovaramo za neki prihvatljiviji oblik kemoterapije koji uništava tumorske, a ne zdrave stanice, pa ćemo vidjeti. 

Potpuno sam se emotivno ispuhao, nemam nikakve emocije ni pri molitvi, i jedva se pokrenem na molitvu. Mlitav i dalje, premalo kila. Raspoloženje dobro, malo razdražljiv zbog toga što to sve skupa tako dugo traje. Apetit dosta oslabio, ostalo je više-manje u redu. Veseli me pisanje, to me čini normalnim.

Heroji čekaonica

Čekaonica na Institutu za tumore na trećem katu nema baš neke dobre uvjete. Malo je mjesta i stolaca, pa neki od nas moraju stajati. Ipak, kad se uzme u obzir s kakvom bolešću se svi ovdje suočavamo, ništa vam ne smeta. Sve te ljude doživljavam bliskima. Razgovaramo u vedrom tonu i slažemo se u tome da smo bolest već pobijedili time što nismo zbog nje pali u očaj.
Heroji moji samozatajni... jedna gospođa kaže kako je puna metastaza na sve strane, ali je ujedno i puna energije i života. Kaže kako se upravo priprema za put na more, i da se namjerava tamo kupati. Svaka joj čast. Ja se jedva vučem, teško bih se dovezao do mora.
Ovdje je drukčije nego u drugim bolnicama. Mnogo je tiše. Ne čuju se nikakav žamor ni galama. Nitko ne plače nad svojom sudbinom. Ali bi svi toliko htjeli živjeti da to osjetite na svakome koraku.