Na groblju

Usnuh san: Anđeo me povede na neko tihom svjetlošću obasjano groblje. Bijaše tjeskobno. Vodio me između grobova i pokretom ruke nukao me da čitam natpise na njima.
Imena mi nisu ništa kazivala. No, odjednom postah svjestan bilježaka pod njima.Bili su sve ovakvi zapisi: živio tri godine i šest mjeseci, živio sedamnaest dana, živio četiri mjeseca i dva dana, živio dvanaest godina, živio pedeset i dvije minute.
"Zašto si me doveo na ovo dječje groblje?" upitah ga zgranuto.
A groblje bijaše nepregledno.
"Ovo nije dječje groblje," reče mi "ovdje počivaju odrasli ljudi."
"Pogledaj što piše" - upozorih ga na natpise.
On se bolno osmjehnu.
"Znam", reče.
"Piše koliko su vremena posvetili drugima, koliko su voljeli. Jer, samo su toliko živjeli."

(Stjepan Lice)

Dobrotvorni turski restoran u Münchenu

U svijetlu sadašnje imigrantske krize i svih mogućih strepnji pred njom evo jednog lijepog primjera o turskom imigrantu koji je zadivio svoju novu sredinu.

Na vratima jednog turskog restorana u Münchenu stoji natpis koji je ostavio bez teksta sve koji su ga pročitali

Mehmet Kürüc je 45-godišnjak koji u Münchenu ima svoj mali turski restoran. Mehmet je oduševio javnost jednim natpisom zalijepljenim na vrata njegovog restorana.

Mehmet, koga svi zovu ljubazno "Memo", bivši je biznismen iz Istanbula. Nakon dva neuspjela braka i propale firme, bio je toliko siromašan i očajan da je morao razbiti štedne kasice svoje djece kako bi došao do posljednjeg novca. Kada je došao u Njemačku, odlučio je otvoriti mali lokal u Münchenu.

Polako mu se vratila volja za život i posao je išao sve bolje. Onda je Memo učinio nešto što većina ljudi izvjesno ne bi. Budući da zna kako je to kada ništa nemate, izvjesio je na svoj lokal ovakav napis:

Dragi ljudi,

Gladni ste, a nemate novca? Kod nas možete jesti i kasnije platiti, ili neka vas Bog blagoslovi.

Nitko ne treba biti gladan!

Lazos Team

Reakcije na ove riječi su zadivljujuće. Nerijetko po troje ili četvoro ljudi dnevno prihvati ponudu i često tek kasnije plate jelo. Ali sama ta gesta je dovela do toga da su ga mnogi ljudi zavoljeli i čestitali mu na njegovom osobitom činu.

Imigrantska kriza (8). Imigrantski tsunami i dalje raste

Protekli je tjedan bio toliko pun događaja u svezi s imigrantima da ih jednostavno nije moguće nabrojiti. Prvi val imigranata nije na sreću poplavio Hrvatsku, ali je proizveo sasvim dovoljno kaosa da se probije na uvjerljivo prvo mjesto među svim mogućim „događajima mjeseca“. Izazvao je gomilu prepucavanja između vlasti i oporbe, ali i neviđenu krizu u odnosima Hrvatske i Srbije, blokadu najvažnijeg pograničnog prijelaza Bajakovo i spektakularna prepucavanja premijera obiju država. Čini se da je ipak bilo nešto u Milanovićevim tvrdnjama o suradnji Srbije i Mađarske oko preusmjeravanja imigranata. Pogranični prijelaz Horgoš strateški je značajan za međusobni promet obiju tih zemalja, otprilike kao i naše Bajakovo, pa su Srbijanci i Mađari htjeli izbjeći da im to rijeka imigranata blokira. Lijepo su ih skrenuli prema nama, a prijelaz je ostao rezerviran za njihove potrebe. Naprosto je trebalo nešto u svezi s tim poduzeti, pa se hrvatski premijer odlučio na drastičnu mjeru blokade Bajakova, ne bi li iznudio preusmjerenje barem dijela imigranata prema Mađarskoj. Ali na nesreću se opet pokazalo da je Hrvatska diplomatski izolirana u ovome dijelu Europe, a niti tradicionalni saveznici u njezinom ostatku nisu nam priskočili u pomoć. Naprotiv, čini se da su upravo oni kumovali hrvatskome popuštanju u deblokadi Bajakova, iako za to naša zemlja nije dobila nikakav ustupak suprotne strane. Vijesti o 300 imigranata koje je Srbija uputila da prijeđu u Mađarsku kod Horgoša i koje su se dugo kočile na HRT-ovom teletekstu demantirao je i u središnjem HTV-ovom Dnevniku osobno srbijanski premijer Vučić. Pokazalo se da su oni doista prešli u Mađarsku, ali ilegalno, pa ih je mađarska policija uhitila i vratila u Hrvatsku. Prema tome, Srbija nije Hrvatskoj popustila ni milimetra, a dvoboj živaca na kraju je dobila. Ne znam kako drugi, ali ja tu ne vidimi nikakvu hrvatsku pobjedu niti čak djelomičan uspjeh.

Čini se da je imigrantska bujica u Hrvatskoj ipak dospjela pod kontrolu, bez obzira na to što je u postupku registracije izbjeglica zasigurno mnogo rupa. Njihov dolazak i odlazak iz zemlje funkcionira bez nekih problema. Očito se organizacija njihova prihvata uhodala, a činjenica da su Mađari odpočetka imali pripravne autobuse za njihov prijevoz sa granice svjedoči, da nejavnih kontakata i suradnje naše policije s mađarskom ipak ima. Koridor ipak postoji,pa se lakše diše. Pitanje je samo do kada. Jer Mađari utvrđuju granicu prema Hrvatskoj na „horgoški“ način, i sve to neugodno podsjeća na mogućnost „horgoškog scenarija“-blokade prijelaza granice, ukoliko Njemačka i Austrija barem za neko vrijeme prestanu primati imigrante. A tada bi sva imigrantska bujica ostala u Hrvatskoj, pretvarajući se u jezero koje nema kamo otjecati. Vlada je najavila da će u takvom slučaju vraćati imigrante u Srbiju.

Potpuno je nevažno koja će stranka biti na vlasti i tko će se morati nositi s takvom situacijom: hoće li takav scenarij uopće biti moguć? Hoće li imigranti dopustiti da ih se vrati u Srbiju, ili će se razbježati po Hrvatskoj nastojeći se nekako prošvercati preko granice na Zapad?

A što s nastavkom imigrantskog vala iz Srbije koji se neće imati gdje zaustaviti? U takvom sučaju moći će se na našoj istočnoj granici zaustaviti samo uz pomoć vojske, da ne ispadne da prizivam mađarski „horgoški način“ sa žicom i strogim zakonima protiv ilegalnog prelaska granice. Ne znam kakvo bi moglo biti drugo rješenje u takvom slučaju. Jer se imigrantski val neće smanjiti. Naprotiv, prerast će u pravi tsunami. Otvorenost Europe ohrabrila je za imigraciju mnoge kojima to u drugim okolnostima ne bi pala na pamet. Najparadoksalniji je slučaj u Iraku, gdje sve više vojnika iračke vojske dezertira i priključuje se kolonama imigranata. Ili pak onaj iz Bagdada, gdje su ljudi prosvjedovali protiv vlasti tražeći neka prava i prijeteći da će, u slučaju da im ne bude udovoljeno, svi kolektivno iseliti u Njemačku.  A iračkim vlastima teško, jedva dočekaše da ih Njemačka rastereti gladnih usta.

Europska Unija ni dalje nema pravoga rješenja za krizu. Možda ga i ne može imati. Ipak je uspjela donijeti obvezujuće kvote za prijam imigranata lomeći otpor Poljske i preglasavajući zemlje Višegradske četvorke. Time je stvorila opasan presedan za budućnost, jer ako na vrata sad već mrtvog Schengena pokucaju daljnji milijuni imigranata, stotine tisuća njih će biti preraspodijeljeno u zemlje članice prema „kvotnome ključu“, i tako ćemo dobiti ono na što već mnogi upozoravaju-nastanak novih brojnih manjina koje tu donedavna nisu postojale i koje će zahvaljujući svojoj brojnosti postati značajni uteg na vagama političkog života i procesa odlučivanja. Austrijski parlament je požurio implementirati načelo obvezujućih kvota na nižoj razini, donoseći zakon prema kojemu je svaka općina dužna primiti onoliko imigranata koji čine 1,5% njenoga stanovništva.  To je očigledno plansko naseljavanje imigranata, broj i nije velik ako govorimo o tisućama izbjeglica, ali u svjetlu milijuna i desetina milijuna moglo bi biti fatalno. Kad se uzme u obzir, da je trenutno 50 milijuna ljudi u pokretu s Istoka i Afrike prema Europi, svi bi planovi mogli brzo propasti pred naletom mase ljudi. Pred Europu će se prije ili kasnije postaviti temeljna dvojba: hoće li u slučaju potrebe svoje granice braniti i silom ne bi li proces imigracije dovela pod kontrolu, ili će dopustiti da padnu sve ograde i da se ljudski tsunami razlije po Starom Kontinentu od Atene do Trondheima uz neizbježnu popratnu islamizaciju prostora?

Rizik konflikta i uporabe sile nije nipošto nezanemariv u ovakvim povijesnim događajima, pa se čini posve razumljivim mišljenje Pavla Kalinića da bi Hrvatska opet trebala uvesti obvezni vojni rok za muškarce i žene, ako zbog ničega drugog, onda zbog toga da se naši ljudi nauče ponašati u kriznim situacijama, a ne da očekuju da će neki „profesionalac“ obaviti sve za njih i umjesto njih. Ovako ispadne da mnogi gradski ljudi ne znaju – s oproštenjem – izvršiti ni veliku nuždu u prirodi. A to bi u slučaju „generalne frke“ moglo biti velik nedostatak.

Imigrantska kriza (7): Hrvatski smisao za improvizaciju spasio nas od najgoreg

Ovoga puta doista kratko. Kad je sve izgledalo beznadno zbog mađarskog i slovenskog zatvaranja granice prema Hrvatskoj, i kad se naš ne baš dobro osmišljen sustav za prihvat imigranata slomio već drugog dana njihova ulaska, odjednom se u najtežem trenutku našlo rješenje. I to kakvo! Ne znam kakvim je to čarobnim štapićem Zoran Milanović uspio postići da naši susjedi ipak započnu propuštati imigrante na zapad, ali izveo je to u stilu nekadašnjih partizanskih ratnih prepada koji su mu vjerojatno ionako prirasli srcu. Pustio je imigrante do mađarske granice, računajući opravdano na to da se niti Mađari bez zaštite plota i žičane ograde neće usuditi primijeniti silu protiv njih. To se i dogodilo, i imigrantsko more, koje je prijetilo da u Hrvatskoj preraste u pravi ocean, započelo je spuštati razinu prelijevajući se poprilično kontrolirano u Mađarsku. U najgorem trenutku za Hrvatsku našlo se rješenje, a moram priznati da sam pogriješio i podcijenio naš tipičan smisao za brzu i učinkovitu improvizaciju kada zagusti. Ovoga puta premijeru ide pohvala. Možda njegovo rješenje nije osobito etično niti čisto s obzirom na očigledno kršenje pravila, ali mislim da nije imao izbora, jer u sadašnjoj imigrantskoj krizi ama baš nitko ne igra prema pravilima spašavajući prije svega samoga sebe. Odigrao je na sve ili ništa, i upalilo je. Očigledno je bio svjestan da niti Viktor Orban neće ići u svojem gardu do kraja, i da neće riskirati rasplamsavanje krize s kojom nitko više ne bi znao što učiniti.

Posljedice u odnosima sa Slovencima i Mađarima ne slute na dobro, jer obje zemlje otvoreno gunđaju na hrvatsku "ujdurmu", a Mađari otvoreno najavljuju da će nas blokirati u pokušajima ulaska u Schengen. Dakako, bude li Schengena i dalje. Navodno naši usmjeravaju imigrante na ilegalne pogranične prijelaze u Mađarsku, što bi u normalnoj situaciji bio razlog za teško pogoršanje državnih odnosa. Pročulo se da Mađari prijete prekidom diplomatskih odnosa, ali mislim da to ipak neće učiniti. Ako zbog ničeg drugog, onda zbog mađarske nacionalne manjine u našoj zemlji.

Predah u imigrantskoj krizi omogućio je smirivanje situacije u našim pretrpanim centrima za prihvat imigranata. Čini se da organizatori prihvata polako sređuju redove, a velika je sreća da u svome tome kretanju mase ljudi nitko nije poginuo niti bio ranjen. Samo nek tako ostane. Jer imigrantska kriza je tek započela, a čini se da i u Majci Europi polako dolaze svijesti da problem treba riješiti tamo gdje je nastao. Uključiti se u rješenje rata u Siriji i pomoći Grčkoj i Italiji u stvaranju velikih imigrantskih prihvatilišta u kojima bi se ova seoba naroda mogla prihvatljivije iskontrolirati.

Imigrantska kriza (6): Imigranti pod hrvatskim prozorima

Ovaj ogled o imigrantskoj krizi koja se prelila i u Hrvatsku bit će kratak, jer će pravi događaji tek uslijediti, a kriza ni izdaleka nije kulminirala.

Koliko vidim, dosad sam sve točno predvidio, ali ne znam treba li mi biti drago zbog toga. Mislim da ne. Da probamo predviđati dalje.

Danas ujutro u Hrvatskoj je navodno bilo oko 11 tisuća imigranata. Početkom trećeg dana imigrantske krize Hrvatska je već zatvorila sve granične prijelaze prema Srbiji osim onoga na Bajakovu. Od prvobitnih veličanstvenih najava premijera Milanovića i njegovih suradnika o tome kako ćemo humano postupati s imigrantima za razliku od nehumane Mađarske i njezinog premijera Orbana, i kako nećemo zatvarati granicu niti dizati ikakve "neeuropske" zidove, nije ostalo gotovo ništa. Već drugi dan krize, nakon što su imigranti pregazili našu istočnu granicu i razvalili policijsku organizaciju u Tovarniku, počelo se govoriti o mogućem angažmanu vojske. I dok vlada govori da je stanje ozbiljno, ali pod kontrolom, predsjednica Kolinda opravdano brine zbog sigurnosne situacije, u kojoj se velik broj nepoznatih ljudi bez dokumenata šeće Hrvatskoj kako mu je volja. Muko moja...u Tovarniku ljudi strijepe od nepreglednih kolona imigranata pod prozorima, a djeca se boje ići u školu. Pa što su to naši vladajući "genijalci" očekivali? Nekoliko stotina izbjeglica dnevno? Što su radili tijekom nekoliko zadnjih mjeseci?

Loše planiranje i pogrešne procjene situacije gotovo su povijesni nedostatak svih struktura i vlasti koje su ikad upravljale Hrvatskom, a to se u slučaju imigrantske krize pokazalo u svom svojem jadu. Povjerenje u strana obećanja već je ušlo u uzrečice poput "hrvatska naivnost", pa nije čudno da je premijer potpuno pogrešno vjerovao kako će imigranti kroz Hrvatsku samo protutnjati u tranzitu prema Zapadu. Sad, kad su Slovenci i Mađari zatvorili granicu, a imigrante kane propuštati na Zapad samo na kapaljku, to ljudsko more morat će se zadržati kod nas mnogo dulje nego što je itko očekivao. Svojim dociranjem o tome kako moramo poštivati europska pravila o azilu i lijepo registrirati sve imigrante inače će nam ih redom vratiti (kako je Slovenija već započela), Zapad nam daje do znanja da nas je otpisao, da nam neće pomoći, i da se trebamo pobrinuti sami za sebe. Lijepo. Već drugi dan je Hrvatski Crveni Križ ispraznio sva skladišta, i vlada mora uskočiti s robnim rezervama da bi se imigranti uopće mogli prehraniti. I tu se pokazala još jedna loša osobina Hrvatske: naivno i gotovo servilno ponašanje prema Njemačkoj. Iako Europska unija nije prihvatila prijedlog o kvotama, naši političari i mediji govore o njima kao o gotovoj stvari, kao da je Hrvatska obvezna postupati prema kvotama bez obzira što nisu donesene.  Doista imaju pravo neki koji kažu da Hrvatska ne može i neće artikulirati svoje nacionalne interese jer ionako ima njemačke. Uvijek smo revno provodili njemačku volju, kako u oba svjetska rata, tako i sada. Pa vjerojatno zato ministar unutarnjih poslova govori da Hrvatska ne slijedi politiku Viktora Orbana, nego Angele Merkel. To treba zapamtiti, jer je i prije zatvaranja graničnih prijelaza govorio drukčije. Bude li na kraju Hrvatska morala slati vojsku na granicu i graditi "plot" poput Mađara, time će trebati osvježiti ministrov životopis, i to tako da se takva blamaža nikad ne zaboravi doklegod postoji Hrvatska.

Čini se da se za imigrante bolje pripremio Zagreb, ali i tu treba spomenuti diletantsku izjavu gradonačelnika Bandića odn. njegov poziv Zagrepčanima da prime imigrante u svoje domove, jer da će i on primiti dvije obitelji u svoju vikendicu. Tek tako, bez sigurnosne provjere? Misli li on da je i danas moguće "zaustaviti taj Reuters" i da ljudi nemaju informacije o tome što se tu zapravo događa? Kao da nije poznato da su primjerice u Libiji ispraznili nekoliko tamošnjih zatvora, zatvorenike lijepo ukrcali na brod, i pravac Italija i Europa? Kamo nestadoše sirijski zatvori i njihovi stanovnici, da nisu možda u Assadovoj predsjedničkoj palači? Predsjednica Kolinda vjerojatno ima bolje savjetnike, pa je odmah izrazila bojazan zbog rušenja istočne granice i pogoršanja sigurnosne situacije koja je neizbježna, ako država dopusti da se zemljom šeću nepoznati stranci koji nigdje nisu evidentirani.

I za kraj: Hrvatska vojska ima nešto više od 16 tisuća pripadnika. Ne znam točno koliko policije imamo, ali možda oko 6 do 10 tisuća. Imigranata je već sada više od 11 tisuća, a tek su krenuli. Pitanje je vremena kada će krenuti preko Bosne i naše duge rastegnute granice. Prema vojmnome analitičaru Igoru Tabaku ne bi bilo čudno da nam ih u zemlji začas osvane i stotinjak tisuća. Tko će to tada čuvati? Tad nećemo imati jedan Tovarnik, nego desetak njih, a o ilegalnim prijelazima da ne govorim. Jedino rješenje-ukoliko ne želimo da se tisuće nepoznatih ljudi našetava hrvatskim gradovima i selima bez ikakve kontrole-bit će žurno formiranje pričuvne vojske ili domobranstva radi kontrole prijelaza, jer za nadzor granice s BiH nemamo dovoljno ljudi. Sve to moglo bi se dogoditi do kraja godine, ali kako imigranti pristižu, bojim se da neće biti dovoljno vremena. Neki uspoređuju sadašnji izbjegličku krizu sa stanjem 1991. i 1992, ali i to je predvidiv medijski trik imigracijskom lobija. 1991. Hrvatska je imala mnogo više sredstava za pomoć izbjeglicama i za zaštitu vlastitog teritorija, a i izbjeglice su slušale naputke vlasti i nisu lutale po zemlji bez nadzora. Sav tadašnji muški naraštaj prošao je u JNA vojnu obuku i zato je bilo lako postrojiti brojčano snažnu Hrvatsku vojsku, bez prevelikih izdataka za osnovnu vojnu obuku. Imali smo i organiziranu civilnu zaštitu s velikim ratnim zalihama, i to nam je pomoglo preživjeti teške ratne godine, organizacijski sve izdržati, primiti pola milijuna izbjeglica i osigurati da nitko tijekom rata ne bude gladan. Danas od toga nemamo gotovo ništa, a kriza je na svoj način opasnija i podmuklija nego ona ratna, iako ne padaju bombe niti itko puca. Na sreću još uvijek imamo dovoljan broj branitelja koji su u još uvijek zadovoljavajućoj tjelesnoj kondiciji da uskoče u pomoć i ponovno učine ono što su činili u ratu-obrane naše granice, ali i pomognu u humanitarnom zbrinjavanju onih izbjeglica kojima je pomoć doista potrebna.

Imigrantska kriza (5): Made in Germany nije više jamstvo kvalitete

Dok sam bio dječak, često bih od raznih ljudi slušao priče o bajkovitoj zemlji Njemačkoj, u kojoj je i nebo precizno, a kiša pravilna. Bila je to zemlja čije samo ime jamči kvalitetu i solidnost svega što ima ikakve veze s njom, zemlja u kojoj žive polubogovi i Titani poput Mercedesa, Siemensa, Volkswagena, AEG-a, Bayerna München, Berlinske Filharmonije. Zemlja u kojoj se lijenost prezire, plaće primaju, porezi redovito plaćaju, kriminal učinkovito i bez milosti sasijeca, a neorganiziranost smatra barbarskom osobinom.  Starije generacije još bi se zadivljeno prisjećale jednog nestalog Titana njihove generacije, a to je bio njemački Wehrmacht, koji je naše opuštene sunarodnjake zadivljavao pravom tvorničkom disciplinom, utegnutošću i onim karakterističnim „zum befehl“ osjećajem za podređenost višem činu, toliko suprotnom našim lošim osobinama naslijeđenim od predaka kmetova, koji su se uvijek dovijali kako izmanevrirati svoje feudalne gospodare. Brojni naši iseljenici u tu zemlju još bi dodatno svojim iskustvima pojačavali dojam prema kojemu je sve njemačko uvijek najbolje i Nijemce valja uvijek pitati za mišljenje jer su najpametniji.

Kasnije, kad sam odrastao, postao sam i još uvijek sam simpatizer njemačke kulture i njenih perjanica poput Bacha, Mozarta i Goethea (tko se normalan ne bi njima divio), ali nešto mi je dalo do znanja da nepogrešivo njemačko shvaćanje svijeta ipak ima nekakav defekt poput slabo primjetne tvorničke greške na automobilu. Naime, poznato je da je Njemačka izazvala oba svjetska rata. Opijeni vlastitom snagom i uvjereni u nedoraslost neprijatelja, njezini tadašnji vlastodršci sa svim svojim najstručnijim ekipama uopće nisu pomislili da bi trebalo razraditi strategiju za slučaj da rat ipak pođe po zlu. A kada je rat doista pošao po zlu, i nad Njemačku (osobito Hitlerovu) se počinjala nadvijati smrtna opasnost, Nijemci nisu imali izlaznu strategiju kako zaključiti častan mir. Takva „sitnica“ koštala ih je poraza u oba rata, poniženja Versajskog ugovora nakon prvog, a potpunog uništenja u drugom ratu. Nije teško zaključiti, da su tadašnje njemačke elite imale velikih poteškoća u tome kako pravilno i realno percipirati svijet i shvatiti događaje u njemu. Da toga nije bilo, Nijemci bi svoje ratove sigurno planirali i izveli drukčije.

Promatrajući imigrantsku krizu, čini se da i današnja Njemačka na čelu s „najmoćnijom ženom svijeta“ Angelom Merkel pokazuje posljedice toga istoga sindroma. Najprije pozovu sve imigrante da dođu u Njemačku. Ovi to ozbiljno shvate i navale prema Europi kopnom i morem. Zatim izjavi da će prihvatiti sve Sirijce, za koje se nešto kasnije pokazalo, da su među svim imigrantima najbolje obrazovani, znaju strane jezike, pa bi se u Njemačkoj mogli brže prilagoditi od ostalih. Međutim, iz političkih kabineta nitko ne može shvatiti fenomen kotrljanja masa ljudi preko granica, prometnih pravaca i svih prirodnih i umjetnih prepreka prema Eldoradu. I konačno, kad se masa pojavila na njemačkoj granici, preplašiše se Nijemci da su pretjerali, da je toliki broj ljudi čak i za njih previše. I počeše od njih stizati proturječne tvrdnje. Najprije Steinmeier kritizira Srbiju, jer nema strategiju za izbjeglice, na što mu je tamošnji premijer Dačić odgovorio, da tu strategiju nema niti Europa, pa što sad hoće od Srba? Paljba po mađarskom premijeru Orbanu tutnji danomice poput njemačkog topništva kod Staljingrada, kadli gle čuda, Nijemci odjednom zatvaraju granice jer ne mogu izići na kraj s tolikim priljevom imigranata? Rastrojstvo u nepogrešivom njemačkom poretku kulminiralo je kritikom predsjednika njemačkih saveznih zemalja na račun Angele Merkel, prema kojima je ona pozvala imigrante u zemlju, a da njih ništa nije pitala, a upravo će savezne zemlje morati podnijeti teret zbrinjavanja useljenika. Kada su se zemlje Višegradske četvorke drznule posumnjati u ispravnost imigracijske politike Njemačke i vrha Europske Unije, počeše Nijemci i Austrijanci u gotovo idiličnoj velikonjemačkoj slozi prijetiti „višegrađanima“ uskratom novaca iz europskih fondova, da bi to isto Angela Merkel potom demantirala. I demantirala samu sebe, jer je nakon suspenzije dublinskih sporazuma i najave da će prihvatiti sve imigrante odjednom promijenila ploču i počela najavljivati da bi trebalo stvoriti i osnažiti centre za prihvat u Grčkoj i Italiji, odakle imigranti dolaze. Vidješe Nijemci da je s imigrantima vrag odnio šalu, i počeše iz petnih žila pritiskati preostale zemlje članice EU da prihvate obvezujuće kvote za raspodjelu imigranata. O posljedicama njihova možebitnog prihvaćanja sam već na blogu pisao, pa neću ponavljati da je prijedlog kvota izazvao snažan otpor u većini europskih država, kojima je sigurno jasnije nego meni što bi moglo slijediti: u perspektivi neograničen „uvoz“ milijuna imigranata i njihovo rapoređivanje prema kvotama u svakoj zemlji, baš kako je to najavio mađarski premijer Orban. Glavna posljedica koja bi mogla potpuno promijeniti europsku povijest i kulturu bilo bi umjetno stvaranje snažnih muslimanskih manjina na područjima nacionalnih država. Te manjine se sigurno neće integrirati u nacionalna društva, države će im zbog njihove religijske posebnosti morati omogućiti određenu kulturnu i pravnu autonomiju (halal prehranu u školama i zatvorima primjerice), a sve to uvod je u postupnu islamizaciju europskih društava, u najboljem slučaju djelomičnu ili čak polovičnu. Jamac njihove sigurnosti i nedodirljivosti bit će naravno sama Europska Unija sa svojim nadnacionalnim institucijama. Možda dočekamo i uspostavu novih eurodužnosti poput pravobranitelja (ombudsmana) za prava imigranata. U konačnoj perspektivi te bi nove manjine mogle postati rastvarač za postojeće nacionalne države i učinkovita poluga za jačanje europske superdržave, pa čak i stvaranje-zašto to kriti-neke nove europske supernacije, oslobođene dosadašnjih povijesnih, vjerskih i kulturnih „predrasuda“.

Mislite li da „lupam“ u stilu teorije urote? Pa o nečem sličnom je govorio i njemački predsjednik Gauck prije dva tjedna. Govoreći o imigraciji, izravno je izjavio da „će se još veći broj ljudi nego do sada udaljiti od slike naroda koji je etnički homogen, kojemu je materinji jezik njemački, u kojem prevladava kršćanstvo i svijetla boja kože…Narod moramo nanovo definirati kao društvo različitih.“

Dakle?

Imigrantska kriza (4): Duh grofa Coudenhovea obilazi Europom

Dani prolaze, imigrantska kriza se sve više produbljuje, a Europska Unija djeluje jednako bezidejno i konfuzno kao i kad je kriza započela. Na pozadini sukoba mišljenja o imigraciji sve je vidljiviji karakterističan sukob središta i periferije, toliko tipičan za svaku nadnacionalnu državnu tvorevinu. Sukob unitarizma i federalizma poznat nam je još iz Jugoslavije, i unatoč pobornicima federalizacije Europe nije moguće ne sjetiti se Zorana Vukmana i njegove tvrdnje kako federalizacija može proizvesti učinak, tj. pojačati razlike među sastavnicama sve do ruba raspada zajedničkoga saveza. Imigrantska kriza kao ništa do sada postavila je u pitanje upravo koheziju EU koja ne djeluje usklađeno. A budući da EU nema pravu zajedničku političku vlast, državama članicama preostaje da se s krizom nose same kako znaju i mogu.

Imigranti nadiru preko granica, pa čak i preko mađarskoga plota unatoč pojačanim mjerama sigurnosti i strožim zakonima. Jednostavno se ne obaziru na prepreke niti na policiju, dobro znajući da se prema makedonskome presedanu nitko protiv njih neće usuditi primijeniti silu. Neki imigranti ginu u kamionima bez dovoda zraka, drugi se utapljaju u Sredozemnome moru, treći nastoje izbjeći obvezu prijavljivanja kako bi se, bez da budu prepoznati, dokopali njemačkoga eldorada. Četvrti logoruju pod vedrim nebom po parkovima, željezničkim kolodvorima, peti se pokušavaju snaći u prihvatnim centrima (ili što prije iz njih pobjeći), a svako malo uz taj put tuge i nade dođe na svijet neki nov život, jer su neki na put poveli i trudne žene. Prema izjavama nekih od njih čini se kao da su uvjereni da ih na Zapadu svi čekaju raširenih ruku, s ključevima stana (ili još bolje kuće), parkiranim automobilom, i poslom odn. fakultetom prema njihovome izboru, čak i ako nisu u domovini išli niti u osnovnu školu. Uz toliko jada nevjerojatna je količina njihovoga optimizma. Čak i ako je neutemeljen, ipak zadivljuje.

Za to vrijeme europski čelnici pokušavaju pronaći kompleksno rješenje. Nakon stanovitog kolebanja čini se da jačaju tendencije europske „središnjice“ (uz nezanemarivu potporu Ujedinjenih naroda) prema kojima bi neposlušnu „periferiju“ trebalo natjerati da prihvate nešto slično već odbačenim obvezujućim kvotama. Austrija je čak zatražila da zemljama koje odbijaju prihvatiti obveznu dodjelu imigrantima Europska Unija uskrati sredstva iz svojih fondova. Ucjena? Ma dajte…kako bismo mogli posumnjati u dobre nakane središnjice? Mađari doduše i dalje grade i dovršavaju svoj pogranični zid (to je više plot nego zid), Bugari šalju vojsku na granice (i također postavljaju žičanu ogradu), zemlje Višegradske četvorke i dalje čvrsto odbijaju obvezujuće kvote, ali neki drugi političari već su počeli primjetno mijenjati mišljenje, pokazujući da je sve promjenljivo kada im po svemu sudeći na vrata pokucaju „pravi ljudi“, vjerojatno s „pravim porukama“.  Jedan od njih je naš premijer, koji se u početku krize doista ponašao racionalno i suzdržano, najavivši kako će Hrvatska pomoći jednokratno jer nema mnogo smještajnih kapaciteta. Međutim, već je nedavno izjavio da o europskoj strategiji trebaju odlučiti velike i moćne države „središnjice“, da bi neki dan u 24 sata otvoreno izjavio da imigrantima treba u Hrvatskoj dati šansu, omogućiti im zapošljavanje kako bi stvarali i porez plaćali, i ne očekivati od njih da se vrate natrag u domovinu. I to uz naših 260 tisuća nezaposlenih, nakon što je mladim obrazovanim Hrvatima glede njihove budućnosti zbog premalog broja radnih mjesta, neuvijeno dao savjet da „idu van“. Nismo doznali misli li premijer na onih 550 imigranata koje se Hrvatska obvezala prihvatiti (a čemu se toplo nadam), ili pak nudi dobrodošlicu i posao svakom imigrantu koji to poželi? Bilo bi dobro da to pojasni. Ako kani zaposliti svakog imigranta koji dođe, volio bih znati na koja radna mjesta misli i čije investicije će ta radna mjesta stvoriti. Bogate zemlje Arapskog zaljeva? Koliko znam, tamošnji investitori dosad su kupili samo nekoliko naših hotela, a od tih zemalja konkretnije je u Hrvatsku investirao samo Katar plativši gradnju riječkog Islamskog centra. Kakve investicije i konkretnu pomoć možemo očekivati od zemalja koje same odbijaju primiti ijednog imigranta i izbjeglicu? Hoće li možda povećana potreba za gradnjom džamija pokrenuti naše zamrlo građevinarstvo i otvoriti radna mjesta? Možda nam pomogne europska „središnjica“, koja imigrantima pretrpanoj Makedoniji nije dala niti filira, a jednako tako opterećenoj Srbiji namjerava pomoći s nekih milijun eura, što je kap u moru? I još Njemačka, koja ih neobjašnjivih razloga kani prihvatiti sve imigrante koji joj pristignu, vrši pritisak na „periferiju“ da novčanu pomoć i džeparac za imigrante poveća na visinu njemačke socijalne pomoći koja je često veća nego mirovine, pa i plaće na „periferiji“, da ne spominjemo naknade za primjerice hrvatske nezaposlene. To je doista korak očajnika, a očajnik se za slamku hvata. Naime, kako primorati imigrante protiv njihove volje da ostanu, hm, u Rumunjskoj, kad oni odreda žele u Njemačku? Što se reći mediji i silne udruge za zaštitu ljudskih prava? Ajme, a hrvatski proračun se tek konsolidirao, otkud novci za povećanje naknada za imigrante? U narodu se za takav pristup kaže da netko pije vino, a propovijeda vodu. Nije stoga čudno da se srbijanski ministar Dačić nije mogao suzdržati da ne odbrusi Franku Walteru Steinmeieru kako ne može EU tražiti od Srbije da osmisli koncepciju prihvata imigranata kada ni sama nije u stanju ništa takvo učiniti.

Hrvatska priča o imigrantima zabrujala je zadnjih dana nakon što smo svi uočili njihove muke s prolaskom kroz Srbiju. Mađarski zid mogao bi ih iz Srbije skrenuti u europski eldorado preko Hrvatske. Doznali smo da Hrvatska može humanitarno zbrinuti oko 10 tisuća imigranata, što je za svaku pohvalu; smatram da imigrantima doista treba humanitarno pomoći naprosto zato što su naši bližnji i ljudi u potrebi. U tom smislu začuli su se i neki kršćanski glasovi, čudeći se kako u svjetlu potrebe za pomoći imigrantima uopće netko smije postavljati pitanja o mogućim opasnostima od masovne imigracije, jer je Isus rekao tako i tako…Ali upravo je stvar u tome da masovna imigracija nadaleko premašuje pitanje puke kršćanske ljubavi prema prvom bližnjem kojeg se zatekne u nevolji. Imigranti ne dolaze k nama da se privremeno sklone od rata, nego-kako sami kažu-da se u Europi trajno nastane i pronađu novu budućnost za svoje obitelji. U tome smislu oni nisu izbjeglice, nego doseljenici, kolonisti. Ne razmišljati o sigurnosnim, kulturnim, društvenim pa i povijesnim posljedicama znači biti neoprostivo naivan i kratkovidno pristati na korjenitu promjenu europskoga društva povijesnih razmjera.  Prošvercavanje mogućih ISIL-ovih terorista tek je kratkoročno najopasnija posljedica. Dugoročna, i fatalnija, bit će nastanak snažnih muslimanskih manjina, koje će svojom brojnošću i uz dokazanu europsku popustljivost prema snažnima i bučnima uskoro izboriti kulturnu i pravnu autonomiju (način odijevanja i ponašanja uz primjenu šerijatskog prava). U konačnici, zašto ne bi izborili i političku autonomiju, čemu su preteče neke velegradske europske četvrti sa šerijatskim „no-go“ zonama u koje se državni policajci ne usude zaviriti ni usred bijeloga dana? Kada dobiju državljanstvo i glasačko pravo, tko će im braniti da se politički organiziraju i presudno utječu na političku ravnotežu u zemlji domaćinu jednak kao što su u svoje vrijeme Germani utjecali na stanje u Zapadnom Rimskom Carstvu postavljajući i smjenjujući careve? Kada imigranti dovedu u Europu svoje brojne obitelji koje su ostale kod kuće, to će dodatno će pojačati taj proces, a bilo kakav pokušaj primjene sile matične države protiv pojave nelojalnosti nove manjine može završiti građanskim ratom, što si nijedan demokratski političar ne može dozvoliti niti u noćnoj mori. U takvim uvjetima neizbježna je barem djelomična islamizacija javnoga života i svekolike europske kulture, koja neće moći zadržati nikakve pojavne oblike koji su u otvorenom i izravnom neskladu s načinom života manjine. Draga Europo, pozdravi se s velikom tradicijom likovne i glazbene umjetnosti. One će morati u katakombe ili će u boljem slučaju preživljavati na marginama društva. Kao što je primijetio poljsko-britanski sociolog židovskoga podrijetla  Zygmunt Bauman, jedna od posljedica globalizacije je da se useljenici poput turskih gastarbajtera u Njemačkoj odbijaju asimilirati. Spremni su raditi i plaćati poreze, ali žele ostati to što jesu. Zašto bi tomu bilo drukčije s novim imigrantima? A kad se jednom kao nove manjine trajno etabliraju u Europi i počnu suodlučivati o njoj, hoće li se takva Europa moći suprotstaviti primj. tzv. Islamskoj državi ukoliko se s njome bude morala oružano sukobiti? Ili će možda zaoštriti svoju politiku protiv Izraela da bi se više svidjela svojim muslimanskim manjinama i njihovim zemljama odakle su došle?

Mogli bismo još naširoko o pitanju imigranata i imigracije, ali možda nekom drugom prigodom. Do tada treba dobro promisliti kako im pomoći, a da ne ukopamo budućnost svoju niti naše djece. Hrvatski mainstream mediji uglavnom simpatiziraju otvaranje vrata imigrantima, i jedino Ivana Petrović s TV Nova postavlja dobra pitanja i naziva stvari pravim imenom. Međutim, sve se češće spominju geostrateške igre koje tjeraju imigrante u Europu. Pa je tako dr. Boris Havel u Obzoru (Večernji list od 29. kolovoza) pružio izvrsnu analizu neslavne uloge Erdoganove Turske u tom pitanju.  Imamo dakle posla s procesom kakav se događa u tzv. prekretnicama povijesti. I to neće završiti sutra, nego će trajati još godinama.

Ovih dana prvi put smo čuli i određenija mišljenja predstavnika naše Crkve o tome što se to događa s imigrantima i kako bi se katolici trebali postaviti prema njima. Prvi se pred TV kamerama pojavio dubrovački biskup Uzinić, koji je nekako na tragu pape Franje i njegove susretljivosti prema imigrantima sugerirao da tim nevoljnicima svakako treba pomoći, iako on konkretno nije načistu kako to učiniti, ali da ih se ne treba bojati. Otac biskup dotakao je i geostrateški generator masovnih imigracijskih procesa, i rekao dosta toga odmjereno i trijezno. Pa ipak mi je za uho zapela njegova izjava kako je masovnu imigraciju treba shvatiti i razumjeti i iz perspektive europskih zemalja koje su prema njoj otvorene jer se bore s niskim natalitetom. I to me zasvrbjelo. Rado bih postavio pitanje-iako vjerujem da misli drukčije-smatra li da će velik natalitet imigrantskih obitelji konačno skinuti Crkvi s leđa brigu da državi svako malo savjetuje povećanje davanja za natalitet „domorodaca“ i za brojne obitelji, kojih u Hrvatskoj nemamo previše? Čuo sam već i neke propovjedi u smislu da nas masovna imigracija ne ugrožava, jer Europa ionako više nije kršćanska, pa se pitanje nekakve obrane kršćanstva uopće ne treba postavljati. Ne znam jesu li propovjednici do kraja domislili posljedice tih riječi. Možda se ne trebamo bojati imigranata, barem ne sada, ali nisam siguran trebamo li se veseliti čak i djelomičnoj islamizaciji Europe. Pogrešna je računica da će nam nove muslimanske manjine biti dobrodošao saveznik protiv sekularizma, i da će kršćanstvo u djelomično islamiziranoj Europi cvasti bolje nego do sada. Treba pitati nekadašnje kršćanske zemlje u Maloj Aziji, Egiptu i Sjevernoj Africi tko se u tom „suživotu“ pokazao uspješniji. A nimalo nisam siguran da će buduće muslimanske manjine biti lojalnije Općoj deklaraciji o ljudskim pravima negoli Kuranu. Za njih je vrlo jasno što je u takvoj dvojbi ljudsko, a što Allahovo djelo. I tu je zapravo najmanji problem u muslimanima, a mnogo veći u sekulariziranoj Europi, koja protiv snažne i za mnoge uvjerljive religijske ideje kakva postoji u islamu može postaviti samo puki materijalizam, hedonizam, slobodu za u se, na se i poda se. Prevladat će ona skupina koju njezina ideja vodilja bolje i više motivira na podnošenje žrtvi, i koja više želi prevlast.  

Pa kad smo već kod predstavnika Crkve, za kraj svakako valja spomenuti još jednog, ali s kudikamo drukčijom porukom od biskupa Uzinića. Na web stranici Vatikanskog radija pojavio se tekst češkoga isusovca Milana Glasera koji se pozabavio vidljivom i nevidljivom stranom imigrantske krize koja, naravno, nije nastala spontano. Tako on navodi kako je populacijski odjel UN-a (UNPD) već 2000. godine najavio, da će Europa do 2025. godine trebati 159 milijuna imigranata. Sam konkretan broj i način priopćenja sugerira da se radi o konkretnim planovima, a ne pobožnim željama tehnokrata i arhitekata svjetske moći s East Rivera. Ideju o masovnom useljenju novih Europljanapropagira i glavni tajnik UN-a Ban Ki Moon, govoreći kako je Europi potrebna svježa krv da bi zadržava svoj gospodarski dinamizam. I sve to unatoč velikoj nezaposlenosti mladih Europljana. Zanimljivo je da je današnju masovnu imigraciju na svoj način već odavno prognozirao austrijski grof Richard Nicholas Coudenhove-Calergi (1894-1972), već je 1923. godine govorio o nastanku „buduće rase mješanaca“ koja će poslužiti za to da se europske države ujedine pod jedinstvenom vlašću. Grofovo ime se obično ne spominje u školskim udžbenicima niti u medijima, iako je upravo on tijekom dvadesetih godina prošloga stoljeća formulirao ideju o Europskoj zajednici za ugljen i čelik. Njezinim osnutkom godine 1950. zapravo je započeo proces europskog ujedinjenja. Vrli grof je također predložio da himnom ujedinjene Europe postane Beethovenova Oda radosti. Eto, grofa su zasjenili legendarni „očevi utemeljitelji“ De Gasperi, Schuman i Adenauer, čijih katoličku pozadinu vole često istaći i neki naši suvjernici smatrajući da je Europska Unija čisti plod nekakve kršćanske koncepcije. Ipak postoji poveznica. Konrad Adenauer je još kao gradonačelnik Koelna sudjelovao 1926. godine u Beču prvoga kongresa Paneuropskog pokreta koji djeluje i danas, a koji je tada okupio dvije tisuće delegata iz 24 zemlje.  Pogodite tko je osnovao Paneuropski pokret čijim je članom između ostaloga bio i Sigmund Freud? Naš vrli grof Coudenhove-Kalergi.  Svake dvije godine netko od vodećih europskih političara dobiva nagradu Coudenhove-Kalergija za pridonos europskoj integraciji. I to unatoč tomu što je grof u svojoj knjizi Praktischer Idealismus (1925.) predvidio odstranjenje izvorne kulture europskih naroda i nastanak nove „negroidne euroazijske rase“ predvođene elitom koju je na njemačkome nazvao führernation. Ironijom sudbine, nagradu nazvanu njegovim imenom dobila je i njemačka savezna kancelarka Angela Merkel, koju mnogi imigranti rado zovu svojom "majkom."

Vrli grof je možda zloguk i lažni prorok, ali perspektiva masovne imigracije Afrikanaca i Azijata u Europu stvarno bi mogla u budućnosti dovesti do kojekakvih pokušaja društvenog inženjeringa, pa čak i nastanka neke idealizirane europske nacije, kao što je se i kod nas u bivšoj državi pokušalo stvoriti jugoslavensku naciju. Kao, ako je u SAD mogla nastati američka nacija, zašto u ujedinjenoj Europi ne bi mogla nastati europska? Postoji ipak bitna razlika: američka nacija formirala se u vrijeme kada u SAD uopće nije bilo muslimana, a europska nacija nije formirana čak ni danas kada na starom kontinentu živi popriličan broj sljedbenika islama. Ona bi se mogla formirati samo ako i u budućim muslimanskim manjinama potpuno prevlada sekularističko načelo prema kojemu je religija isključivo privatna stvar, a u javnim stvarima odlučuje prije svega pitanje punog ili praznog trbuha. Pa ipak nisam nimalo siguran da je to ideja koja se može uskladiti s islamom, kao što se s islamom ni u kakvom obliku ne može uskladiti europsko načelo slobode izbora vjere odn. promjene vjeroispovjesti. Naprotiv. A to bi moglo raspršiti mnoge veličanstvene konstrukcije od paučine.