Svećenik Antun Cvek dobitnik državne nagrade za humanitarni rad

U jeku rasprava za i protiv dijelova zdravstvenog odgoja u školama, te barnumskih najava filma Svećenikova djeca (očito nastalom s nakanom ismijavanja i umanjivanja ugleda svećenićke „bagre“), mnogo manje zapaženo prošla je dodjela Državne nagrade za životno djelo u humanitarnom radu jednom od hrvatskih najistaknutijih humanitarnih djelatnika-svećeniku isusovcu Antunu Cveku.  Godišnja nagrada za humanitarni rad dodijeljena je Rotary klubu Zagreb Kaptol te Humanitarnoj udruzi „Naš san njihov osmijeh“ iz Pule. Sve to dogodilo se u Banskim dvorima.

 

P. Antun Cvek rođen je u Zagrebu  (Bizek) 1934. godine. Izučio je za autolimara. Završio je srednju ekonomsku školu, a nakon toga studij filozofije i teologije. Za svećenika je zaređen 1974. godine. Karitativnim radom započeo se baviti još kao student od 1969. godine, raznoseći sirotinji Caritasove božićne pakete. Svoje djelovanje razvijao je postupno, najprije na području župe Srca Isusova u Zagrebu, a potom u cijelome gradu. 1991. godine osnovao je udrugu „Kap dobrote“, koja je stekla brojne zasluge za njegu starih, bolesnih i nemoćnih osoba. Zbog toga je dobio nadimak "Dobri duh Zagreba" i apostola gradskih siromaha i očajnika. Obilazi starije osobe, socijalno ugrožene, osamljene da bi im pružio pomoć. Pomoć se sastoji od: tjednog posjećivanja, a po potrebi i češće ovisno o potrebi osobe i mogućnosti volontera; obavljanja sitnih usluga poput odlaska liječniku, ljekarniku, nabavke potrepština, manjih popravaka u kući, organiziranja prijevoza i drugo; pranje rublja u praonici; njege teško pokretnih i nepokretnih, vikendom.

Njegov milosrdni rad s ljudima postao je simbolom dobrote, tako da se njegovim imenom i prezimenom naziva dobrotvore (slavonski pater Cvek - Ivan Zirdum).

Osnovao je također dobrotvornu zakladu Biskup Josip Lang, 1991. je osnovao Kap života, čiji dragovoljni suradnici Uskrsom i Božićem organiziraju susrete štićenika.

Po scenariju Andree Čakić i u režiji Srđana Segarića snimljen je polusatni dokumentarni film o njemu. 2008. je dobio nagradu Ponos Hrvatske.

Takvo je naše društvo danas. Dok će se jedni smijati liku izmišljenog svećenika u filmu koji baš nimalo neće pridonijeti boljitku naše sirotinje, neki pravi svećenici će bez medijske pompe pomagati toj istoj sirotinji da preživi. Tko zna, možda je među tom sirotinjom kakva rodbina onih koji će pogledati Brešanov film, a nakon gledanja popiti kavu s društvom i konstatirati kako su  „popovi dobili što ih ide“, i da je krajnje vrijeme da se ta nakaradna srednjovjekovna Crkva stjera batinama pod zemlju.

 

Zanimljiv razgovor s p. Cvekom objavio je Forum, V. str. http://www.forum.tm/clanak/ili-cemo-poceti-zivjeti-jedni-s-drugima-ili-cemo-nestati-106

Mitovi i činjenice o zdravstvenom odgoju

Ovdje navedeni tekst (koji mi se čini vrlo utemeljenim) prenosim s portala Bitno.net. Autora ne poznajem osobno.

Mitovi i činjenice o zdravstvenom odgoju

Nije trebalo čekati službeno uvođenje zdravstvenog odgoja u škole kako bi se znalo da se radi o još jednom eksperimentu sa svim izgledima da i ovaj put propadne. To se moglo naslutiti i zaključiti još davno kad je ministarstvo oformilo povjerenstvo za izradu zdravstvenog odgoja i kad su krenule izjave nadležnih stručnjaka o tome kakav program se sprema.

Iako smo imali prilike čuti te međusobno kontradiktorne izjave, dobro je još jednom podsjetiti na njih.

Imamo najprije ministra Jovanovića koji kaže: Kurikulum je utemeljen na struci i znanosti i time sigurno nije povrijeđeno ničije ustavno pravo. Radi se o usvajanju vrijednosnih stavova, koji mlade vode prema slobodi.

Zatim imamo člana Povjerenstva, ginekologa Dubravka Lepušića, koji pak kaže da je cilj zdravstvenog odgoja davati djeci informacije bez vrijednosnog suda: Ja znam reći kako su svjetonazorski i vjerski pogledi “za po doma”, a ne za nastavni program. Za to je znanost. Mi ćemo, konkretno, tijekom zdravstvenog odgoja reći djeci da postoji apstinencija, koju posebno promiče religija, a da za seksualno aktivne postoje kondomi, čiju upotrebu medicinska struka smatra seksualno odgovornim ponašanjem.

Lepušić se još ranije oglasio s izjavom: Moja je teza ne izmišljati toplu vodu, nego uzeti dijelove od najboljih, poput Skandinavaca koji seksualnu edukaciju imaju već 45 godina, i prilagoditi našim uvjetima.

Onda se javi i ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje Vinko Filipović: Zdravstveni odgoj nije ništa što izlazi iz područja struke i znanosti. Sve drugo, pitanje osobnih stavova i opredjeljenje je jednostavno nešto što ne smije ni na koji način određivati vaš odnos prema zdravstvenom odgoju.

A da glavni protagonisti još uvijek nisu međusobno raščistili što zapravo žele od zdravstvenog odgoja potvrđuju i najnovije izjave Filipovića i Lepušića u jednom dnevnom listu od prije nekoliko dana. Kaže tako dr. Lepušić da je kurikulum mješavina skandinavskog i američkog zdravstvenog odgoja pa nastavlja: Ja sam za apstinenciju do petnaeste, ali govoriti onima koji imaju 16, 17, 18 o apstinenciji je glupo jer oni to neće napraviti. [...] Druga strana ne želi da se o tome priča jer zagovaraju apstinenciju, ali realan život je takav da se malo tko doista tako ponaša… Mnoge rečenice koje izgovaraju protivnici programa spadaju u srednji vijek.

I na kraju Filipović: Program su radili stručnjaci koji nisu ideološki indoktrinirani i on nije ni konzervativan ni liberalan, već je utemeljen na znanstvenim spoznajama, na školskoj medicini i struci. To je razlog zašto nismo htjeli uključiti udruge ni liberalne niti konzervativne provenijencije. Odgoj prepuštamo roditeljima, nikako ne želimo svjetonazorski nuditi vrijednosne stavove.

Dakle imamo ministra koji bi uvodio vrijednosne stavove, onda imamo dr. Lepušića koji ne bi uvodio vrijednosne stavove i koji bi malo apstinirao pa malo ne bi, pa bi malo skandinavskog pa malo američkog modela, i na kraju imamo ravnatelja Filipovića koji bi zabranio osobnim stavovima da utječu na odgoj.

No uza svu nesuvislost i proturječnost ovakvih izjava, iz njih se ipak mogu iščitati tri temeljne poruke:

1. Program zdravstvenog odgoja znanstveno je utemeljen i vrijednosno neutralan;
2. Skandinavski i američki model zdravstvenog odgoja je najbolji;
3. Prezervativ je najučinkovitije sredstvo zaštite protiv neželjene trudnoće i spolno prenosivih bolesti.

Idemo ukratko analizirati i preispitati svaku od ovih poruka.

Je li program zdravstvenog odgoja znanstveno utemeljen i vrijednosno neutralan?

Velik dio programa je neupitan i nije sporan, poput pravilne prehrane, higijene, prevencije ovisnosti i prevencije nasilja. Sporan je modul o spolno/rodnoj ravnopravnosti. Naime već se iz letimičnog pregleda i usporedbe preporučene literature za pojedine module lako uočava golemi nesrazmjer između udžbenika modula Spolno/rodna ravnopravnost i ostalih modula. Dok su primjerice izdavači literature modula Živjeti zdravo Kineziološki fakultet, Zavod za javno zdravstvo, Školska knjiga, Zavod za primijenjenu i opću kineziologiju, dakle sve redom renomirane znanstvene i obrazovne institucije, dotle većinu izdavača modula Spolno/rodna ravnopravnost čine Queer Zagreb, CESI Zagreb, Ženska soba Zagreb, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, B.a.b.e. Zagreb, Forum za slobodu odgoja, dakle liberalne, feminističke, homoseksualne i lezbijske udruge.

Kako u ovom članku praktički nije moguće detaljno analizirati sve udžbenike, ovdje ću se pozabaviti udžbenikom Uvod u ljudsku seksualnostiz dva razloga: prije svega jer se radi o eklatantnom primjeru priručnika koji je, za razliku od većine ostale preporučene literature, prvenstveno napisan za seksualnu edukaciju u školama, a i zbog toga jer ovaj priručnik jasno pokazuje kakav svjetonazor stoji iza ovog programa.

Dakle radi se o priručniku u kojemu se već na početku tvrdi kako uključuje vrijednosti, pretpostavke i uvjerenja na kojima je zasnovan ovaj plan o seksualnoj edukacijipa stoga i prvo poglavlje nosi naslov Vrijednosni stavovi i spoznaje. Osim toga, zanimljiva je činjenica koja se može pročitati na zadnjoj stranici u impressumu: Publikacija “Uvod u ljudsku seksualnost” dio je programa zdravstvene edukacije za osnovne i srednje škole zemalja Srednje i Istočne Europe, a temelji se na materijalima i idejama koje je originalno kreirao Open Society Institute – New York. Inače ovaj priručnik za hrvatsko izdanje priredio je Forum za slobodu odgoja, dakle udruga čiji je program u vrijeme dok su roditelji još imali pravo birati odgoj za svoju djecu, izabralo svega 11,28% roditelja. (Ali izgleda da u Hrvatskoj ni matematika više nije egzaktna znanost, jer je evo 11,28% jače od 88,72%)

Zanimljivu terminologiju priručnik koristi kada definira smisao ljudske seksualnosti: pa tako imamo mehanizam za produženje vrste, seksualni užitak kao primarni razlog za seks, a naša seksualnost nije “prirodna”, već je odraz vremena i kulture u kojoj živimo (!?). Za masturbaciju se između ostalog kaže kako može biti važno edukativno sredstvo, a kod definiranja promiskuiteta učenicima se sugerira ne samo da ne postoji kriterij prema kojem bi bilo moguće odrediti granicu nakon koje počinje promiskuitetno ponašanje nego im se na perfidan način sugerira i promiskuitet njihovih roditelja:

Promiskuitetnima obično nazivamo osobe koje imaju više seksualnih partnera od nas ili pak one koje imaju više partnera no što mislimo da bi bilo dobro za njih. Na taj način nekoga ocrnjujemo samo zato što se ne ponaša jednako kao mi. Istom logikom, promiskuitetnima bi trebalo smatrati i naše roditelje, usporedimo li ih s njihovim bakama i djedovima.

U poglavlju Kontracepcija i abortus u rubrici “Savjeti učitelju” doslovce stoji sljedeće: Nemojte spominjati postotke djelotvornosti kontracepcijskih metoda, ali svakako navedite da su prirodne metode najnepouzdanije. Učenici često traže tu informaciju. Ona nije tako korisna kako oni misle (!?).

No možda upravo tekst kojim priručnik opisuje prezervativ najrječitije govori na koji način ljudsku seksualnost poima ovaj zdravstveni odgoj:

Kondomi/prezervativi su kontracepcijska sredstva za muškarce. Imaju rok primjene, napravljeni su od gumene mase, a najbolji su oni od lateksa jer na najbolji način sprečavaju spermu. Mnogi se prave s mazivom (često spermicidom) koje olakšava prodiranje penisa za vrijeme snošaja i koje može uništiti spermu. Ako se s kondomom koristi i mazivo, ono bi trebalo biti bazirano na vodi, jer petrolejski bazirano mazivo može oslabiti prezervativ. Mnogi se prave sa spremnikom što omogućava prostor između prezervativa i penisa. Prezervativ se stavlja na ukrućeni penis, prije kontakta s vulvom i prije no što se izbaci predejakulacijska tekućina… Mnogi muškarci ne znaju kad će se dogoditi ejakulacija, tako da je važno vremenski odrediti upotrebu prezervativa. Prezervativ s treba zadržati na penisu dok se izvlači nakon snošaja, da bi bili sigurni od sklizanja.

Rok primjene, gumena masa, mazivo, snošaj, vulva, petrolejski bazirano mazivo, spermicid, spremnik, kontakt s vulvom, vremensko određenje upotrebe, sklizanje, izvlačenje… Dok sam čitao ovaj tekst na trenutak sam pomislio kako čitam upute za uporabu motokultivatora a ne nešto što bi trebao biti intimni odnos između dvije osobe.

Iz ovih nekoliko primjera mislim da je vidljivo kako se radi o izrazito tehnicističkom i redukcionističkom pristupu ljudskoj spolnosti koji šalje poruku da mladi ne mogu promijeniti svoje spolno ponašanje, da spolni odnosi sami po sebi nemaju nikakvo značenje a najodgovornijim spolnim ponašanjem smatra se korištenje prezervativa. Gotovo uopće se ne govori o utjecaju određenih spolnih ponašanja na kasnije formiranje braka i obitelji, da njihovo spolno ponašanje danas itekako ima veze s njihovom odlukom da imaju djecu sutra. Umjesto toga sve se vrti oko prezervativa, masturbacije, kontracepcije prije i poslije snošaja, orgazma, homoseksualnosti, biseksualnosti, spolnih bolesti.

Sigurno je da postoje roditelji koji žele odgajati djecu po ovakvom programu i protiv toga nitko ne bi trebao imati ništa protiv, ali očito je da ovakav program nipošto nije vrijednosno neutralan. Naprotiv, u suprotnosti je s vrijednostima i uvjerenjima većine roditelja.

Još jedan znakovit pokazatelj “vrijednosne neutralnosti” ovog programa svakako su izjave nekih od aktera čiji su udžbenici preporučena literatura modula Spolno/rodna ravnopravnost. Pa je tako svojedobno predsjednica Foruma za slobodu odgoja Vesna Mihoković Puhovski izjavila: Koji puta se za dobrobit djece mora ići na žalost i protiv predrasuda i neznanja roditelja. To je prosvjetiteljstvo, to je dužnost prosvjete. Dakle osoba čija udruga u svom nazivu ima riječi “sloboda odgoja” ne dopušta roditeljima slobodu da izaberu odgoj za svoje dijete.

Na istom tragu je izjava Nataše Bijelić iz udruge CESI i koautorice priručnika Spol i rod pod povećalom: Živimo u društvu gdje je seks još tabu tema i većini roditelja je neugodno o tome pričati s djecom. Roditelji ne bi trebali biti glavni edukatori o seksualnosti – u drugim zemljama to je sustavna seksualna edukacija.

Ostaje nam dakle da vidimo kakve je rezultate polučila ta sustavna seksualna edukacija u drugim zemljama, s naglaskom na toliko hvaljeni skandinavski i američki model.

Je li skandinavski i američki model zdravstvenog odgoja najbolji?

Počnimo sa Švedskom. Radi se o zemlji s izrazito liberalnim stavovima prema seksualnosti adolescenata i koja veliku pozornost pridaje spolnoj edukaciji. Spolni odgoj poučava u školama već preko 50 godina. Pobačaj je dopušten sve do 18. tjedna trudnoće, besplatan je i ne traži se roditeljski pristanak. Savjetovališta o kontracepciji su besplatna i lako dostupna u klinikama za mlade i klinikama za planiranje obitelji. Prezervativi i oralna kontracepcija lako je i jeftino dostupna, a tzv. hitna kontracepcija (“pilule za jutro poslije”) prodaje se preko dobavljača. Kroz spolnu edukaciju pozitivno se vrednuju sve vrste spolnog ponašanja, a mnoge brošure za djecu koje izdaju homoseksualne udruge a čije tiskanje financira država ulaze u škole.

Finska provodi seksualnu edukaciju od 1970. a od 2001. ona je obvezni dio programa zdravstvenog odgoja. Prve informacije dobivaju se već u vrtiću, a petnaestogodišnjacima se dijele tzv. “introdukcijski seksualni paketi” koji sadrže informativni letak, prezervativ i ilustriranu ljubavnu priču.

U Americi se provodi tzv. Comprenhensive sex education u čijoj organizaciji provedbi izravno sudjeluju organizacije i institucije poput SIECUS-a (Sexuality Information and Education Council of the United States), zatim Advocates for Youth te Planned Parenthood. Oni također izrađuju programe za djecu predškolske dobi (neki od predviđenih sadržaja su i: Objasnite spolni odnos predškolcima, recite im kako imaju dijelove tijela koji kad se diraju donose ugodu, informirajte petogodišnjake, da svatko ima seksualne fantazije te da ljudi mogu iskusiti spolno zadovoljstvo na bezbroj načina.)

I kakvi su učinci takve edukacije koja navodno promiče “znanstveni seks”?

Prema nedavnom službenom izvješću koje je napravila REPROSTAT group (monitoring program Europske Unije za zdravstvo) te prema istraživanju objavljenom u časopisu Sexually Transmitted Infections (2002) te prema službenoj statistici o induciranim pobačajima za 2011. godinu koju izdaje švedska državna agencija za zdravlje i blagostanje učinci su slijedeći: Švedska je uz Veliku Britaniju zemlja s naviše tinejdžerskih pobačaja u Europi (19,8 pobačaja na svakih tisuću djevojaka), sa značajnim porastom spolno prenosivih bolesti među tinejdžerima, osobito klamidije, s velikim porastom spolno rizičnih ponašanja. Osim toga zabilježen je i značajan porast pušenja te konzumiranja alkohola i droga.

Što se tiče Finske, to je zemlja koju mnogi vole isticati kao zemlju koja uspješno provodi seksualnu edukaciju i koja ima najnižu stopu spolno prenosivih bolesti. Vjerojatno smatraju uspjehom i to što u europskom prosjeku Finkinje najranije stupaju u spolne odnose. Međutim, finski Nacionalni institut za zdravlje i socijalnu skrb u izvješću za 2009. i u izvješću za 2010. godinu upozorava na značajan porast spolno prenosivih bolesti poput klamidije, gonoreje i sifilisa među mladima. A izvješće o induciranim pobačajima za 2010. godinu govori o 13,7 pobačaja na svakih tisuću djevojaka mlađih od 20 godina. Izvješće navodi i činjenicu kako je prezervativ najuobičajenija kontraceptivna metoda korištena kod pacijentica koje su napravile pobačaj. Podatak koji dovoljno govori sam za sebe!

U Americi prema zadnjem izvješću Nacionalnog Centra za prevenciju i kontrolu bolesti te prema podacima glasovitog Guttmacher Instituta godišnje se u Americi zabilježi oko 19 milijuna novih slučajeva zaraze spolno prenosivim bolestima, od čega su polovica osobe između 15-24 godine. Oko 65 milijuna Amerikanca ima najmanje jednu spolno prenosivu infekciju, najčešće je to genitalni herpes. Svake godine oko 750 tisuća Amerikanki mlađih od 20 godina zatrudni te otprilike 200 tisuća tinejdžerica godišnje napravi pobačaj.

Ako su ovo rezultati uspješne zdravstvene edukacije, kakvi su onda rezultati neuspješne edukacije?

Je li prezervativ najučinkovitije sredstvo zaštite protiv neželjene trudnoće i spolno prenosivih bolesti?

Nemam ništa protiv da se mladima daju znanstveno utemeljene informacije o spolno prenosivim bolestima i kontracepciji. Ali imam protiv kad su te informacije u stvari polu-informacije i mitovi, kad se s tim informacijama manipulira umjesto informira. Imam protiv kad prezervativ predstavljaju kao rješenje AIDS-a, ili gladi i siromaštva u Africi. Imam protiv kad se mladima uskraćuju informacije poput ovih:

• Da prezervativ pruža visoki stupanj zaštite protiv trudnoće ali ne i infekcije. No taj visoki stupanj (oko 95%) kao sredstvo protiv trudnoće odnosi se na tzv. „savršeno korištenje“. Međutim mnogo je češći tzv. “typical use” – kada se prezervativ ne koristi ispravno, kada pukne ili sklizne i tada postotak učinkovitosti pada na 85%. Još kad se uzme u obzir nezrelost, korištenje prezervativa u alkoholiziranom stanju itd. učinkovitost je još manja. (“Contraceptive failure int he US”, Contraception (2004);
• Da prezervativ ne pruža nikakvu zaštitu od humanog papiloma virusa (HPV) pa je činjenica prave epidemije zaraze HPV-om potaknula urednike časopisa Sexually transmitted diseases da cijeli uvodnik posvete prevenciji i informiranju javnosti o toj bolesti i gdje navode da prezervativ ne pruža zaštitu protiv zaraze HPV-om (Gibert LK, Answering frequently asked questions about HPV).
• Da potpuno pravilno korištenje prezervativa smanjuje rizik od genitalnog herpesa za samo 25 do 50 posto (Istraživanje objavljeno u Annals of Internal Medicine (2005) pod naslovom The relationship between condom use and herpes simplex virus acquisition);
• Da problem AIDS-a općenito u svijetu nije nedostatak kondoma nego promiskuitet i rizična spolna ponašanja. Kao što sigurnosni pojas često spašava živote, ali malo koristi ako se sa 150km/h autom zabijete u zid, tako jednako kondom malo koristi kod promiskuitetnog i rizičnog spolnog ponašanja. (Risk compensation: theAchilles’ heel of innovations in HIV prevention?, objavljeno u British Medical Journal (2006); Condoms and seat belts: the parallels and the lessons, objavljeno u The Lancet (2000).
• Da problem Afrike nije nedostatak prezervativa. Umjesto da im se šalju hrana i lijekovi, šalju im se milijuni kondoma. Samo organizacija International Planned Parenthood godišnje isporuči gladnim Afrikancima preko 100 milijuna prezervativa. Problem je samo što kondome ne mogu jesti. A afrički liječnici često se žale kako su im ordinacije pune prezervativa ali nigdje lijekova.

Potreban nam je spolni odgoj za 21. stoljeće

Kako to da danas uza sve moguće programe spolne edukacije praktički još od najranije dobi, uz dostupnost svih mogućih kontraceptivnih sredstava gotovo na svakom koraku, uz potrošene milijune dolara na razne edukativno kontraceptivne programe, u najrazvijenijim zapadnim zemljama nikad više nije bilo maloljetničkih trudnoća i pobačaja, a spolno prenosive bolesti danas su praktički izvan kontrole i pandemijski se šire? Što nam sve to govori?

Govori nam prije svega da se radi o neuspješnom programu. Ali ono još važnije: govori nam o potpuno pogrešnom shvaćanju spolnosti.

Žalosno je da eksperiment koji se pokazao potpuno promašenim i neučinkovitim u svim zemljama u kojima se provodio mi sada uvodimo i predstavljamo kao najvažnije znanstveno-odgojno dostignuće. Program koji uvodimo program je koji pripada 20. stoljeću. Tada je izmišljen, “djeca cvijeća” bila su mu vrhunac, a potpuni krah i neuspjeh dogodio mu se u 21. stoljeću. Program 20. stoljeća naučio je mlade što je prezervativ i pilula, ali ih nije naučio što je ljubav i odgovornost. Program 20. stoljeća naučio je mlade da je zabranjeno zagađivati okoliš ali da je dopušteno zagađivati mlade djevojke s kemikalijama. Program 20. stoljeća naučio je mlade da prezervativ štiti od trudnoće i spolnih bolesti, ali ih nije naučio da prezervativ ne štiti od emocija te da nikakav lateks ne može zaštiti srce, osobito žensko srce. Program 20. stoljeća naučio je mlade kako napraviti abortus, ali ih nije naučio kako izgraditi obitelj. Program 20. stoljeća naučio je mlade da postoji seksualna sloboda i da spolni odnos nema nikakvo značenje, ali ih nije oslobodio praznine koju ostavlja takav odnos bez značenja. Program 20. stoljeća naučio je mlade da ne mogu živjeti bez prezervativa, ali ih nije naučio da ne mogu živjeti bez ljubavi.

Nama treba program za 21. stoljeće, program koji će svakako biti utemeljen na znanosti, ali koji će davati cjelovitu informaciju a ne ideologiju. Program koji će voditi računa o elementarnoj činjenici da je ljudska spolnost puno više od genitalnosti i da prožima cijelu osobu na tjelesnoj, duhovnoj i psihičkoj razini. Zanemari li se bilo koja razina degradira se osoba i njezina spolnost.

Parafrazirajući Christophera Westa možemo zaključiti da nam je potreban odgoj koji će mladima pomoći “razriješiti” svaku seksualnu zbrku u njihovim životima i usmjeriti njihove želje prema ljubavi koja uistinu ispunjava.

To je program za 21. stoljeće a ne prezervativi s vazelinom i muškarci s vaginom.

mr.sc. Josip Markotić

http://www.bitno.net/lifestyle/znanost-i-tehnologija/mitovi-i-cinjenice-o-zdravstvenom-odgoju/, 28.12.2012.

Zašto su poginuli američki školarci?

Nedavno se svijet zgrozio nad viješću o masovnom pokolju djece u jednoj američkoj osnovnoj školi. Takvo što nije se tamo dogodilo prvi put (v. povijest sličnoga događaja iz 2006. godine u filmu "Amiški oprost"), a-kako se mnogi s pravom pribojavaju-niti  posljednji put. Je li riječ o izoliranom incidentu nekakvog "prolupanca", omogućenog američkom praksom posjedovanja vatrenog oružja, ili je pak riječ o bolesti društva koje "jede" vlastite članove? O tome se ozbiljno zamislio Zoran Vukman na portalu Velečasni Sudac. Prenosim u cjelosti.

Simptomi duhovne bolesti Zapada

Nakon nedavnog pokolja nevine dječice u američkoj školi, dogodio se još jedan pokolj na američkim ulicama. Mahniti čovjek nasumce je pucao i ubio nekoliko prolaznika. Masovna ubojstva u školama, na sveučilištima, u kinima, šoping centrima i gradskim ulicama, postala su stvarnost zapadnoga svijeta. Bojim se da jednoga dana takva strašna patologija neće zaobići ni našu zemlju. Nadam se da je to samo tjeskobna bojazan i ne daj Bože da se ikada igdje više ostvari! Ali na žalost, nitko još nije u stanju dokučiti najdublje uzroke takvih poremećaja u pojedinih ljudima, pa tako nije moguće ni predvidjeti kad će neki naoružani čovjek s prikrivenom, potisnutom patološkom agresivnošću krenuti u osobni ratni pohod protiv svijeta, osobito protiv najslabijih i najnedužnijih. Nije pitanje hoće li takvih strašnih događaja biti, nego gdje će se ponoviti i kako ih prevenirati, kako ih osujetiti? Sve je više latentno psihički bolesnih ljudi koji svoju frustraciju, mržnju i bijes prema društvu i institucijama iskaljuju na krajnje agresivan način. Kad se dogode masovna ubojstva na javnim mjestima, ona su simptom da u društvu postoje neke anomalije, da je u sustavu prisutna neka bolest koja generira manijakalne ispade pojedinaca. Nemoguće je takvu tezu racionalno dokazati, teško je pronaći čvrsti kauzalitet između jednog tragičnog, šokantnog, nepredvidivog događaja i pukotina u društvu jer normalan čovjek krvavi pohod manijaka ne može racionalno povezati ni s kakvom društvenom ili institucionalnom nepravdom.

Hoću reći, normalan čovjek ima normalan prag tolerancije pa ni na najveću nepravdu neće reagirati tako što će se oboružati i upasti u neku javnu instituciju da bi poubijao dvadesetak ljudi! Zbog toga ni društvo, ni sustav sa svim svojim propustima pa ni slučaj da je ubojica i sam bio žrtva bolesnog odgoja ili zlostavljanja, nisu još dovoljno objašnjenje za patološku agresiju. Nema čovjeka koji nije nešto pretrpio, mnogi su imali teško djetinjstvo, mnogi su doživjeli nepravde ili pritisak u svom školovanju, pa neće ubijati profesore i učenike. Zašto to čine neki ljudi, ostaje tajna koju donekle može rasvijetliti psihijatrija, psihologija, sociologija i još neke znanstvene discipline, no tajna bolesnog ljudskog uma koji je proizveo čin masovnog pokolja, ostaje nerasvijetljena. Otuda bojazan da se događa nešto što zapadno društvo presreće u njegovoj svakodnevnici kao zlokobni refleks nečeg mračnog u njemu, nekog potisnutog zla koje nas upućuje da uzroke potražimo i u duhovno-moralnoj sferi. Zapadna društva ostaju zatečena nekontroliranim zlom koje povremeno izbije iz njegove uređene društvene sfere, iz njegova poretka koji se čini da je pod nadzorom. Povremena „propucavanja" psihe bolesnih pojedinaca, šokiraju obične ljude i civilizacijski poredak stavljaju na kušnju. Javlja se sumnja da se s tim poretkom nešto neobjašnjivo dešava, da problemi koji se s jedne strane skrivaju pod tepih, negdje drugdje dođu na naplatu.

Demonska destrukcija

U društvu koje je podvojeno između dva mentaliteta i dva odgoja: odgoja da se treba biti solidaran s bližnjim i odgoja da je čovjek čovjeku zapravo vuk, događaju se shizofreni fenomeni. U pukotinama sustava ostaju izgubljeni pojedinci, neprilagođeni, poremećeni koji mrze sebe i druge, koji zamrze život, ljubav, nedužnost, jer je i samo društvo svoj moral utemeljilo na licemjerju. Hipokrizija može stvoriti manijake koji se ne znaju drukčije pobuniti nego uzeti oružje u ruke, i u svom ludilu ili kukavičluku uvijek ga usmjere na nezaštićene. Da se radi o pobuni pojedinca, o njegovu ludilu, onda bi se digao protiv aparata, protiv stupova sustava. Zašto udaraju na slabe i nevine? Ima li u tomu nešto demonsko? Nije li to pobuna protiv božanskog u čovjeku, pakleni spoj autodestrukcije i destrukcije u bolesnom pojedincu koji je odlučio razoriti sebe i uzeti radost i život drugima, iz čistog, esencijalnog zla koje ga je obuzelo? Jesu li takvi jadnici demonsko oruđe, ljudi koji u jednom času postanu pogodni medij, otvoreni za čin raščovječenja? Zapadni svijet je u geto, u mrak potisnuo vlastiti nemoral, vlastitu bijedu, zločinstva, zloporabu nevinih. Na danjem svjetlu, u srcu njegovih institucija i na njegovim ulicama, zlo se vraća i uzima svoj danak na najstrašnije i najneočekivanije načine. Cinizam, paranoja i nasilje prijete da odnesu prevagu, da nametnu svoju logiku jer duh razdora, duh straha i nepovjerenja širi se Zapadom. Ohladnjela srca, utrka za profitom, industrija bludništva, eksploatacija srca, tijela i duše, nevjerovanje u ljubav, u dobrotu, sumnja u viši smisao života, suptilne forme poganstva i idolopoklonstva duboko su se urezale u tkivo zapadne civilizacije. Zlo se vraća i poručuje nam da nam ni djeca u školama više nisu sigurna. Naoružano društvo kao što je američko može biti samo društvo spremno na novi građanski rat, a ne na ljubav i napredak čija cijena ne bi bila krv nevinih. Tek kad se pokrene kritična masa ljudi svjesnih kamo vodi to kolektivno otuđenje od Boga i čovjeka, postoji šansa za promjenu, šansa za život naspram filozofiji smrti i ništavila.

Zoran Vukman

 

http://www.velecasnisudac.com/naslovna/kolumne/zoran-vukman/simptomi-duhovne-bolesti-zapada, 27.12.2012.

Sretan Božić!

Sretan Božić,

i mir ljudima miljenicima Božjim,

bili oni katolici ili nekatolici!

Tko bi to očekivao

da naš Spasitelj bude običan čovjek iz puka,

o kome ništa ne govorahu mediji njegova doba,

koji bijaše nepoznat jet-setu, velikima i moćnima?

Svi su očekivali da će se roditi u svili i kadifi kraljevskoga dvora,

da će trubači i teklići uzbuniti čitav svijet

viješću, da se rodio još jedan velikan

kojemu će se sav svijet pokloniti,

koji će nepokorne pobiti, slomiti i preodgojiti,

pred kojim će drhtati svako koljeno i tresti se kontinenti,

koji sužnjeva svojih neće kući otpuštati,

koji će vladati željeznom šibom, topuzom

i svim iznašašćima tajnih laboratorija,

obasipan zlatom i divljenjem?

Jer-kako kažu-s čovjekom se drukčije ne može.

Pa i danas običan puk nosi terete cijeloga svijeta,

a još više posljedice grijeha i pohlepe velikaša.

Nije li stoga pravo

da se Spasitelj rodi upravo među njima i bude jedan od njih?

On je slika Boga nevidljivoga,
Prvorođenac svakog stvorenja.
Ta u njemu je sve stvoreno
na nebesima i na zemlji,
vidljivo i nevidljivo,
bilo Prijestolja, bilo Gospodstva,
bilo Vrhovništva, bilo Vlasti -
sve je po njemu i za njega stvoreno:
on je prije svega
i sve stoji u njemu.
On je Glava Tijela, Crkve;
on je Početak,
Prvorođenac od mrtvih,
da u svemu bude Prvak.
Jer svidjelo se Bogu
u njemu nastaniti svu Puninu
i po njemu
- uspostavivši mir krvlju križa njegova -
izmiriti sa sobom sve,
bilo na zemlji, bilo na nebesima

(Kol 1: 15-20)

Uvijek pročitajte redak prije...

Jedan od najčešće citiranih i javno čitanih biblijskih stihova uz Došašće, a osobito na bdijenjima prije Ponoćne mise, jest onaj iz Izaije: Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku. Time se želi neposredno najaviti rođenje Spasitelja. Slijede slični stihovi koji naviještaju izbavljenje od mraka i šibe goniča, vrijeme konačnog oslobođenja od svih negativnih i rušilačkih sila i pojava.
Međutim, nikad nisam čuo čitati onih nekoliko Izaijinih redaka koji prethode spomenutom mesijanskom tekstu. A trebalo bi ih čitati, jer dobro prikazuju duhovno stanje u tadašnjem Izraelu, svojevrsnoj metafori današnjeg kršćanskog svijeta, pa u širem smislu i čovječanstva u cjelini (barem kako bismo to mogli protumačiti u si tadašnjoj perspektivi). Stihovi su jezivi i zastrašujući, kao da ih je netko prepisao iz hrvatskih medija:

Lutat će zemljom potlačen i gladan,
izgladnjela bijes će ga spopasti,
proklinjat će svoga kralja
i svog Boga.
Okrene l' se k nebu, pogleda l' po
zemlji,
gle, svuda samo mrak i strava,
svuda tmina tjeskobna.

Ako bismo vjerovali medijima, tad bi trebalo nastaviti s kojekakvim majanskim proročanstvima o smaku svijeta, zlogukim predviđanjima opće gospodarske, državne i nacionalne naše katastrofe, slomu civilizacije, globalnom zatopljenju, uzdizanju svjetskih oceana, i borbi čovječanstva za goli život. Ukratko, svuda samo mrak, strava i beznađe. Vjerojatno i ne znajući, mediji takvim širenjem straha izravno idu na ruku đavlu, mrzitelju ljudi od početka. Nakon svih mogućih najava raja na zemlji sada doznajemo da možda toga raja i bude, ali samo za odabrane. One, koji mogu platiti produljenje života, dovoljan broj tjelesnih čuvara i privatnih vojski, superbrodova za spas pred razbješnjelim prirodnim silama (v. film 2012). Za običnu raju (ili "beskorisne izjelice", kako je nedavno rekao jedan poznati  svjetski gulikoža) rezervirano je međusobno klanje oko otpadaka. Tako eshatološka kršćanska poruka dobiva svojevrsnu sekularnu inverziju: zemaljski raj za superbogate, povlaštene i "odabrane", a pakao za raju odn. "beskorisne". ČIsta suprotnost Isusovoj izjavi, prema kojoj će teško bogataši ući u Kraljevstvo Božje...Ne, nemilosrdnim i oholim stanovnicima planiranog zemaljskog raja ne treba Božje Kraljevstvo. Oni se nadaju nečemu drugom...

Međutim, prečesto se u povijesti  pokazivalo kako raznorazni moćnici i planeri poželjne stvarnosti postaju žrtve vlastite megalomanije, i da se čak i najbrižnije planirane operacije za tili čas otmu kontroli, pa roboti potpuno neočekivano napadnu svoje stvoritelje i zbace ih s prijestolja. Početak prvoga svjetskoga rata dovoljna je pouka. Ama baš nijedna europska velesila među onima koje su se u njega uključile nije niti približno uspjela procijeniti tijek rata, niti sredstva potrebna za njegovo odvijanje, a kamoli strahovite ljudske gubitke. Tolike mudre glave među političarima, tolika sredstva utrošena za naoružanje, toliko sati provedeni u brižnom planiranju  ratnih operacija, i...ništa nije funkcioniralo, sve se od početka otelo kontroli, a države koje su započele rat, na kraju su završile u posvemašnjem rasulu.

Kad je Hitler 1941. godine napao Sovjetski Savez, njegovi planeri  potpuno su pogrešno procijenili sovjetski ratni potencijal. Njemački je napad tekao uspješno, ali je nakon zauzimanja Smolenska počela među generalima izbijati lagana panika, jer su prema svim izračunima uništili svo sovjetsko zrakoplovstvo i glavninu  oklopnih snaga, ali su svejedno odnekud dolijetali stalno novi sovjetski zrakoplovi, a nov novcat tenk T-34 potpuno je deklasirao njemačke tenkove toga doba. Hitlerovim planerima nešto je važno promaklo...Posljedice su poznate.

Tako je i danas. Tko bi još prije nekoliko godina očekivao, da će se bogata i uspješna Europska Unija tresti u temeljima? Gdje su sad oni koji su joj proricali pripajanje svih zemalja mediteranskog bazena, uključujući Tursku? I preuzimanje vodećeg mjesta u svijetu? Nesavršeno je ljudsko znanje i nesavršeno proricanje. Zato ne treba vjerovati na riječ medijima, niti prorocima ovoga svijeta.

Dobro kaže narod: čovjek snuje, ali Bog određuje.

Jedino Bog zna budućnost. I zato možemo u iščekivanju Božića nastaviti s Izaijinim tekstom tamo gdje smo stali:

Ali će se tama raspršiti,
jer više neće biti mraka
gdje je sad tjeskoba.
Narod koji je u tmini hodio
svjetlost vidje veliku;
one što mrklu zemlju obitavahu
svjetlost jarka obasja.
Ti si radost umnožio,
uvećao veselje,
i oni se pred tobom raduju
kao što se ljudi raduju žetvi,
k'o što kliču kad se dijeli plijen.
Teški jaram njegov,
prečku što mu pleća pritiskaše,
šibu njegova goniča
slomi kao u dan midjanski.
(Iz 8:21-23, 9:1-3)

Sretno vam Došašće, obilovali Duhom Božjim!

Neki dan pođoh na vlak da se odvezem  do centra grada, kadli u pothodniku stoje ONI. U rukama časopis Kula stražara, a jedan od podnaslova na naslovnici je o korupciji.
Naravno da Jehovini svjedoci imaju pravo postaviti to pitanje nama katolicima, jer smo mi ipak statistička većina koja bi trebala biti kvasac ove zemlje i društva i uz čiji jasan kršćanski integritet nikakve korupcije ne bi smjelo biti. Pa ipak je korupcije previše. I  ne samo korupcije. Uvijek se sjetim dobre imoćanske uzrečice koju sam prvi put čuo od jednog franjevca: "Svi na misi-a mojeg bicikla nema!" Nešto ne valja s tom našom statistikom.
Nema potrebe da tu puno filozofiramo. Mnogo toga je rečeno i napisano o malome broju pravih vjernika, a velikom broju tradicionalnih, kojima je materijalni opstanak ipak najvažnija stvar na svijetu. Kad nekome spomenete da nas Isus poziva da ama baš sve što jesmo i živimo bude prožeto Duhom Božjim i kršćanski integrirano, najvjerojatnije će odgovoriti: "Ma nemoj, tko je još lud da u to vjeruje i po tome živi? Gledaj popove!" I tako, izgovarajući se na pojedine nedostojne svećenike misle da su sebe opravdali pred Bogom i ljudima.
Ne kanim nikoga suditi, jer je u svemu tome mnogo više neznanja i neupućenosti nego li promišljenog odbijanja Božjih stvarnosti, ali kršćanskoga integriteta nam ponajviše u ovoj zemlji nedostaje. Ako smo kršćani samo na nedjeljnoj misi, tada to nije dovoljno. Ljude možda možemo time prevariti, ali Boga ne. Zato nam u Hrvatskoj ide tako kako ide.
Evo nekoliko stihova za ohrabrenje svima koji nastoje živjeti uistinu kršćanski integriran život gdjegod i kadgod je to moguće:

Zbog toga svim marom prionite: vjerom osigurajte krepost, krepošću spoznaje, spoznanjem uzdržljivost, uzdržljivošću postojanost, postojanošću pobožnost, pobožnošću bratoljublje, bratoljubljem ljubav. Jer ako to imate i u tom napredujete, nećete biti besposleni i neplodni za spoznanje Isusa Krista. A tko toga nema, slijep je, kratkovidan; zaboravio je da je očišćen od svojih prijašnjih grijeha. Zato, braćo, to revnije uznastojte učvrstiti svoj poziv i izabranje: to čineći - ne, nećete posrnuti nikada! Tako će vam se bogato osigurati ulazak u vječno kraljevstvo Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista.

(2Pt 1:5-11)

Sretno vam nadolazeće Došašće, obilovali Duhom Božjim!

 

 

Generali na slobodi

Kad se čini da je sve umrtvljeno, beznadno, ravnodušno, odjednom se dogodi eksplozija koja u hipu promijeni ozračje u cijelome društvu. Tako je bilo i s oslobođenjem naših generala Gotovine i Markača. Priznajem da nisam očekivao oslobađajuću presudu. Nije niti general Gotovina, kako je i sam izjavio u Večernjem listu. Previše je bilo gorke zbilje, a i neprestan pritisak činio je dojam kako su zakulisne igre već odavno odigrane, da tu nema nikakvog spasa, da je o svemu već odlučeno, i da nam dolazi novo razdoblje pognutih glava i hrvatske šutnje, koja bi ovoga puta mogla potrajati desetljećima. Ozbiljno su zvučala upozorenja Save Štrbca o tome kako je 2011. zadnja godina u kojoj će Hrvati slaviti Oluju, a još ozbiljnije upozorenja nekih drugih, koji su sasvim otvoreno najavljivali kako će sadašnje hrvatsko državno vodstvo uskoro imati pretežak zadatak objasniti narodu da je ono s oslobađanjem Hrvatske u Oluji nešto sasvim drukčije od onoga što smo do sada vjerovali. O posljedicama eventualne presude koja bi cijelome hrvatskome narodu i državi nabila na nos novu vjekovnu krivicu i genocidnu stigmu bolje i ne razmišljati. Ako bi ostalo samo na uspostavi nekog novog oblika Krajine, još bismo možda i dobro prošli.

Ali, čuda se ipak događaju, a haško oslobođenje naših generala ne mogu shvatiti drukčije nego kao čudo prvoga reda. Velikosrpske pretenzije prema našem teritoriju doživjele su haškom presudom težak i pretežak udarac, ali Hrvatsku čekaju nove borbe na društvenom, političkom, a osobito na duhovnom planu.

Bio sam i sam sudionikom domovinskom rata i Oluje, i svjedočim za to da nitko od nas nije išao u rat za nekakvu nepravednu, nehumanu i korumpiranu Hrvatsku, nego za Hrvatsku koja će biti ugodna za život svima koji je vole i kojom ćemo se ponositi gdjegod se nađemo u svijetu Koliko je ona danas takva, svatko može sam procijeniti. Osobno mislim da je jako zaostala na tome putu, i da je previše ludnih spodoba ostavilo traga svojih nastojanja da od Hrvatske naprave njenu suprotnost-Antihrvatsku, tvorevinu u kojoj će njeni građani nemoćno škrgutati zubima u očajničkim pokušajima da se dokopaju osnovnih prava, dok im ta tvorevina isisava životnu snagu. Hrvatska se danas bori s Antihrvatskom na život i smrt na mnogim razinama. Naši generali su s pravom rekli da smo oslobađajućom presudom konačno dobili rat, bolje rečeno, jednu njegovu dimenziju jednako tešku kao i onu oružanu. Međutim, sada je na redu nešto teže od Oluje: Hrvatska mora pobijediti Antihrvatsku. To je sukob metafizičkih razmjera koji konačno određuje budućnost hrvatskoga naroda i naše države. Poraz u tome ratu donio bi teže i fatalnije posljedice od poraza u ratu protiv velikosrpske ideologije. Tko zna, možda nam oslobođenjem naših generala Bog daje novu priliku da postanemo boljima nego što smo do sada bili, i da ta borba dobro završi.

Evo i malo prikladnih biblijskih stihova za ovaj povijesni događaj:

Da nije Jahve za nas bio
- neka slobodno rekne Izrael -
da nije Jahve za nas bio:
kad se ljudi digoše proti nama,
žive bi nas progutali.
Kad je uskipio bijes njihov na nas,
voda bi nas podavila;
bujica bi nas odnijela,
vode pobješnjele sve nas potopile.
Blagoslovljen Jahve koji nas ne dade
za plijen zubima njihovim!
Duša je naša poput ptice umakla
iz zamke lovaca:
raskinula se zamka,
a mi umakosmo!
Pomoć je naša u imenu Jahve
koji stvori nebo i zemlju.

(Psalam 124)

Bivša radijska zvijezda postala guru?

Da je i Hrvatska odavno postala dobro uzorano polje za sinkretističke religijske pokrete različite vrste, znaju već sigurno i djeca u vrtiću. Ne bismo mogli nabrojati sve ozbiljne i manje ozbiljne protagoniste, od osobno čestitog Kreše Ćosića koji nam je donio mormonstvo, do neozbiljnog šarlatana kao što je Damir Rožman. Između tih dvaju polova nalazi se galerija likova od kojih su neki do svojeg duhovnog odabira dospjeli nakon ozbiljnih životnih drama, razmišljanja i potraga, a oni drugi pak nakon promišljene odluke da se naizvan pričinjavaju otkrivateljima novih nepoznatih istina, dok u skrovitosti broje novce. Doduše, takvih sindroma ima i u kršćanskom svijetu, ali o tome ćemo drugom prilikom.

Jedan takav bizarni eksperiment koji bi navodno uskoro trebao biti registriran kao vjerska zajednica objelodanio je Večernji list 14. listopada ove godine u članku Tatjane Pacek. Riječ je o tzv. amorističkoj crkvi (amor=ljubav). Možda to ne bi izazvalo osobit interes da njen osnivač nije nekadašnji veliki radijski i producentski mag Mario Mihaljević. Sigurno ga se još mnogi sjećaju iz emisija „Zeleni megaherc“, a još više kao uspješnog autora popularnih pjesama „Džuli“, „Hrvatine“, i drugih. Rjeđi, uglavnom iz radijskih krugova, poznaju ga i kao čovjeka koji nije izbjegavao pijanke, niti okršaje. Nisam ga imao nikad prilike upoznati, ali ostao mi je u sjećanju jedan razgovor s njime u starome Poletu. Poletov novinar upitao je Mihaljevića bi li mu ovaj mogao srediti da „propjeva“ na televiziji i postane pjevačka zvijezda. „Pa, mogli bismo probati“-reče Mihaljević, i poče novinara poučavati kako bi ga trebalo stilizirati, jer-kako reče-televizija optički povećava svakoga za 10 cm…pa naučiti hodati, itd, itd. „Ali ima jedan problem“-reče novinar. „Ne znam pjevati!“ Mihaljević se nije zbunio. „Pa, to nije problem. Tko kaže da ćeš ti pjevati?“ Naravno, pjevao bi netko drugi, kao Frank Farian u Boney M, ili oni nesretni Milli Vanilli, koji su dobili Grammy ni krivi ni dužni, jer je „pjevao netko drugi“. Ostalo mi je to u sjećanju  kao svojevrsni oblik cinizma istaknutog medijskog djelatnika.

Mihaljević je, kako se čini prema novinskim izvorima, bio sklon radikalnim potezima u životu. Ne vjerujem da bi tako impozantnu radijsku karijeru u komunističko vrijeme mogao ostvariti da nije bio član Saveza komunista; nisam čuo niti za jednog medijskog urednika koji bi postigao uspjeh mimo partijskih redova. Međutim, početkom rata aktivirao se i politički, ni manje ni više nego kao jedan od (prema vlastitim tvrdnjama) osnivača HOS-a! Kaže da se baš ratne 1993. okrenuo  duhovnosti, kad je shvatio da ga „žele ubiti“ (nije rekao tko to konkretno). U dobi od 41 godine prihvatio je „duhovnost“ u potpunosti, a amorizam je njegov vlastiti „brand“, novost na svjetskoj tržnici religija. Navodno već ima 3000 sljedbenika. Pustimo ga da objasni o čemu je riječ.

To je vjerska zajednica koja se temelji na amorizmu i duhovnim knjigama koje sam gutao zadnjih 20 godina. Svjetska novina, ja sam smislio naziv. Jedna je od ključnih rečenica, po meni možda i najbitnija, “Ovaj je život za uživanje, vlastito i svačije”. Druge religije i vjere daju slobodu, ali ne govore da je život za uživanje, nego za patnju, kako bi se nakon te patnje uživalo – govori Mihaljević. (v. tekst u Večernjem listu).

Da ne prepričavam, radije ću nastaviti citirati živopisno Mihaljevićevo pojašnjenje osnutka vlastite vjerske zajednice: Amorizam je vjera u sve vjere i njihove dobre namjere. Ni u kakvim vjerskim knjigama nije vidio nešto što tjera na rat, mržnju. Svete knjige zovu na ljubav, u svakoj je vjeri, smatra, amorizam u začetku, a ljudi, kaže, to pokvare. Svaka crkva, ističe, ima svoje svećenike, a u amorističkoj crkvi nema hijerarhija. Njihovi će se svećenici zvati mamiji.

– To je kratica od Mario Mihaljević, a zgodno mi je zvučalo. Većina mamija imat će duhovno ime, ali ne izlazim s njihovim imenima dok se crkva ne registrira. Moje duhovno ime je Amior, anagram mog imena. Mami može biti i muškarac i žena, a svaki mami može imenovati sljedećeg mamija. Postoji, dakle, samo jedna hijerarhija, poput vijeća staraca. Tko je stariji, taj je važniji – govori Mihaljević.

Svjestan je toga da će biti prigovora na vjenčanja homoseksualaca, no ne mari. U svojoj crkvi želi vjenčati i pripadnike raznih vjera. Zašto se, pita se Mario, pravoslavka koja voli muslimana ne bi udala pred Bogom a da pritom ne mora prelaziti na drugu vjeru. U amorističkoj crkvi, govori, mamiji će vjenčati svakoga tko to poželi. Bitno je samo da su partneri iskreni jedni prema drugima i da se vole. Nakon razgovora s budućim bračnim partnerima, mami se, priča Mihaljević, mora uvjeriti da se partneri doista vole. A to znači da će razgovarati s njima, pa sa svakim pojedinačno.

– Danas imamo svakakve brakove. Ljudi su homoseksualci, biseksualci, a to taje, što znači da žive odvratno. Dvadeset posto muškaraca su homoseksualci, a u normalnim su brakovima jer živimo u društvu koje njihove emocije ne priznaje. Mogu zamisliti te tragedije, koliko je laži u tim brakovima. Amorističkoj crkvi nebitno je hoće li društvo priznati brak koji se kod nas sklopi. Vjenčat ćemo sve koji se vole. I muškarca s muškarcem, ženu sa ženom ili čak četvero, petero ljudi. Svi mogu biti u bračnoj zajednici – govori Mihaljević.

To nije sve. Sjedište je tamo gdje se ljudi vole. Bit će dovoljno da nas nazovu i mamiji će ih obilaziti. Ženit ćemo ih gdje oni hoće i kako oni hoće. Zašto bismo morali imati ceremonije? Zašto ljudi ne bi rekli “želim se ženiti na tom i tom otoku”, pa mami onda dođe i oženi ih. Oni, pak, trebaju izgovoriti samo jednu jedinu rečenicu “bit ćemo zajedno dok se volimo i dok smo iskreni jedno prema drugome”

Zanimljivo je da Mihaljević ne vjeruje u trajnu ljubav muškarca i žene. Uostalom, i sam se ženio tri puta. To ne spominjem zato da bih ga osudio, nego me zaokupila zadnja rečenica-“bit ćemo zajedno dok se volimo i dok smo iskreni jedno prema drugome”. Gotovo u istom obliku koristi se u obredima vjenčanja vještičarskog pokreta i modernog druidizma. U njih brak traje dok traje ljubav; ako ona oslabi, razvod je ne samo moguć, nego i preporučljiv. Mario, Mario, kako li si samo došao do toga?

Malo dalje u novinskom tekstu Mihaljević daje naslutiti gdje je i kako došao do toga. Kaže da do 41. godine nije razmišljao o vjeri, jer se bojao Crkve, a čitajući Bibliju, osjećao je strah pred starozavjetnim Bogom kojeg se treba bojati. Njemu  takav Bog nije odgovarao, niti mu odgovara. Ne znamo kako, ali očigledno je previdio Novi zavjet i Boga ljubavi koji se u njemu objavljuje, te je zadržao sliku boga Osvetnika koji grijeha ne prašta, nego kažnjava do četvrtoga koljena. Prema onome što kaže o životu kojega je do tada vodio, očigledno je imao razloga bojati se takvoga boga. Budući da mu je Isus ostao sakriven, tragao je dalje, i eto što je pronašao (ili što je pronašlo njega).

Ja sam te 1993., na Veliki četvrtak, odlazio iz dvorca Mihanović put starih bazena u Tuheljskim toplicama i stao pred nečim što nije bilo ovozemaljsko, nešto potpuno nedoživljeno. I ja, koji ne vjerujem u čin ispovijedi, počeo sam se u sebi ispovijedati. Osjećao sam to blaženstvo i uhvatio se kako pitam: “Jesi li Gospa? Tko si?” To Božje biće osjetio sam više kao ženu nego kao muškarca i razgovarao gotovo 45 minuta. I u toj mojoj ispovijedi sjetio sam se svega što sam u životu zgriješio, osjetio kako miče teret s mene i govori: “Ništa nije loše, ništa strašno. Bilo bi strašno da si lagao. S laži se povrijedi i ljude i sebe.” Od tog trenutka postao sam iskren, prema sebi prije svega, i moj se život počeo mijenjati.

Zaista ne sumnjam u Mihaljevićevu iskrenu i pohvalnu želju da se oslobodi tereta grijeha, osobito kada kaže da se je nakon tih događaja i naknadne šestogodišnje potrage za mnogim odgovorima ostavio mnogih poroka koji su ga zarobljavali. Prestao je pušiti, piti alkohol, a iznutra se smirio. Međutim, ostaje nam mučno pitanje kakvo je to duhovno biće Mihaljević susreo. Imajući u vidu plodove njegove duhovne potrage, koji su ga doveli do pokretanja amorističke crkve, kao i sav nauk kojeg je ovdje izložio, usuđujemo se reći da to duhovno biće sigurno nije bio Isus Krist, niti Blažena Djevica Marija. Ako je plod takvog duhovnog utjecaja doveo do uvjerenja da treba vjenčati sve koji se vole, pa bilo to na bilo kakav način, moramo zaključiti da to što je Mihaljevića nadahnulo sigurno nije Bog koji stoji iza Novoga zavjeta. Taj bi mu ustima svetoga apostola Pavla rekao nešto sasvim drukčije: „Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega. To evo, bijahu neki od vas, ali oprali ste se, ali posvetili ste se, ali opravdali ste se u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega.“ (1 Kor 6:9-11). I dok Pavao na drugome mjestu govori kako „tijelo nije za bludnost, nego za Gospodina“ (misleći ne na celibat, nego na posvećenje tjelesnih odnosa, bračnu vjernost, izbjegavanje bludničenja), Mihaljevićeva skupina, jednako kao sekta Komaja, naučava nešto posve suprotno: da bludnost nije bludnost, nego izraz prirodnih težnji tijela koje ne treba sputavati…ukratko, da je tijelo stvoreno baš za bludnost ako je to nekome ćef! A posljedica je da zavodnici i zavedeni napreduju iz zla u gore, a đavao trlja ruke i smije se. U anarholiberalnom ozračju naše sadašnje kulture mnogi misle da mogu i smiju raditi što im padne na pamet, stvarajući vlastitog boga po svojoj slici i prilici i opraštajući sami sebi grijehe. Božanstvo, koji svojemu stvoritelju ne smije ničime naškoditi, štogod taj stvoritelj radio. Naravno da takvo  Mihaljevićevo shvaćanje možemo razumjeti imajući na umu njegove životne okolnosti i činjenicu da zapravo nikad nije prepoznao istinskog Boga Biblije, i da je iz više razloga zazirao pred Crkvom čiji nauk ne prihvaća. Možda ima dobre namjere, a možda se zapravo samo zeza, nastojeći  se ponovo malo ogrijati  na zubatom suncu medijske slave. Međutim, to kratkotrajno sunce ne daje život vječni, a nakon što zamakne za obzor, čovjek koji se na njemu grijao opet će se smrzavati. Od srca želimo Mihaljeviću da još malo traga i na kraju pronađe istinskog Boga koji je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.

Bizarne sekte: Crkva eutanazije

Jedna od najbizarnijih sekti o kojima sam čuo da su se pojavile tijekom posljednjih dvadesetak godina je američka Crkva eutanazije. Osnovana je 1995. godine u Bostonu. Naučava da je njen cilj zadržavati nekontrolirano množenje ljudske populacije na svijetu u razumnome okviru. Zato je za temelje svoje „filozofije“ odredilo pobačaj, samoubojstvo, kanibalizam i analni seks. Zbog svojih kontroverznih shvaćanja često dolazi u sukob s kršćanskim organizacijama ili protivnicima pobačaja. Sekta, međutim, opravdava samo ona djela koje čovjek učini dobrovoljno. Navodno ne promiče ubojstva, prisilnu sterilizaciju, pa čak ni silovanje. Vjerojatno je najveću pozornosti  privukla nakon emitiranja glazbenog video spota na kojem se izmjenjuju pornografski prizori s prikazima zapaljenih njujorških tornjeva Blizanaca 11. rujna 2011.

Stari sotonist Aleister Crowley jamačno bi bio jako zadovoljan s takvom skupinom, prema kojoj biblijski gradovi Sodome i Gomore djeluju kao dječji vrtić.

Obama pobijedio, a anarholiberalni vihor zapuhao novom snagom

U sjeni izborne pobjede Baracka Obame nekoliko krupnih uspjeha ostvario je pokret za emancipaciju homoseksualaca dočekavši pobjedu na referendumima u Massachusetsu i Marylandu. Te države priključile su se drugima koje su prihvatile legalizaciju homoseksualnih "brakova".
I dok se takvo što moglo očekivati, mnogo neugodnije su me iznenadile države Colorado, Washington i Massachusets (opet!) koje su posebnim zakonima legalizirale upotrebu marihuane. Imajući u vidu velik utjecaj SAD, koje su mnogima u svijetu danas dragovoljan ili manje dragovoljan "uzor", bojim se da će i naši zagovornici legalizacije tzv. lakih droga dobiti krila. Vjerojatno će krenuti naklapanja poput tvrdnji o "širenju prostora slobode", i kojekakvih relativizacija negativnog utjecaja uživanja marihuane (koja bi od dosad nesumnjive uvertire prema težim oblicima ovisnosti mogla postati lijek za niz stvari). Ma kakav prostor slobode! To je samo kapitulacija države pred dosadašnjom kriminalnom praksom. Kako kaže zanimljiva američka uzrečica: "Kad nemaš mogućnosti pobijediti one koji su pokvareni, tada im se pridruži!" I tako je ono što je godinama bilo crno, na koncu postalo bijelo. Država je tim zakonima priznala dvije stvari: da više nema snage za borbu protiv trgovine drogom, te da su njena kormila preuzeli ljudi kojima džoint ili dva uvečer nisu nepoznanica. Zašto bi sami riskirali mogućnost zakonskog progona? Još kad vodeća država svijeta u proračun skrene novce od poreza na prodaju marihuane u trgovinama, gdje će joj biti kraj? A tek kad se brojni nezaposleni sjete neslućenih poduzetničkih mogućnosti? Tko će se normalan zadovoljiti sa samo šest legalnih sadnica kod kuće? Koji silni policajci će to provjeravati?

Smiješno, da nije tragično...već vidim neke buduće predizborne skupove na kojima će kandidati i birači "duvati" sve u šesnaest. Možda dobiju prosvjetljenje. Ne razumijem kane li Amerikanci uistinu i dalje voditi ikakvu ozbiljnu borbu protiv narkomanije, ili ih je anarholiberalni virus toliko zarazio, da više ne vide u čemu je problem? Ako se jedan narod i institucionalno u takvoj mjeri prepusti oblacima džointa i anarholiberalnim umovanjima prema kojima smiješ činiti sve što ti padne na pamet osim oružane pobune (zasad!), tad mu se ne može pisati dobro. Baš me zanima koliko će ti zakoni pridonijeti opadanju narkomanije u toj zemlji. Ako se to doista dogodi, javno ću se na ovoj stranici ispričati američkim zakonodavcima. Do tada mi preostaje da se čudom čudim nad tako očiglednim njihovim pristankom za uništavanjem vlastitog ljudskog kapitala.

Obama opet pobijedio, hoće li svijetu biti bolje?

Odluka je pala, američki predsjednički izbori su završili, Barack Obama osvojio je svoj drugi mandat. Nasuprot prognozama, pobijedio je uvjerljivije nego što se moglo očekivati. Dobio je ne samo većinu elektorskih glasova, nego i većinu glasova svih glasača. Čisto kao suza.

Bit će zanimljivo čuti komentare i analize Romneyjevog neuspjeha. Čini se da je u očima dobroga dijela javnosti ipak malo previše naginjao tradicionalnoj republikanskoj ljestvici vrijednosti, koju je George W. Bush tijekom svoje vladavine preteško kompromitirao, da je u očima Obaminih glasača bio premalo reformiran i odmaknut od svijeta krupnoga kapitala, toliko odgovornoga za gospodarsku krizu koja je u bijedu odvela toliko Amerikanaca. Mogli bismo nagađati je li Obamina pobjeda potvrda uspješnosti  sekularističkih trendova u američkom društvu, jer teme poput zaštite života i obitelji očigledno ne privlače tolike glasače poput obećanja o ovozemaljskim poboljšanjima standarda, socijalnoj skrbi za sve, itd. Poruke o zaštiti tradicionalnih vrijednosti nisu mogle dobiti ove izbore. Da, Amerika se promijenila. Prije nekih dvadesetak godina netko poput Obame ne bi mogao niti pomisliti da bi postao predsjednikom  SAD, neovisno o tome što je Crnac, pa čak nije bilo moguće razmišljati niti o predsjedniku mormonu kao što bi bio Romney. Danas je pak pitanje je li Amerika spremna za nekog budućeg predsjednika ateista, ili čak deklariranog homoseksualca. Možda i jest, tko zna…a ako još nije, samo je pitanje vremena kad će biti u dovoljnoj mjeri „preodgojena“ da joj takva mogućnost postane poželjnom stvarnošću. Jer, jedno ne treba zaboraviti-veliku, a možda i presudnu ulogu u nastanku i konfiguriranju SAD imala su društva slobodnih zidara i kojekakve tajne i polutajne udruge, koje su i danas iznimno utjecajne.

U „crvenoj Hrvatskoj“ Obamina pobjeda izazvala je neskriveno zadovoljstvo. Možda i zato, što se svi sjećamo kako je Račanova vlada došla na vlast tijekom Clintonove administracije, a sišla s nje nakon što su u Washingtonu zavladali Bushovi republikanci. U panegiricima pobjedniku najdalje je otišao Večernji list, koji (staroga) novoga američkoga predsjednika proglašava ni više ni manje nego gospodarem svijeta, i nabraja 12 najvećih zadataka koje taj mora riješiti? Hej, stani malo…pa mi nismo glasovali za Obamu  kao predsjednika svih Zemljana, nitko nas ništa nije pitao! Kakve su to sad bedastoće?
Kakogod bilo, Obama ima pred sobom četiri nove godine da pokuša ispuniti obećanja dana Amerikancima. Svi se nadaju boljem standardu, većoj sigurnosti, svjetskom miru, rješenju političkih problema s Iranom i Sjevernom Korejom, itd. itd. Lijepo je nadati se, ali ti problemi ne postoje od jučer, a Obama s njima nije uspio ništa napraviti u prvome mandatu. Da ne spominjemo stari  izraelsko-arapski problem. Jesu li realna očekivanja da će uspjeti u drugome?

Preteški su to zadaci za novog „vladara svijeta“, osobito u uvjetima u kojima on vlada, kad zapravo nema učinkovitu vlast nad cijelim svijetom. Osim toga, previše je bačvi baruta na svim stranama. A nema nijednog američkog predsjednika koji barem jednom tijekom svoje vladavine ne iskuša učinkovitost američkog ratnog stroja na nekom kontinentu. Otac i sin Bush vodili su velike ratove u iraku i Afganistanu, Clinton je bombardirao Srbiju i poslao vojsku u Bosnu i na Kosovo. Obama je nastavio rat u Afganistanu, a ne bi se baš reklo da je bio neutralan u Libiji i Siriji. Istina, velik rat još nije pokrenuo. Ali nije nimalo sklon razoružavanju. Svako malo doznajemo novosti o novim, još neviđenim američkim vojno-tehnološkim izumima i oružjima. Primjerice, raketa Minotaur, stvorena za razaranje najdubljih i najutvrđenijih neprijateljskih bunkera. Pa ona raketa koja leti nekoliko puta brže od zvuka, i za jedan sat, lansirana iz Amerike, može pogoditi bilo koju točku na Zemlji. „Posljednji krik“ je letjelica koja tako uspješno likvidira elektromagnetska polja, da pri preletu onemogućava blokira sva sredstva komunikacije i računala. Idealno oružje za doktrinu prvoga udara i rušenje svih vojnih i civilnih komunikacijskih sustava zemlje koja je na udaru. Da, dragi moji: Obama nije predsjednik koji će nastojati umanjiti važnost i snagu SAD u svijetu, naprotiv. Nemojte očekivati slabu Ameriku. Zato su ga uostalom i izabrali. Nije on dobrodušni „kompa“ s uličnog hakla u Chicagu, kojega je Providnost dovela do Bijele kuće. Sad ćemo tek vidjeti što je u njemu, a osobito kakve je trikove u rukavu sačuvao za drugi mandat, i što će izvaditi iz tajnih pretinaca. Neka obećanja će možda uspjeti ostvariti, neka neće. Sigurno će pak biti ustrajan u jednom problematičnom području svoje vladavine, koje razotkriva kanadski pisac i slikar Michael D. O'Brien:

Teško je potpuno upoznati čovjeka, osobito onoga koji tako mudro gradi svoju javnu osobnost, odnosno predodžbu o sebi. Isus nam je rekao kako ćemo drvo prepoznavati po njegovim plodovima. Plod je Obamina predsjedničkog mandata radikalno povećanje kulture smrti. On nije nimalo naivan. Promiče jasno najavljen društveni program, koji će dodatno nagristi moralni temelj američke demokracije. ("Živimo li u posljednjim vremenima", Zagreb, Treći dan, 2012, str. 123).

Zbog toga ne vjerujem da će Obamina nova vladavina donijeti svijetu mir, niti će Amerikancima donijeti željeno poboljšanje životnih uvjeta. Za takvo što potrebno je nešto što nadilazi trud političke elite, kolikogod on velik bio. Potrebno je nešto više od pukog spleta dobrih okolnosti. To nešto je Božji blagoslov. Ustrajnost u institucionalizaciji i širenju kulture smrti ne može biti blagoslovljena. Volio bih da Obama uspije u onome što je u njegovom programu dobro, ali bojim se da od toga neće biti ništa, i da će svojem nasljedniku ostaviti mnogo veće i teže probleme nego što je zatekao na početku drugoga mandata.

Prorok Izaija o nepravednim vlastodršcima

Jao onima koji izdaju odredbe nepravedne,
koji ispisuju propise tlačiteljske;
koji uskraćuju pravdu ubogima
i otimlju pravo sirotinji mog naroda,
da oplijene udovice,
da opljačkaju sirote!
Što ćete činiti u dan kazne
kad izdaleka propast dođe?
Kom ćete se za pomoć uteći,
gdje ostaviti blago svoje
da se ne morate među roblje pognuti,
pasti među poklanima?

(Iz 10:1-4)