Na današnji blagdan Pedesetnice ne škodi podsjetiti se malo na nekoliko misli Sv. Pavla o ulozi Duha Svetoga u vjerničkom životu. Toliko toga svakodnevno čujemo, ali ponajmanje o tome kako bi kršćani trebali živjeti da bi dali dobar primjer onima koji to zbog nekog razloga nisu. Nećemo puno razglabati: biblijski tekst govori dosta o tome, a još više potiče na razmišljanje.
"Hoću reći: po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela! Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugomu protivi da ne činite što hoćete. Ali ako vas Duh vodi, niste pod Zakonom. A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti. Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona. Koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama. Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo! Ne hlepimo za taštom slavom! Ne izazivajmo jedni druge, ne zaviđajmo jedni drugima!" (Gal 5:16-26).
I još malo od pisca Druge Petrove poslanice (1:5-11):
"Zbog toga svim marom prionite: vjerom osigurajte krepost, krepošću spoznaje, spoznanjem uzdržljivost, uzdržljivošću postojanost, postojanošću pobožnost, pobožnošću bratoljublje, bratoljubljem ljubav. Jer ako to imate i u tom napredujete, nećete biti besposleni i neplodni za spoznanje Isusa Krista. A tko toga nema, slijep je, kratkovidan; zaboravio je da je očišćen od svojih prijašnjih grijeha. Zato, braćo, to revnije uznastojte učvrstiti svoj poziv i izabranje: to čineći - ne, nećete posrnuti nikada! Tako će vam se bogato osigurati ulazak u vječno kraljevstvo Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista."
Sretan vam i blagoslovljen Dan Duha svetoga!
---------------------------------------------------
Komentari sa staroga bloga:
25.5.2010. 17:54:22 | Neregistrirani korisnik [pijavica]
želim ti puninu Duga Svetoga u životu, neka te nastavi nadahnivati kao i do sada... <3
24.5.2010. 10:41:21 | Neregistrirani korisnik []
Postali ste samokritični ,to je dobar znak!
23.5.2010. 21:13:25 | slavonka
Hvala i tebi. Molim Duha Svetoga da prosvijetli razum tolikim budalama koje upropaštavaju svijet, i zbog kojih pate nevini ljudi!
nedjelja, 23. svibnja 2010.
subota, 22. svibnja 2010.
Svećenici i njihovi skupi auti, ali malo drukčije
Nemam danas baš nekih pametnih ideja za prenijeti ovamo, pa ću još malo "krasti" od p. Luke Rađe.
Čitateljev mail:
Kad čitam vaše odgovore dolazi mi do svijesti vaša hrabrost za govorit bez straha ali i mudrost tako da ne srljate to me potaklo na to da se javim.Hrabrost govora koju imate me podsjeća na de Mella, pogotovo na djela Svjesnosti Novi Dan, koja nažalost kod nas nisu izdali Isusovci. Ali što je tu je to i nije tako bitno jer pravi tražitelj nađe kad hoće. To mi se čini da bi ovastranica mogla postati ako ju budete htjeli tako razvijati, "za one koji traže".
Evo sad je dosta filozofiranja, nego da i ja nešto zatražim: što mislite o konteplativnoj molitvi i zašto se ona više ne prakticira u crkvi sa laicima, dali se bojimo da će nam laici postati mistici pa da će nas preteći u kraljevstvo Božje, što je to danas tako teško blokiralo odnos između svijeta i mistične
molitve i zašto svećenici ne žive tu mistiku nutrine nego su neki čak i iznad površine? Zašto danas crkva ne ide do kraja i zašto ne želi biti svjetionik jer ako ćete mi reći da naši župnici daju svjetlo za naprijed , molim vas?
Kad susretnu ljude koji pokušavaju naći put u većini slučaja ga zaliju vodom. A kad već govorim "hrabro" ili možda ludo ne znam ali mi se čini da je Isus rekao:"Bit ćete mi svjedoci", valjda sa skupim autima i finim izgledom te velikim i raskošnim župnim stanovima, a sve će vam to platiti penzići koji jedva spajaju kraj s krajem, i ne brinite se, još je tu i državni proračun od sto i pedeset mil. kuna, ali ne uzimajte plaću nego živite od providnosti.
Štovani p. Luka nije mi cilj napadati i molim vas da mi oprostite ali mislim da su ovo glavni razlozi zbog kojih crkva gubi mlade iz crkve, danas mladi čovjek ne treba znanje jer ga po mom mišljenju ima i previše, danas mladi čovjek trebaljubavi a ne teologije i to je ono što bi trebao svećenik sadašnjice nuditi a ne znanje, ja znam da je teško nakon teških studija teoloških i ostalih znanosti sebi priznati kad sve to završi, pa ja još ne poznajem iskustvo Boga. Ali to ne daje za pravo nikome od nas da sakrijemo glavnu zapovijed ljubavi. Oprostite mi molim vas na ovolikom pismu koje će vam vjerojatno biti i dosadno jer ste se sigurno ovakvih priča i naslušali, ali evo vjerojatno se to događa svim svećenicima koji se otvore. Ja sam znao vlč. Zlatku reci (kad bi znao uzdahnuti i požaliti se) da je već pomalo umoran: vjerujem ti ali što si tražio to si i dobio, i pri tom bi mislio na riječi oca Rufusa kad je rekao "pazite što molite moglo bi vam se i ostvariti" a zar mi svi ne molimo : BUDI VOLJA TVOJA.
P. Luka:
To sa hrabrošću i iskrenošću ti je stalan ples između dubine i banalnosti. Iskrenost je definitivno potrebna, ali da je pri tom uronjena u istinske uvide -inače se radi o zblenutom govoru.
A o kontemplativnoj molitvi; o nama svećenicima koji vozimo skupe aute, i živimo u raskošnim stanovima; i o 'penzićima' od kojih očekujemo da nam sve to plate…Da nisam svećenik vjerojatno bi bio žestoki antiklerikalac. Jer zbilja… Ali, ovako budući da stvar vidim iz prve ruke. Vidim kolege, vidim sebe. Znam čitavu priču. Znam da se gotovo od reda radi o ljudima koje je samo visoki idealizam nosio do svećeništva. Poznat mi je ponor kušnji kroz koje prolaze, i drama suočavanja s vlastitom nemoću da se iskorači iz korumpiranosti i dvoličnosti. I da danas, kakvi su takvi su – stoje na prvim linijama. Možda i gluposti rade, ili uopće ništa ne rade – ali ustrajno stoje u taboru čiji je profil jasan. Taboru koji je protuteža zlu ovoga svijeta. Onom koji je prvi na udaru kadstvari u društvu krenu naopako. Danas ih se možda može nazivati farizejima i parazitima, ali takvi su, i takvi će uvijek kad ustreba – prvi završiti kao svjedoci i mučenici dobra. Bilo kao vlč. Bulešić u drugom svj. ratu, ili vlč.Grahovar u domovinskom ratu. I tisuće kolega, koji samim time što su to štojesu, bdjeli su i bdiju na linijama razdjelnicama kao zečevi na brisanom prostoru. Pusti ih molim te. Neka rade, ili ne rade. Neka kontempliraju, ili ne kontempliraju. Dok su to što jesu – jasno je čiji žele biti. Više od riječi njihovih molitava, ili snage njihovih propovijedi – njihov životni status govori. Dok kao koze preživljavaju po seocima Velebita, ili mladost provode po bosanskim gudurama s par baka; ili makar u gradovima žive, nakon nedjeljne propovijedi ručaju ribu iz konzerve; pa i ako sve imaju što se novcima može kupiti – uvijek im samo Bog ostaje: bilo kao utjeha, bilo kao pustinja. Htjeli ili ne htjeli: njegova su slava, ili su njegova sramota. Ali uvijek samo njegovi.
Eto, tako ti ja vidim svećenike. A za ostalo… sad mi se ne da. Idem vani, luta mi se po snijegu. Sam.
Od srca, p. Luka
Čitateljev mail:
Kad čitam vaše odgovore dolazi mi do svijesti vaša hrabrost za govorit bez straha ali i mudrost tako da ne srljate to me potaklo na to da se javim.Hrabrost govora koju imate me podsjeća na de Mella, pogotovo na djela Svjesnosti Novi Dan, koja nažalost kod nas nisu izdali Isusovci. Ali što je tu je to i nije tako bitno jer pravi tražitelj nađe kad hoće. To mi se čini da bi ovastranica mogla postati ako ju budete htjeli tako razvijati, "za one koji traže".
Evo sad je dosta filozofiranja, nego da i ja nešto zatražim: što mislite o konteplativnoj molitvi i zašto se ona više ne prakticira u crkvi sa laicima, dali se bojimo da će nam laici postati mistici pa da će nas preteći u kraljevstvo Božje, što je to danas tako teško blokiralo odnos između svijeta i mistične
molitve i zašto svećenici ne žive tu mistiku nutrine nego su neki čak i iznad površine? Zašto danas crkva ne ide do kraja i zašto ne želi biti svjetionik jer ako ćete mi reći da naši župnici daju svjetlo za naprijed , molim vas?
Kad susretnu ljude koji pokušavaju naći put u većini slučaja ga zaliju vodom. A kad već govorim "hrabro" ili možda ludo ne znam ali mi se čini da je Isus rekao:"Bit ćete mi svjedoci", valjda sa skupim autima i finim izgledom te velikim i raskošnim župnim stanovima, a sve će vam to platiti penzići koji jedva spajaju kraj s krajem, i ne brinite se, još je tu i državni proračun od sto i pedeset mil. kuna, ali ne uzimajte plaću nego živite od providnosti.
Štovani p. Luka nije mi cilj napadati i molim vas da mi oprostite ali mislim da su ovo glavni razlozi zbog kojih crkva gubi mlade iz crkve, danas mladi čovjek ne treba znanje jer ga po mom mišljenju ima i previše, danas mladi čovjek trebaljubavi a ne teologije i to je ono što bi trebao svećenik sadašnjice nuditi a ne znanje, ja znam da je teško nakon teških studija teoloških i ostalih znanosti sebi priznati kad sve to završi, pa ja još ne poznajem iskustvo Boga. Ali to ne daje za pravo nikome od nas da sakrijemo glavnu zapovijed ljubavi. Oprostite mi molim vas na ovolikom pismu koje će vam vjerojatno biti i dosadno jer ste se sigurno ovakvih priča i naslušali, ali evo vjerojatno se to događa svim svećenicima koji se otvore. Ja sam znao vlč. Zlatku reci (kad bi znao uzdahnuti i požaliti se) da je već pomalo umoran: vjerujem ti ali što si tražio to si i dobio, i pri tom bi mislio na riječi oca Rufusa kad je rekao "pazite što molite moglo bi vam se i ostvariti" a zar mi svi ne molimo : BUDI VOLJA TVOJA.
P. Luka:
To sa hrabrošću i iskrenošću ti je stalan ples između dubine i banalnosti. Iskrenost je definitivno potrebna, ali da je pri tom uronjena u istinske uvide -inače se radi o zblenutom govoru.
A o kontemplativnoj molitvi; o nama svećenicima koji vozimo skupe aute, i živimo u raskošnim stanovima; i o 'penzićima' od kojih očekujemo da nam sve to plate…Da nisam svećenik vjerojatno bi bio žestoki antiklerikalac. Jer zbilja… Ali, ovako budući da stvar vidim iz prve ruke. Vidim kolege, vidim sebe. Znam čitavu priču. Znam da se gotovo od reda radi o ljudima koje je samo visoki idealizam nosio do svećeništva. Poznat mi je ponor kušnji kroz koje prolaze, i drama suočavanja s vlastitom nemoću da se iskorači iz korumpiranosti i dvoličnosti. I da danas, kakvi su takvi su – stoje na prvim linijama. Možda i gluposti rade, ili uopće ništa ne rade – ali ustrajno stoje u taboru čiji je profil jasan. Taboru koji je protuteža zlu ovoga svijeta. Onom koji je prvi na udaru kadstvari u društvu krenu naopako. Danas ih se možda može nazivati farizejima i parazitima, ali takvi su, i takvi će uvijek kad ustreba – prvi završiti kao svjedoci i mučenici dobra. Bilo kao vlč. Bulešić u drugom svj. ratu, ili vlč.Grahovar u domovinskom ratu. I tisuće kolega, koji samim time što su to štojesu, bdjeli su i bdiju na linijama razdjelnicama kao zečevi na brisanom prostoru. Pusti ih molim te. Neka rade, ili ne rade. Neka kontempliraju, ili ne kontempliraju. Dok su to što jesu – jasno je čiji žele biti. Više od riječi njihovih molitava, ili snage njihovih propovijedi – njihov životni status govori. Dok kao koze preživljavaju po seocima Velebita, ili mladost provode po bosanskim gudurama s par baka; ili makar u gradovima žive, nakon nedjeljne propovijedi ručaju ribu iz konzerve; pa i ako sve imaju što se novcima može kupiti – uvijek im samo Bog ostaje: bilo kao utjeha, bilo kao pustinja. Htjeli ili ne htjeli: njegova su slava, ili su njegova sramota. Ali uvijek samo njegovi.
Eto, tako ti ja vidim svećenike. A za ostalo… sad mi se ne da. Idem vani, luta mi se po snijegu. Sam.
Od srca, p. Luka
ponedjeljak, 3. svibnja 2010.
Ideali
Ideali, 3.5.2010.
Uvijek se rado vraćam "arhivi " tekstova nastalih u dopisivanju p. Luke Rađe s čitateljima foruma zagrebačkog SKAC-a. P. Luka između ostalog je osnivač kampa katoličke mladeži na Modravama i jedan je od ljudi koji imaju itekako mnogo toga mudroga reći o crkvenim, ali i svjetovnim (ne)prilikama. Evo jednog do danas osvježavajućeg primjera iz njegovog arhiva.
Evo, u pauzi na poslu i moju pozornost privukla je ova rubrika. Manje pitanja - više Vaši odgovori. Iako rijetko tko od ljudi koji postavljaju pitanja, napišu i koliko imaju godina, pretpostavljam da su vrlo mladi. I to je super. Ja sam isto mlada djevojka, ali ipak nešto starija od njih. Imam završen fakultet i zaposlena sam u jednoj medijskoj kući. Imam propalu dvogodišnju vezu iza sebe -
konzumiranu u svakom slučaju - ali uvjerenja sam da nije seks prije braka grijeh, već je grijeh leći s nekim tko nije ozbiljna partija. E, sad u tom grmu leži zec. Naime, smatram se vjernicom, molim se redovito Bogu otkada znam za sebe, ali jednostavno ne podnosim mise. Odem u Crkvu i naprosto
umirem od dosade. Ne slažem se s većinom svećenika, i ne vjerujem u svece. Vjerujem da su oni svi bili izvrsni ljudi, možda iznadprosječno dobri i pobožni, ali - sveci?! No, dobro, u još koješta ja ne vjerujem. Jednostavno, te mi stvari zvuče smiješno! To nekakvo idealiziranje je po meni forsiranje. Iako je - nadam se - još velik dio životnog puta ispred mene - ovo što sam do sada doživjela upućuje na to da je život poprilično surov, da se velik dio svodi na golu egzistenciju, materijalizam, površne međuljudske odnose... Nisam pesimist, čak obratno - s radošću gledam na svaki dan kojeg mi Bog poklanja, ali tako je ponekad teško "odraditi" taj dan kojeg mi je On poklonio. Pitam Vas, nije li to sve skupa samo nekakvo idealiziranje, i neće li svi ti mladi koji Vam pišu jednom biti vrlo razočarani kad shvate da život i nije tako bajkovit kako se čuje s Oltara ili iz Vaših odgovora? Pozdrav, i nemojte zamjeriti ni na čemu!
pusa
Lukin odgovor:
Ako nema ideala sve je besmisleno. Nema svetosti, nema vjernosti, nema čistoće. Tad je život surovost i puka borba za preživljavanje. Ideali nisu izmišljotina kojom bi aranžirali život kako bi se doimao toplije - premda je on i dalje u biti bez grijanja. Ideali su stvarnost, kao što je stvarnost da čovjek ima srce i dušu. Dok je srca bit će i ideala. Bez njega, ne samo što nema njih - već ni od života nema ništa. Tad je ljubav tek kemijski proces u mozgu, vjernost psihička prisila, svetost gluma.
Ideali su vrijednosni sustav koji život čine kvalitetnim. Štoviše, oni su imperativi o koje ako se oglušujemo sami sebe upropaštavamo. Ideali nisu tek beživotni pojmovi - već su manifestacija Božje osobnosti. Poruka su koja zrači iz Njega koji prebiva u našim srcima. No, ne tek što su to - već su i snaga kojom uzdižemo pogled iz prašine, i Duh koji naš život preobražava u Ideal.
Da bi život urodio plodom u čijoj slasti se osjeća savršenstvo - nije potrebno, jer nije ni moguće, živjeti na nebu - ali je moguće, i nužno je - korijenje svog života pružiti u ideale.
Neka te nebo čuva. Od srca, p. Luka
Uvijek se rado vraćam "arhivi " tekstova nastalih u dopisivanju p. Luke Rađe s čitateljima foruma zagrebačkog SKAC-a. P. Luka između ostalog je osnivač kampa katoličke mladeži na Modravama i jedan je od ljudi koji imaju itekako mnogo toga mudroga reći o crkvenim, ali i svjetovnim (ne)prilikama. Evo jednog do danas osvježavajućeg primjera iz njegovog arhiva.
Evo, u pauzi na poslu i moju pozornost privukla je ova rubrika. Manje pitanja - više Vaši odgovori. Iako rijetko tko od ljudi koji postavljaju pitanja, napišu i koliko imaju godina, pretpostavljam da su vrlo mladi. I to je super. Ja sam isto mlada djevojka, ali ipak nešto starija od njih. Imam završen fakultet i zaposlena sam u jednoj medijskoj kući. Imam propalu dvogodišnju vezu iza sebe -
konzumiranu u svakom slučaju - ali uvjerenja sam da nije seks prije braka grijeh, već je grijeh leći s nekim tko nije ozbiljna partija. E, sad u tom grmu leži zec. Naime, smatram se vjernicom, molim se redovito Bogu otkada znam za sebe, ali jednostavno ne podnosim mise. Odem u Crkvu i naprosto
umirem od dosade. Ne slažem se s većinom svećenika, i ne vjerujem u svece. Vjerujem da su oni svi bili izvrsni ljudi, možda iznadprosječno dobri i pobožni, ali - sveci?! No, dobro, u još koješta ja ne vjerujem. Jednostavno, te mi stvari zvuče smiješno! To nekakvo idealiziranje je po meni forsiranje. Iako je - nadam se - još velik dio životnog puta ispred mene - ovo što sam do sada doživjela upućuje na to da je život poprilično surov, da se velik dio svodi na golu egzistenciju, materijalizam, površne međuljudske odnose... Nisam pesimist, čak obratno - s radošću gledam na svaki dan kojeg mi Bog poklanja, ali tako je ponekad teško "odraditi" taj dan kojeg mi je On poklonio. Pitam Vas, nije li to sve skupa samo nekakvo idealiziranje, i neće li svi ti mladi koji Vam pišu jednom biti vrlo razočarani kad shvate da život i nije tako bajkovit kako se čuje s Oltara ili iz Vaših odgovora? Pozdrav, i nemojte zamjeriti ni na čemu!
pusa
Lukin odgovor:
Ako nema ideala sve je besmisleno. Nema svetosti, nema vjernosti, nema čistoće. Tad je život surovost i puka borba za preživljavanje. Ideali nisu izmišljotina kojom bi aranžirali život kako bi se doimao toplije - premda je on i dalje u biti bez grijanja. Ideali su stvarnost, kao što je stvarnost da čovjek ima srce i dušu. Dok je srca bit će i ideala. Bez njega, ne samo što nema njih - već ni od života nema ništa. Tad je ljubav tek kemijski proces u mozgu, vjernost psihička prisila, svetost gluma.
Ideali su vrijednosni sustav koji život čine kvalitetnim. Štoviše, oni su imperativi o koje ako se oglušujemo sami sebe upropaštavamo. Ideali nisu tek beživotni pojmovi - već su manifestacija Božje osobnosti. Poruka su koja zrači iz Njega koji prebiva u našim srcima. No, ne tek što su to - već su i snaga kojom uzdižemo pogled iz prašine, i Duh koji naš život preobražava u Ideal.
Da bi život urodio plodom u čijoj slasti se osjeća savršenstvo - nije potrebno, jer nije ni moguće, živjeti na nebu - ali je moguće, i nužno je - korijenje svog života pružiti u ideale.
Neka te nebo čuva. Od srca, p. Luka
ponedjeljak, 26. travnja 2010.
Kako je umro Fryderyk Chopin
Prije 200 godina (1. ožujka 1810) rodio se poljski glazbeni genij Fryderyk Chopin, jedan od najvećih pijanista i skladatelja svih vremena. Chopin je u mnogočemu uvriježen simbol glazbene romantike, kako po svojemu glazbenome stilu, tako i po životnoj priči prepunoj dramatike, ljubavi i tragike. Chopinova godina prigoda je da se njegov dobro poznati lik i djelo nanovo osvijetli sa svih strana i prikaže naraštaju s početka 21. stoljeća. Bez obzira na tih dvjestotak godina mit o Chopinu i dalje živi, a uzrečica da netko svira kao Chopin prati do danas klaviriste koji su prekoračili granicu nadarenosti i koji poput velikog Fryderyka sviranju klavira nadodaju ono nešto transcendentno, čudesno i neviđeno.
Međutim, ovdje će biti riječ o nečem posve drugom. Manje poznata priča o posljednjim Chopinovim životnim trenutcima otkriva kako je veliki glazbenik ono nešto transcendentno na posve drukčiji način susreo suočen s neizbježnom smrću. Chopin je bio katolik koji je tijekom životnih stranputica postao ravnodušan prema religiji, a potkraj života samo ga je poštivanje društvenih normi sprječavalo da vjeru javno ne ismijava. Pobožnost koju je upio s majčinim mlijekom pričinjavala mu se samo lijepom uspomenom. U takvom duhovnom stanju obolio je od neizlječive plućne bolesti. Posljednje dane rastom malog, ali srčanošću i talentom velikog skladatelja opisao je njegov suvremenik i prijatelj, svećenik Aleksander Jełowicki, CR.
Vijest o predstojećoj Chopinovoj smrti zatekla me je na povratku iz Rima u Pariz. Odmah sam požurio do svojeg prijatelja kojeg sam poznavao još od dječačkih dana; tim više mi je bila draga njegova duša. Srdačno sam ga poljubio; naše suze pomiješale su se i uvjerile me da su Chopinovi dani odbrojani. Mršavio je i gubio je sjaj u očima, a ipak nije plakao zbog sebe nego zbog mene, jer je žalio zbog boli koju sam proživio zbog smrti mojeg brata Edwarda kojeg sam jako volio. Iskoristio sam njegovo raspoloženje da bih ga podsjetio na njegovu ljubljeni majku, a po uspomeni na nju da probudim vjeru koju mu je ucijepila.
„Shvaćam“-branio se-„ne bih htio umrijeti bez sakramenata da ne ražalostim svoju dragu majku, ali ne mogu ih primiti jer ih ne shvaćam onako kao ti. Osjećam više slatkoću ispovijedi zasnovanu na prijateljskom povjerenju, ali ispovijed kao sakrament potpuno mi je neshvatljiva. Ako želiš, ispovijedit ću ti se s obzirom prema tvojemu prijateljstvu, ali inače ne.“
Stislo mi se srce kad sam začuo te Chopinove riječi; rasplakao sam se, trpio sam zbog te duše. Nesretna duša! Iz svih snaga sam ga uvjeravao, govorio mu o Kristu i o Najsvetijoj Djevici, o jasnim dokazima Božjeg milosrđa. Ništa nije koristilo. Ponudio sam mu da ću mu dovesti ispovjednika kakvoga bude htio. Na kraju mi je odgovorio:
„Ako se budem ispovijedio, onda samo tebi.“
Bojao sam se opravdano da će moj prijatelj u takvoj ispovijedi i dalje ustrajati u
svojem otvrdnuću.
Tijekom sljedećih mjeseci često sam posjećivao Chopina, i to uvijek s istim
ishodom: ustrajno je odbijao. Molio sam se s velikom vjerom za spas te duše. Svi oci resurekcijani također su molili za njega, osobito tijekom naših duhovnih vježbi. Odjednom, 12. listopada uvečer me je žurno pozvao liječnik govoreći da „ne jamči za noć“. Potresen sam stigao u Chopinov stan i prvi put naišao na zatvorena vrata. Kad je doznao za moj dolazak, naložio je da me uvedu, samo za to da mi stisne ruku i kaže:
„Jako te volim, ali ništa mi nemoj reći. Idi i odmori se.“
Zamislite kakvu sam noć proveo. Sljedećeg dana bio je blagdan svetog Eduarda, zaštitnika mojeg dragog brata. Tijekom mise molio sam na njegovu nakanu: „Milostivi Bože, ako ti je draga duša mojeg brata Edwarda, daj mi danas Fryderykovu dušu.“
Ganut i s iskrom nade u duši vratio sam se Chopinu. Pripremili su mu doručak. Zamolio me da doručkujem s njim. Obratio sam mu se sa sljedećim riječima:
„Dragi prijatelju, danas je imendan mojeg brata Edwarda.“ Chopin je uzdahnuo. A ja nastavio:
„Na dan zaštitnika mojeg brata želim te zamoliti za dar.“
Chopin je odgovorio: „Dat ću ti što želiš.“
Odgovorio sam: „Daj mi svoju dušu.“
„Shvaćam; uzmi je.“-odgovorio je i sjeo.
Obuzela me je neizreciva radost, a istodobno i strepnja. Kako uzeti tu dragu dušu i predati je Bogu? Kleknuo sam na koljena i s gorućom molbom u srcu obratio se Bogu: „Uzmi je sam, Gospodine.“ Pružio sam Chopinu raspelo i stavio mu je u ruke; suze su mu tekle iz očiju. Upitao sam ga:
„Vjeruješ li?“
„Vjerujem“-odgovorio je.
„Onako kako te učila tvoja majka?“
Odgovorio je: „Onako kako me je majka naučila.“
Ispovijedio se plačući, gledajući raspelo. Primio je pričest i posljednju pomast svetim uljem kako je tražio.
Od toga trenutka bio je, kako je moguće reći, prosvijetljen milošću Božjom, ili čak vjerojatnije samim Bogom, kao da je postao sasvim drugi čovjek, štoviše, svet čovjek.
Toga dana započela je Chopinova agonija: trajala je četiri dana i noći Strpljivost, povjerenje u Boga i česta radost nisu nestajale s njegova lica do posljednjega daha. U trenutcima najveće boli govorio je o svojoj sreći, zahvaljivao Bogu, objavljivao svoju ljubav prema Njemu i čežnju da ga što prije ugleda. Govorio je o svojoj radosti prijateljima koji su dolazili da se s njim oproste i bdjeli su u susjednim sobama. Već je jedva disao i umirao, ali nije se žalio; na trenutke je gubio svijest. Njegovi ožalošćeni prijatelji sastajali su se u velikom broju zajedno u njegovoj spavaćoj sobi, očekujući sa stisnutim srcem smrt. U jednom trenutku Chopin je otvorio oči, i vidjevši mnoštvo ljudi povikao: „Što ovdje rade? Zašto se ne mole?“
Zajedno sa mnom svi su pali na koljena; molio sam litaniju na koju su odgovarali čak i protestanti…
Gotovo bez prestanka, danju i noću, držao me je za ruke kao da me ne želi napustiti i govorio: „Nećeš me ostaviti samog u ovom važnom, svečanom trenutku.“
Privio se k meni kao dijete koje se naviklo privijati k majci kad osjeća da mu se prijeti nekakva opasnost. Stalno je ponavljao riječi „Isus, Marija.“ Ljubio je raspelo u posebnoj gorljivosti vjere, nade i velike ljubavi. Povremeno se obraćao nazočnom prijateljima i s najvećim ganućem govorio:“
„Volim Boga i volim ljude! Znam da umirem. Molite za mene. Vidjet ćemo se na nebu!“
Liječnicima koji su mu nastojali produljiti život, govorio bi:
„Dopustite mi umrijeti: Bog mi je oprostio i zove me k sebi; pustite me-želim umrijeti.“ I još: „Predivna je znanost koja može produljiti patnju; kad bi samo to mogla biti zadovoljština za moje krivice.“
Dalje je govorio liječnicima: „Odmjeravate mi boli za ništa. Možda ste pogriješili? Međutim, Bog nije pogriješio. Bog me je očistio. Ah! Kako je Bog dobar što me kažnjava na ovome svijetu! Kako je Bog dobar!“
On, koji se uvijek iznimno uglađeno izražavao, htio je dokazati mi svoju zahvalnost i izrazio kako su nesretni oni koji umiru bez sakramenata. Stoga se nije ustručavao neposredno pred smrt izjaviti:
„Bez tebe, dragi moj, crkao bih kao svinja.“
U trenutku smrti ponovio je još jednom slatka imena Isusa, Marije i Josipa; približio je raspelo usnama i srcu i u posljednjem dahu izrekao:
„Došao sam do izvora sreće!“
Tako je umro Chopin.
(priređeno prema izvorima s interneta).
Međutim, ovdje će biti riječ o nečem posve drugom. Manje poznata priča o posljednjim Chopinovim životnim trenutcima otkriva kako je veliki glazbenik ono nešto transcendentno na posve drukčiji način susreo suočen s neizbježnom smrću. Chopin je bio katolik koji je tijekom životnih stranputica postao ravnodušan prema religiji, a potkraj života samo ga je poštivanje društvenih normi sprječavalo da vjeru javno ne ismijava. Pobožnost koju je upio s majčinim mlijekom pričinjavala mu se samo lijepom uspomenom. U takvom duhovnom stanju obolio je od neizlječive plućne bolesti. Posljednje dane rastom malog, ali srčanošću i talentom velikog skladatelja opisao je njegov suvremenik i prijatelj, svećenik Aleksander Jełowicki, CR.
Vijest o predstojećoj Chopinovoj smrti zatekla me je na povratku iz Rima u Pariz. Odmah sam požurio do svojeg prijatelja kojeg sam poznavao još od dječačkih dana; tim više mi je bila draga njegova duša. Srdačno sam ga poljubio; naše suze pomiješale su se i uvjerile me da su Chopinovi dani odbrojani. Mršavio je i gubio je sjaj u očima, a ipak nije plakao zbog sebe nego zbog mene, jer je žalio zbog boli koju sam proživio zbog smrti mojeg brata Edwarda kojeg sam jako volio. Iskoristio sam njegovo raspoloženje da bih ga podsjetio na njegovu ljubljeni majku, a po uspomeni na nju da probudim vjeru koju mu je ucijepila.
„Shvaćam“-branio se-„ne bih htio umrijeti bez sakramenata da ne ražalostim svoju dragu majku, ali ne mogu ih primiti jer ih ne shvaćam onako kao ti. Osjećam više slatkoću ispovijedi zasnovanu na prijateljskom povjerenju, ali ispovijed kao sakrament potpuno mi je neshvatljiva. Ako želiš, ispovijedit ću ti se s obzirom prema tvojemu prijateljstvu, ali inače ne.“
Stislo mi se srce kad sam začuo te Chopinove riječi; rasplakao sam se, trpio sam zbog te duše. Nesretna duša! Iz svih snaga sam ga uvjeravao, govorio mu o Kristu i o Najsvetijoj Djevici, o jasnim dokazima Božjeg milosrđa. Ništa nije koristilo. Ponudio sam mu da ću mu dovesti ispovjednika kakvoga bude htio. Na kraju mi je odgovorio:
„Ako se budem ispovijedio, onda samo tebi.“
Bojao sam se opravdano da će moj prijatelj u takvoj ispovijedi i dalje ustrajati u
svojem otvrdnuću.
Tijekom sljedećih mjeseci često sam posjećivao Chopina, i to uvijek s istim
ishodom: ustrajno je odbijao. Molio sam se s velikom vjerom za spas te duše. Svi oci resurekcijani također su molili za njega, osobito tijekom naših duhovnih vježbi. Odjednom, 12. listopada uvečer me je žurno pozvao liječnik govoreći da „ne jamči za noć“. Potresen sam stigao u Chopinov stan i prvi put naišao na zatvorena vrata. Kad je doznao za moj dolazak, naložio je da me uvedu, samo za to da mi stisne ruku i kaže:
„Jako te volim, ali ništa mi nemoj reći. Idi i odmori se.“
Zamislite kakvu sam noć proveo. Sljedećeg dana bio je blagdan svetog Eduarda, zaštitnika mojeg dragog brata. Tijekom mise molio sam na njegovu nakanu: „Milostivi Bože, ako ti je draga duša mojeg brata Edwarda, daj mi danas Fryderykovu dušu.“
Ganut i s iskrom nade u duši vratio sam se Chopinu. Pripremili su mu doručak. Zamolio me da doručkujem s njim. Obratio sam mu se sa sljedećim riječima:
„Dragi prijatelju, danas je imendan mojeg brata Edwarda.“ Chopin je uzdahnuo. A ja nastavio:
„Na dan zaštitnika mojeg brata želim te zamoliti za dar.“
Chopin je odgovorio: „Dat ću ti što želiš.“
Odgovorio sam: „Daj mi svoju dušu.“
„Shvaćam; uzmi je.“-odgovorio je i sjeo.
Obuzela me je neizreciva radost, a istodobno i strepnja. Kako uzeti tu dragu dušu i predati je Bogu? Kleknuo sam na koljena i s gorućom molbom u srcu obratio se Bogu: „Uzmi je sam, Gospodine.“ Pružio sam Chopinu raspelo i stavio mu je u ruke; suze su mu tekle iz očiju. Upitao sam ga:
„Vjeruješ li?“
„Vjerujem“-odgovorio je.
„Onako kako te učila tvoja majka?“
Odgovorio je: „Onako kako me je majka naučila.“
Ispovijedio se plačući, gledajući raspelo. Primio je pričest i posljednju pomast svetim uljem kako je tražio.
Od toga trenutka bio je, kako je moguće reći, prosvijetljen milošću Božjom, ili čak vjerojatnije samim Bogom, kao da je postao sasvim drugi čovjek, štoviše, svet čovjek.
Toga dana započela je Chopinova agonija: trajala je četiri dana i noći Strpljivost, povjerenje u Boga i česta radost nisu nestajale s njegova lica do posljednjega daha. U trenutcima najveće boli govorio je o svojoj sreći, zahvaljivao Bogu, objavljivao svoju ljubav prema Njemu i čežnju da ga što prije ugleda. Govorio je o svojoj radosti prijateljima koji su dolazili da se s njim oproste i bdjeli su u susjednim sobama. Već je jedva disao i umirao, ali nije se žalio; na trenutke je gubio svijest. Njegovi ožalošćeni prijatelji sastajali su se u velikom broju zajedno u njegovoj spavaćoj sobi, očekujući sa stisnutim srcem smrt. U jednom trenutku Chopin je otvorio oči, i vidjevši mnoštvo ljudi povikao: „Što ovdje rade? Zašto se ne mole?“
Zajedno sa mnom svi su pali na koljena; molio sam litaniju na koju su odgovarali čak i protestanti…
Gotovo bez prestanka, danju i noću, držao me je za ruke kao da me ne želi napustiti i govorio: „Nećeš me ostaviti samog u ovom važnom, svečanom trenutku.“
Privio se k meni kao dijete koje se naviklo privijati k majci kad osjeća da mu se prijeti nekakva opasnost. Stalno je ponavljao riječi „Isus, Marija.“ Ljubio je raspelo u posebnoj gorljivosti vjere, nade i velike ljubavi. Povremeno se obraćao nazočnom prijateljima i s najvećim ganućem govorio:“
„Volim Boga i volim ljude! Znam da umirem. Molite za mene. Vidjet ćemo se na nebu!“
Liječnicima koji su mu nastojali produljiti život, govorio bi:
„Dopustite mi umrijeti: Bog mi je oprostio i zove me k sebi; pustite me-želim umrijeti.“ I još: „Predivna je znanost koja može produljiti patnju; kad bi samo to mogla biti zadovoljština za moje krivice.“
Dalje je govorio liječnicima: „Odmjeravate mi boli za ništa. Možda ste pogriješili? Međutim, Bog nije pogriješio. Bog me je očistio. Ah! Kako je Bog dobar što me kažnjava na ovome svijetu! Kako je Bog dobar!“
On, koji se uvijek iznimno uglađeno izražavao, htio je dokazati mi svoju zahvalnost i izrazio kako su nesretni oni koji umiru bez sakramenata. Stoga se nije ustručavao neposredno pred smrt izjaviti:
„Bez tebe, dragi moj, crkao bih kao svinja.“
U trenutku smrti ponovio je još jednom slatka imena Isusa, Marije i Josipa; približio je raspelo usnama i srcu i u posljednjem dahu izrekao:
„Došao sam do izvora sreće!“
Tako je umro Chopin.
(priređeno prema izvorima s interneta).
srijeda, 14. travnja 2010.
Jedan (bivši) protestant prvi put pred Euharistijom
Kad je naklada „Verbum“ koncem prošle godine izdala knjigu dr. Scotta Hahna „Gozba Jaganjčeva: Misa kao nebo na zemlji“, javnost je imala prilike nešto više doznati o tom vjerojatno najpoznatijem američkom katoličkom apologetičaru i obraćeniku na katolicizam s prezbiterijansko-kalvinističkog protestantizma. Ispovijest o tome kako je postao katolikom Hahn je sa suprugom Kimberly objavio još 1993. pod naslovom „Rome Sweet Home“ u nakladi Ignatius Pressa. Hrvatski prijevod nazvan „Naš put u Katoličku crkvu“ objavio je UPT iz Đakova razmjerno nezapaženo 2002. godine. Knjiga je iznimno čitljiva i napeta unatoč ne baš najboljem prijevodu. Donosi nam potresnu priču proizašlu iz sudara protestantskog pastora i teologa Scotta Hahna s katolicizmom kojeg nije nikad poznavao, a koji ga je naposljetku toliko privukao da je napustio obećavajuću karijeru pastora i uputio se poput Abrahama za Bogom u nepoznata područja katoličke stvarnosti. Hahnova osobna drama pojačala se zbog rascjepa kojeg je njegovo obraćenje proizvelo u obitelji, jer supruga Kimberly, kćer poznatog prezbiterijanskog propovjednika Jerryja Kirka i diplomirana prezbiterijanska teologinja, nije mogla zamisliti ni u snu da bi njen muž mogao postati katolikom. Nakon četiri godine prepunih obrata i ona je svim srcem prihvatila katoličanstvo. Prosječnom hrvatskom katoliku odraslom u ozračju prevladavajućeg pomodnog mišljenja prema kojemu su sve vjere zapravo „tu negdje“ možda mnogo toga neće biti shvatljivo, jer je protestanata u Hrvatskoj razmjerno malo, i rijetko tko uistinu poznaje protestantsku duhovnosti, a osobito razloge zbog kojih protestanti ne žele biti u jedinstvu s katolicima. Protestanti smatraju pogrešnima i nebiblijskima katolička vjerovanja u čistilište, štovanje Marije i svetaca, papinstvo, svećenički celibat, gotovo sve katoličke sakramente osim krštenja (tu se protestantske denominacije međusobno ne slažu, jer dio njih smatra valjanim samo krštenje odraslih, a ne male djece). Ima još toga, ali ove stvari su najvažnije. Kad se k tome uzme u obzir stanoviti radikalizam kojeg dio protestantizma vuče za sobom još iz Lutherovih vremena (da je papa antikrist, a Katolička crkva sotonska tvorevina nastala stapanjem elemenata kršćanstva i poganstva), nije čudno što određene protestantske denominacije zaziru od ekumenskog dijaloga s katolicima, a članovima tih zajednica predstavlja velik problem u savjesti uopće pjevati katoličke božićne pjesme, čak i kad se u njima ne spominju Marija niti sveci. Štoviše, smatraju svojom svetom dužnošću uvjeriti katolike da napuste Katoličku crkvu da bi se uopće mogli spasiti. To je kudikamo manje prisutno u umjerenim protestantskim Crkvama i denominacijama koje sudjeluju u ekumenskom dijalogu.
Scott Hahn svakako je pripadao radikalnijim protestantima koji za katolicizam nisu imali nikakve simpatije niti je bio spreman tolerirati išta katoličko u svojoj okolini. Naprotiv, i sam je u mlađim danima poticao katolike na istupanje iz Crkve. Na koncu je to sve skupa ispalo potpuno drukčije nego što se nadao tijekom svojeg teološkog studija. Za nas je katolicizam prirodna sredina u kojoj se većina nađe odmah nakon rođenja. Mise, samostani, hodočašća, sve nam je to dano kao dio nacionalne baštine. Za ljude poput Scotta Hahna to je, međutim, sasvim drukčije: oni su obraćenjem na katolicizam prisiljeni promijeniti način života. To je slično kao kad netko mora promijeniti nacionalnu pripadnost, ili barem tako nekako.
Scottovo svjedočanstvo nam je, međutim, zanimljivo iz drugog razloga. Ponajprije, on je teolog koji sjajno poznaje Bibliju. Sastavni dio protestantske duhovnosti je primjena Biblije u svakodnevnom životu. Mnogi protestanti uče redovito biblijske stihove napamet, a ne bi ni nama katolicima škodilo da to činimo. Taj „biblicizam“ vjerojatno je bio pogonsko gorivo koje je Hahnu pomoglo doživjeti katoličku misu na način koji je-vjerujem-većini nas katolika nedohvatljiv. Hahn je, kao i svi radikalni protestanti, zazirao od odlaska na misu. To je bilo između ostaloga i zato što je kao i mnogi drugi protestanti pogrešno mislio da katolici bogohulno vjeruju kako se na misi ponavlja Isusova žrtva na križu; to bi značilo da Isusova smrt na Kalvariji nije u soteriološkom smislu potpuna, konačna niti dovoljna kad se mora na misama ponavljati.
No, na stranu moja prepričavanja. Citiram Hahnove dojmove s prve mise kojoj je u životu pribivao:
Odlučih ići u Gesu u župi Marquette. Nešto prije dvanaest sati ušao sam tiho u kapelu kako bih sudjelovao na misi radnog dana. Nisam ništa posebno očekivao; mislio sam da ću možda biti tamo sam s jednim svećenikom i nekoliko starih redovnica. Sjeo sam u zadnju klupu kao promatrač.
Iznenada je ušlo mnoštvo posve običnih ljudi izvana-normalni prosječni ljudi. Ušli su unutra, poklonili se, klekli i molili. Njihova jednostavna, ali iskrena pobožnost dojmila me se.
Onda je zazvonilo zvono i svećenik je prišao k oltaru. Ostao sam sjedeći; nije mi još uvijek bilo jasno nije li pogibeljno da kleknem. Kao jednom evangeličkom kalvinistu bilo mi je na umu da je katolička misa najveće svetogrđe koje čovjek može počiniti: da se Krist ponovo žrtvuje. Nisam znao što bih trebao učiniti.
Vidio sam i čuo kako su čitanja, molitve i odgovori tako duboko ukorijenjeni u Sveto Pismo, da Biblija postaje živa. Umalo sam prekinuo misu i rekao: „Pričekajte malo, Taj odlomak je iz Izaije; ta pjesma iz psalma. Nevjerojatno, u toj molitvi nalazi se još proročka riječ!“ Ponovno sam otkrio tako mnogo elemenata iz stare židovske liturgije koju sam intenzivno proučavao.
Postalo mi je iznenada jasno da Biblija pripada upravo ovamo. To je bio ispravni okvir u kojem se ta dragocjena obiteljska baština treba čitati, naviještati i tumačiti. Slijedilo je euharistijsko slavlje u kojem su se sažele sve moje spoznaje o savezu. Najradije bih sve zaustavio i viknuo: „oprostite, molim vas, trebam li vam protumačiti iz Svetog Pisma što se tu događa? To je čudesno!“ Umjesto toga sjedio sam tamo čeznući za nadnaravnim Kruhom, Kruhom života.
Nakon što je svećenik izgovorio riječi pretvorbe, podigao je visoko Hostiju. Osjećao sam kao da otječe od mene posljednja kaplja sumnje. Iz sveg srca tiho sam govorio: „Gospodin moj i Bog moj. Uistinu si to ti. I ako si to ti, onda želim imati puno zajedništvo s Tobom. Ne želim ništa pred sobom zadržati za sebe.“ …
Nisam rekao ni jednoj duši gdje sam bio i što sam radio. Ali, sljedećeg dana bio sam opet tamo, i opet sljedećeg, i opet…Tijekom prvog ili drugog tjedna bio sam ulovljen. Ne znam kako bih to rekao, ali sam se preko glave zaljubio u našeg Gospodina u Euharistiji! Njegova prisutnost u svetom sakramentu bila je za mene snažna i osobna.
nedjelja, 4. travnja 2010.
Sretan Uskrs!
Sretan Uskrs!
"Da. Naravno. Uvijek je tako bilo! Sve strahote imale su isti tijek, postajale sve gore i gore i pritiskale čovjeka do krajnjih granica, i upravo u času kad se vjerovalo da je satrven, evo-odjednom skoka i sve je bilo dobro. Vađenje je boljelo sve dok zub nije izvađen. San je postao mora i čovjek se probudio. Čovjek umire i umire i tada izmiče smrti. Kako sam ikad mogao u to sumnjati!"
(C. S. Lewis)
Svetoj žrtvi Uskrsnici
dajte slavu, krštenici!
Janje ovce oslobodi,
Krist nas grešne preporodi,
Sa životom smrt se sasta
i čudesna borba nasta.
Vođa živih pade tada
i živ živcat opet vlada.
Marijo, o reci što je?
što ti oko vidjelo je?
„Grob ja vidjeh krista Boga,
svijetlu slavu uskrsloga.
Anđele i platno bijelo
u kom bješe sveto tijelo.
Ufanje mi uskrslo je,
Krist, moj Gospod i sve moje.
Pred vama će tamo gdje je
cvjetna strana Galileje.“
Znamo da si doistine
uskrsnuo, Božji Sine.
Pobjedniče, Kralju divan,
budi nama milostivan!
Amen, aleluja!
"Da. Naravno. Uvijek je tako bilo! Sve strahote imale su isti tijek, postajale sve gore i gore i pritiskale čovjeka do krajnjih granica, i upravo u času kad se vjerovalo da je satrven, evo-odjednom skoka i sve je bilo dobro. Vađenje je boljelo sve dok zub nije izvađen. San je postao mora i čovjek se probudio. Čovjek umire i umire i tada izmiče smrti. Kako sam ikad mogao u to sumnjati!"
(C. S. Lewis)
Svetoj žrtvi Uskrsnici
dajte slavu, krštenici!
Janje ovce oslobodi,
Krist nas grešne preporodi,
Sa životom smrt se sasta
i čudesna borba nasta.
Vođa živih pade tada
i živ živcat opet vlada.
Marijo, o reci što je?
što ti oko vidjelo je?
„Grob ja vidjeh krista Boga,
svijetlu slavu uskrsloga.
Anđele i platno bijelo
u kom bješe sveto tijelo.
Ufanje mi uskrslo je,
Krist, moj Gospod i sve moje.
Pred vama će tamo gdje je
cvjetna strana Galileje.“
Znamo da si doistine
uskrsnuo, Božji Sine.
Pobjedniče, Kralju divan,
budi nama milostivan!
Amen, aleluja!
petak, 2. travnja 2010.
Četrnaesta postaja: Isusa polažu u grob
Blago milosrđu tvome jer si postigao milosrđe.
Blago Sinu čistog srca, jer će Oca gledati.
Blago danima progonstva radi pravednosti, jer je tvoje Kraljevstvo Božje.
Blago tijelu tvome smirnom i alojom natopljenom jer ga anđeli sada čuvaju.
Blaženstva su u tebi Gospodine, jer je tvoje kraljevstvo nebesko.
Molimo te da nas naučiš živjeti na zemlji dok nosimo patnje i boli drugih.
A tvoja blaženstva neka nam budu snaga i jakost našeg života.
(Lucija)
Pretplati se na:
Postovi (Atom)