Uz Veliki petak

Al' smo se mi, ljudi, proslavili Isuse
u tvojem slučaju...
predasmo te krvnicima ni kriva, ni dužna. 
I ja sam bio tamo. Bolje rečeno
i sad sam tamo
i tajim da te poznajem
jer ne mogu podnijeti pomisao
da me ljudi odbace zbog bilo čega, 
pa čak i zbog Tebe. 
Ne mogu čak ni zaplakati poput Petra, 
jer je sve u meni obamrlo. 
Tek ovdje spoznah koliko moja riječ 
i zaklinjanja u ljubav i vjernost Tebi
malo vrijede,
i da zapravo uopće ne znam tko me to svakog jutra
gleda iz ogledala. 
Radi nekog poput mene Ti želiš umrijeti?
Ne razumijem.
Možda ću razumjeti poslije, kako si rekao spomenutom Petru. 
Ipak je nešto dobro u mojoj obamrlosti: 
ne mogu se pokrenuti s mjesta i ne mogu pobjeći od Tebe
nikako. 
Ne dopuštaš mi da Te napustim
niti kada primaš udarce, šutiš i ideš na križ.
Toliko su jaki konopci Tvoje ljubavi.
Neraskidivi. 



 
  

Katedrala i brod

15. travnja 2019. ostat će zapamćen u povijesti kao dan kad je dobrim dijelom izgorjela  slavna pariška katedrala Notre Dame. Požar tog velebnog zdanja, simbola europske kulture neprocjenjive vrijednosti, ali i simbola slave i (nekadašnje) veličine Katoličke crkve, zaprepastio je i rastužio mnoge dobronamjerne ljude, koji su – kako je prikladno napisala Nikolina Nakić[1] – shvatili da tu gori i nestaje nešto značajnije od crkvene zgrade. Pojavilo se mnogo raznih komentara koji razglabaju o možebitnom značaju propasti „simbola“ takve vrste, koji uglavnom koincidira s lošim stanjem, osipanjem i dekadencijom Crkve u Zapadnoj Europi.[2] Bez želje da ovdje ponavljam već izneseno, palo mi je na um da kao da nije slučajno da je umirovljeni papa Benedikt XVI nedugo prije ovog tužnog događaja objavio svoj esej Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja.[3] Iako se time izložio brojnim kritikama, osobito od strane onih za koje je seksualna revolucija pozitivna vrijednost sama za sebe, glavna poruka koju je izrekao jest ta da je sva današnja kriza Crkve zapravo plod nedostatka vjere u Boga. I u tome je sva bit problema našeg današnjeg crkvenog trenutka. Vremenska podudarnost požara i eseja nekako mi nije slučajna, i pitam se već nekoliko dana: je li to opomena s Neba? Osim Notre Dame u zadnje vrijeme je izgorjelo, nagorjelo ili oskvrnuto toliko crkava u Francuskoj i Europi da to ne može biti slučajno, i ne može se pripisati tek nekakvoj zlobnoj zabavi raznih antikristovaca koji najviše vole kvariti kršćanima raspoloženje prije Božića i Uskrsa. Naše svetinje više u Europi nisu nedodirljive. Neprijatelja Božjeg kraljevstva sve je više, a u zaštitu ili dobrohotnost državnih vlasti kojima stolci često ovise o upravo o tim neprijateljima sve manje se možemo pouzdati. Ne može li se i nama dogoditi isto što i starozavjetnim Židovima koji su morali svjedočiti svojoj nacionalnoj katastrofi prilikom babilonskog osvajanja Jeruzalema i propasti svojeg veličanstvenog Hrama, za kojeg su mislili da je neuništiv jer je Božje prebivalište na zemlji? Kršćani, otrijeznimo se i vratimo izvoru naše vjere koji je Isus Krist. Dopustimo mu da sagradi katedrale u našim srcima, katedrale koje nikakav požar i nikakvi Babiloni neće moći uništiti.

Međutim, 15. travnja dan je propasti još jednog „simbola“, koji za razliku od Notre Dame nije izgorio, nego potonuo, doduše 1912. godine. Riječ je o Titanicu. U povijesti su na morsko dno otišli mnogi brodovi, ali nijedan nije zbog svoje zle sudbine ostavio tako tužan trag u kolektivnom sjećanju kao taj morski div. I dok tragedija Notre Dame predstavlja izazov uvjerenju nas katolika i kršćana da ništa nikad neće moći preokrenuti i izopačiti Europu toliko da bi se odlučila okrenuti protiv vlastitog kršćanskog stanovništva i stoljetnog identiteta (a već je Francuska revolucija pokazala da se takvo što može vrlo lako dogoditi), potonuće Titanica pljuska je našem uvjerenju u nedodirljivost naše civilizacije zaštićene svim mogućim tehnološkim čudesima koja u trenutku krize odjednom pokažu svu silu nesavršenosti, nedovršenosti i neprimjenjivosti u uvjetima krize koju naprosto nitko nije bio u stanju predvidjeti. Titanic je u svoje vrijeme bio posljednje čudo brodograditeljske tehnike s neviđenim sigurnosnim mjerama u obliku vodonepropusnih pregrada koje su trebale spriječiti bilo kakvu mogućnost potonuća u slučaju pucanja dijela brodske oplate. Međutim, nitko to nije na vrijeme objasnio ledenoj santi s kojom se Titanic sudario, te je ona rasparala bok broda u duljini „jedne pregrade previše“. Epilog priče i sudbinu slavnoga broda već dobro znamo. Mnogo je naknadne pameti potrošeno na razglabanje je li Titanic mogao izbjeći potonuće, i sve se otprilike svodi na ovo: možda se nesreća mogla izbjeći da je brod prethodno dobro iskušan u stvarnim plovidbenim uvjetima nakon kojih bi se otklonili uočeni nedostatci, umjesto da je s posadom, nevičnom upravljanju tako velikim plovilom, odmah upućen na debelo more[4]. Međutim, vlasnik kompanije White Star, ali i javnost, više su vjerovali uvjeravanjima brodograditelja da se pogreška jednostavno ne može dogoditi, potvrdivši neslavnu uzrečicu da je pretpostavka majka svih krahova. Pouka: opreza nikad naodmet, osobito kad su ljudski životi u pitanju, a pri planiranju nikada zaboraviti postaviti pitanje-što ako stvari pođu potpuno po zlu i naše sigurnosne mjere se ne pokažu dostatnima? Treba o tome voditi računa osobito u svjetlu najave masovnijeg uvođenja umjetne inteligencije u razne sfere društva. Titanic je simbol naše ljudske nesavršenosti (ne možemo sve predvidjeti niti isplanirati), a istodobno preuzetnosti i jedne vrste oholosti (uvjereni da je brod nepotopiv). Jesmo li se oslobodili tih nedostataka naše vrste da bismo mogli samopouzdano ući u vrijeme robota i tehnologije koji razmišljaju i djeluju bez našeg upliva? Židovska pripovijest o Golemu[5] aktualnija je nego ikada. A poziv na poniznost i obraćenje još više.

---

[1] Nikolina Nakić: Svijet je gledao u strahu i shvatio kako ne nestaje tek zgrada, nego nešto važnije…https://www.bitno.net/kolumne/ogledalo-duse/nikolina-nakic-svijet-je-gledao-u-strahu-i-shvatio-kako-ne-nestaje-tek-zgrada-nego-nesto-vaznije/

[2] Jedan od izvrsnih je onaj Ines Grbić: Kamenje je počelo progovarati. Ali, kad će Europljani progledati? http://laudato.hr/Kolumna/Kap(i)-u-moru/Kamenje-je-pocelo-progovarati-Ali,-kad-ce-Europlja.aspx?fbclid=IwAR1yHHBVXv9mkuvXKoOYYqrBDwmPu6tKGR_dUjG_ayvwbmFOm-jTX_04q8g

[3] https://www.bitno.net/academicus/teologija/cjeloviti-hrvatski-prijevod-eseja-benedikta-xvi-crkva-i-skandal-seksualnog-zlostavljanja/

[4] U slučaju Titanica nitko nije slutio da je tadašnji čelik, od kojeg je načinjena brodska oplata, zbog povišenog sadržaja sumpora krhkiji i lomljiviji u hladnoj oceanskoj vodi nego što je itko pretpostavljao. Ah, krhko je znanje! Današnji čelik mnogo je otporniji. Osmatrači na zapovjednom mostu nisu imali na raspolaganju dvoglede koji su bili zaključani u nekom ormaru, a ključ je zadržao časnik koji je napustio brod još u Southamptonu. Budući da tadašnji brodovi, pa i Titanic, nisu imali radar, vizualno osmatranje u tadašnjim meteorološkim uvjetima i vidljivosti bili su jako otežani.

[5] Golem je biće stvoreno tako što mu je prilikom stvaranja na čelo upisana riječ emeth (istina-živ). U tijeku vremena postaje sve snažniji, te kada bi postao toliko moćan da bi mogao postati prijetnja bližnjima, rabin bi mu s čela obrisao prvo slovo – čime se riječ skraćuje u meth (mrtav), i Golem se vraća u svoje prvobitno stanje – blato i glinu, uz magijske rituale obrnute onima koje se izvode pri kreaciji. Po jednoj od legendi, kada se biće koje nije imalo ni dušu ni um ni srce, otvorilo prema jednoj djevojci, više ga se nije moglo kontrolirati, te je njegov tvorac morao Golema „odživjeti“. Podrobnije o tome na stranici https://www.mvinfo.hr/knjiga/10953/prica-o-golemu-story-of-golem

Kako se nositi sa sotoninim trikovima: pravilno odlučivanje.

Prije nekog vremena pitali su me na poslu bih li htio biti član upravnog odbora. Prvi put sam odbio, osjećajući neraspoloženje prema nečem takvom, ali su me nakon odbijanja počele kopkati kojekakve misli. Kao prvo, nisam baš u to vrijeme financijski dobro stajao, pa bi mi naknada koja se dobije za sudjelovanje u odboru dobro došla. Kao drugo, već sam jednom davno bio u istom takvom odboru, i išlo mi je to dosta dobro. Kao treće, pretpostavljam da je u našoj firmi sve u redu i da će moj glavni posao biti šutjeti na sjednicama i dizati ruku potvrđujući prijedloge ravnatelja.

I tako, kad su me istog dana pitali to isto, pristao sam. Izabraše me u odbor, a tamo me na prvom sastanku izabraše za predsjednika zbog iskustva. U početku je išlo dobro, ali sam brzo uvidio da sam se „uvalio“ do grla. Organizacija je imala kojekakvih „kostura u ormaru“, međuljudski odnosi bili su začudo dosta loši, i neprestano je trebalo balansirati između zahtjeva pojedinih članova odbora i ravnatelja kojeg su podržavali zaposlenici. Uskoro sam se osjećao kao pile upregnuto u kompoziciju željezničkih vagona. Počele su sekiracije, besane noći, gubitak vremena na ovaj ili onaj razgovor, te neprestano razmišljanje o tome kako se treba postaviti prema ovome ili onome. Namjeravao sam dati ostavku, ali se pokazalo iz više razloga da to nije najbolja ideja jer bi ostavka dovela do kojekakvih neželjenih posljedica u organizaciji. I tako, da parafraziram jednog pisca, shvatih da sam postao žrtva vlastite zablude i da sam se „samouhitio“. U međuvremenu smo ipak uspjeli pokrenuti neke pozitivne stvari, tako da sam i dalje „unutra“.

Dosta sam razmišljao zašto mi se dogodilo da dospijem u situaciju da preuzmem obvezu za koju očigledno nisam bio spreman, i shvatio sam da sam onoga dana zapravo poslušao sotonin prijedlog i preuzeo obvezu koju sam trebao izbjeći i s kojom me je zloduh uspješno navukao na tanak led. Torpedirao me je ispod razine vode na nekoliko slabih mjesta kojih nisam bio svjestan. Najprije je naciljao moj površan pristup stvarima. Nisam se uopće raspitao za to kakva je doista situacija u našoj organizaciji i kakvi će se izazovi doista postaviti pred mene kada uđem u odbor. Mislio sam da znam sve što trebam znati o takvoj dužnosti i da će to ići jednostavno. Zatim je naciljao želju za novcem bez velikog truda. Najfatalniji je pak bio pogodak na slaboj točki nepoznavanja samoga sebe, jer sam tek nakon prvih problema u odboru shvatio da sam se očito promijenio, da mnogo teže podnosim stres nego nekada, i da nemam liderske sposobnosti za koje sam mislio da ih imam. Površnost, neutemeljena samouvjerenost, nepromišljenost, pohlepa, nepoznavanje samoga sebe….slabe točke se nižu jedna za drugom, a zloduhu naravno nije problem prepoznati ih i iskoristiti ako dobije prigodu. Naravno, prije donošenja odluke nisam se pomolio niti na Boga pomislio. A to bi možda spriječilo posljedice. Tako sam morao na svojoj koži naučiti što znači uzrečica „Nitko sam sebe toliko ne poznaje da ga ne bi mogao raniti neprijatelj“, kako napisao Michael O'Brien u romanu Posljednja vremena.

Čovjek doista ne poznaje samog sebe koliko bi trebalo. Što sam stariji, to više uviđam koliko su neka stajališta i odgojni utjecaji koje pokupih u mladosti zapravo glupi i promašeni, i koliko još uvijek utječu iz dubine na mene i uvjetuju neke moje postupke. Također sam zaključio da samo obraćenje s ateizma, koje sam doživio u studentskim danima i radi kojeg do danas hodim s Gospodinom, nije događaj koji će vas temeljito resetirati do zadnjeg atoma duše i tijela. Obraćenje je odluka da krenete u Božjem pravcu, ono se doista dogodi u određenom vremenskom trenutku, ali u jednom drugom smislu događa se svaki dan kada primijetite neku neprevladanu ili neočekivanu negativnost u sebi od koje se tada odlučite odvratiti. Božje resetiranje i novo konfiguriranje traje cijeli život, a Bog ga provodi preoblikovanjem vašeg uma i utjecajem na odluke koje donosite i koje vas povratno izgrađuju. Na tom putu događaju se padovi s kojima treba računati, kao ova neprilika u koju sam upao zbog navedenih svojih slabosti koje je sotona uspio iskoristiti. Zato treba biti stalno blizak s Gospodinom u molitvi, zajedništvu, Riječi i sakramentima. A pri donošenju bilo kakve odluke tražiti od Boga nadahnuće i vodstvo prije nego što prikupimo informacije, temeljito procijenimo svoje kompetencije i interese, te preispitamo svoje srce i provjerimo je li naš motiv za odluku ispravan ili pogrešan.

S tim na umu želim vam svima koji ovo čitate sve najbolje u novoj godini, i da se s pomoću Božjom uspješno oduprete svim sotoninim trikovima.

Trgovina zdravljem u Češkoj

„Nesreća ne hoda po gorama, nego po ljudima“ – kaže stara češka poslovica. Nešto slično moglo bi se reći i o neznanju, naivnosti ili pak stanovitoj vrsti duhovnog sljepila koje ne dopušta da čovjek vidi očiglednu razliku između crnog i bijelog. Iako su Česi u većini slučajeva ateisti, pa tako ne vole biti pripadnici ikakve organizirane religije, čini se da su unatoč tomu prijemčivi na kojekakve parareligijske i paraznanstvene ponude (što je u konačnici i naš narodni običaj, iako su u nas ateisti manjina). Kad se uzme u obzir da tamošnja država, kao ni naša, ne pokazuje nikakvu volju suočiti se s time ozbiljno, prepuštajući stvar „tržištu“ i volji „kupaca“, nije čudno da svako malo izbije pokoji skandal u kojem javnost nanovo otkriva Ameriku.

U svibnju 2018. godine u Češkoj je snažno odjeknuo dokumentarni film Češke televizije pod nazivom „Trgovina zdravljem“. Snimanja filma prihvatila se redateljica Šárka Maixnerová, koja već desetak godina prati problematiku alternativne medicine i prikupila je velik broj svjedočanstava raznih ljudi koji su se tim oblikom liječenja opekli. U dokumentarcu su nešto od toga naveli: „Moja sedamnaestogodišnja kćer htjela se riješiti školskoga stresa. Tijekom našeg prvog i jedinog posjeta terapeutica joj je dala zadatak da nacrta na papir stablo, lik žene i lik čovjeka. Iz toga je u gotovo glumačkoj interpretaciji zaključila, da smo našu kćer spolno zlostavljali u djetinjstvu“….„U bolnici su mi rekli da mi se nakon 30 godina dijabetesa pogoršala funkcija bubrega i da mi prijeti presađivanje. Zato sam potražila centar alternativnog liječiteljstva, i na preporuku tamošnje liječnice prestala sam uzimati sve lijekove. Nakon njihove „terapije“ ustanovila sam da su mi bubrezi prestali raditi i da moram prihvatiti redovitu dijalizu“ – piše druga pacijentica.

Od raznih ustanova za alternativnu medicinu Maixnerová je za svoje istraživanje odabrala privatnu ustanovu AKTIP – Konzultantski i terapeutski institut Prag, kojeg vodi psihijatrica Jarmila Klímová. AKTIP se bavi tzv. psihosomatskom skrbi, a svojim pacijentima nudi pretrage i liječenje putem homeopatskih preparata, koji navodno mogu izliječiti razne somatske tegobe, pa i bolesti štitnjače. Međutim, djelatnost instituta proširila se i na dijagnostiku i terapiju kancerogenih bolesti, na što je češka javnost dosta osjetljiva, jer u toj zemlji svake godine od raka oboli oko 80 tisuća ljudi, a svaki treći Čeh će za života oboljeti od raka. Iako danas službena medicina uspijeva izliječiti trećinu kancerogenih bolesti, mnogi ipak radije biraju usluge alternativnih iscjelitelja, čije područje djelovanja je dokumentarac načeo.

Autori filma odlučili su poslati u AKTIP svoju suradnicu Ivanu sa skrivenim kamerama u okviru naočala i kemijskoj olovci. Ivana je zatražila pomoć zbog poteškoća sa štitnjačom. „Liječim se već osam godina od hipofunkcije štitnjače. Nalazi govore da je sve u redu, ali osjećam se i dalje umorna“ – rekla je u razgovoru svojoj terapeutici i psihologici Lenci Krutilovoj. Dijagnoza koju je dobila doslovce je šokantna, a predložena terapija još i više. „Psihološka analiza bila je apsurdna i manipulativna, somatske pretrage su provodili priborom koji nije atestiran“ – prenijela je Ivana, kojoj su pojasnili da je zapravo anđeo, da joj prijeti oboljenje od raka i moždana paraliza. „Kao terapiju mi je psihologica predložila da nađem ljubavnika, ili da se podvrgnem čišćenju organizma nakon kojeg je tumor moguće doslovce izlučiti s izmetom!“ Ivana je za trinaestak posjeta terapeutici i dva vikend tečaja potrošila gotovo trideset tisuća čeških kruna (oko 1.154 EUR). Redateljica dokumentarca zamislila je da Ivana i nakon terapije i izobrazbe ostane u AKTIP-u kao suradnica, ali, kako je rekla, „čudne prakse su bile toliko očigledne, da smo od daljnjeg snimanja radije odustale.“

Rezultat Ivaninih posjeta AKTIP-u bio je spomenuti film  „Trgovina zdravljem“, koji je u Češkoj izazvao burne rasprave i ponovno istakao problem zakonske nereguliranosti alternativne medicine. Mnogi stručnjaci za onkologiju bili su šokirani viđenim prizorima u filmu, osobito savjetima osoblja AKTIP-a prema kojima pacijenti od raka ne smiju primati kemoterapiju. „To je biznis sa strahom od raka“ – komentirale su film onkologinje Petra Tesařová, Radka Koževníkovová i psihijatar Radkin Honzák. Ovaj potonji uočio je da se pristup terapeutkinje zasniva na manipuliranju strahovima pacijenta, što kod ovoga može dovesti do „ozbiljnih psihogenetskih oštećenja“.

Veliko iznenađenje izazvala je i stručna analiza „Kapi dr. Jonáša“, homeopatskog pripravka poznatog u Češkoj kojeg u AKTIP-u preporučuju pacijentima, a koriste ga i mnogi drugi terapeuti širom države. Pokazalo se da se sastoji od 20% alkohola i 80% vode. Iako je dr. Josef Jonáš odbacio kritike na račun svojeg pripravka, a voditeljica AKTIP-a Klímová kritizirala tvrdnje u filmu kao pristrane i izvučene iz konteksta, film je ipak zadao poprilično neugodan udarac ugledu alternativne medicine. Za liječnike službene medicine to je samo tužna potvrda onoga što već odavno znaju. „Dolaze k nama pacijenti koji su već nešto slično iskušali, ali dolaze prekasno i mi ih više ne možemo izliječiti. Da su odmah došli k nama, imali bi mnogo veće šanse za izliječenje“ – tvrdi jedna onkologinja. Prema autorima dokumentarca osobito je opasna pojava to, što posjedovanje akademskih titula zamagljuje razliku između šarlatana i pravih liječnika. „Ne radi se ovdje samo o institutu AKTIP, sličnih ustanova imamo u Češkoj poprilično. One pobuđuju dojam ozbiljnosti kad se zna da u njima rade ovlašteni liječnici. Čini mi se da smo otkrili fenomen“ – rekla je redateljica Maixnerová.

Film „Trgovina zdravljem“ zaprepastio je istaknutog češkog onkologa Pavla Klenera, koji je postupke osoblja AKIP-a nazvao neetičnima. Iako sam ne odbija apriori pomoć alternativne medicine u nekim slučajevima, tvrdi da se u svojoj dugogodišnjoj praksi nikad nije susreo s čudesnim izliječenjem raka, osim u dva slučaja kad se kancerogeni proces zaustavio sam od sebe. Postupcima AKTIP-a ogorčen je i predsjednik Češke liječničke komore Milan Kubek. Ipak je malo vjerojatno da će djelatnici instituta pretrpjeti ikakve kaznene mjere, i to zato, što u Češkoj ne postoji nikakva zakonska regulacija alternativne medicine. Sam Kubek je podnio kaznenu prijavu za nadriliječništvo protiv stanovitog lažnog profesora medicine koji je prodavao kojekakve preparate. Nažalost, policija je odbila prijavu s obrazloženjem da nije došlo do nikakve štetne posljedice po korisnike preparata. Na prijavu nije reagiralo niti Državno odvjetništvo. Alternativni terapeutski centri nisu registrirani kao zdravstvene ustanove, i zato ne podliježu nikakvom propisu koji regulira zdravstvenu djelatnost. Ukoliko bi Češka liječnička komora iz svojih redova isključila liječnike koji se bave alternativnom medicinom, oni će jednostavno registrirati svoju djelatnost kao savjetovalište ili nešto slično – i nitko im ništa neće moći. Zasad.

Iako češka država nema volje da se suoči s potrebom uvođenja reda u djelatnost alternativne medicine i odstranjenja situacije koja omogućuje procvat nadriliječništva i veliku zaradu šarlatanima, ipak u toj zemlji postoji jedna vrsta društvene osude tih zlouporaba kakvu bismo itekako trebali i u Hrvatskoj. Češki klub skeptika Sysifos koji djeluje od 1995, svake godine s velikom dozom poznatog češkog humora dodjeljuje tzv. nagradu „Balvan zablude“ (češ. Bludný balvan) samozvanim iscjeliteljima koji svojim „proizvodima“ ili metodama dovode ljude željne ozdravljenja u zabludu. Institut AKTIP je dobitnik srebrne nagrade Balvan zablude za 2016. godinu zbog cijelog spektra svojih djelatnosti, a njegov „čudesni neinvazivni analizator krvi AMP“ dobio je zlatnu nagradu još 2011. godine. Dao Bog da takve akcije prosvijetle srce i um svima kojima je to potrebno i da ih usmjere u potragu za istinom.

Hrvatska badnja noć (Ivan Tolj)

Hrvatska badnja noć

(Ivan Tolj)

Zašto sam zanijemio u mraku na cesti

kada su me pitali kamo to hitam?

I tko sam zapravo? Jesam li ovaj ili

onaj iz tog redoslijeda Zaharijâ,

Krstiteljâ, Šimunâ…ili u samom

početku već nevjerni onaj učenik…

Jesam li podanik Herodov koji se tješi

i noćas Tvojim naukom: Caru carevo

a Bogu Božje… Jesam li?

Zašto sam zanijemio uz vatru koja mi

otkriva i obrise svega što slijedi:

kalež, rešetke, postaje na usponu

od kolijevke do Brda na kojem se ima

ispuniti ono što ima.

Napokon zašto i noćas oklijevam?

Zašto hitam Tebi da te pozdravim

sporednim putovima našega života?

A tako htjedoh biti jedan od onih

koji otiđoše i pronađoše Mariju,

Josipa i Tebe u jaslama. Tebe.

Na dobro došao Dijete, Gospode,

Bože! Na dobro došao u narod Hrvatâ.

U ovo sumorno doba potkraj stoljeća.

U zemlju posutu crvenim, bijelim i

plavim trnjem iz kojeg će ove iste

ruke koje Ti mašu u slavu Tvoga rođenja

isplesti krunu trnovita tropleta.

I ja Ti domahujem Dijete u ovoj noći

prestrašen od svega što ima doći:

ustrašen od mača što bjelasa dok Te

Majka privija na grudi i bježi u zemlju

tuđinsku.

U zemlju iz koje će Bog, jer mu ništa

nije nemoguće dozvati Sina svoga.

A dotle: „…kuknjava i plač gorak:

Rahela oplakuje sinove svoje i neće

da se utješi jer ih više nema.“

                (Mt 2, 18)

Krist Kralj, 2018.

Danas je blagdan Krista Kralja, dan koji anticipira Onoga koji će doći u pravo vrijeme da sve obnovi i zavlada novim stvorenjem. U svezi s time se u crkvama obično izvodi napjevi Ti, Kriste, Kralj si vjekova, ili Krist Kralj vlada (Christus vincit). 

U slučaju onog prvog zanimljivo je usporediti verziju teksta prije Drugog vatikanskog sabora i onu poslije njega. Jasno da je drugi vatikanski naglasio tzv. pozitivni pristup nekatoličkom svijetu, te je štošta ublažio, ali i ona predkoncilska verzija ima itekako mnogo toga istinitog reći duhovnom stanju svijeta, pa i nama pojedincima. 

Ugodno čitanje želim!

Vukovarska obljetnica kao poziv na obraćenje

Nejednom sam nakon rata bio u Vukovaru, posjetio sam sva mjesta njegova stradanja, od Trpinjske ceste do Ovčare, i naslušao se mnoštva raznih informacija o tijeku i razlozima njegova pada i zauzeća. 18.11.1991. bio sam s postrojbom na bojišnici na drugom kraju Hrvatske, kada su se na televiziji pojavili Zlatni dukati s pjesmom o Vukovaru. Odmah smo slutili da je gotovo...i bilo je, nakon pjesme pojavio se spiker koji je pročitao vijest kako je Vukovar pao. Teško nas je to sve pogodilo, a mene je tada zazeblo pitanje - što će biti ako izgubimo rat? Čeka li nas novi Bleiburg?

Nasreću se moja bojazan nije ostvarila, rat smo vojno dobili, iako je nakon svega ostao osjećaj nekakve nedorečenosti. Pravo je pitanje jesmo li dobili mir, jesmo li ratom ostvarili Hrvatsku koja je majka svim svojim građanima? Bilo bi sljepački reći da jesmo. Nismo. To se vidi po masovnom iseljavanju iz zemlje, koja očito nije sposobna pružiti svojim građanima mogućnost da se prehrane. Takvo što nijedan branitelj nije od rata očekivao. I zato mi je - priznajem - mučno i teško gledati današnju Kolonu sjećanja u Vukovaru koja mi djeluje kao nekakav velik sprovod, novo polaganje Vukovara u grob nakon kojeg nema uskrsnuća niti nade. Kao da su smrt, grobovi, ruševine i ponavljanja priče o prolivenoj krvi i pretrpljenim patnjama konačna vukovarska postaja nakon koje nema dalje. Nešto mi tu kao vjerniku nedostaje. Možda upravo činjenica da sva ta komemoracija i Kolona sjećanja - koju naravno podržavam i smatram da je treba organizirati kao nezaobilazan dio našeg povijesnog pamćenja - zapravo ništa i nikog u Hrvatskoj neće promijeniti. Zahtjev za kažnjavanjem krivaca ostat će opet izrečen, ali onako "u zraku", bez pravog izgleda da se ispuni, osim na Božjem sudu. Ukratko, naše zemaljske strukture, pa i strukture naše države, nemaju snage niti mogućnosti ništa u tom smislu promijeniti. Opet ćemo se sljedeće godine sresti u Vukovaru i vjerojatno ponoviti kako je sve isto kao prošle godine. Dao Bog da ne bude, dakako...

Gledam u svezi s tim fotografiju s vukovarskog spomen groblja. Onaj bijeli niz križeva postavlja svakom promatraču pitanje: "Jesmo li poginuli uzalud, je li moguće da naš život nije uspio?" Dečki moji, sigurno niste poginuli uzalud, ali je nešto ostalo nedovršeno, i zato će se i to vaše pitanje još dugo nanovo postavljati. Istina je da ste poginuli za hrvatsku neovisnost koja se doista ostvarila, ali ste se borili - iako toga možda i niste bili posve svjesni - za jednu kvalitativno bolju zemlju nego što je bila stara Jugoslavija, zemlju koja će svojoj djeci doista biti majka. A to se nažalost nije dogodilo onako kako smo sanjali, i zato je svaki spomen Vukovarske žrtve neugodan, bolan, i odiše čistilištem, a ne rajskim spokojem. Možda zato Kolona sjećanja i sve vukovarske komemoracije ovih dana još uvijek ne mogu izići iz tamnih tonova i sjene nezadovoljstva nedovršenim poslom.

Oružani rat je, Bogu hvala, dobro završio, ali onaj neoružani, duhovni, traje i dalje. U njemu još uvijek padaju brojne žrtve, a možemo samo reći da Hrvatska neće biti bolja dok mi živi i preostali u njoj ne postanemo bolji. Da bismo bili bolji, trebamo tražiti Božju milost i snagu Duha Svetoga koja nas jedino može u biti promijeniti. Tek tada će se duhovni rat početi razvijati bolje, a vukovarske komemoracije će odjednom poprimiti svijetlije boje.