Heroji čekaonica

Čekaonica na Institutu za tumore na trećem katu nema baš neke dobre uvjete. Malo je mjesta i stolaca, pa neki od nas moraju stajati. Ipak, kad se uzme u obzir s kakvom bolešću se svi ovdje suočavamo, ništa vam ne smeta. Sve te ljude doživljavam bliskima. Razgovaramo u vedrom tonu i slažemo se u tome da smo bolest već pobijedili time što nismo zbog nje pali u očaj.
Heroji moji samozatajni... jedna gospođa kaže kako je puna metastaza na sve strane, ali je ujedno i puna energije i života. Kaže kako se upravo priprema za put na more, i da se namjerava tamo kupati. Svaka joj čast. Ja se jedva vučem, teško bih se dovezao do mora.
Ovdje je drukčije nego u drugim bolnicama. Mnogo je tiše. Ne čuju se nikakav žamor ni galama. Nitko ne plače nad svojom sudbinom. Ali bi svi toliko htjeli živjeti da to osjetite na svakome koraku.

15.10.2019.

Poruka kolegici:

Pozdrav, živ sam i borim se. Nema predaje. Svaki dan se nadmudrujem s bolešću i pišem dnevnik; ako preživim, bit će knjiga o tome. Kolikogod mi je ovo vrijeme teško, ipak je jedno od najblagoslovljenijih i najljepših u životu, iako skoro ništa nije pod kontrolom. Takva potpora, tolike molitve za ozdravljenje stižu sa svih strana… kakogod Bog odluči da ovo treba završiti, sve te stvari su vrijedne da se prožive. Pozdrav cijeloj obitelji.

Samo se nadam da će me Bog poštedjeti većih bolova ako se ne budem mogao izvući. Zasad se tu dobro držimo, bolovi su zanemarive snage i rijetki tijekom dana. Samo snage i kila nedostaje.

Svaka čast svim doktorima, iako mi se čini da u onkologiji ima dosta nesigurnosti, često dobijem od raznih ljudi proturječne savjete glede prehrane. Onkolozi jedno, nutricionisti drugo.

Duhovna ravnoteža u bolesti

Mnogo je toga dobrog napisano o tome kako se nositi s karcinomom. Također je snimljeno i više dirljivih filmova o onkološkim bolesnicima; meni najdraži je Griffin And Phoenix[1], i to onaj u verziji iz 1976[2], gdje su Peter Falk i Jill Clayburgh bili beskrajno dobri i uvjerljivi. Naravno, kad shvatite da imate rak, počnete promatrati stvari iz sasvim drukčije perspektive. Zdravlje postane jedino važno, sve ostalo nevažno, i odjednom shvatite koliko vam je vaš zemaljski život zapravo dragocjen i koliko – poput mene – ne želite (još) umrijeti.

Karcinom, međutim, tjera čovjeka pred zid u takozvanu konačnu kušnju u kojoj izložen opasnosti od smrti shvati stvarne razmjere svojeg života. Pritisak te bolesti je višestruk: osim što se morate boriti s pomisli da ćete možda umrijeti, ograničena vam je sloboda u prehrani i aktivnostima, osjećate malaksalost i iscrpljenost, a bolovi kako kad i komu. Ukratko, dobili ste krajnje neugodnog životnog suputnika s kojim ne možete tek tako znati na čemu ste. Jedna od najgorih posljedica može biti gubitak duhovne ravnoteže i pad u depresiju i očaj. To se može dogoditi ako izgubite vjeru u to da vas Bog unatoč svemu voli, iako je dopustio da dobijete takvu bolest. Kušnja postaje osobito neugodna kada shvatite da se unatoč silnim molitvama za vaš ozdravljenje ništa ne događa, da nema uslišanja niti osjetite da vas itko sluša. Tada možete pasti u napast da pomislite sljedeće:

1.     1. Dobio sam rak slučajno kao i mnogi drugi zato što Bog ne postoji. Nitko mi ne može pomoći osim tog istog slučaja.

2.     2, Bog postoji, iz nekog nepoznatog razloga se okrenuo protiv mene i želi me slistiti s lica zemlje jer me ne voli.

Zemaljska patnja Božje djece oduvijek je bila izazov, a često i sablazan onima koji bi neke biblijske Božje izjave shvaćali predoslovno. Naravno da Bog liječi, naravno da vjerujem da može i mene ozdraviti, ali u zapravo nigdje, ni u Bibliji niti u crkvenoj predaji, nemamo spomena o tome da će Bog ozdraviti svakog bolesnika. To bismo već imali zemaljski raj, a za to je još prerano. Ali, kako tada shvatiti Božji karakter, prema kojem on čini sve dobro u korist onih koji ga ljube?[3] Mene ljubi, a dopustio je da se razbolim od raka? Pa ipak, najvjerojatnija mi je mogućnost da je dopustio bolest radi mojeg kršćanskog svjedočanstva kako bih mu ih kroz nju dao slavu. Naravno, ne znam hoću li preživjeti ili ne, ali barem sam siguran da mi Bog nije neprijatelj. A to je već velika stvar.

---

[1] https://en.wikipedia.org/wiki/Griffin_and_Phoenix_(1976_film)

[2] https://www.youtube.com/watch?v=OYHwdoOWICc

[3] Rim 8:28

Kada dobiješ neizlječivu bolest

„Znao sam da će biti takva dijagnoza“-reče mi onkolog.

„Može li se izliječiti?“ -upita supruga.

„Nažalost, ne može.“ – odgovorio je liječnik. „Upravo sam se vratio sa seminara u Barceloni ne kojoj je bilo riječi upravo to toj bolesti.“

I tako doznah da mi po dostignućima medicine nema spasa i da za moju bolest još nema lijeka,

Prvo što pomislih je“: „Zar već?“ A sjetih se jednog francuskog stripa iz davnine u kojem mladi junak, izazvavši neki metež na jedrenjaku u 18.st. pobjegne tamo na jarbol, ali ga dobro usmjeren hitac pogodi. On pada u morske valove i misli: „Zar već; A toliko sam htio živjeti…živjeti…“ Na kraju ostane živ i sve se dobro završi.

Obično prema bolestima imam dosta bezbrižno stajalište, jer sam do sada ozdravio ili prizdravio od svake. Međutim, ovo je nešto posve novo i daleko opasnije od svega što me pogađalo.

Najprije mi je trebalo dosta da shvatim što se to događa. Imamo karcinom genetski u familiji pa ovaj moj ne bi trebao biti takvo iznenađenje, ali…ruku na srce, došao je prerano. Ne umire mi se. Ne da ne bih bio spreman i voljan otići Gospodinu, ali ne umire mi se, još toliko toga dobrog se treba dogoditi.

Naravno, krenuo sam s terapijom, puno ljudi moli za mene.

Pa ćemo ovdje nastaviti s tom temom dalje.

Život bez ljubavi

Vjera bez ljubavi čini nas fanatičnima,
Poslušnost bez ljubavi čini nas robovima.
Inteligencija bez ljubavi čini nas oholima,
Pravednost bez ljubavi čini nas nemilosrdnima.
Hrabrost bez ljubavi čini nas okrutnima,
Ljepota bez ljubavi čini nas osamljenima.
Jednostavnost bez ljubavi čini nas banalnima,
Poduzetnost bez ljubavi čini nas bezobzirnima.
Snaga bez ljubavi čini nas slijepima,
Oštroumnost bez ljubavi čini nas ciničnima.
Znanje bez ljubavi čini nas nepodnošljivima,
Neporočnost bez ljubavi čini nas licemjernima.
Život bez ljubavi nema smisla.
Ali, život u ljubavi donosi sreću i radost.

(Autor nepoznat).

Uz Veliki petak

Al' smo se mi, ljudi, proslavili Isuse
u tvojem slučaju...
predasmo te krvnicima ni kriva, ni dužna. 
I ja sam bio tamo. Bolje rečeno
i sad sam tamo
i tajim da te poznajem
jer ne mogu podnijeti pomisao
da me ljudi odbace zbog bilo čega, 
pa čak i zbog Tebe. 
Ne mogu čak ni zaplakati poput Petra, 
jer je sve u meni obamrlo. 
Tek ovdje spoznah koliko moja riječ 
i zaklinjanja u ljubav i vjernost Tebi
malo vrijede,
i da zapravo uopće ne znam tko me to svakog jutra
gleda iz ogledala. 
Radi nekog poput mene Ti želiš umrijeti?
Ne razumijem.
Možda ću razumjeti poslije, kako si rekao spomenutom Petru. 
Ipak je nešto dobro u mojoj obamrlosti: 
ne mogu se pokrenuti s mjesta i ne mogu pobjeći od Tebe
nikako. 
Ne dopuštaš mi da Te napustim
niti kada primaš udarce, šutiš i ideš na križ.
Toliko su jaki konopci Tvoje ljubavi.
Neraskidivi. 



 
  

Katedrala i brod

15. travnja 2019. ostat će zapamćen u povijesti kao dan kad je dobrim dijelom izgorjela  slavna pariška katedrala Notre Dame. Požar tog velebnog zdanja, simbola europske kulture neprocjenjive vrijednosti, ali i simbola slave i (nekadašnje) veličine Katoličke crkve, zaprepastio je i rastužio mnoge dobronamjerne ljude, koji su – kako je prikladno napisala Nikolina Nakić[1] – shvatili da tu gori i nestaje nešto značajnije od crkvene zgrade. Pojavilo se mnogo raznih komentara koji razglabaju o možebitnom značaju propasti „simbola“ takve vrste, koji uglavnom koincidira s lošim stanjem, osipanjem i dekadencijom Crkve u Zapadnoj Europi.[2] Bez želje da ovdje ponavljam već izneseno, palo mi je na um da kao da nije slučajno da je umirovljeni papa Benedikt XVI nedugo prije ovog tužnog događaja objavio svoj esej Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja.[3] Iako se time izložio brojnim kritikama, osobito od strane onih za koje je seksualna revolucija pozitivna vrijednost sama za sebe, glavna poruka koju je izrekao jest ta da je sva današnja kriza Crkve zapravo plod nedostatka vjere u Boga. I u tome je sva bit problema našeg današnjeg crkvenog trenutka. Vremenska podudarnost požara i eseja nekako mi nije slučajna, i pitam se već nekoliko dana: je li to opomena s Neba? Osim Notre Dame u zadnje vrijeme je izgorjelo, nagorjelo ili oskvrnuto toliko crkava u Francuskoj i Europi da to ne može biti slučajno, i ne može se pripisati tek nekakvoj zlobnoj zabavi raznih antikristovaca koji najviše vole kvariti kršćanima raspoloženje prije Božića i Uskrsa. Naše svetinje više u Europi nisu nedodirljive. Neprijatelja Božjeg kraljevstva sve je više, a u zaštitu ili dobrohotnost državnih vlasti kojima stolci često ovise o upravo o tim neprijateljima sve manje se možemo pouzdati. Ne može li se i nama dogoditi isto što i starozavjetnim Židovima koji su morali svjedočiti svojoj nacionalnoj katastrofi prilikom babilonskog osvajanja Jeruzalema i propasti svojeg veličanstvenog Hrama, za kojeg su mislili da je neuništiv jer je Božje prebivalište na zemlji? Kršćani, otrijeznimo se i vratimo izvoru naše vjere koji je Isus Krist. Dopustimo mu da sagradi katedrale u našim srcima, katedrale koje nikakav požar i nikakvi Babiloni neće moći uništiti.

Međutim, 15. travnja dan je propasti još jednog „simbola“, koji za razliku od Notre Dame nije izgorio, nego potonuo, doduše 1912. godine. Riječ je o Titanicu. U povijesti su na morsko dno otišli mnogi brodovi, ali nijedan nije zbog svoje zle sudbine ostavio tako tužan trag u kolektivnom sjećanju kao taj morski div. I dok tragedija Notre Dame predstavlja izazov uvjerenju nas katolika i kršćana da ništa nikad neće moći preokrenuti i izopačiti Europu toliko da bi se odlučila okrenuti protiv vlastitog kršćanskog stanovništva i stoljetnog identiteta (a već je Francuska revolucija pokazala da se takvo što može vrlo lako dogoditi), potonuće Titanica pljuska je našem uvjerenju u nedodirljivost naše civilizacije zaštićene svim mogućim tehnološkim čudesima koja u trenutku krize odjednom pokažu svu silu nesavršenosti, nedovršenosti i neprimjenjivosti u uvjetima krize koju naprosto nitko nije bio u stanju predvidjeti. Titanic je u svoje vrijeme bio posljednje čudo brodograditeljske tehnike s neviđenim sigurnosnim mjerama u obliku vodonepropusnih pregrada koje su trebale spriječiti bilo kakvu mogućnost potonuća u slučaju pucanja dijela brodske oplate. Međutim, nitko to nije na vrijeme objasnio ledenoj santi s kojom se Titanic sudario, te je ona rasparala bok broda u duljini „jedne pregrade previše“. Epilog priče i sudbinu slavnoga broda već dobro znamo. Mnogo je naknadne pameti potrošeno na razglabanje je li Titanic mogao izbjeći potonuće, i sve se otprilike svodi na ovo: možda se nesreća mogla izbjeći da je brod prethodno dobro iskušan u stvarnim plovidbenim uvjetima nakon kojih bi se otklonili uočeni nedostatci, umjesto da je s posadom, nevičnom upravljanju tako velikim plovilom, odmah upućen na debelo more[4]. Međutim, vlasnik kompanije White Star, ali i javnost, više su vjerovali uvjeravanjima brodograditelja da se pogreška jednostavno ne može dogoditi, potvrdivši neslavnu uzrečicu da je pretpostavka majka svih krahova. Pouka: opreza nikad naodmet, osobito kad su ljudski životi u pitanju, a pri planiranju nikada zaboraviti postaviti pitanje-što ako stvari pođu potpuno po zlu i naše sigurnosne mjere se ne pokažu dostatnima? Treba o tome voditi računa osobito u svjetlu najave masovnijeg uvođenja umjetne inteligencije u razne sfere društva. Titanic je simbol naše ljudske nesavršenosti (ne možemo sve predvidjeti niti isplanirati), a istodobno preuzetnosti i jedne vrste oholosti (uvjereni da je brod nepotopiv). Jesmo li se oslobodili tih nedostataka naše vrste da bismo mogli samopouzdano ući u vrijeme robota i tehnologije koji razmišljaju i djeluju bez našeg upliva? Židovska pripovijest o Golemu[5] aktualnija je nego ikada. A poziv na poniznost i obraćenje još više.

---

[1] Nikolina Nakić: Svijet je gledao u strahu i shvatio kako ne nestaje tek zgrada, nego nešto važnije…https://www.bitno.net/kolumne/ogledalo-duse/nikolina-nakic-svijet-je-gledao-u-strahu-i-shvatio-kako-ne-nestaje-tek-zgrada-nego-nesto-vaznije/

[2] Jedan od izvrsnih je onaj Ines Grbić: Kamenje je počelo progovarati. Ali, kad će Europljani progledati? http://laudato.hr/Kolumna/Kap(i)-u-moru/Kamenje-je-pocelo-progovarati-Ali,-kad-ce-Europlja.aspx?fbclid=IwAR1yHHBVXv9mkuvXKoOYYqrBDwmPu6tKGR_dUjG_ayvwbmFOm-jTX_04q8g

[3] https://www.bitno.net/academicus/teologija/cjeloviti-hrvatski-prijevod-eseja-benedikta-xvi-crkva-i-skandal-seksualnog-zlostavljanja/

[4] U slučaju Titanica nitko nije slutio da je tadašnji čelik, od kojeg je načinjena brodska oplata, zbog povišenog sadržaja sumpora krhkiji i lomljiviji u hladnoj oceanskoj vodi nego što je itko pretpostavljao. Ah, krhko je znanje! Današnji čelik mnogo je otporniji. Osmatrači na zapovjednom mostu nisu imali na raspolaganju dvoglede koji su bili zaključani u nekom ormaru, a ključ je zadržao časnik koji je napustio brod još u Southamptonu. Budući da tadašnji brodovi, pa i Titanic, nisu imali radar, vizualno osmatranje u tadašnjim meteorološkim uvjetima i vidljivosti bili su jako otežani.

[5] Golem je biće stvoreno tako što mu je prilikom stvaranja na čelo upisana riječ emeth (istina-živ). U tijeku vremena postaje sve snažniji, te kada bi postao toliko moćan da bi mogao postati prijetnja bližnjima, rabin bi mu s čela obrisao prvo slovo – čime se riječ skraćuje u meth (mrtav), i Golem se vraća u svoje prvobitno stanje – blato i glinu, uz magijske rituale obrnute onima koje se izvode pri kreaciji. Po jednoj od legendi, kada se biće koje nije imalo ni dušu ni um ni srce, otvorilo prema jednoj djevojci, više ga se nije moglo kontrolirati, te je njegov tvorac morao Golema „odživjeti“. Podrobnije o tome na stranici https://www.mvinfo.hr/knjiga/10953/prica-o-golemu-story-of-golem