Ekumenske stranputice o. Anselma Grüna

Benediktinski redovnik o. Anselm Grün [1945.] poznata je osobnost ne samo njemačkoga katolicizma nego i tamošnje intelektualne scene kao autor oko 300 publikacija uglavnom o duhovnosti od kojih je više od 14 milijuna primjeraka prevedeno na 30 stranih jezika.[1] Niz njegovih knjiga izdale su i u Hrvatskoj razne katoličke nakladničke kuće, brojni Grünovi citati pojavljuju se svako malo na stranicama katoličkih glasila i internetskih portala.  Omiljen je i priznat u nas osobito zbog svojeg duboko humanog pristupa ljudima i ljudskosti i životnoj mudrosti. Kao takav je i čovjek dijaloga s drugima i drugačijima od kojih ne zazire.  Pa se tako odlučio dati svojevrstan pridonos dijalogu s protestantima upravo u godini u kojoj oni obilježavaju početak

Lutherove reformacije, i to knjigom Luther gemeinsam betrachtet. Reformatorische Impulse für heute. [Luther iz zajedničke perspektive. Reformacijski poticaji za današnjicu] koju je napisao zajedno s evangeličkim pastorom Nikolausom Schneiderom, nekadašnjim predsjednikom Evangeličke crkve u Njemačkoj. Neke svoje teze navedene u knjizi obojica su nedavno prikazala u razgovoru za službeni web portal Njemačke biskupske konferencije.[2]

Čini se da je obljetnica reformacije neobično utjecala na o. Grüna, ili pak potakla u njegovu umu evoluciju u razmišljanjima i stajalištima s kojima bi Martin Luther danas sigurno bio vrlo zadovoljan. Odmah na samom početku Grün iznosi zaprepašćujuću tvrdnju o tome da tijekom svetih misa koje služi za sudionike tečajeva duhovnosti u svojoj opatiji u Münsterschwarzachu dijeli euharistiju kako nazočnim katolicima tako i evangelicima. Ove potonje izravno poziva da sudjeluju u euharistiji, jer se inače sami ne bi usudili pristupiti. Grün to vrlo jednostavno obrazlaže time da je za primanje euharistije dovoljno vjerovati da je Isus Krist osobno nazočan u hostiji. Međutim, ne spominje ključnu stvar, a to je misna pretvorba [transupstancija] po kojoj Krist postaje nazočan u euharistiji, a u koju bi protestanti također trebali vjerovati ako se žele pričestiti u Katoličkoj Crkvi. Jer je uvjet njihova pričešćivanja vjerovanje istovjetno katoličkom, a to ovdje očigledno nije slučaj.  Valja napomenuti kako sam Martin Luther ni najmanje nije dijelio katoličko uvjerenje o euharistiji, te je misu čak nazivao „najvećim i najstrašnijim zločinom od svih papinskih bezbožništava“.[3]

Nije dakle jasno je li o. Grün nazočnim evangelicima namjerno zatajio važnost misne pretvorbe (i svećenika koji je provodi) ili to niti sam ne smatra važnim? Njegovo pojašnjenje situacije je poprilično nezadovoljavajuće, jer to što katolički župnik služi euharistiju „malo drukčije“ od evangeličkog, prema Grünu je samo posljedica različitog shvaćanja u pojedinim konfesijama. Znači na djelu je kulturološka„različitost“, a ne vjerska istina koju protestanti iz svojih teoloških razloga ne prihvaćaju.  Pa se čini da se o. Grün u želji da se približi protestantima ipak nasukao na hridima teološkog relativizma kojeg je ponekad teško prepoznati i takvim umovima poput njegova.

Pastor Schneider u biti se složio s o. Grünom uz stanovitu ogradu da protestanti ipak na drukčije načine shvaćaju kako treba razumjeti Kristovu osobnu nazočnost u euharistiji. No, ovdje nije problem u Schneideru niti u protestantima kao takvima, a ponajmanje u onim čestitim protestantima kojima bi svaki dobronamjeran katolik rado dao počasno članstvo u Katoličkoj crkvi samo kad bi smio.

Problem je u tome što ovakva Grünova praksa vuče nekoliko negativnih posljedica za katolicizam. Prvi je što time podriva značaj sakramenta sv. ispovijedi. To je u našoj Crkvi osnovni uvjet čak i za Prvu pričest. Ako protestanti primaju katoličku pričest, a ne moraju se ispovijedati, zašto bi to morali činiti katolici? Zašto bi za katolike ispovijed trebala biti obvezna, a za protestante ne? „Malo kvasca ukvasa svo tijesto“-kaže Isus u evanđelju. Pa tako malo Grünovog „ekumenskog kvasca“ zapravo ruši katoličko poimanje euharistije zamjenjujući ga u biti evangeličkim.  Ako je o. Grün time htio „prevladati“ taj stari spor između nas i protestanata i pridonijeti uzajamnom približavanju, Luther bi time bio zadovoljan, a neki suvremeni dezintegratori Katoličke crkve možda još i više. Jer, s padom nauka o euharistiji pada i Crkva koja bi u boljem slučaju postala samo jedna u nizu kršćanskih „denominacija“ [namjerno pišem s navodnicima], a u lošijem slučaju samo jedna od niza sekti, ni manje ni više značajna od bezbroj drugih.

Da ne bi bilo nikakve sumnje, Grün nastavlja dalje na svojem putu „pomirbe“, i na pitanje o opravdanosti reformacije i razdijeljenja Crkve prije 500 godina odgovara u biti potvrdno. Kritizira tadašnje pape koji su prema njemu bili okoštali i skrivali se u svojem osjećaju moći, pa se prema tome nisu ozbiljno pozabavili teološkim problemima koje je reformacija opravdano izvukla na svijetlo dana. Tvrdi da je Rim još previše konzervativan [iako ne sadašnji papa], i da se Katolička crkva stalno ponaša kao da može ljudima [nije rekao na koje misli] određivati moral i ponašanje. I da je Luther bio u pravu kada se protiv toga pobunio.....Pa ako je i od o. Grüna, previše je! Nije čudno što ga u takvom razmišljanju podržava pastor Schneider, kojemu također jako smeta što se bez privole Rima ne može u Crkvi ništa bitno promijeniti. Čitajući sve to, moram se prisjetiti ideje o katoličko-protestantskoj pomirbi s kojom je ove godine došao još jedan značajni njemački intelektualac na rubu Crkve, a to je Hans Küng: prema njemu bi Katolička Crkva trebala rehabilitirati Martina Luthera, ukinuti sva izopćenja izrečena tijekom Reformacije, priznati valjanost ređenja protestantskih i anglikanskih svećenika i omogućiti zajedničko sudjelovanje u euharistiji![4] Kako da ne. Kao da u pozadini opet lebdi  stari fantom njemačke nacionalne kršćanske crkve odvojene od Rima, o kojoj su neki sanjali u Lutherovo vrijeme. Takva crkva vjerojatno ne bi gnjavila ljude time što bi im određivala moral i ponašanje, a što je i za o. Grüna neprihvatljivo. Pa koja je onda njegova uloga kao svećenika? I ako si ljudi sami kroje moral i ponašanje, čemu Crkva?

Nakon toga dolazi na red Blažena Djevica Marija. Za o. Grüna ona nije nipočemu značajnija od nas običnih ljudi. Dakako da je ona prototip otkupljenog čovjeka, ali to smo u skladu s prvim poglavljem Poslanice Efežanima i svi mi, odabrani od početka svijeta i bez ljage. Osim toga, prema Grünu i danas u Katoličkoj crkvi postoje oblici „agresivnog štovanja Marije“, koji su prema Grünu infantilni, i da je u Crkvi uvijek postojala tendencija preuveličanja Marijina značanja koju bi, naravno, trebalo napustiti. Ni tomu nije potrebno komentara, svakome katoliku trebalo bi biti jasno koliko je sati. Jer, po kojem kriteriju bi trebalo mjeriti pretjeranost štovanja Marije ili agresivnost u oblicima marijanskog kulta? Možda  prema protestantskom kriteriju „Sola Scriptura“?[5]

Na pitanje o stanju ekumenizma u 21. stoljeću o. Grün diplomatski odgovara kako reformacijski jubilej ima određenu dinamiku i nuka nas da o ekumenizmu razmišljamo. U sadašnjoj situaciji zajedno s papom Franjom koji prema o. Grünu „nije dogmatičan“ i „ne nastoji regulirati svaku sitnicu“ možemo biti hrabri u potrazi za novom bliskošću s protestantima. Eto, on se odvažio-i sasvim otvoreno dao do znanja da mu je Katolička Crkva čiji je svećenik i istaknut predstavnik-pretijesna. I da bi se trebala promijeniti, a ne gnjaviti ljude određujući im moral i ponašanje.  Možda bi se trebala još jednom reformirati?

Nemam želju dalje to komentirati, a zaključke neka izvede svaki čitatelj sam.   

---

[1] Osobna web stranica o. Grüna http://www.anselm-gruen.de/.

[2] Razgovor pod nazivom Ein neues Miteinander wagen vodila je s obojicom Margret Nußbaum. http://www.katholisch.de/aktuelles/aktuelle-artikel/ein-neues-miteinander-wagen

[3] Euharistija (Wikipedija). https://hr.wikipedia.org/wiki/Euharistija

[4] 500 years after the Reformation: End the schism! https://www.ncronline.org/news/500-years-after-reformation-end-schism

[5] „samo pismo“-jedna od osnovnih postavki protestantizma prema kojoj je isključivo ono što piše u Bibliji mjerodavno za vjerovanje i praksu. Budući da se u Bibliji ne spominje izrijekom papinska služba u današnjem smislu, tada je papa naravno nepotreban, a njegova služba u „suprotnosti“ sa Sv. Pismom. Isto vrijedi i za štovanje Marije i svetaca, itd.  Takvo legalističko poimanje Biblije dovelo je već za Reformacije i do velikog razilaženja i sukoba među protestantima. Dok je Luther bio pomirljiviji i smatrao da u Crkvi može od katoličke tradicije ostati sve što Biblija izričito ne zabranjuje, Zwingli i kasnije Kalvin bili su mnogo radikalniji i smatrali da u Crkvi smije ostati samo što Biblija izričito dopušta ili zapovijeda. Sukobi (nerijetko oružani) između luterana i reformiranih (kalvinista) bili su jedan od uzroka zašto se reformacija nije uspjela proširiti i učvrstiti u cijeloj Europi.

Stane, u kojeg si Krista povjerovao?

Jednom prigodom na nekom katoličkom internetskom forumu postavljeno je pitanje koji propovjednici su nas se posebno dojmili. Uključio sam se u to i naveo ime jednog svećenika, župnika male župe kraj Rijeke. Razlog zašto sam ga naveo jednostavan je: za razliku od velikog broja naših propovjednika koji u središte poruke stavljaju čovjeka kao (ne)slušatelja i (ne)vršitelja crkvenih savjeta koji bi prije svega trebao poboljšati svoju vjerničku disciplinu, spomenuti svećenik u središtu svojih propovjedi ima Boga i ono što je Bog učinio i čini za čovjeka. Time se naravno ne kanim postavljati iznad naših propovjednika jer na to nemam pravo, ali moram navesti ono što me kao vjernika u propovjedima najviše ispunjava i motivira. A vjerujem da je to i ono za čim čeznu mnogi drugi: za porukom da nas Bog ljubi i prihvaća bezuvjetno. Da sam kao čovjek nesavršen, to znam dobro, i ne volim da me se stalno na to podsjeća i govori mi kako sam kao takav "biće propuštenih prilika i mogućnosti". Međutim, nikada mi nije dosta slušati o tome kakav je moj i naš Bog u kojeg vjerujemo. To je ono što ispunjava, motivira i mijenja svemir oko nas i u nama. Kada u središtu stvari imamo čovjeka odn. sebe i ono što on čini (odn. ljudska djela kao ono po čemu nas Bog prihvaća ili ne), tad se nikad nećemo isplesti iz mreže nedostatnosti ljudskih napora da djelima ugodimo Bogu. To dovodi do poznatih duhovnih bolesti neprestanog osjećaja krivice, promašenosti, uspoređivanja s drugima, ili pak stalnog preispitivanja svojih koraka i potrage za uzrocima zatajenja. U takvom bućkurišu zdvajanja umire radost zbog bliskosti s Bogom, a slika Boga se mijenja: od Nebeskog Oca koji jedna čeka da mu priđemo i budemo s Njim u zajedništvu nastaje udaljeni svemirski bilježnik svega negativnoga u nama.
Ukratko, neprestana propovjednička ponavljanja o tome da bismo kao vjernici trebali ovo ili ono na koncu mogu dovesti do toga da se slušatelji jednostavno "isključe", i nakon mise komentiraju ono poznato: "Baš je lijepo govorio...ali o čemu je bila tema propovjedi?"
Naravno da se vjerničko ponašanje uvijek može i mora poboljšavati i da treba na to upozoravati, ali ako se iz središta propovjedi izgubi Bog kao Početak i Svršetak i Smisao našega života, tada propovijedanje postaje dociranje i "prodika" u lošem smislu te riječi.
Zato su mi propovjedi spomenutog župnika prava duhovna obnova, jer znam da će mi kroz govor o Bogu otkriti stvari koje mi nikad na um nisu pale.
Nije nimalo svejedno što je u središtu oko kojeg se vrte propovjedi, jer to središte može itekako oblikovati nečiju duhovnost. Budući da trenutno nemam pri ruci nijedan prikladan katolički primjer, navodim jedan protestantski kojeg vrlo prikladno spominje američki evangelikalni publicist i radijski djelatnik Bob George u jednoj svojoj knjizi.
Jedne večeri nazvala ga je susjeda Sue i zamolila da dođe pomoći njenom mužu Stanu koji je imao problema s alkoholom. Takav je bio od studentskih dana. Nakon što su doživjeli obraćenje i pristupili crkvenoj zajednici (George ne navodi denominaciju, ali je jasno da je neka od protestantskih),  Sue je prestala piti, ali Stan nije. Iako je redovito išao u crkvu i izjavljivao da je vjernik i da vjeruje u Isusa Krista, nije prestao piti. "Kao da se kršćanska poruka negdje gubila"-spominje Bob George. Nije znao što da učini i kako da Stanu pristupi, ali je ipak otišao k njima. Kad je vidio Stana u "blaženom" stanju, sjeo je s njim da porazgovaraju-naravno, o onome o čemu su i prije mnogo puta razgovarali i što se svodilo na pitanje vjerničke discipline, odn. "Stane, kako ti kao kršćanin nisi u stanju prekinuti s opijanjem?"
I onda je Georgeu odjednom sinulo da Stana priupita nešto što nikad prije nije.
Stane, kada si prihvatio Krista, u kojeg si Krista povjerovao?
Kako to misliš?-upita Stan.
Jesi li razmišljao o čovjeku Isusu iz Nazareta koji je živio prije dvije tisuće godina u Palestini? O povijesnoj osobi koja je činila čudesa, slijepima vraćala vid, a gluhima sluh? Čovjeku koji je učio ljude ljubavi prema drugima, a onda umro na križu? Drugim riječima: Stane, jesi li prihvatio Isusa-čovjeka? Ili si prihvatio Isusa Krista-Boga koji je postao čovjek i koji je ustao iz mrtvih? Onoga koji je Gospodin i koji živi danas? Jesi li prihvatio Gospodina Isusa Krista koji želi živjeti u tebi i dati Svoj život tebi?"
Sada su se Stanove oči razbistrile. "Prihvatio sam Isusa koji je bio čovjek prije dvije tisuće godina".
Stvari su postale jasne. Iako je Stan u prošlosti čuo mnogo propovjedi i dobro poznavao "kršćanski rječnik", on u biti nije čuo punu istinu Evanđelja, što je presudno utjecalo na njegov kasniji duhovni razvoj. Ono što je Stan u prošlosti čuo, shvatio je ovako pogrešno: biti kršćanin znači prihvatiti moralni nauk velikog čovjeka koji je živio prije dvije tisuće godine i prisegnuti na vjerno oponašanje tog čovjeka. Naravno da je bio uvjeren kako to treba provesti vlastitim snagama, a neuspjesi na tom putu (koji su se nužno morali dogoditi) obeshrabrili su ga do temelja. Zapravo je čudo da s takvom zabludom u glavi nije završio u još težoj situaciji od one u kojoj je bio.
Sve je završilo dobro. Stan je shvatio u čemu je bit stvari, i nakon zajedničke molitve s Bobom, iako je bio polupijan, zazvao je pravoga i živoga Isusa Krista. Život mu se nakon toga promijenio nabolje, od nesigurnog, bojažljivog i ljutitog čovjeka koji je bio svima na teret postao je brižan suprug pun ljubavi, voljan pomagati drugima zbog ljubavi koju je gaji prema Bogu.
Zaključak izvedite sami.

Zadnja klupa van!

Uvijek i uvijek rado se vraćam na sačuvana dopisivanja s p. Lukom Rađom, objavljivana na stranicama SKAC-a (Zagreb). P. Luka osnovao je katolički kamp za mlade na Modravama. Spada u ljude koji imaju što reći, ne samo o Crkvi i crkvenim (ne)prilikama, nego i o mnogočemu drugomu. Evo što je 2002. napisao o prosvjetarenju na upit jedne učiteljice.

Željela bih od vas dobiti komentar i duhovno viđenje situacije u kojoj se nalazim na poslu. Radim u jednoj zagrebačkoj školi puno godina. Prije 5-7 g. pored škole sagrađeno je naselje koje su počele naseljavati obitelji ratnih vojnih invalida (često PTSP-ovci), sami branitelji, žene poginulih branitelja ili onih koji su počinili suicid. Djeca iz tih obitelji dolaze nama u školu i u mom su razredu smještena u polovičnom broju (sličnu situaciju imaju i druge kolegice). Kako sam taj razred primila ove godine kao novoformirani počela sam primjećivati da mi je ulaskom u razred jako teško raditi jer su djeca brbljava, ne poštuju dogovor o radu, šeću razredom kada oni za to osjete potrebu, neartikulirano se glasaju, pod odmorom divljaju hodnicima, tuku se, izazivaju jedan drugoga, rugaju se... Često u razredu ne uspijem reći ni dvije rečenice a da me netko od njih ne prekine nekom svojom upadicom koja nije vezana uz temu razgovora. Duhovno osjećam velik pritisak u razredu, tamu, težinu, nemir i napetost.

Da li se čovjek radeći s takvima (ja ih ni najmanje ne okrivljujem , niti se ljutim na te ljude) osjeća isto kao i oni? Osjećam se kao planinar kojem je netko umjesto dva ruksaka natovario 12. Noge mi otkazuju, mračne misli me spopadaju ( samosažaljenje), vrtim stalno jedan te isti film. (U razredu imam djecu hiperaktivce, djecu s organskim poremećajima, djecu koja troše lijekove za epilepsiju i onu koja su jako, jako pedagoški zapušteni te ponekad dolaze u školu poslijepodne bez ručka ili bez adekvatne odjeće za to godišnje doba.) U razredu molimo kada se za to pokaže prilika u tjedan dana (nisam vjeroučiteljica) , molim osobno za njih i roditelje, ali ne znam koja je Božja volja i plan za mene u ovoj situaciji. Da li me Bog ovdje postavio da im pomognem molitvama, savjetima ili želi da se maknem s ovog radnog mjesta i potražim neki posao gdje ću mu moći više služiti?

Ne znam kako izaći iz ove situacije? Kao škola smo prepušteni sami sebi jer psiholozi smatraju da se takvi ljudi trebaju integrirati u društvo. Ministarstvo i dalje dodjeljuje stanove, a mi jedva radimo (koja je donja granica kvalitete nastave?) jer smo prepuni priča o tragedijama (svako je dijete bonbon napunjen gorčinom, strahom i nemirom svoga doma), prepuni psihičkih maltretiranja i nepotrebnog okrivljavanja i prijetnji roditelja. Što učiniti u šah mat poziciji?

Hvala za savjet, Bog mira, ljubavi i zdravlja te Duh vodstva, snage i okrijepe udijelio Vam potpuni blagoslov duše, duha i tijela i podario Vam kreposti koje molite.

Lukin odgovor:

Meni je jedan u razredu pod klupe zakoturao imitaciju ručne bombe, moš' zamislit strke. A on se blaženo smije i objašnjava nam da nije prava. I šta ćeš mu… Ništa, nego odgajati ga. A to znači nadmudriti ga ne tek represivnim mjerama dajući mu na znanje tko je u razredu glavni, niti nekakvim neučinkovitim kršćanskim milosrđem koje će nas učiniti slabićima u njegovim očima – već mu istom mjerom uzvratiti, istim jezikom mu progovoriti – tako da ispadneš «faca» u njegovim očima.

Nema novaca kojim bi se nastavnika moglo motivirati da se uhvati u koštac s takvim slučajevima. U to, ili se ulazi isključivo zbog osobnog izazova našoj ljubavi za koju vjerujemo da osim što je sama nježnost, istovremeno je i mudrost koja obara s nogu svako nasilje – ili se uopće u to ne ulazi. A to umijeće se ima, ili ga se nema. Pedagozi ga imaju. Jer, takvu učinkovitu, mudru i jaku ljubav – Bog je povjerio nastavničkom staležu. Na nju se može i mora računati.

Na nama je da to uočimo, i u molitvi raspirujemo njenu snagu. Ulazeći u razred, potrebno se u dubini srca pozvati na taj dar. Reći sebi: pred ovu djecu ne ulazim ja, slab i ograničen čovjek – već ulazi pedagog sa svim darovima koje mu je Bog dao da uspješno obavi svoj posao.

Sjećam se, taj moj dečko kog sam spomenuo, jedan je od rijetkih iz razreda koji je nakon našeg okršaja kroz čitav advent dolazio na mise zornice. Život piše nevjerojatne priče. Nerijetko se dogodi da oni koji su bili „živi vrazi“ u razredima, kasnije postanu solidni ljudi. A neki čak i svećenici. Od srca, p. Luka

ps. Naslov ovog posta sam stavio na uspomenu na tehničku školu u Splitu, gdje je nakon profesorove: "Zadnja klupa van!" klupa zaista i poletjela kroz prozor van.

Zašto učenici nisu uspjeli prepoznati Isusa na putu u Emauz?

Tko zna u kakvom su duševnom i duhovnom stanju morala biti dvojica Isusovih učenika-Kleofa i još jedan neimenovani-na putu u Emaus, kada nisu bili u stanju prepoznati Isusa koji im se putem pridružio kao putnik namjernik. Kakvu li su zbrku izazvanu događajima tijekom posljednjih triju dana morali imati u glavama! Užasna noć u Getsemaniju, strka i frka oko Isusove muke i raspeća, skrivanje po sobičcima i skrovištima da ne bi dopali u šake Rimljanima i židovskim vlastima, Judino samoubojstvo, Petrovo gorko kajanje, međusobne rasprave i pogledi prepuni sumnji i nesigurnosti…a iznad svega pitanja života i smrti: je li to sve istina, je li to sve moguće, gdje smo bili, što smo radili, je li to sve s Isusom ipak bila prijevara ili smo sve pogrešno shvatili? I konačno: što će biti s nama?

Ne znamo zašto su učenici išli u Emaus, ali prema Lukinu evanđelju dogodilo se to tijekom uskrsne nedjelje (prvi dan u tjednu), a ne u ponedjeljak kako već tradicionalno slavimo, iako nije na štetu stvari da se na Uskrs ne obilježava previše događaja istodobno. Po svemu sudeći su u hodu „luftali“ glave raspravljajući o svim proživljenim događajima i prisjećajući se onoga što im je Isus rekao da će morati umrijeti, ali da će nakon triju dana uskrsnuti. Već ujutro su ih zbunile žene iz njihova kruga koje su im došle s viješću da je Isus uskrsnuo. Čak su i apostolski prvaci Petar i Ivan otišli provjeriti stvar na Isusov grob, i ustanovili da je prazan. Tijela nije bilo. Što sad? U židovskom društvu svjedočanstvo žena nema vrijednost niti na jednom forumu, a kamoli na sudu, ali u Isusovoj družbi vrijedila su drukčija pravila, to apostoli dobro znaju.

Što sad, što sad, što sad?

Put u Emaus pomogao je dvojici učenika da se barem malo udalje i distanciraju od zbrke koja je u tom času vladala među apostolima. Bila je to prigoda da se malo saberu. I taman su počeli sređivati dojmove, kadli odjednom niotkuda iskrsne neznanac (vjerojatno ih je pristojno pozdravio lijepim uobičajenim židovskim pozdravom „šalom-mir“ i upitao smije li dalje s njima). Oni pristadoše. Uostalom, utroje je sigurnije nego udvoje ako slučajno naiđe kakav drumski razbojnik, a neznanac na prvi pogled ostavlja dobar dojam. Smirujući dojam.

Neznanac se odmah uključuje u njihov razgovor hineći da ne zna o čemu se radi. Iz Kleofe provali bujica osjećaja: "Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?" I pojasni neznancu o čemu se radi i što se to događalo u gradu, nazvavši Isusa prorokom i onim za kojeg su se nadali da će osloboditi Izraela.“ Prema Kleofinim riječima, čini se da u tom času još nije razumio bit Isusova mesijanstva, smatrajući Isusa židovskim mesijom, ali ne i Jaganjcem Božjim koji je oduzeo grijehe čitavoga svijeta. No, učenicima se to nipošto ne smije niti može zamjeriti. Iako je Isus najavljivao ono što će ga snaći, ideja o mesiji koji bi trebao umrijeti i uskrsnuti nije baš u Pismu svima bila niti je mogla biti sasvim jasna[1]. Mnogima nije niti danas. A učenici su bili pravovjerni Židovi koji su za takvu mesijansku koncepciju prvi put čuli baš od Isusa. 

  

Međutim, učenici su ljudi otvorena i poučljiva duha, iako ponekad s „kasnim paljenjem“. Neznanac, znajući to, krene izlagati što se na Isusa odnosilo u Pismima. Rekli bismo, izlaže sustavnu Isusovu mesijansku teologiju. Što bi svjetsko kršćanstvo, a i čovječanstvo dalo za to, da je netko na licu mjesta zapisao to Isusovo izlaganje! Koliki bi kasniji teološki problemi otpali, a koliko bi dijalog kršćanstva i judaizma bio jednostavniji! No, kako nam je taj njegov govor izmakao, moramo ga sami uz pomoć Duha Svetoga rekonstruirati tijekom svih ovih stoljeća.[2] Knjiga proroka Izaije, osobito poglavlje 53, vjerojatno je središnji dio toga govora, ali neznanac (Isus) počinje već od Mojsija, koji je navijestio kako će proroka poput njega podići Gospodin svojemu narodu u budućnosti. Jedini je Mojsije od svih starozavjetnih proroka gledao Boga „licem u lice“ i razgovarao s njim kao s prijateljem. Nijedan drugi prorok nije imao tu čast, osim u kratkim vremenskim razmacima. Sad se konačno pojavio netko drugi tko također razgovara s Bogom kao s prijateljem, ali i s nekim većim: kao s Ocem. To niti Mojsije nije mogao.

Neznanac dakle sasvim otvoreno govori o ispunjenju starozavjetnih proročanstava u Isusovom slučaju. Teško bi takvo što učenici mogli čuti od većine tadašnjih rabina, kamoli od vodećih teologa. Učenici sigurno razbijaju glavu o tome tko li bi mogao biti taj neznanac koji je očito Isusov vjernik, ali nikad ga nisu vidjeli među apostolima niti širim krugom Isusovih štovatelja? „Srca im gore“ dok im on tumači Pismo, ali ne prepoznaju ga. Zašto? Vjerojatno zbog dvaju razloga. Prvi je taj da se prema svim evanđeoskim tekstovima Isusov izgled nakon uskrsnuća promijenio u takvoj mjeri da ga nitko nije mogao otprve prepoznati. I Mojsiju se dogodilo nešto slično, kada mu je nakon razgovora s Bogom iz lica počela izbijati svjetlost koje nije bio svjestan, ali su mu se Aron i njegovi suradnici zbog toga bojali pristupiti. Isus je svakako prošao posve radikalnu preobrazbu tijekom uskrsnuća. Možemo nagađati kako je doista izgledao, ali najvjerojatnije je od „običnog“ čovjeka iz puka na kojem prema Izaiji „nije bilo ljepote ni sjaja“ i koji je tjelesno bio nalik prosječnim Židovima onoga vremena (sigurno ne mnogo viši iznad 170 cm) preobrazio u mnogo markantniju pojavu. U njegovom liku je duh poprimio materijalna svojstva (mogao je jesti, dodirivati druge), a materija duhovna (mogao je prolaziti kroz fizičke prepreke, primj. zatvorena vrata, a čini se da je imao osobine bilokacije, istodobnog pojavljivanja na dva ili više mjesta). Jasno je stoga da nije mogao nalikovati na Isusa prije uskrsnuća.[3]

Drugi razlog mogao je biti psihološke prirode. Učenici nisu očekivali da bi tek tako bez najave mogli naletjeti na Isusa izvan Jeruzalema, osobito ako zapravo nisu znali ni slutili što sve može uskrsla osoba. Istina je da je Isus već tijekom boravka na zemlji uskrisivao mrtvace, ali ih je time vraćao u običan zemaljski život. Nije im davao proslavljeno tijelo jer bi oni opet nakon određena životna vijeka umrli. To su učenici dobro znali, ali tada im na kraj pameti nije bilo da bi uskrsnuće Isusovo moglo donijeti nešto bitno drukčije. Nisu ga očekivali u takvom izdanju. Uostalom, kolikim ljudima se redovito dogodi to da u nekoj situaciji ne prepoznaju blisku osobu naprosto zato što ne očekuju da bi ona mogla biti tamo, pa se niti ne trude da je uoče i prepoznaju?

I tako su učenici prepoznali Isusa tek u lomljenju kruha. Očigledno je imao neku izrazito
karakterističnu gestu ili pokret kojeg su zapamtili iz njegovih čuda umnažanja kruha o kojima izvješćuju evanđelja, a vjerojatno i iz dramatične Posljednje večere prije njegove muke. Možda je bilo još ponečeg tipično isusovskog u cijeloj toj situaciji što je navelo učenike na zaključak da je pred njima ON, glavom i bradom. I još je k tomu odjednom iščezao pred njima, neograničen našim prostornim i vremenskim uvjetovanostima.

Taj događaj sigurno nije bio slučajan. Isus se s učenicima oprostio tijekom Posljednje večere, dakle također pri lomljenju kruha, a nakon uskrsnuća im se prvi put izravno obratio u istoj takvoj prigodi. Euharistijsko tumačenje toga događaja više je nego prikladno. Možda su u tom trenutku učenici potpuno shvatili riječi koje je Isus izrekao na Posljednjoj večeri: "Malo, i više me nećete vidjeti; i opet malo, pa ćete me vidjeti." (Iv 16:16). Da, to je ON! Uskrsnuo je, kako je i rekao! Nije nas ostavio i nismo promašili život!

Sada tek počinje!

---

[1] Nato mu mnoštvo odgovori: "Mi smo iz Zakona čuli da Krist ostaje zauvijek. Kako onda ti govoriš da Sin Čovječji treba da bude uzdignut? Tko je taj Sin Čovječji?" (Iv 12:34)

[2] za uvod u problematiku v. primjerice tekst don Damira Stojića Isus u Starom zavjetu, http://studentski-pastoral.com/index.php/pitajteKapelana/527

[3] Podrobnije biblijsko razmatranje Isusove uskrsne preobrazbe u tekstu dr. Božidara Mrakovčića Zašto je Uskrsloga bilo teško prepoznati, web stranica Krčke biskupije, http://biskupijakrk.hr/?p=1167,

Dan kad je uskrsnuo Isus

Kad je uskrsnuo Isus, dan je bio k'o i drugi,
jutro nedjeljno je obasjalo gradske ulice.
Kad je uskrsnuo Isus, nije bilo k'o u priči,
samo zatvorena vrata, samo sunca iskrice.

Kad je uskrsnuo Isus, nitko ništa nije znao,
čak ni vrapci nisu vidjeli taj sudbonosni čin.
Kad je uskrsnuo Isus, sve je bilo tiho, mirno,
a šutjeli su Golgota, Jeruzalem i Rim.

Kad je uskrsnuo Isus, samo su žene bile budne,
i vidjele su prve Krista, vidjele su raj.
Kad je uskrsnuo Isus, dan je otvorio srca,
samo Petar nije znao da je noći doš'o kraj.

Kad je uskrsnuo Isus, svijet je bio k'o i kamen
koji zatvoriti nije mog'o Spasiteljev grob.
Kad je uskrsnuo Isus, Juda više nije stig'o
da se vrati, da se kaje, da ne bude sam svoj rob.

Gospodine, zašto plačeš?

Getsemanijski vrt. Noć. Pun mjesec obasjava blijedim svjetlom stabla maslina i travnjak na kojem polijegaše Isusovi učenici. Napetost u zraku, strepnja u srcima u kojima još odjekuju Isusove zadnje riječi na Posljednjoj večeri. Umor, umor, umor…kako se oduprijeti iskušenju da se barem malo odrijema? Uostalom, nije li vrijeme za počinak? Organizam traži svoje.

Isus, udaljen nekoliko desetina metara od svoje najbliže učeničke trojice, moli glasno, na židovski način. „Abba, Oče, ako je moguće, daj da me mimoiđe ovaj kalež. Ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš!“

Koliko je Isusovih učenika s njime u tom času? Jedanaestorica. A gdje je dvanaesti?

Isus i dalje moli. Kapi krvi poput znoja padaju na kamen. Prema evanđeoskim izvještajima ne bi se moglo reći da je bio bojažljive naravi-ta toliko puta se bez straha suočio s opasnošću od kamenovanja i ubojstva tijekom svojih javnih govora. Gdjegod bi se pojavio, odmah bi bio u središtu pozornosti i savršeno vladao situacijom. A sada ga obuzima dubok strah u situaciji kad se osjeća potpuno napušten i predan Tmini na milost i nemilost. U Evanđeljima ne piše o čemu je točno razmišljao tijekom molitve u Getsemaniju, ali mnogi su se više ili manje uspješno okušali u rekonstrukciji njegovih osjećaja i misli. Evanđelja ne prikazuju Isusa kao bojažljivu osobu. Naprotiv, više puta se bez straha tijekom svojih javnih govora suočavao s neprijateljski nastrojenim ljudima spremni da ga kamenuju ili barem strpaju u zatvor. Čak i kasnije, tijekom bičevanja, nošenja križa i raspeća, ne vide se kod njega znakovi straha niti panike. No, u Getsemaniju je nešto posve drugo. Koliko li je morao biti jak stres da proizvede tako visok krvni tlak koji može dovesti do pucanja površinskih kapilara i kapanja krvi kroz kožu? I zašto je nastao?

Isus se sasvim očigledno nije bojao sotone niti svojih ljudskih protivnika. Sigurno ga je pogodila Judina izdaja, ali i s njome je računao. Možda se u Getsemaniju doista kao ljudsko biće prepao pomisli na gadnu i bolnu tjelesnu smrt koja ga je očekivala, jer je jedno govoriti o smrti, računati s njom, zamišljati je, ali nešto je posve drugo suočiti se s njom kad doista „zagusti.“ Malo tko doista želi umrijeti u cvijetu mladosti, a Isus je svakako bio u toj dobi. Međutim, znao je da je njegova otkupiteljska smrt na križu uvjet spasenja čovječanstva, i da cijela priča nužno mora imati dobar završetak. Enormni stres vidljiv kod njega vjerojatno je dolazio iz nekih drugih dimenzija koje ni najosjećajniji ljudski osuđenik na smrt ne može dokučiti.

Često se čuju iskustva raznih ljudi suočenih sa smrću kako im je u trenutku pred očima proletjelo čitavo iskustvo njihova života. Što bismo u svezi s time mogli pomisliti o Isusu? Je li on imao takvo iskustvo? Međutim, njegovo životno iskustvo nadaleko preseže ograničenih 30 ili 33 ljudskih godina. Njemu su pred očima morala proletjeti stoljeća, čak i tisućljeća prizora ljudske povijesti kojima je svjedočio još dok je kao Božji Sin, druga Osoba Trojstva boravio u Očevoj blizini u nebu. Možda je vidio milijune slika ljudskoga grijeha, stanja koje je ga je u konačnici dovelo do getsemanijske agonije. Adamov prvobitni grijeh od kojeg je sve počelo, Kainovo ubojstvo Abela, pa nadalje beskonačan niz gadosti u ljudskim djelima i mislima zarobljenima okovima čvršćima od najsnažnijeg čelika-okovima iskvarene naravi koju sotona potpaljuje uvijek tamo gdje je najranjivija.  Svi povijesni ratni pokolji, gomile ranjenih, snopovi mrtvih, samrtnici koji hropću iz gradova, ranjenici u pomoć zazivlju, mučitelji nanovo namještaju sprave, a Brut opet i opet izdaje Cezara kao primjer izdaje svojeg dobročinitelja…i uvijek nanovo čovjek čovjeka ili ženu prodaje za šaku dolara ili bilo koje druge valute.

Gospodine, zašto plačeš?

Mi ljudi to ne možemo shvatiti, nije nam dano da vidimo svu tamu kojoj živimo niti posljedice djela koja činimo.

Međutim, Isus vidi još nešto što nama nije dano vidjeti. Vidi budućnost i grijehe budućega čovječanstva, osobito ljudi koji će se smatrati njegovima i nositi njegovo Ime. Već  za manje od 24 sata jedan od njegove dvanaestorice apostola bit će u paklu! Toliko se trudio oko njega[1]. Toliko će se truditi i oko svih budućih naraštaja ne odustajući niti od jedne zalutale ovce. I Crkvu svoju osnovat će zbog njihova spasenja! Ali nezahvalnost, zaslijepljenost i tvrdo srce ljudsko nejednom će se na svoju propast pokazati prejakom preprekom.

I tako križ s kojim se Isus treba suočiti nije tek drvena sprava za okrutno smaknuće pobunjenika kojeg su Rimljani kao vješti i uvijek spremni mučitelji preuzeli od Kartažana. Drvo križa teško je sigurno nekoliko desetaka kilograma. Čak ni zdrav čovjek ne može ga dugo sam vući, a kamoli Isus, kojeg će Rimljani izmrcvariti prije toga bičevanjem. Međutim, mnogo teži bit će onaj duhovni križ-težak i pretežak teret grijeha svih ljudi od početka svijeta do njegovoga kraja.

Uvjeren sam da se Gospodin u Getsemaniju užasnuo bremena koje je htio uzeti na svoja ramena. Kamogod pogleda, svugdje grijeh, na nebu njegov Otac kojeg to more grijeha vrijeđa i pogađa, na zemlji krvari srce njegove Majke kojoj će uz njegov križ mač probosti dušu, a u paklu nebrojene duše koje ni njegova krv, ni suze njegove Majke nisu spasile, zato što nisu htjele biti spašene, zato što su se odupirale i što su odbijale spasenje. Nijedna svijetla zraka nije obasjavala taj strahotni prizor. Morat će trpjeti i zbog grijeha koji neće biti oprošteni. Zbog njega neće život nijednog griješnika biti kraći niti za sat, kraj svijeta neće doći niti pola dana ranije…mora ispiti kalež sve do dna. Taj je strahotni prizor, kojeg je gledao svojim Božjim, duhovnim očima, uistinu morao biti paralizirajući i toliko zastrašujući, da se čak i sam Isus u jednom trenutku osjetio bespomoćnim pred njime.

A najbolnija mu je bila pomisao da će zbog mnogih duša morati trpjeti uzalud.

Teško je i zamisliti kakve je sve dimenzije imala ta Isusova unutarnja borba u Getsemaniju i koje je sve prostore i vremena obuhvatila. Ne znamo točno kako i čime ga je ohrabrio anđeo kojeg mu je Otac poslao da ga utješi, ali možemo nagađati da mu je pokazao plodove njegove otkupiteljske žrtve na križu i nepregledno mnoštvo onih koji će mu se zahvaljujući upravo tome križu pridružiti u nebu i zahvaljivati mu u vijeke vjekova.

Dokle smo mi ljudi samoga Boga doveli…da se uplaši strahote i bijede našega stanja iz kojeg nas je naumio osloboditi. I da osjeti slabost i muku suočavajući se s vlastitom nakanom da umre za nas. Da, vrijedit će to muke, isplatit će se ta žrtva, dobri plodovi bit će nemjerljivo veliki…ali i cijena svega toga bit će neizmjerno velika. Mnogo smo stajali Gospodina i previše je pretrpio zbog nas da bismo si smjeli dozvoliti poigravati se s ozbiljnošću njegove žrtve.

Smiluj nam se Bože po milosrđu svome.

---

[1] Govor o paklu danas nije popularan zbog izbjegavanje tzv. pedagogije straha kao manje savršene od pedagogije ljubavi, ali prešućivati opasnost od vječne propasti vodi do druge krajnosti-razvodnjenog i sladunjavog kršćanstva u kojem ispada da Bog od ljudi ne zahtijeva nikakav voljni napor glede spasenja. Stoga smatram da tu temu treba nanovo aktualizirati, iako bez kojekakvih pretjerivanja. V. zanimljiv članak o paklu sa spomenom Judine odbačenosti na Bitno.net - https://www.bitno.net/academicus/teologija/tko-ide-u-pakao-ljudi-u-paklu-je-li-pakao-pun-ili-prazan/

Čovjek mira ili sile?

Jučerašnja američka raketna paljba po sirijskoj zračnoj bazi navodno je bila kazna za navodno Assadovo korištenje bojnih otrova pri bombardiranju grada Idliba. Nikakvi konkretni dokazi o krivici Assadove vojske nisu podastrijeti, ali čini se da to nije ni važno. Bitno je da novi predsjednik Trump pokazuje nakanu da prvo puca, a onda pita. Tko mu stane na put, dobit će raketama po glavi. Takvo dodatno podgrijavanje sirijske bačve baruta opet je u stanovitoj mjeri umanjilo svjetski mir, a istodobna orkestrirana potpora zapadnih lidera američkoj akciji daje za pravo slutnjama da se taj napad pripremao mnogo ranije i da njime nisu nimalo iznenađeni.

Razni kršćani bili su oduševljeni Trumpovom pobjedom na izborima, nadajući se kako će upravo on biti taj koji će stvarima vratiti normalan oblik, a svjetski kaos utjerati u red. Već sam pisao ovdje kako mi njegove česte promjene mišljenja nekako ne ulijevaju povjerenje, a sad sam za to dobio dodatnu potvrdu. Primijetio sam još prije njegove pobjede na izborima kako je voditelj Trumpove kampanje naglasio da ga podupire 200 generala i admirala. Pomislih: oho, američka vojna sila želi energičnog vođu te jasnu strategiju prema kojoj se ratovi vode radi pobjede, a ne zato da bi se vodili i rastezali u beskonačnost što svaku normalnu vojsku mora frustrirati do bola. Trump, kao i svaki drugi vladar čija država može zbog svoje snage drmati svijetom, osuđen je u startu na to da svoj vladarski stil oblikuje na temelju izbora između dviju sudbinskih mogućnosti: hoće li biti čovjek mira ili čovjek sile? Uvijek se s tim u svezi sjetim jednog odličnog američkog filma u kojem stanoviti lucidni lokalni mafijaš razgovara s mladićem koji ga obožava. Ovaj ga pita: „Bi li više volio da te ljudi vole ili da te se boje?“ Mafijaš spremno odgovori: „Volio bih oboje, ali ako bih već morao birati, tada bih radije da me se boje.“ Dakle, ako želite ljude u malo vremena dovesti nekamo kamo oni možda ne žele ići, morate ih na to natjerati, a tada postajete čovjek sile. U politici je to kojiput neizbježno, ali uvijek ima učinak bumeranga. Jer-da parafraziram Isusa-tko se sile laća, taj može od sile i stradati. U slučaju sirijskog vatrenog kotla prepunog patnje to osobito dobiva na težini. Tamo su Amerikanci i Rusi u vojnom smislu preblizu jedni drugima. Zasad su se dobro snalazili u izbjegavanju (pre)bliskih susreta, ali gomilanje oružja i povećana spremnost da se ono upotrijebi povećava mogućnost fatalnih posljedica ukoliko se i na jednoj razini potkrade pogreška. Da je slučajno koja raketa zalutala i grunula u ruskoj bazi u Tartusu, tko zna što bi od toga bilo. Ukratko, velesile se frontalno sve više primiču jedna drugoj, a rizik trećeg svjetskog rata time se ne umanjuje. Naprotiv. Nadajmo se da su ljudi sile koji pokreću šahovske figure na svjetskim geostrateškim pločama toga svjesni.

Smiluj nam se Bože po milosrđu svome.