Dani prolaze, imigrantska kriza se sve više produbljuje, a Europska Unija djeluje jednako bezidejno i konfuzno kao i kad je kriza započela. Na pozadini sukoba mišljenja o imigraciji sve je vidljiviji karakterističan sukob središta i periferije, toliko tipičan za svaku nadnacionalnu državnu tvorevinu. Sukob unitarizma i federalizma poznat nam je još iz Jugoslavije, i unatoč pobornicima federalizacije Europe nije moguće ne sjetiti se Zorana Vukmana i njegove tvrdnje kako federalizacija može proizvesti učinak, tj. pojačati razlike među sastavnicama sve do ruba raspada zajedničkoga saveza. Imigrantska kriza kao ništa do sada postavila je u pitanje upravo koheziju EU koja ne djeluje usklađeno. A budući da EU nema pravu zajedničku političku vlast, državama članicama preostaje da se s krizom nose same kako znaju i mogu.
Imigranti nadiru preko granica, pa čak i preko mađarskoga plota unatoč pojačanim mjerama sigurnosti i strožim zakonima. Jednostavno se ne obaziru na prepreke niti na policiju, dobro znajući da se prema makedonskome presedanu nitko protiv njih neće usuditi primijeniti silu. Neki imigranti ginu u kamionima bez dovoda zraka, drugi se utapljaju u Sredozemnome moru, treći nastoje izbjeći obvezu prijavljivanja kako bi se, bez da budu prepoznati, dokopali njemačkoga eldorada. Četvrti logoruju pod vedrim nebom po parkovima, željezničkim kolodvorima, peti se pokušavaju snaći u prihvatnim centrima (ili što prije iz njih pobjeći), a svako malo uz taj put tuge i nade dođe na svijet neki nov život, jer su neki na put poveli i trudne žene. Prema izjavama nekih od njih čini se kao da su uvjereni da ih na Zapadu svi čekaju raširenih ruku, s ključevima stana (ili još bolje kuće), parkiranim automobilom, i poslom odn. fakultetom prema njihovome izboru, čak i ako nisu u domovini išli niti u osnovnu školu. Uz toliko jada nevjerojatna je količina njihovoga optimizma. Čak i ako je neutemeljen, ipak zadivljuje.
Za to vrijeme europski čelnici pokušavaju pronaći kompleksno rješenje. Nakon stanovitog kolebanja čini se da jačaju tendencije europske „središnjice“ (uz nezanemarivu potporu Ujedinjenih naroda) prema kojima bi neposlušnu „periferiju“ trebalo natjerati da prihvate nešto slično već odbačenim obvezujućim kvotama. Austrija je čak zatražila da zemljama koje odbijaju prihvatiti obveznu dodjelu imigrantima Europska Unija uskrati sredstva iz svojih fondova. Ucjena? Ma dajte…kako bismo mogli posumnjati u dobre nakane središnjice? Mađari doduše i dalje grade i dovršavaju svoj pogranični zid (to je više plot nego zid), Bugari šalju vojsku na granice (i također postavljaju žičanu ogradu), zemlje Višegradske četvorke i dalje čvrsto odbijaju obvezujuće kvote, ali neki drugi političari već su počeli primjetno mijenjati mišljenje, pokazujući da je sve promjenljivo kada im po svemu sudeći na vrata pokucaju „pravi ljudi“, vjerojatno s „pravim porukama“. Jedan od njih je naš premijer, koji se u početku krize doista ponašao racionalno i suzdržano, najavivši kako će Hrvatska pomoći jednokratno jer nema mnogo smještajnih kapaciteta. Međutim, već je nedavno izjavio da o europskoj strategiji trebaju odlučiti velike i moćne države „središnjice“, da bi neki dan u 24 sata otvoreno izjavio da imigrantima treba u Hrvatskoj dati šansu, omogućiti im zapošljavanje kako bi stvarali i porez plaćali, i ne očekivati od njih da se vrate natrag u domovinu. I to uz naših 260 tisuća nezaposlenih, nakon što je mladim obrazovanim Hrvatima glede njihove budućnosti zbog premalog broja radnih mjesta, neuvijeno dao savjet da „idu van“. Nismo doznali misli li premijer na onih 550 imigranata koje se Hrvatska obvezala prihvatiti (a čemu se toplo nadam), ili pak nudi dobrodošlicu i posao svakom imigrantu koji to poželi? Bilo bi dobro da to pojasni. Ako kani zaposliti svakog imigranta koji dođe, volio bih znati na koja radna mjesta misli i čije investicije će ta radna mjesta stvoriti. Bogate zemlje Arapskog zaljeva? Koliko znam, tamošnji investitori dosad su kupili samo nekoliko naših hotela, a od tih zemalja konkretnije je u Hrvatsku investirao samo Katar plativši gradnju riječkog Islamskog centra. Kakve investicije i konkretnu pomoć možemo očekivati od zemalja koje same odbijaju primiti ijednog imigranta i izbjeglicu? Hoće li možda povećana potreba za gradnjom džamija pokrenuti naše zamrlo građevinarstvo i otvoriti radna mjesta? Možda nam pomogne europska „središnjica“, koja imigrantima pretrpanoj Makedoniji nije dala niti filira, a jednako tako opterećenoj Srbiji namjerava pomoći s nekih milijun eura, što je kap u moru? I još Njemačka, koja ih neobjašnjivih razloga kani prihvatiti sve imigrante koji joj pristignu, vrši pritisak na „periferiju“ da novčanu pomoć i džeparac za imigrante poveća na visinu njemačke socijalne pomoći koja je često veća nego mirovine, pa i plaće na „periferiji“, da ne spominjemo naknade za primjerice hrvatske nezaposlene. To je doista korak očajnika, a očajnik se za slamku hvata. Naime, kako primorati imigrante protiv njihove volje da ostanu, hm, u Rumunjskoj, kad oni odreda žele u Njemačku? Što se reći mediji i silne udruge za zaštitu ljudskih prava? Ajme, a hrvatski proračun se tek konsolidirao, otkud novci za povećanje naknada za imigrante? U narodu se za takav pristup kaže da netko pije vino, a propovijeda vodu. Nije stoga čudno da se srbijanski ministar Dačić nije mogao suzdržati da ne odbrusi Franku Walteru Steinmeieru kako ne može EU tražiti od Srbije da osmisli koncepciju prihvata imigranata kada ni sama nije u stanju ništa takvo učiniti.
Hrvatska priča o imigrantima zabrujala je zadnjih dana nakon što smo svi uočili njihove muke s prolaskom kroz Srbiju. Mađarski zid mogao bi ih iz Srbije skrenuti u europski eldorado preko Hrvatske. Doznali smo da Hrvatska može humanitarno zbrinuti oko 10 tisuća imigranata, što je za svaku pohvalu; smatram da imigrantima doista treba humanitarno pomoći naprosto zato što su naši bližnji i ljudi u potrebi. U tom smislu začuli su se i neki kršćanski glasovi, čudeći se kako u svjetlu potrebe za pomoći imigrantima uopće netko smije postavljati pitanja o mogućim opasnostima od masovne imigracije, jer je Isus rekao tako i tako…Ali upravo je stvar u tome da masovna imigracija nadaleko premašuje pitanje puke kršćanske ljubavi prema prvom bližnjem kojeg se zatekne u nevolji. Imigranti ne dolaze k nama da se privremeno sklone od rata, nego-kako sami kažu-da se u Europi trajno nastane i pronađu novu budućnost za svoje obitelji. U tome smislu oni nisu izbjeglice, nego doseljenici, kolonisti. Ne razmišljati o sigurnosnim, kulturnim, društvenim pa i povijesnim posljedicama znači biti neoprostivo naivan i kratkovidno pristati na korjenitu promjenu europskoga društva povijesnih razmjera. Prošvercavanje mogućih ISIL-ovih terorista tek je kratkoročno najopasnija posljedica. Dugoročna, i fatalnija, bit će nastanak snažnih muslimanskih manjina, koje će svojom brojnošću i uz dokazanu europsku popustljivost prema snažnima i bučnima uskoro izboriti kulturnu i pravnu autonomiju (način odijevanja i ponašanja uz primjenu šerijatskog prava). U konačnici, zašto ne bi izborili i političku autonomiju, čemu su preteče neke velegradske europske četvrti sa šerijatskim „no-go“ zonama u koje se državni policajci ne usude zaviriti ni usred bijeloga dana? Kada dobiju državljanstvo i glasačko pravo, tko će im braniti da se politički organiziraju i presudno utječu na političku ravnotežu u zemlji domaćinu jednak kao što su u svoje vrijeme Germani utjecali na stanje u Zapadnom Rimskom Carstvu postavljajući i smjenjujući careve? Kada imigranti dovedu u Europu svoje brojne obitelji koje su ostale kod kuće, to će dodatno će pojačati taj proces, a bilo kakav pokušaj primjene sile matične države protiv pojave nelojalnosti nove manjine može završiti građanskim ratom, što si nijedan demokratski političar ne može dozvoliti niti u noćnoj mori. U takvim uvjetima neizbježna je barem djelomična islamizacija javnoga života i svekolike europske kulture, koja neće moći zadržati nikakve pojavne oblike koji su u otvorenom i izravnom neskladu s načinom života manjine. Draga Europo, pozdravi se s velikom tradicijom likovne i glazbene umjetnosti. One će morati u katakombe ili će u boljem slučaju preživljavati na marginama društva. Kao što je primijetio poljsko-britanski sociolog židovskoga podrijetla Zygmunt Bauman, jedna od posljedica globalizacije je da se useljenici poput turskih gastarbajtera u Njemačkoj odbijaju asimilirati. Spremni su raditi i plaćati poreze, ali žele ostati to što jesu. Zašto bi tomu bilo drukčije s novim imigrantima? A kad se jednom kao nove manjine trajno etabliraju u Europi i počnu suodlučivati o njoj, hoće li se takva Europa moći suprotstaviti primj. tzv. Islamskoj državi ukoliko se s njome bude morala oružano sukobiti? Ili će možda zaoštriti svoju politiku protiv Izraela da bi se više svidjela svojim muslimanskim manjinama i njihovim zemljama odakle su došle?
Mogli bismo još naširoko o pitanju imigranata i imigracije, ali možda nekom drugom prigodom. Do tada treba dobro promisliti kako im pomoći, a da ne ukopamo budućnost svoju niti naše djece. Hrvatski mainstream mediji uglavnom simpatiziraju otvaranje vrata imigrantima, i jedino Ivana Petrović s TV Nova postavlja dobra pitanja i naziva stvari pravim imenom. Međutim, sve se češće spominju geostrateške igre koje tjeraju imigrante u Europu. Pa je tako dr. Boris Havel u Obzoru (Večernji list od 29. kolovoza) pružio izvrsnu analizu neslavne uloge Erdoganove Turske u tom pitanju. Imamo dakle posla s procesom kakav se događa u tzv. prekretnicama povijesti. I to neće završiti sutra, nego će trajati još godinama.
Ovih dana prvi put smo čuli i određenija mišljenja predstavnika naše Crkve o tome što se to događa s imigrantima i kako bi se katolici trebali postaviti prema njima. Prvi se pred TV kamerama pojavio dubrovački biskup Uzinić, koji je nekako na tragu pape Franje i njegove susretljivosti prema imigrantima sugerirao da tim nevoljnicima svakako treba pomoći, iako on konkretno nije načistu kako to učiniti, ali da ih se ne treba bojati. Otac biskup dotakao je i geostrateški generator masovnih imigracijskih procesa, i rekao dosta toga odmjereno i trijezno. Pa ipak mi je za uho zapela njegova izjava kako je masovnu imigraciju treba shvatiti i razumjeti i iz perspektive europskih zemalja koje su prema njoj otvorene jer se bore s niskim natalitetom. I to me zasvrbjelo. Rado bih postavio pitanje-iako vjerujem da misli drukčije-smatra li da će velik natalitet imigrantskih obitelji konačno skinuti Crkvi s leđa brigu da državi svako malo savjetuje povećanje davanja za natalitet „domorodaca“ i za brojne obitelji, kojih u Hrvatskoj nemamo previše? Čuo sam već i neke propovjedi u smislu da nas masovna imigracija ne ugrožava, jer Europa ionako više nije kršćanska, pa se pitanje nekakve obrane kršćanstva uopće ne treba postavljati. Ne znam jesu li propovjednici do kraja domislili posljedice tih riječi. Možda se ne trebamo bojati imigranata, barem ne sada, ali nisam siguran trebamo li se veseliti čak i djelomičnoj islamizaciji Europe. Pogrešna je računica da će nam nove muslimanske manjine biti dobrodošao saveznik protiv sekularizma, i da će kršćanstvo u djelomično islamiziranoj Europi cvasti bolje nego do sada. Treba pitati nekadašnje kršćanske zemlje u Maloj Aziji, Egiptu i Sjevernoj Africi tko se u tom „suživotu“ pokazao uspješniji. A nimalo nisam siguran da će buduće muslimanske manjine biti lojalnije Općoj deklaraciji o ljudskim pravima negoli Kuranu. Za njih je vrlo jasno što je u takvoj dvojbi ljudsko, a što Allahovo djelo. I tu je zapravo najmanji problem u muslimanima, a mnogo veći u sekulariziranoj Europi, koja protiv snažne i za mnoge uvjerljive religijske ideje kakva postoji u islamu može postaviti samo puki materijalizam, hedonizam, slobodu za u se, na se i poda se. Prevladat će ona skupina koju njezina ideja vodilja bolje i više motivira na podnošenje žrtvi, i koja više želi prevlast.
Pa kad smo već kod predstavnika Crkve, za kraj svakako valja spomenuti još jednog, ali s kudikamo drukčijom porukom od biskupa Uzinića. Na web stranici Vatikanskog radija pojavio se tekst češkoga isusovca Milana Glasera koji se pozabavio vidljivom i nevidljivom stranom imigrantske krize koja, naravno, nije nastala spontano. Tako on navodi kako je populacijski odjel UN-a (UNPD) već 2000. godine najavio, da će Europa do 2025. godine trebati 159 milijuna imigranata. Sam konkretan broj i način priopćenja sugerira da se radi o konkretnim planovima, a ne pobožnim željama tehnokrata i arhitekata svjetske moći s East Rivera. Ideju o masovnom useljenju novih Europljanapropagira i glavni tajnik UN-a Ban Ki Moon, govoreći kako je Europi potrebna svježa krv da bi zadržava svoj gospodarski dinamizam. I sve to unatoč velikoj nezaposlenosti mladih Europljana. Zanimljivo je da je današnju masovnu imigraciju na svoj način već odavno prognozirao austrijski grof Richard Nicholas Coudenhove-Calergi (1894-1972), već je 1923. godine govorio o nastanku „buduće rase mješanaca“ koja će poslužiti za to da se europske države ujedine pod jedinstvenom vlašću. Grofovo ime se obično ne spominje u školskim udžbenicima niti u medijima, iako je upravo on tijekom dvadesetih godina prošloga stoljeća formulirao ideju o Europskoj zajednici za ugljen i čelik. Njezinim osnutkom godine 1950. zapravo je započeo proces europskog ujedinjenja. Vrli grof je također predložio da himnom ujedinjene Europe postane Beethovenova Oda radosti. Eto, grofa su zasjenili legendarni „očevi utemeljitelji“ De Gasperi, Schuman i Adenauer, čijih katoličku pozadinu vole često istaći i neki naši suvjernici smatrajući da je Europska Unija čisti plod nekakve kršćanske koncepcije. Ipak postoji poveznica. Konrad Adenauer je još kao gradonačelnik Koelna sudjelovao 1926. godine u Beču prvoga kongresa Paneuropskog pokreta koji djeluje i danas, a koji je tada okupio dvije tisuće delegata iz 24 zemlje. Pogodite tko je osnovao Paneuropski pokret čijim je članom između ostaloga bio i Sigmund Freud? Naš vrli grof Coudenhove-Kalergi. Svake dvije godine netko od vodećih europskih političara dobiva nagradu Coudenhove-Kalergija za pridonos europskoj integraciji. I to unatoč tomu što je grof u svojoj knjizi Praktischer Idealismus (1925.) predvidio odstranjenje izvorne kulture europskih naroda i nastanak nove „negroidne euroazijske rase“ predvođene elitom koju je na njemačkome nazvao führernation. Ironijom sudbine, nagradu nazvanu njegovim imenom dobila je i njemačka savezna kancelarka Angela Merkel, koju mnogi imigranti rado zovu svojom "majkom."
Vrli grof je možda zloguk i lažni prorok, ali perspektiva masovne imigracije Afrikanaca i Azijata u Europu stvarno bi mogla u budućnosti dovesti do kojekakvih pokušaja društvenog inženjeringa, pa čak i nastanka neke idealizirane europske nacije, kao što je se i kod nas u bivšoj državi pokušalo stvoriti jugoslavensku naciju. Kao, ako je u SAD mogla nastati američka nacija, zašto u ujedinjenoj Europi ne bi mogla nastati europska? Postoji ipak bitna razlika: američka nacija formirala se u vrijeme kada u SAD uopće nije bilo muslimana, a europska nacija nije formirana čak ni danas kada na starom kontinentu živi popriličan broj sljedbenika islama. Ona bi se mogla formirati samo ako i u budućim muslimanskim manjinama potpuno prevlada sekularističko načelo prema kojemu je religija isključivo privatna stvar, a u javnim stvarima odlučuje prije svega pitanje punog ili praznog trbuha. Pa ipak nisam nimalo siguran da je to ideja koja se može uskladiti s islamom, kao što se s islamom ni u kakvom obliku ne može uskladiti europsko načelo slobode izbora vjere odn. promjene vjeroispovjesti. Naprotiv. A to bi moglo raspršiti mnoge veličanstvene konstrukcije od paučine.
Tijekom proslave Božića, a i drugog dana na Sv. Stjepana, čuo sam mnogo dobrih i dobronamjernih poruka u propovijedima, kako u crkvama, tako i u medijima. Budući da su uglavnom bile humanistički usmjerene na potrebu za popravljanjem ponašanja kršćana koji bi se-gledajući u Isusa kao uzor i izvor nadahnuća-trebali više truditi na ostvarenju pravednijeg i boljeg svijeta, palo mi je na pamet nešto što je možda plod kakvog mojeg pogrešnog zaključka o tim porukama, ali i plod vlastitog razmišljanja o značaju ovogodišnjeg Božića.
Da bismo Božić u potpunosti shvatili moramo osim teologije utjelovljenja uzeti u obzir i teologiju križa, koja je nadopunjuje u smislu razjašnjenja zašto je tadašnja "pravda država" osudila Bogočovjeka na smrt, a ljudski "dobričine" i bdioci nad religijskim pravovjerjem linčovali svetoga Stjepana bez sudskog postupka. Naše današnje radosno božićevanje (lijep izraz fra Bonaventure Dude) proizlazi iz teologije utjelovljenja, koja govori o posljedicama činjenice da je Bog kao Duh uzeo ljudsko tijelo i postao Čovjekom. To dovodi do opravdanog vjerovanja da je svijet kao Božje stvorenje sam po sebi dobar, i da je Bog svojim utjelovljenjem dao dostojanstvo materijalnom svijetu. Otud one poruke o dužnosti kršćanina da rade na razvitku pravednijeg i boljeg svijeta. Međutim, osnovnu poruku teologije utjelovljenja od pamtivijeka niječu razni spiritualistički pokreti gnostičkoga podrijetla, koji vjeruju da je materija sama po sebi zla. Kako je moguće da takva ideja uopće postoji? I zašto bi ljudi trebali vjerovati da je materija sama po sebi zla? Možda zato što se iza nje krije oholo duhovno biće koji je uvjereno da svetost i raj pripadaju isključivo duhovnim bićima, a sve materijalno je stvarnost niže vrste koja se ne razlikuje od životinjskog svijeta. Taj se duh neprestano protivi Kristu jer ne može podnijeti činjenicu da bi se Bog sjedinio s materijalnom stvarnošću. Prisutan je u našoj povijesti i uvijek nastoji osujetiti i uništiti sve lijepo, istinito i dobro što te ljudske "životinje" pokušaju stvoriti. Najviše uživa u tome da ljude učini vječno nesretnima i da ih trajno i nepovratno odvoji od Boga. Biti vječito nesretan bez ikakve mogućnosti utjehe, olakšanja ili kompenzacije jest pakao. Od takve tragedije ne može nas izbaviti niti tjelesna smrt, jer se stanje vječne nesreće nastavlja nakon smrti u zagrobnom životu i njegovoj vječnoj dimenziji. I zato je Isus došao da čovjeka izbavi od takve perspektive i omogući mu da izbjegne sudbinu vječne nesreće nakon smrti. To ne bi mogao postići da se nije žrtvovao na križu. 
