Razmatranje o križnome putu

Križni put utjelovljenje je svih životnih situacija kada suočeni s očito nezasluženom i neželjenom golom i bezizlaznom patnjom u kojoj se čini da Boga nema niti blizu, niti daleko. Samo mi i patnja koju ne možemo izbjeći, iz koje se nikako ne možemo izvući, u kojoj nam baš nitko ne može pomoći i koju moramo od početka do kraja istrpjeti sami. Bilo križni put, bilo tamna noć duše, bilo ona neobična Mojsijeva noć kada „Jahve navali na nj da ga ubije“, sigurno nema nikoga tko nije iskusio trenutke kad mu se činilo da ga je Bog ne samo zaboravio, nego i odbacio, štoviše postao mu neprijateljem. Sam samcat u svemirskoj hladnoći, prepušten kaosu na milost i nemilost. Trenuci kad poželiš umrijeti, a smrt ne dolazi.

To je jedna od konačnih kušnji vjere. Kušnja potpunog očaja i povjerenja u Boga i njegovu providnost, povjerenja u njegovu očinsku ljubav. Zaista, ljudski očevi koji bi dopuštali ili poticali da njihova djeca pate na bilo koji način, bili bi prezreni od ljudi. Smatrali bi ih lošim roditeljima, a plavi telefoni zvonili bi bez prestanka, o centrima za socijalnu skrb da ne govorimo. Bi li trebalo Boga prezirati zato što dopušta da njegovi sljedbenici pate? Ili se radi o tipu očinstva koje odgaja i usavršava svoju djecu suočavajući je sa stvarnim životnim opasnostima, neprilikama i bolima, umjesto da se zadovolji uskraćivanjem džeparca ili računalnih igrica dva sata dnevno. O odgovoru na to ovisi hoćemo li u patnji očajavati, ili se nadati i vjerovati da će patnja na koncu izroditi neko veće dobro zbog koje ju je vrijedilo proživjeti. A Isusov križni put daje na to pitanje jasan odgovor. Čak i najteža patnja ima smisla i može biti izvor blagoslova ako dragovoljno dopustimo Bogu da je iskoristi na dobro. Možemo je prikazati za dobro drugih. Dobro je to izrazio primjerice Zlatko Sudac, kada napisa kako su teški trenuci blagoslovljeni jer imaju moć da nas mijenjaju. Naravno da je to lako reći, a teško živjeti u trenucima kad nas patnja „melje“ i drobi našu snagu za otporom i prisebnost duha. Teško je biti vedar kad se čini da je patnja konačna stvarnost. Ipak, kad joj i ne možemo izmaći, možemo je spriječiti da nas pobijedi, pokori i baci u posvemašnji očaj. Ne moramo se predati.
----------------------------------------------------------
Komentari na starom blogu:

@mala-marincek; pokušat ću, iako ni sam ne znam kamo će me ova tema dovesti.
16.3.2010. 11:27:49 | margaretaclara
Glas
16.3.2010. 11:17:12 | mala-marincek
Kada nam svi kažu da nas ostave, Bog nam na to odgovori: "Ja te volim". Podržavam temu koju obrađuješ (vidim na cijelom blogu), ali opet - ne mogu se oduprijeti dojmu da ton pisanja nekako sumoran i tužan. A život u vjeri je jedna tako divna stvar! Stvar koja meni svaki dan izvlači osmijeh na lice. Doduše, baš ovaj članak je o križnom putu pa eto, nastaviti ću čitati da vidim da li ćeš me uvjeriti suprotno! Veliki pozdrav ;)