U novu godinu

"Zato i mi, od dana kada to čusmo, neprestano za vas molimo i ištemo da se ispunite spoznajom volje Njegove u svoj mudrosti i shvaćanju duhovnome: da živite dostojno Gospodina i posve mu ugodite, plodni svakim dobrim djelom i rastući u spoznaji Božjoj; osnaženi svakom snagom, po sili Slave njegove, za svaku postojanost i strpljivost; s radošću zahvaljujući Ocu koji vas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti. On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo Sina, ljubavi svoje, u kome imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha. (Kol 1:9-14)

Sretna vam nova godina uz pjesmu Moj Isus

Blagoslivljajte i slavite, a ne proklinjite

Gunđanje i zanovijetanje su prokletstvo…

Koristi samo nesreći, a s njim se izlazi na kraj samo davanjem slave Bogu. Gunđanje rađa gunđanjem, a slavljenje rađa slavljenjem. Kada čovjek ne gunđa zbog neke teškoće u kojoj se nađe, nego slavi Boga, onda đavao puca od srdžbe i odlazi drugome koji gunđa kako bi mu sve naopako prikazao. Jer što čovjek više gunđa, to se više upropaštava.

Ponekad nas “pokvarenjak” (đavao) pokrade i natjera nas da ničim ne budemo zadovoljni, a čovjek duhovno može u svakoj prilici pronaći razlog za slavljenje Boga i tako zadobiti blagoslov Božji. Evo, znam jednoga tamo na Svetoj Gori koji, ako pada kiša pa mu kažeš: “Opet pada kiša”, počinje: “Da, samo pada kiša, istrulit ćemo od tolike vlage.” Ako malo poslije stane kiša i ti mu kažeš: “E, nije baš mnogo padalo”, kaže: “Da, zar je to bila neka kiša? Sve će se osušiti…” A nitko ne može reći da nije normalan, već je navikao gunđati. On je razuman, a misli nerazumno!

Gunđanje i zanovijetanje su prokletstvo. To je kao da čovjek proklinje samoga sebe, a onda dolazi gnjev Božji. Poznavao sam dvojicu zemljoradnika iz Epira. Jedan je bio otac obitelji i imao jednu ili dvije njive i u svemu se pouzdavao u Boga. Radio je koliko je mogao, bez tjeskobe. “Napravit ću koliko stignem”, govorio je. Više puta mu se dogodilo da su mu neki snopovi strunuli od kiše, jer ih nije stigao pokupiti, a neke mu je otpuhao vjetar. No on je za sve govorio “Slava Tebi, Bože” i sve mu je išlo dobro. A onaj drugi je imao mnogo njiva, stoku itd. Ali nije imao djece. Ako si ga upitao: “Kako si?” odgovarao je; “Ma pusti, ne pitaj”. Nikada nije rekao “Slava Tebi, Bože”, samo je gunđao i zanovijetao. A da vidite, jednom mu ugine krava, drugi put mu se dogodi ovo, ili ono. Imao je sve, ali nije imao napretka.

Zato kažem, slavljenje Boga je velika stvar. Od nas ovisi hoćemo li okusiti ili ne blagoslove kojima nas Bog dariva. Ali kako da ih okusimo, kada nas Bog, na primjer, dariva bananom, a mi mislimo što li to bolje jede taj i taj brodovlasnik? Koliko ljudi jede samo suhi dvopek, ali danju i noću slave Boga i hrane se nebeskom milinom! Ti ljudi stječu duhovnu osjetljivost i poznaju milovanje Božje. Mi to ne znamo, jer se naše srce prekrilo ljepljivim muljem i ništa nas ne može zadovoljiti. Ne razumijemo da se sreća nalazi u vječnosti, a ne u ispraznosti.

(Iz priča jednog stranog monaha)

Kardinal Müller smatra da reformaciju nije nadahnuo Duh Sveti

31. listopada protestantski kršćanski svijet obilježit će Dan reformacije. Toga dana je-prema predaji-Martin Luther prikucao svojih 95 teza na vrata crkve u Wittenbergu pozivajući ljude na raspravu o njima. Kasniji događaji koji su doveli do zapadnog crkvenog raskola dobro su poznati, pa ih neću ovdje navoditi.

Nakon stoljeća neprijateljstava, katolici i protestanti ipak su malo po malo počeli pronalaziti zajednički jezik u mnogim aktivnostima. Ekumenski pokret, kojemu se Katolička Crkva izrazito priključila nakon drugog vatikanskog sabora, donio je ozračje dobre volje i prevladavanje raznih nesuglasica i sporova koji su dugo trovali javno mnijenje. Međutim, pravo jedinstvo još nije na vidiku, jer su najkrupniji sporovi poput onih o ulozi pape, sakramenata, Blažene Djevice Marije, svetaca i slično ostali u svojoj biti onakvi kakvi su bili i u Lutherovo vrijeme. Za razliku od njega, danas si ipak priznajemo kršćanski dignitet. Ekumenizmu skloni protestanti smatraju Katoličku Crkvu u biti kršćanskom i da Bog u njoj spašava ljude unatoč-kako kažu-nebiblijskim praksama poput primjerice čašćenja svetaca. Protestanti protivni ekumenizmu i dalje smatraju našu Crkvu đavolskim djelom i protivnicu pravoga evanđeoskoga kršćanstva. Dakle, iako je sveukupno stanje bolje nego u 16. stoljeću, ni izdaleka nije idealno, a vjerojatno i neće biti.

Krupan problem u katoličko-protestantskom dijalogu je upravo nauk i ponašanje Martina Luthera, koji ni uz sve moguće ekumensko retuširanje ne može biti nešto što nije, odn. što bismo mi možda priželjkivali rada vjerske sloge u europskoj, a osobito njemačkoj kući. Neki naši teolozi rado bi ga rehabilitirali, a Hans Küng čak zahtijeva rehabilitaciju svih vodećih protestantskih reformatora i priznanje valjanosti luteranskog svećenstva. Izvjesno je da od nečeg takvog neće biti ništa, jer bi se tada Katolička Crkva morala odreći vlastitog identiteta i biti. Rehabilitiranje reformatora značilo bi neizravnu osudu svih katoličkih predstavnika iz vremena reformacije, od kojih su neki bili i sveci, jer bi to značilo da upravo oni nisu bili vođeni Duhom Svetim u svojim zapažanjima o protestantizmu. Ukratko, katoličko-protestantski dijalog definitivno ima svoje mantinele i unutarnje zidove preko kojih se ne može prijeći ni uz najbolju volju. 

Kako to izgleda kada netko ipak pokuša prijeći te zidove i tako pobrkati lončiće, vidi se na primjeru glavnoga tajnika talijanske biskupske konferencije, biskupa Nunzia Galantina, koji je utvrdio da je protestantska reforma bila djelo Duha Svetoga. Na to je morao reagirati sam pročelnik Kongregacije za nauk vjere, kardinal Ludwig Müller, iznoseći sasvim određeno crkveno mišljenje o cijeloj stvari koje postavlja stvari na svoje mjesto:

Kardinal Müller: Neprihvatljivo je tvrditi kako je Lutherova reforma “događaj Duha Svetoga”

Kardinal Gerhard Müller ukorio je glavnog tajnika Talijanske biskupske konferencije- biskupa Nunzia Galantina, koji je ustvrdio da je protestantska reformacija bila “događaj Duha Svetoga“.

“Neprihvatljivo je tvrditi kako je Lutherova reforma “događaj Duha Svetoga“, napisao je kardinal Müller, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere, u nedavnom članku objavljenom u talijanskim novinama La Nuova Bussola Quotidiana.

“Upravo suprotno, bila je protiv Duha Svetoga, jer Duh Sveti pomaže Crkvi da održi svoj kontinuitet kroz crkveno učiteljstvo, prije svega po Petrovoj službi: na Petru je Isus utemeljio svoju Crkvu (Mt 16,18), koja je “Crkva Boga živoga, stup i uporište istine” (1 Tim 3,15) “, napisao je kardinal.

“Duh Sveti sebi ne proturječi“, dodao je Müller.

S druge strane, Galantino je izjavio: “Čak i danas, Crkvi je potrebna reformacija, a čak i danas samo Bog to može učiniti.“

Biskupa Nunzia Galantina imenovao je na mjesto glavnog tajnika Talijanske biskupske konferencije 2015. godine sam papa Franjo, iako je nerijetko iznosio stavove suprotne katoličkom nauku o životu i obitelji.

“Moja je želja da talijanska Crkva bude u stanju slušati bez ikakvih tabua argumente u korist oženjenih svećenika, euharistije za razvedene i homoseksualnosti“, rekao je Galantino 2014. prema portalu Crux. Tada je, uoči same Sinode o obitelji, izjavio i:

“Crkva mora učiniti da se svatko u njoj osjeća kao kod kuće, uključujući i ′nekonvencionalne parove′“.
“Parovi u nepravilnim bračnim situacijama također su kršćani, ali se na njih ponekad gleda s predrasudama“. “Teret isključenosti iz sakramenata je neopravdana cijena koju plaćaju, a uz to je i de facto diskriminacija.“

A prema izvješćima talijanskih medija, Galantino je u 2015. godini nastojao potkopati prosvjede organizirane na Dan Obitelji protiv uspostave homoseksualnog “braka” u Italiji.

(prenešeno s bloga quovadiscroatia, https://www.quovadiscroatia.com/kardinal-muller-neprihvatljivo-tvrditi-lutherova-reforma-dogadaj-duha-svetoga/)

Agrokorov poučak

U torbi nemoj nositi dvojak uteg, veći i manji. U svojoj kući opet nemoj držati dvojaku efu: veću i manju. Neka ti je uteg potpun i točan i neka ti je efa potpuna i točna, da dugo živiš na zemlji koju ti daje Jahve, Bog tvoj. Ta Jahvi je, Bogu tvome, odvratan tko to čini, tko god čini nepravdu. (Pnz 25:13-16)

Trgovac teško odolijeva napasti, i prodavač nije bez grijeha. Radi probitka mnogi griješe, i tko traži bogatstvo biva nemilosrdan. Kolac se zabija između dva kamena, a grijeh se utiskuje između kupnje i prodaje. Tko se čvrsto ne drži straha Gospodnjeg, kuća će mu brzo propasti. (Sir 26:29. 27:1-3)

"Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje." (Ivan Gundulić: Suze sina razmetnoga). 

Mnogi ovih dana naširoko i naduboko analiziraju Agrokorovu aferu i kako je do nje uopće moglo i smjelo doći. Dobro je da to čine, samo se nadam da kvantiteta tekstova, izjava i analiza neće na kraju zastrijeti bit stvari, iako još uvijek ne znamo kolika je i kakva konkretno krivica najvećeg hrvatskog tajkuna Ivice Todorića za predbankrotno stanje najznačajnijeg hrvatskog poduzeća. Nije čak ni stvar u tome je li on jedini krivac. Međutim, već se sada nazire da u upravljanju koncernom nije bilo prave mudrosti, da se je radilo nerazborito, lakomisleno i s uvjerenjem da su sprege s državom tako jake da ova nikad neće dopustiti bilo kakvo potonuće koncerna. Kad se ono ipak dogodilo, krenuo je medijski spektakl s najavom sudskog procesa koji će sasvim izvjesno zabavljati još i našu djecu kad odrastu. Nažalost, nerazboritost i kratkovidnost nisu u nas samo oznake Agrokorove strategije.

Zašto spominjem nedostatak mudrosti i razboritosti? Zar bi uzrok problema mogao biti tako jednostavan, takoreći banalan? U biti da. Todorić je poput poslovnog Napoleona gradio veliko i grandiozno carstvo na slabim temeljima. Logika kapitalističkog poslovanja tjerala ga je da svoje carstvo neprestano širi kako bi odolio konkurenciji stranih trgovačkih lanaca i kako se u suprotnom slučaju ne bi morao povlačiti u mnogo manje okvire. A za to širenje nije imao prave resurse. Napoleon je u svojem slučaju krenuo u rat protiv Rusije zato što je vjerovao da će pobjedom nad njom obeshrabriti svojeg glavnog neprijatelja, Britaniju, od daljnjeg ratovanja. Time je prenapregao svoje snage, a budući da mu je neuspješan dug rat u Španjolskoj potrošio dosta efektiva, nije imao nikakvih rezervi da brzo i učinkovito nadoknadi strahovite gubitke Velike Armije u ruskoj zimi. Unatoč svojskom trudu implodiranje svojeg carstva nije više uspio nikako zaustaviti. Znakovito je i to da su se nakon sloma u Rusiji svi njegovi dojučerašnji saveznici okrenuli protiv njega, čim su uvidjeli da više nema snage da ih drži u pokornosti. Todorić se pak zadužio kod ruskih banaka kako bi kupio slovenski Mercator, precijenivši sposobnost Agrokora da vraća dugove. Kad je tikva pukla, pokazalo se da nema više nikakvih karata u rukavu kojima bi preokrenuo imploziju. Razlio se naširoko, ali bez dovoljne dubine i rezervi. A to je u svakoj strategiji neoprostiva pogreška koja doslovce priziva slom.

Naravno, lako je pametovati nekome poput mene koji Todorića ne pozna i ne zna što tog čovjeka pokreće i što mu je bilo u glavi sve ove godine dok je javno i tajno drmao mnogočime u Hrvatskoj. Međutim, čak i površni pogled otkriva da se očito poput Napoleona zanio stanovitim tipom oholosti koju daje osjećaj velike moći u rukama i nizom ostvarenih pobjeda. Takva oholost zna navesti čovjeka da zaspi na lovorima, da ne primijeti kako su se okolnosti oko njega promijenile nagore i da ih podcijeni, misleći poput starozavjetnog Samsona prije fatalnog pada u ruke Filistejaca "Izvući ću se kao i uvijek." Ali-negdje je nekome ili nekima poput Samsona Dalili dao u ruke ključ svojih uspjeha. I tu počinje pad. 

Agrokorov slučaj priziva međutim još jednu bolnu pouku-lomljivost gospodarskog sustava koji se idejno zasniva isključivo na zakonitostima vrtnje novca, čistom pragmatizmu i materijalizmu u kojem ljudi misle da gospodare novcem, ali zapravo biva obratno-novac gospodari njima. Naša je (ali ne samo naša) današnja tragedija u tome što svijet krupnoga biznisa, barem kod nas, nije dotaknut nikakvom evangelizacijskom strategijom, a pojam odgovornosti pred Bogom  za sve što činimo je, kako se čini, ljudima Todorićeva kova potpuno nepoznat. Tu ne pomaže nikakvo naslikavanje po crkvama niti pojavljivanje na misama poput nekadašnjih feudalaca. Ako tvoje srce nije pravo pred Bogom, tada ti crkvene poruke neće mnogo pomoći, a ti ćeš se u svojem radu ravnati isključivo svjetovnim probitcima i logikom novca. Kada Bog dopusti da te snađe iskušenje, a to će se dogoditi prije ili poslije, jao tebi ako si se rastegao naširoko bez pravog temelja i uporišta. 

Prema tome, Agrokorov poučak je: Todorići i "Todorići", obratite se i poravnajte svoje puteve pred Bogom. Jedino tako steći ćete pravu mudrost i razboritost kojom ćete moći popraviti mnogo toga što sada izgleda nepopravljivo. Naravno, nedostatak mudrosti može biti i osobina onih koji sada Ivicu Todorića potežu na sudove, jer dečki dragi-gdje ste bili kad je grmjelo? Pa tako želimo Božju mudrost i njima, da se ovaj naš teški hrvatski problem ne pretvori u ružan čir koji će neprestano kvasiti i oduzimati snagu i dobru volju našem društvu u beskonačnost. 

Bl. Karlo Austrijski – plemeniti branitelj propale stvari

Car Karlo I. Habsburški

21. listopada svi katolici iz zemalja bivše Habsburške monarhije prisjećaju se njezinog posljednjeg vladara, cara Karla I. Habsburškog[1] (Persenbeug, 1887-Madeira, 1922)[2], koji se u Crkvi odlukom pape bl. Ivana Pavla II. štuje kao Blaženi Karlo Austrijski. Iako će se sljedeće godine napuniti stota obljetnica propasti nekadašnje Podunavske monarhije, njezin kulturni utjecaj ostao je neizbrisivo utisnut u povijest svih država koje su je naslijedile i njihovih naroda. Karlo I. vladao je samo dvije godine[3], i u povijesti je ostao upamćen tek kao kratkotrajan lik koji se pojavio da bi ugasio svjetlo zadnjih dana nekad velikog i moćnog carstva. Unatoč tomu i njegovu očitom neuspjehu kao političara i vladara, većina povjesničara i vrednovatelja njegove kratke vladarske karijere smatra ga časnim i hrabrim čovjekom koji je iskreno težio miru i nastojao zaustaviti razbješnjeli prvi svjetski rat. Okolnosti u kojima je vladao bile su ipak preteške za njegova nastojanja.

Karlo je odrastao pod utjecajem svoje pobožne majke Marije Josipe Saske, koja je s njim svaki dan išla na misu. To mu je sigurno pomoglo da ne slijedi loš primjer svojeg oca, nadvojvode Otta, poznatog ženskara, bonvivana i plejboja. Iako je kao dječak bio plah i povučen, njegovi odgajatelji brzo su primijetili dobre osobine. „Po naravi je bio vrlo skromno, istinoljubivo, savjesno i nadasve pobožno dijete. Skromnost je bila njegovom izrazitom crtom i u kasnijem životu. Nikad ga nisam vidio ljutitog, samovoljnog, uznositog, svadljivog ili nepomirljivog. Nije ga bilo teško privući k dobru.  Potpuno mu je bilo strano laganje ili utjecanje k lažnim opravdanjima. Njegove lijepe osobine bile su uviđavnost, vjernost i zahvalnost. „ (p. Norbert Geggerle, dominikanski svećenik).

Položaj na habsburškom obiteljskom stablu u početku nije naviještao da bi Karlo mogao postati

Car Karlo i princeza Zita na vjenčanju

nečim većim od vojvode tzv. srednje kategorije. U skladu s tim teklo je i njegovo školovanje i priprava za život. Završio je javnu srednju školu u Beču i diplomirao na praškom sveučilištu, da bi u skladu s obiteljskom tradicijom pristupio vojsci i postao konjanički časnik. U to vrijeme, 1911. godine, oženio se princezom Zitom Bourbon-Parma. U njoj je pronašao srodnu dušu. Na dan vjenčanja rekao joj je: „Sada moramo jedno drugome pomoći da dođe u raj.“ O kvaliteti njihove veze svjedoče riječi britanskog pukovnika Strutta koji ih je pratio 1919. godine nakon propasti monarhije: „Ne možemo niti zamisliti dvoje ljudi koji bi se više voljeli i bili si vjerniji od njih.“ Imali su osmero djece, s tim da se najmlađe rodilo nakon Karlove smrti na Madeiri. Papa Pio čestitao im je na vjenčanju ovim riječima: „U gorkim trenutcima kojih kao supružnici sigurno nećete biti pošteđeni, neka vam je uzdanjem vjera u Boga, a utočištem sretan obiteljski život.“ Vjerojatno nije slutio koliko će se te riječi obistiniti.

Državni vrh nije s Karlom imao nikakve ozbiljne planove, nitko ga nije kanio pripremati za ulogu političara, te je prva državnička iskustva stekao tek kad je zasjeo na prijestolje usred svjetskog rata i morao upravljati krizom bez premca. Stoga nije uopće sudjelovao u pripremama za prvi svjetski rat niti u donošenju odluka o njegovom početku. Ionako su svi očekivali da će budući rat trajati kratko, možda samo nekoliko mjeseci. Čemu se zamarati s izobrazbom budućeg vođe koji vjerojatno nikad neće dobiti priliku pokazati što može?

Međutim, 1914. je u atentatu poginuo Franjo Ferdinand. Karlo je odjednom postao stvarni prijestolonasljednik, ali unatoč tomu je u državnom vrhu i dalje bio autsajder, pa se priključio vojnim postrojbama. Postao je podmaršalom (generalfeldmarschall) i zapovjednikom 20. zbora s kojim se istakao kao sposoban zapovjednik na talijanskoj i ruskoj bojišnici. Njegovi vojnici voljeli su ga zbog srdačnosti i prijateljske naravi, znajući da suosjeća s njima i njihovim patnjama. Karlo se doista nagledao koječega tijekom boravka na prvim linijama, a stradanja njegovih i neprijateljskih vojnika teško su djelovale na njega. Nejednom bi zbog strahotnih prizora zaplakao. Shodno tome je izdao zapovijed dostojnu upravo njega: „Nalažem svakom zapovjedniku kao njegovu svetu dužnost da uloži sve snage u što bolju njegu ranjenika i skrb za postojbe. Zabranjujem zapovijed „Nema zarobljavanja“. Najstrože zabranjujem krađu, pljačku i nepotrebno uništavanje.“  Karlo je bio jedan od rijetkih vladara u doba 1. sv. rata koji je doista sudjelovao u ratnim operacijama i vidio iz prve ruke što se na fronti doista događa. „Došao je kasno, ali je barem pokušao“-rekao je o tome njegov sin, nadvojvoda Otto von Habsburg.

1916. godine započeli su se nad Austro-Ugarskom navlačiti tamni oblaci. Monarhija je imala hrane za 3 godine ratovanja. Dvije su već prošle, a kraj rata i pobjeda nisu se nigdje nazirali unatoč prvobitnim optimističnim očekivanjima. Ratni gubitci bili su sve teži, a neprijatelj nije popuštao. 21. studenog umro je stari car Franjo Josip. Vladao je 68 godina. Na njegovo mjesto stupio je Karlo. Nije mu bilo lako, jer je dobro znao koliko je nespreman za tu dužnost. Prihvatio se žezla u najtežem mogućem trenutku bez ikakvog političkog iskustva. Na prvi pogled sve je radilo protiv njega.  Dobro je to znao i Franjo Josip koji je prije smrti rekao: „Preuzeo sam prijestolje u najtežim okolnostima, a predajem ga u još težim. Bio bih sretan da sam Karla mogao toga poštedjeti.“ Karlo je ipak odlučio dati sve od sebe. U svojem manifestu nakon ustoličenja odmah je objavio da želi učiniti sve za to da strahote i žrtve rata što prije prestanu. Odmah se dao na posao, obnovio suspendiran parlamentarni život, a smjenom načelnika glavnog stožera Conrada von Hötzendorfa okljaštrio prevlast vojno-birokratske klike u upravljanju državom. Za razliku od Franje Josipa koji je sve nastojao rješavati sam iz svoje radne sobe, Karlo je redovito sazivao sastanke Savjeta ministara s kojim je usklađivao sve neophodne aktivnosti. O mnogim državnim poslovima savjetovao se i sa suprugom Zitom, na što neki utjecajni krugovi nisu rado gledali, osobito zato, što je Zita bila talijanskog podrijetla, a Italija je bila u ratu s Monarhijom. Nastojao je olakšati tešku situaciju širokih slojeva stanovništva i osnovao Ministarstvo socijalne skrbi[4] i Ministarstvo zdravstva, a i nizom drugih poteza pokazao da u neiskusnom vladaru zapravo leži velik upravljački i reformni potencijal. Zajedno sa suprugom uložili su dosta vlastite imovine u humanitarnu i karitativnu pomoć za brojne siromahe, ratne vojne invalide, udovice i siročad, tako da im je proračun otišao u „minus“. Karla to nije obeshrabrivalo, govorio bi da kao car mora dati primjer cijelome narodu. Da nije bilo rata, tko zna kamo bi Karlo dogurao kao car…

U mnogočemu je Karlo slijedio socijalni nauk Katoličke crkve, a njegov humanizam očitovao se i u ratnim zapovjedima. Primjerice, zabranio je austro-ugarskim postrojbama korištenje bojnih otrova[5] (koristili su samo nesmrtonosni suzavac), bombardiranje i granatiranje bolnica i crkava, protivio se njemačkom neograničenom podmorničkom ratu i nije dopustio da austro-ugarske postrojbe sudjeluju s Nijemcima u borbama na zapadnoj bojišnici.[6] Dobro je znao da se Njemačka nametnula Austro-Ugarskoj kao snažniji partner i saveznik, i da postojeće velikonjemačke političke opcije mogu za Austro-Ugarsku donijeti katastrofalne posljedice. [7] Iako su Centralne sile tijekom 1917. godine na bojišnicama stajale vrlo dobro, Karlo je bolje od svojih generala zapažao pravo stanje carevine i opadanje njezine snage. Sluteći mogućnost sloma, nastojao ga je preduhitriti pokušajima sklapanja mira. Najprije je na to nastojao nagovoriti svojeg jačeg saveznika, njemačkog cara Vilima II, a kad taj nije prihvatio, pokušao je nekako doći do mogućnosti sklapanja separatnog mira sa Antantom preko supruginih obiteljskih veza u belgijskoj vojsci. Bio je između ostaloga spreman i na ustupanje dijela teritorija[8]. No, i to se izjalovilo, a Francuzi su Karlova pisma s mirovnim koncepcijama objavili u tisku, što je Karlu jako naškodilo u očima njemačkog saveznika. Morao je stoga brže-bolje sanirati štetu prikladnim izjavama i posjetom Vilimu II, a njemački utjecaj na austro-ugarske državne poslove još se pojačao. Karlo je dobro znao da njegova vojska bez njemačke pomoći i postrojbi više ne može uspješno voditi rat. Nažalost, dobro su to znali i Nijemci. Kad je papa Benedikt XV objavio mirovnu notu svim zaraćenim stranama 1. kolovoza 1917, Karlo je bio jedini europski vladar koji ju je prihvatio. Nijemci su ga zato prezreli kao slabića i vatikanskog agenta, a nisu ga hvalili niti drugi koji su htjeli i dalje rat do konačne pobjede. Za zemlje Antante on je i dalje bio tiranin i ratni huškač, za Slavene u monarhiji Teutonac, a Mađari su mu predbacivali slabost prema Slavenima. Karlo se pribojavao i za svoju obitelj u slučaju raspada države i izbijanja revolucije nalik ruskoj. Doista je stupanjem na prijestolje sve riskirao.

Od polovice 1918. godine počela se kvariti dotad dobra situacija na fronti. Vjerojatno je Karlo nakon neuspješne ofenzive na Pijavi u ljeto 1918, posljednje austro-ugarske ofenzive, potpuno shvatio da je carstvo pred slomom i da treba spasiti ono što se spasiti može. 16. listopada objavio je manifest o federalizaciji austrijskog dijela monarhije, ali je već bilo prekasno jer se državna struktura carstva započela urušavati, a on više nije mogao učinkovito nadzirati državu. Pojedini narodi krenuli su na put neovisnosti.[9] Shvativši to, i vidjevši da je nemoguće spasiti carstvo koje su njegovi preci stvarali stoljećima, Karlu ni trenutka nije palo na um da dezintegraciju države pokuša spriječiti silom i krvoprolićem. Zahvaljujući tome, raspad Austro-Ugarske i nastanak novih država protekao je bez građanskih ratova i suvišnih poginulih.  Sam Karlo, iako nije formalno abdicirao, morao je napustiti zemlju. Austrija je postala republika i zabranila mu povratak ukoliko ne abdicira i prihvati status običnoga građanina.

Karlo se nadao da će novonastale države prije ili kasnije uvidjeti potrebu za nekim zajedničkim državnopravnim okvirom, i da će tu nastati prilika za njegov povratak. Takva mogućnost se pružila samo u Mađarskoj čiji je Karlo još uvijek bio okrunjeni i prisegnuti kralj.[10] Međutim, dva pokušaja preuzimanja vlasti u Mađarskoj propala su iz niza razloga, od kojih je važan bio taj što Karlo na vlast nije htio doći krvoprolićem i građanskim ratom. Budući da se ti njegovi pokušaji nisu svidjeli silama Antante koje su bilo kakvu obnovu habsburške vlasti smatrale opasnošću za nov europski poredak, primorale su ga da s obitelji ode u izgnanstvo na portugalski otok Madeiru. Tamo je živio u velikom siromaštvu, ali i uvjerenju da treba podnijeti sve što Bog dopusti da mu se dogodi. Nedugo zatim povjerio se Ziti da misli kako ga Bog poziva da prinese život kao žrtvu za spas svojih naroda. „Spreman sam to učiniti“-izjavio je. I nije dugo čekao da se to ispuni. Početkom 1922. godine razbolio se od tada smrtonosne španjolske gripe koja je kao posljedicu imala upalu pluća. Budući da njegova obitelj nije imala gotovo nikakvih sredstava da plati liječenje, preostalo joj je samo da ga njeguje i nada se najboljem.

Svjedočanstvo o njegovim posljednjim danima sačuvala je u svojem dnevniku grofica Viktoria Mensdorff. Car se neprestano molio i u svojim molitvama se vraćao k velikim životnim temama koje su mu ostale u sjećanju. Svojoj ženi bi govorio: „Svo moje nastojanje išlo je za tim da u svim stvarima što najjasnije raspoznam Božju volju i potpuno ju ispunim.“ 1. travnja oko podneva, nakon primanja bolesničkog pomazanja i pričesti, Karlo je preminuo. Njegove posljednje riječi bile su: „Isus!“

Njegovu sprovodu nazočilo je 30 tisuća ljudi. Sahranjen je u hodočasničkoj crkvi Naše Gospe od planine (Nossa Senhora do Monte). Prema staroj habsburškoj tradiciji srce su mu izvadili i sahranili u urni u samostanu Mura u švicarskom kantonu Aargau.

Iako mu je Republika Austrija zabranila povratak, ipak  je to bio upravo njen predsjednik Wilhelm Miklas, koji je 1923. godine prvi pokrenuo inicijativu za njegovo proglašenje blaženim. Taj je proces dosta potrajao iz raznih razloga, ali ga je dovršio bl. papa Ivan Pavao II. 2004. godine. U dekretu o beatifikaciji naveo je ovo: „Bio je čovjekom velikog moralnog integriteta i čvrste vjere, koji je za svoje narode tražio uvijek ono najbolje, a sva vladarska djela vršio u skladu sa socijalnim naukom Crkve. Držao se ideala pravednosti i mira i nepokolebljivo težio svetosti. Bio je primjernim kršćaninom, suprugom, ocem i vladarom.“

U svjetlu beatifikacije Karlov život i djelo djeluju posve drukčije nego kad bismo ih promatrali isključivo povjesničarskim i ovozemaljskim naočalama. Tada bi bio samo jedan od političkih i vladarskih gubitnika, stečajni upravitelj onoga što su njegovi preci namicali tijekom sedam stoljeća, nedovoljno snažan vođa koji nije znao kako postići strateško narastanje snaga svoje države i uspješno završiti rat. Ili pak nesposoban vladar, diletant koji nije bio u stanju suzbiti unutarnju oporbu. Međutim, kad uzmemo u obzir „naočale vječnosti“, tada vidimo nešto sasvim drugo. Da, Karlo je izgubio svoje zemaljsko kraljevstvo, ali nije izgubio ono vječno. Štoviše, dao je i sam dobar primjer ponašanja, toliko dobar da sigurno nije zatvorio vrata nebeskog kraljevstva drugima. Radije je prihvatio slom vlastite države nego priuštio narodu da dodatno pati zbog građanskog rata. Kolike li razlike prema primjerice Hitleru, koji je bio spreman radije uništiti svoj narod nego se zaustaviti? Nije lako biti vladar, a osobito to nije bilo lako bl. Karlu Austrijskom, koji se u povijesnom smislu uvrstio u niz tzv. plemenitih branitelja propale stvari poput Flavija Ecija, Konstantina XI Paleologa, Harolda Godewinsona, Roberta E. Leeja ili Mihaila Gorbačova. Vlast možeš koristiti za stvaranje, ali i za uništavanje. Sve, pa i premnogi životi, ovise o tome koji put ćeš odabrati.

Na izvrsnoj britanskoj stranici o prvome svjetskom ratu http://firstworldwar.com objavljena su dva snimljena Karlova govora. Jedan od njih je posvećen zakladi za pomoć Austro-ugarskim ratnim udovicama i siročadi, a čita i dnevnu zapovijed carskim postrojbama.
http://firstworldwar.com/audio/karli.htm

---

[1] puno ime Karl Franz Josef Ludwig Hubert Georg Maria

[2] opširnije o Karlu I. primj. na Wikipediji, https://hr.wikipedia.org/wiki/Karlo_I._Austrijski

[3] U Hrvatskoj ga se prisjećamo i kao službeno posljednjeg tituliranog hrvatskog kralja, jer Karađorđevići nakon 1918. nikad nisu nosili takav naslov.

[4] Viktor Mataja bio je prvi ministar socijalne skrbi u povijesti

[5] međutim, to nije mogao zabraniti njemačkim postrojbama kojima nije zapovijedao, pa su ih Nijemci koristili na svojim sektorima protiv Talijana u bitki kod Kobarida 1917. godine.

[6] nakon što su objelodanjene njegove mirovne ponude Antanti bio je prisiljen popustiti radi očuvanja savezništva s Njemačkom, pa je jedna a-u divizija ipak otišla u Francusku zajedno s nekim topničkim postrojbama.  

[7] U svojim spisima objavljenima 1922. godine pokazalo se da je bio dobar prorok. Jasno je dao do znanja da će u slučaju propasti Austro-Ugarske na njeno mjesto doći niz malih i znatno slabijih država koje se neće moći oduprijeti pritisku i utjecaju daleko jače Njemačke.

[8] zanimljivo je da je Antanta sve do početka 1918. godine smatrala da Austro-Ugarska treba opstati kao država, ali na smanjenom području. Da se to dogodilo, pitanje je što bi ostalo od Hrvatske? Srbija bi sigurno dobila Bosnu i Slavoniju, Italija Istru i Dalmaciju, a nama bi ostalo doista ono iza linije Virovitica-Karlovac-Karlobag. Paradoksalno je da nas je ulazak u Kraljevinu SHS (Jugoslaviju), unatoč svim negativnim posljedicama, očito sačuvao od gubitka jezgre matičnog teritorija, a vjerojatno i od rasula narodnoga bića koje bi teško moglo podnijeti takve gubitke.

[9] Česi i Slovaci 28.10, Hrvati, Slovenci i Srbi 29.10.

[10] Karlo se tijekom svoje vladavine nije stigao baviti krunidbom, odgađajući to zbog ratnih uvjeta za mirna vremena. Dao se ipak nagovoriti da se okruni za kralja Ugarske. Tom prigodom je položio svečanu prisegu da će štititi teritorijalni integritet Ugarskoj kraljevstva što mu je vezalo ruke za kasnije koncepcije federalizacije monarhije. Zato se njegov Manifest iz 1918. godine odnosio samo na austrijsku polovicu države, a Ugarska je trebala zadržati prijeratni status. To je vrlo nepovoljno odjeknulo u Hrvatskoj i Slovačkoj i ubrzalo proces inicijativama za neovisnost u sastavu novih država.

Golgota (S. S. Kranjčević)

Golgota

(Silvije Strahimir Kranjčević)

Vijek je strašan, mrk i težak
Kao crna savjest kleta;
Na Golgoti patnik visi
Iz prezrenog Nazareta?
I izdiše na svom gnijezdu
Pogođeni golub bijeli,
I izdiše zadnjim dahom
Umirući: Eli! Eli!

Pod Golgotom sve se bljeska
Od mermera i od zlata,
Redaju se divne zgrade
Raznih Kajfi i Pilata.
Pjeva narod odabrani,
Iz Engada vatru pije;
Presahle su, regbi, davno
Gorke suze Jeremije!

Jehovu su pobrisali
Sa slobodnog nekad stijega;
Vikali su pred Pilatom:
Propni njega! propni njega!
On izdiše na svom gnijezdu,
Pogođeni golub bijeli,
I izdiše zadnjim dahom
Umirući: Eli! Eli!

O, Gospode, dovodim Ti
Pred patničko Tvoje drvo,
O, sve one, o, sve one,
Što ih teški udes srvo:

Prevarene, zavedene,
I bez nade i bez vjere,
I molim se za nje Tebi:
Miserere, miserere!

O, Gospode, tvrdo li je
Teško drvo, na kom jesi;
O, Gospode, moli za nas,
Kada budeš na nebesi'.
Zapadoše ideali,
Kud se naša noga vere,
Pokaži nam pravo sunce;
Miserere, miserere!

Došao je zloduh crni
Pa prokleto sjeme sije;
O, Gospode, idol sjedi
Na prijestolju sred Morije
I govori lažne rijeći
Protiv svete pravde Tvoje;
O, Gospode, smiluj nam se,
Kad u carstvo dodeš svoje!

Da na zemlji, ko na nebu,
Jedna volja bude tako;
O, poštedi Jerusalim,
Nad kojim si nekad plako
I proročku riječ slao,
Da ga s lažna puta vrne,
Molio se za njeg s krsta
Vrh Golgote viseć crne.

O, Gospode, vazda jošte
Na pragu mu sjedi Juda,
I još vazda za njim luta
Zavedena duša luda.
A on mudro iza kuta
Lukave im mreže stere;
O, Gospode, daj nam svijetla:
Miserere, miserere!

Nekada si, blaga dušo,
Sve malene sebi zvao,
I nebesno Ti si carstvo
Jadnicima obećao.
Sad Ti pjesma one vodi,
Sve za koje dušom dišem;
Golgota je kamen tvrdi,
Kud stihove svoje pišem!

I gledajuć kaplju rujnu,
Što iz Tvojeg srca kaplje,
O, Gospode, oprost čujem,
Sto ga Tvoja usna šapće.
I osjećam, što Ti zbori
Od očiju suza vruća,
Da ne može nikad biti
Bez Golgote uskrsnuća!

Ah, neka nas kao zvijezde
Tvoje svete suze vode
Tamo, gdje se divno sjaji
Carstvo duha i slobode,

Gdje još ne bje oskvrnuto
Bojnom krvi cvjetno polje,
I kud hoda anđel mira
Med ljudima dobre volje!

Isus nije neškodljivi dobričina

U zadnje vrijeme malo sam toga ovdje pisao jer nisam ni sam znao kojim putem krenuti dalje. Zabavljati čitatelje i religijske sladokusce? Pokušati izazvati zanimanje za vjersku tematiku? Bio sam na nekoliko misa tijekom zadnjih dana, pa mi se na njima iskristaliziralo po tko zna koji put da nikad nije dovoljno govoriti i pisati o Isusu, njegovu djelu i poruci. 

Naravno, o svemu tome može se pisati i piše na mnogo raznih načina. Neki prikazuju Isusa kao onovremenog hipika koji je malo preokretao uvriježene odnose među ljudima naglavačke, ali inače je bio neškodljiv dobričina. Zanimljivo, neškodljivi dobričine rijetko kad završe smrću, osobito pak na križu, i nema gotovo nikakve šanse da budu toliko nepopularni i omraženi od vlasti kao što je to Isus bio prije završetka svojeg hoda po Zemlji. A i narod se nekako brzo odvrgao od njega. 

Dakle, potrebno je pisati o svim aspektima Isusove poruke, osobito o njezinim dijelovima koji nisu u skladu s kojekakvim "škakljanjima ušiju" niti uljuljkivanjima u osrednjost "netalasanja". Jer Isusova poruka nudi raj, ali prethodno uznemiruje savjest, zahtijeva od nas odluku za ili protiv nasljedovanja njegove Osobe i zahtjeva. A takvo što nije obilježje neškodljivih dobričina niti hipika.

Pisati na takav način o Isusu, kojim svakom svojom riječju i djelom poziva ljude na obraćenje, riskantno je i može biti pogubno za autora. Osim što može uznemiriti savjesti, često iz raznih razloga izaziva protivljenje, pa i bijes onih koji čitaju ili slušaju. Međutim, ne možete ljudima predlagati da svoj život utemelje na odgovornosti pred Bogom ako to sami niste spremni učiniti. Pa ću zato-sa znatnim osjećajem nelagode-pokušati dati sve što mogu na tom planu, svjestan svojih slabih talenata i velike mogućnosti da pogriješim. 

Toliko od mene zasad. Nastavljam s prikladnim tekstom jednog franjevačkog bogoslova. 

Duhovnost i naviještanje evanđelja

Posted by Bogoslov

Danas se mnogo govori o duhovnosti, neki već govore o pravom masovnom povratku religioznosti, po mnogima upravo taj povratak na poseban način karakterizira naše vrijeme. Istovremeno smo svjedoci skoro potpune sekularizacije društva, potrošačkog mentaliteta, sve većeg jaza između bogatih i siromašnih, grubog kršenja ljudskih prava, ratova i svakovrsnog ugnjetavanja ljudi.

Kako se može dogoditi da neka društva, većinski kršćanska, u svome javnom životu ne pokazuju kršćanska obilježja. Točnije, kako se može dogoditi da su to istovremeno društva u kojima vlada nepravda, kriminal, izrabljivanje ljudi, kao i u onim društvima koja nemaju kršćanske ideale.

Odgovor ne može biti drugačiji nego kako slijedi: kršćanstvo očito ne oblikuje dovoljno naš svakodnevni život. Ne utječe, na naše konkretne odluke, izbore i postupke u životu.

Vjera ne može zahvaćati samo osobni život vjernika, u njegov molitveni i sakramentalni život, nego i društveni život. Naše konkretni život s drugim ljudima potvrda je autentičnosti našega molitvenog života. U protivnom duhovni život prestaje biti povezan sa konkretnim životom osobe. Duhovni život se poistovjeti sa molitvenim životom, ili se osoba bar nada da je to molitveni život koji provodi. Posljedica toga je formalizam u duhovnom životu: važno je da čovjek formalno prihvaća određeni nauk Crkve, da se deklarativno slaže sa kršćanskim moralom i da javno provodi društveno prihvaćeni način života.

Kako objasniti da se toliki ljudi u jednom društvu deklariraju kao katolici, a istovremeno su to društva koja su duboko korumpirana i nemoralna. Vjerojatno smo svi gledali film “Kum”, gdje taj mafijaš preko tjedna beskrupulozno pljačka i ubija ljude, a nedjeljom uredno sjedi u prvim crkvenim klupama. Sličnih situacija imamo i mi na pretek u našoj sredini. To je šizofrena duhovnost, nepovezana sa konkretnim životom. U takvoj duhovnosti Bogu je mjesto u crkvi, u tradicionalnim obredima koji skandiraju društveni život, ali ne u stvarnom životu, jer je život nešto drugo, gdje u biti za Boga nema mjesta. Duhovnost je ovdje samo psihička terapija koja ima funkciju umiriti malo savjest, ali bitno ne utječe na način života, vrijednosni sustav ili odluke koje se svakodnevno donose.

Duhovnost se ovdje svodi na vrijeme koje smo proveli u molitvi, u različitim molitvenim vježbama i sl. dok postoji potpuni raskorak između molitve i života. Molitva nije pobožno bježanje od sebe, nego prije svega pošten i iskren susret sa samim sobom a onda i s Bogom. Krivo shvaćanje duhovnosti prepoznaje se upravo po nesposobnosti sagledavanja veza između različitih dimenzija osobe i različitih životnih zbivanja. Autentični duhovni život obuhvaća misli, osjećaje, tjelesnost, ne postoji ni jedan događaj svakodnevnoga života koji bi bio isključen, nedotaknut životom duha. Može se dogoditi da netko bude izuzetno zauzet za pravednost općenito, a istovremeno pokaže strahovitu nepravednost prema nekima koji možda ne misle kao on. Moguće se herojski boriti za jednu skupinu ljudi a istovremeno tretirati drugu iznimno loše. Kako se može netko tako srčano boriti za prava vlastitog naroda i istovremeno grubo kršiti prava nekog drugog naroda.

U svojoj pobudnici Evangelii gaudium, papa Franjo kaže, da katkada mi kršćani padamo u napast da se držimo na pristojnoj udaljenosti od Gospodinovih rana. Da se zbog navodne duhovnosti ne miješamo u svijet i njegovu bijedu i njegovu prašinu. Ali Isus želi da dotaknemo ljudsku bijedu, da dotaknemo ispaćeno tijelo drugih. Želi da napustimo naše bjegove, koji mogu biti i bjegovi u duhovnost i pseudo-mistiku, koji nam omogućuju da se držimo podalje od vrtloga ljudskih drama i da umjesto toga istinski prihvatimo susresti se s konkretnom stvarnošću drugih ljudi i upoznamo snagu Božje nježnosti.

Da bi naš govor bio vjerodostojan, najprije se mi kršćani moramo dokazati kao vjerodostojni svjedoci onoga što ispovijedamo. Svjedoci i navjestitelji evanđelja su oni koji svoje kršćanstvo žive skromno i bez senzacionalizma. Manje žive od slavne prošlosti i više od onoga što stvarno žive u sadašnjosti. Nisu bahati i ne hvale se sveznanjem, neostvarenim vrlinama i tuđim svetostima. Radije izvršavaju svoje zadatke u skromnosti i samozataji nego što njima ponižavaju svoje bližnje.

Naša sposobnost za ljubav u biti je jedini i najbolji kriterij duhovnog života naravno istinska ljubav, koja se vidi u, poštivanju, služenju, potpunom darivanju bez očekivanja da nam se uzvrati. Ljubav koja nas sili da iziđemo iz samih sebe, da se otvorimo drugome.

Ljubav prema drugima duhovna je snaga koja potpomaže u punini susret s Bogom, kada zatvaramo oči pred Bližnjim, postajemo slijepi za Boga, kaže papa Benedikt XVI. Ljubav je u konačnici jedino svjetlo koje uvijek iznova rasvjetljuje svakog čovjeka i daje hrabrost potrebnu za život i za navjestiteljsko djelovanje.

fra Marinko Pejić

Preneseno sa stranice https://franjevci-st.com/duhovnost-navijestanje-evandelja/1526