Šesta postaja: Veronika pruža Isusu rubac

Sigurno svi poznajete onu Veroniku

koja vam je pružila vode kad su vam ruke vezali,

koja je bila uz vas kad su vam kosti lomili,

koja se odjednom nađe pri ruci baš u pravom trenutku,

koja se ne boji zmajskog daha ni morskih nemani.

Da, to je ona Veronika

koja će vam i u Auschwitzu dati zadnji komad kruha

ne mareći za batine koje će za to dobiti,

koja će zadnjim snagama tražiti preživjele u paklu Hirošime,

koja će, ako treba, i u bezdan skočiti ne bi li spasila

dijete koje se utaplja.

Jer, Veronika neće pobjeći.

Sama je otrla Kristovo lice probivši se kroz roj štipavaca.

Nitko je nije najavio, nitko to nije planirao.

Jer, Veronika neće pobjeći niti iznevjeriti.

Nikada.

----------------------------------------------------------------------
Komentari na starome blogu:
20.3.2010. 23:59:32 | sohna-hoakasaa
Da, poseban i čaroban je trenutak kad se Bog posluži baš tobom da pomogne potrebitom. Tog časa ti si nekom Anđeo - zato oslučkuj i pazi.
------
21.3.2010. 23:58:49 | laganapoezija
i ja bi veroniku
21.3.2010. 16:42:27 | sohna-hoakasaa
Ja vjerujem - tko ima blago i ponizno srce kad tad će sresti "svoju" Veroniku.

Peta postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

Otkud ti ovdje, Šimune? Našao si se na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Piše da si običan prolaznik, možda ne previše zainteresiran za zbivanja oko Isusa Nazarećanina. Na dan raspeća pošteno si poput tisuća drugih radio na polju za kruh svoj svakidašnji. I upade u ruke stražara koji te natjeraše na kuluk, nošenje križa osuđeniku na smrt. Da ti je itko ujutro nakon ustajanja najavio što te čeka, tko zna bi li se toga jutra vratio u grad ili bi pričekao večer da sve prođe. Bi li rekao da te se to ništa ne tiče? Želiš samo živjeti svoj život, a ne poslije svega odgovarati susjedima kako to da si se tamo našao, da možda i ti nisi njegov sljedbenik? U Pismima se ne spominje tvoje ime među onima koji su bili nazočni samom raspeću. Jesi li pobjegao što te noge nose, ili si ipak negdje blizu pričekao rasplet događaja? Taj dan sigurno nije završio bez brojnih pitanja, i ne vjerujem da si otišao mirno spavati. Tko bi mogao ostati ravnodušan u takvoj prigodi.
Sigurno si mnogo razmišljao o tomu i sljedećih dana. Što si to učinio, Šimune? Isusu si olakšao breme i umanjio patnju. Čak i nedragovoljno bio si anđeo pomoćnik u nevolji. Nije bio sam. Netko je s njim barem na časak podijelio nevolju. Jesi li mu uspio išta reći? Kakvu riječ ohrabrenja? Ništa o tomu ne piše, ali ne vjerujem da si bio tek šutljivi i ravnodušni statist bez sućuti i osjećaja. Tako je to kad nas zapadne da nekome pomognemo u nevolji poput dobrih anđela, čak i ako to nismo planirali. Bog to ne zaboravlja.

Četvrta postaja: Isus susreće svoju svetu Majku

Malo je koja uloga u životu podložna takvoj promjenljivosti kao uloga roditelja. Kad ih imamo, najprije smo s njima oduševljeni, jer nema bolje mame ni boljeg tate na svijetu. Nakon nekog vremena počnemo na njih gunđati jer nam ne daju dovoljno slobode, miješaju se u naše stvari, pokušavaju upravljati našim životom, i, općenito, stalno nešto gnjave. Dosađuju nam jer „žele unuke“, i čini nam se da stalno misle kako su pametniji od nas mlađih. Kasnije ih ne viđamo baš često, ali s vremenom, kako se s godinama sve češće prisjećamo vlastita djetinjstva, skloni smo ih sve više razumjeti i opravdavati njihove postupke. Jer, roditelji, dok su s nama, živa su poveznica naše odraslosti s našim djetinjstvom. Kako s godinama gube volju za promjenama, pa čak i za premještanjem namještaja u kući, možemo biti sigurni da će tanjuri i žlice i dalje biti u ormaru u kojem su bili kad smo išli u školu, a crijevo za polijevanje vrta visit će i dalje u garaži na istom mjestu na kojem smo ga prvi put vidjeli prije koliko ono godina? Pokazat će vam knjige i odjeću iz djetinjstva koju su sve ove godine čuvali, i čudom ćete se čuditi kako to da je već tako puno vremena prošlo. A kad ih jednom više ne bude, gledat ćete obiteljske fotografije i shvatiti koliko ste toga od njih pokupili i baštinili i kako ste im sve sličniji. Štogod radili, od biljega kojeg su nam utisnuli naši roditelji nikad ne možemo pobjeći. Nema većeg blagoslova od onog imati mudre i odgovorne roditelje, jer ćemo i mi jednog dana biti takvi.

Kao što mi ne možemo pobjeći od biljega naših roditelja, tako ni oni ne mogu pobjeći od nas, koji bismo trebali biti njihova poboljšana verzija u novom naraštaju. Svaki dobar roditelj u duši priželjkuje da njegovo dijete napravi korak dalje u životu nego što je uspjelo njemu. Ta roditeljska slabost može biti izvorom dramatične kušnje; što napraviti ako se dijete „otme kontroli“, ako „zaglibi“ i izgubi se na nekakvoj stranputici, ili još gore, ako se otuđi i prezre roditelje? Tu leži najveća kušnja roditeljske ljubavi. Prava ljubav nikad ne umire. To vrijedi i za roditeljsku ljubav. Pravi roditelj nikad neće napustiti svoje dijete u nevolji, pa ako mu i ne može konkretno pomoći, uvijek će naći neki način da ga barem podrži i da pokaže kako mu je stalo do njega. Čak i roditelj koji je potpuno zatajio u svojoj ulozi i otuđio se od vlastita djeteta ne može u duši nikad biti posve ravnodušan prema djetetovoj sudbini, kolikogod se hladnim i distanciranim pravio.

Možda bi to bilo sasvim dovoljno za ovaj put, za okvir o susretu Marije s Isusom tijekom križnoga puta. Sigurno se Isus u svojoj patnji nejednom prisjetio djetinjstva, Nazareta, Josipovih poduka i Marijinih priča o Davidu, Samsonu, prorocima i svim velikanima povijesti Izraelove. Čitanje u sinagogi, hodočašća u Jeruzalem, svega onog što djetinjstvo čini riznicom dragocjenih doživljaja koji su temelj našeg integriteta. A Marija? Nema sumnje da je proživljavala nešto slično. Njena pojava na Križnom putu dokaz je njene spremnosti ići do kraja sa svojim djetetom, biti uz njega i u najtežim trenutcima i biti spremna podnijeti sav prezir javnosti i ne mariti za ono „što će ljudi reći“ niti za bilo kakvu sramotu. Biti udovica u tadašnjem izraelskom društvu, bez muža koji bi o njoj brinuo, značilo je biti na rubu potpunog siromaštva i odbačenosti. Međutim, srce joj nije bilo siromašno niti opterećeno. Imala je pravu veliku roditeljsku majčinsku dušu. A takvo što otvara nebesa.
--------------------------------------------------------------------------
Komentari na starome blogu:
21.3.2010. 0:12:51 | sohna-hoakasaa
Oduvijek mi je ta postaja bila "najdraža" i o njoj sam dosta promišljala. Međutim od kada sam majka, Marijinu bol i patnju osjećam snažnije duboko u srcu i duši svojoj.
20.3.2010. 8:10:37 | lucijan2
Možda pokušam odgovoriti u sljedećoj postaji. A uvijek se prisjetim dijaloga kardinala DeBricassarta s njegovim sinom Daneom (nije znao da mu je to sin; serija "Ptice umiru pjevajući"), kad mu ovaj kaže kako želi postati svećenik. DeBricassart ga obeshrabruje, govoreći: "Ti pred sobom vidiš princa Crkve, ali ja sam pogazio sve svoje zavjete, nisam bio vjeran Bogu". Nato će Dane: "Ali barem ste pokušavali".
20.3.2010. 2:00:27 | mala-marincek
Da, sveta obitelj je uistinu uzor kojemu se trebamo ugledati, ali nažalost nekako mi se čini tako rijetko zastupljen. I iako ja sada kažem da nikada neću napraviti pogreške koji su moji roditelji napravili, tko zna kako će to biti kada i ako budem u toj situaciji. :/ Podržavam tvoje pisanje, hajde, još samo 10 postaja ;)

Treća postaja: Isus pada prvi put pod križem

Gospodine,

ja ne umijem hodati dubokim vodama.
Bojim se posljedica vlastitih i tuđih pogrešaka,
loše i neplodne zemlje svojeg neznanja
koje plodove pogrešnih odluka daje
 uvijek u zao čas.
Strah je moj križ, Gospodine,
zapravo-to je antikriž
pod kojim sam pao nebrojeno puta,
a strah je i oružnik koji me stalno razapinje,
uvijek na istoj Golgoti,
samo što takvo raspeće nikoga ne otkupljuje.
Ako već moram pasti, neka to bude pod pravim križem.
                                                                                    Budi moj Šimun Cirenac,
                                                                                    kao što sam ja dio Tvojega križa
                                                                                    pod kojim prvi put padaš.

                                                                                   (Lucijan Antun)

Ti koji si Mladica iz panja Jišajeva, padaš pod teretom križa radi naših opačina. Tvoja bijela haljina natapala se krvavim znojem radi naših gorčina i nemoći ljudske bijede. Ti koji si sama istina, doživljavaš laž i klevetu. Htio si nam umnožiti radost, a mi smo tebi umnožili tugu i bol i na svojim pogrbljenim plećima nosiš naš jal. Na tvom izmučenom licu vidim želju da nam dadeš mir, a mi smo se urotili protiv tebe zadajući ti strah. Nedužni Gospodine, molimo te oprosti nama i našim slabostima i pomozi nam da kroz tebe vidimo naše bližnje i pronađemo sebe u drugima. Prosvijetli nas da spoznamo svoje stanje, ojačaj nas i učini da postanemo tebi slični i u poslušnosti nosimo svoj križ.

(Lucija)

Druga postaja: Isus prima na se križ

Koliko li je samo čestitih ljudi koji su morali trpjeti posljedice nepravednih osuda od strane onih kojima su zbog nekog razloga pali u ruke? „Vidi lažnog sveca, gdje su mu sada njegove priče i čudesa?“-širi se među svjetinom koja promatra Isusa kako prima križ. „Nas je korio i popovao nam, nek sada sam sebi pomogne taj lažni mesija i čarobnjak.“ „Umrijet će i istrunuti i bit će kao da ga nikad nije bilo. Neće se ni znati da je ikad postojao.“ „Sam si je kriv, da je bio pametniji, ne bi mu se ovo dogodilo.“ „Tip je zacijelo lud, kuda ga vrag nosio da se petlja s religijom i politikom, nije čak ni teologiju studirao, tko mu dade pravo da nas uči!“ Ne samo da moraš podnijeti kaznu i tjelesnu patnju, nego i javnu sramotu uz gubitak časti i ugleda. „Jučer si heroj, danas lopov i propalica. Što ćeš sad, bijedniče?“

On uzima križ na se i bez riječi kreće prema mjestu raspeća, okružen oružnicima i svjetinom koja je još uvijek u nekakvom iščekivanju hoće li taj čudak iz Galileje odjednom ipak izvući nekakav trik iz rukava i preokrenuti stvari u posljednji čas. Gotovo je, a kao da nije. Svejedno je nosi li cijeli križ (kako je to gledala tradicija), ili samo poprečnu gredu. Dehidriran i iskrvario od bičevanja, nema previše snage i očigledno je da neće dugo. Ne daje ni riječi od sebe. Svjetina oko njega mrmlja i galami, nebo iznad grada pjeva, a on utonuo u šutnju.

Upton Sinclair u svojem je djelu „Zovu me tesar“ smjestio Isusa u američki velegrad u prvoj polovici 20. stoljeća. Isus okuplja sljedbenike koji malo po malo prepoznaju njegov identitet. Nastupa radikalno i proročki, šibajući kapitalizam i zatečene društvene prilike: „Djeco moja, Rim je bio okrutan i neljudski, ali ovdje je sam sotona postavio svoje prijestolje!“ Ulazi u katedralu gdje, vidjevši u prvim redovima razne „izvana huj-iznutra fuj“ uglednike, prekida bogoslužje nastupom sličnim onom kao kad je iz jeruzalemskog Hrama tjerao trgovce; ovdje pak „trgovci“ i njihovi tjelohranitelji izbacuju njega po kratkom postupku. Nato slijedi javni „jao“ onim suvremenim farizejima- katoličkim i protestantskim-koji prodadoše ideale za novac postavši kao oni hramski trgovci koji od kuće Božje napraviše razbojničku spilju. Njegova sljedbenica postaje filmska zvijezda Mary Magna, utjelovljenje Marije Magdalene. Mnogo se govori o njemu. Međutim, javnost se okreće protiv njega; svjetina ga hvata, oboji mu glavu u crveno i osramoćuje bacajući ga uvis na nekakvom platnu uvis, vičući: „Uuuu, uuu, boljševički proroče!“ Nije po mjeri tadašnjeg američkog antikomunističkog domoljublja. I tu Sinclairov Isus gubi živce i nutarnju vezu s pravim Isusom iz evanđelja. Iskoči iz platna, potrči prema obližnjoj crkvi i uđe u nju vičući: „Htio sam umrijeti za ove ljude! A sad, nek umru svaki sam za sebe!“ I pretvori se u lik na prozorskom vitražu, odakle je na početku romana sišao da utješi čovjeka koji mu se skrušeno molio.

A Isus u evanđelju samo šuti i ide dalje. Ne pada mu na pamet da pobjegne ili da odleprša u nebo.

Prva postaja: Isusa osuđuju na smrt

Što bi bilo da je priča završila drukčije? Da Pilat kojim slučajem nije Isusa osudio na smrt, ili da su tadašnji Židovi prihvatili Isusa kao Mesiju? Oni bi u tom slučaju postali narod apostola i širitelji Evanđelja u svijetu, a njihov odnos prema rimskoj vlasti poprimio bi posve drukčija obilježja. Možda ne bi došlo do dvaju židovskih ustanaka koji su završili potpunom nacionalnom katastrofom, uništenjem Jeruzalema i Hrama i raseljavanjem većine Židova izvan Izraela. Povijest bi sigurno tekla drukčije. No, ta je jedinstvena prigoda propuštena. Koliko li takvih prigoda proizišlih iz Božjih pokušaja da nas usmjeri na neko dobro mi propuštamo?

U odnosu na današnja mjerila sudski proces pred Pilatom obična je farsa; Isus nema odvjetnika niti vrijeme za pripremu obrane, nema niti svjedoka njegove obrane, nego samo tužitelji i optužba. Ljudski život u antici ne vrijedi mnogo pred zakonom jačeg; nema ljudskih prava, niti udruga za njihovu zaštitu. Ipak, Pilat je tek egzekutor, „točka na i“; presudu je zapravo izreklo Veliko vijeće židovskih starješina. „Dakle, ti si Sin Božji?“ „Vi pravo velite, jesam!“ Znao je da ga to priznanje vodi u osudu zbog krivovjerja i smrt. Koji bi osuđenik priznao takvo što? Mogao se lako izvući: ljudi, pogrešno ste me shvatili, nisam tako mislio, itd. Što bismo mi učinili na njegovu mjestu? Bismo li lagali da se spasimo?

Pilat je pak posebna priča. Veliko vijeće vjerojatno je shvatilo da bi prihvaćanje Isusa kao Mesije značilo kraj starozavjetnih vjerskih institucija od hramskog bogoslužja, svećenstva i mnogočega drugog. Takav društveni stres mogao bi imati nepredvidljive posljedice za narod. I zato je Isus prijetnja koju treba odstraniti. Pilat pak vidi da Isus nije prijetnja rimskoj vlasti i da ga ne može uspoređivati s proturimskim pobunjenicima zelotskog tipa. Međutim, slab je. Ne može se oduprijeti političkom pritisku i nije kao sudac neovisan. Moćan je, a zapravo nije slobodan. U svojoj slabosti odlučuje u rimskom stilu baciti Isusa pred lavove u arenu da zadovolji svjetinu. A ova, tražeći da pusti Barabu, pred njegovim nosom se svrstava na stranu pravog neprijatelja rimske vlasti. Veću pljusku mu Židovi nisu mogli dati. A on im je uzvratio time što nije htio skinuti natpis „Kralj židovski“ s Isusova križa.
I dok si Pilat s Velikim vijećem podmeću i spuštaju preko leđa Isusova slučaja, on bez ijedne riječi prihvaća osudu na smrt. Ne buni se, ne zapomaže, ne preklinje, ne traži preispitivanje, ne viče da je nevin. Gleda dalje od onih koji ga osudiše. Vidi ono što oni ne vide i ne slute. Oni misle da je slučaj gotov. On zna da prava stvar tek započinje.
--------------------------------------------------------------------------------
Komentari na starom blogu:
16.3.2010. 21:52:51 | vuk946
GLAS MOJ IMAŠ AKO ME ČUJEŠ ... I POZDRAVLJAM TE ...
16.3.2010. 21:11:14 | nadanje
Imaš moj glas i siguran povratak na tvoj predivan blog, pozdrav ti ostavljam
16.3.2010. 20:05:25 | maslinovo-ulje
Imaš glas od mene :)
16.3.2010. 20:02:54 | lucijan2
Veliko hvala svima za ohrabrenje. Dogurao sam već do pete postaje, pa ću ih objavljivati dan za danom. Sretno svima!
16.3.2010. 19:46:45 | pjega
klik
16.3.2010. 19:46:37 | sohna-hoakasaa
Kad vidimo kakvi smo, samo nas je ta njegova muka mogla otkupiti. Bog je dao za žrtvu vlastitog sina zbog opačina naših - duša, duha i tijela. Zato je moralo biti tako. Samo da nije uzalud! U svakom postu uživam..bravo
16.3.2010. 19:29:05 | radostan
Blagoslov!
16.3.2010. 19:22:12 | majino
moj glas za Tebe.... :)
16.3.2010. 18:07:09 | summernight
Glasssssssssssss
16.3.2010. 17:54:40 | nanchy13
eee sta bi bilo kad bi bilo.....klik i pozzz
16.3.2010. 17:42:45 | ilija
povijest bi zasigurno tekla drugačije u slučaju koji si naveo, no pitanje je kako bi točno utjecalo na današnjost. Sve više ljudi zanemaruje crkvu i vjeru, ne vjeruje u Isusa, a mislim da nikakav drugačiji poredak u povijesti to ne bi promijenio. Sumnja uvijek postoji, a slučaj vjerojatno nikad neće bit završen.

Razmatranje o križnome putu

Križni put utjelovljenje je svih životnih situacija kada suočeni s očito nezasluženom i neželjenom golom i bezizlaznom patnjom u kojoj se čini da Boga nema niti blizu, niti daleko. Samo mi i patnja koju ne možemo izbjeći, iz koje se nikako ne možemo izvući, u kojoj nam baš nitko ne može pomoći i koju moramo od početka do kraja istrpjeti sami. Bilo križni put, bilo tamna noć duše, bilo ona neobična Mojsijeva noć kada „Jahve navali na nj da ga ubije“, sigurno nema nikoga tko nije iskusio trenutke kad mu se činilo da ga je Bog ne samo zaboravio, nego i odbacio, štoviše postao mu neprijateljem. Sam samcat u svemirskoj hladnoći, prepušten kaosu na milost i nemilost. Trenuci kad poželiš umrijeti, a smrt ne dolazi.

To je jedna od konačnih kušnji vjere. Kušnja potpunog očaja i povjerenja u Boga i njegovu providnost, povjerenja u njegovu očinsku ljubav. Zaista, ljudski očevi koji bi dopuštali ili poticali da njihova djeca pate na bilo koji način, bili bi prezreni od ljudi. Smatrali bi ih lošim roditeljima, a plavi telefoni zvonili bi bez prestanka, o centrima za socijalnu skrb da ne govorimo. Bi li trebalo Boga prezirati zato što dopušta da njegovi sljedbenici pate? Ili se radi o tipu očinstva koje odgaja i usavršava svoju djecu suočavajući je sa stvarnim životnim opasnostima, neprilikama i bolima, umjesto da se zadovolji uskraćivanjem džeparca ili računalnih igrica dva sata dnevno. O odgovoru na to ovisi hoćemo li u patnji očajavati, ili se nadati i vjerovati da će patnja na koncu izroditi neko veće dobro zbog koje ju je vrijedilo proživjeti. A Isusov križni put daje na to pitanje jasan odgovor. Čak i najteža patnja ima smisla i može biti izvor blagoslova ako dragovoljno dopustimo Bogu da je iskoristi na dobro. Možemo je prikazati za dobro drugih. Dobro je to izrazio primjerice Zlatko Sudac, kada napisa kako su teški trenuci blagoslovljeni jer imaju moć da nas mijenjaju. Naravno da je to lako reći, a teško živjeti u trenucima kad nas patnja „melje“ i drobi našu snagu za otporom i prisebnost duha. Teško je biti vedar kad se čini da je patnja konačna stvarnost. Ipak, kad joj i ne možemo izmaći, možemo je spriječiti da nas pobijedi, pokori i baci u posvemašnji očaj. Ne moramo se predati.
----------------------------------------------------------
Komentari na starom blogu:

@mala-marincek; pokušat ću, iako ni sam ne znam kamo će me ova tema dovesti.
16.3.2010. 11:27:49 | margaretaclara
Glas
16.3.2010. 11:17:12 | mala-marincek
Kada nam svi kažu da nas ostave, Bog nam na to odgovori: "Ja te volim". Podržavam temu koju obrađuješ (vidim na cijelom blogu), ali opet - ne mogu se oduprijeti dojmu da ton pisanja nekako sumoran i tužan. A život u vjeri je jedna tako divna stvar! Stvar koja meni svaki dan izvlači osmijeh na lice. Doduše, baš ovaj članak je o križnom putu pa eto, nastaviti ću čitati da vidim da li ćeš me uvjeriti suprotno! Veliki pozdrav ;)