Koliko li je samo čestitih ljudi koji su morali trpjeti posljedice nepravednih osuda od strane onih kojima su zbog nekog razloga pali u ruke? „Vidi lažnog sveca, gdje su mu sada njegove priče i čudesa?“-širi se među svjetinom koja promatra Isusa kako prima križ. „Nas je korio i popovao nam, nek sada sam sebi pomogne taj lažni mesija i čarobnjak.“ „Umrijet će i istrunuti i bit će kao da ga nikad nije bilo. Neće se ni znati da je ikad postojao.“ „Sam si je kriv, da je bio pametniji, ne bi mu se ovo dogodilo.“ „Tip je zacijelo lud, kuda ga vrag nosio da se petlja s religijom i politikom, nije čak ni teologiju studirao, tko mu dade pravo da nas uči!“ Ne samo da moraš podnijeti kaznu i tjelesnu patnju, nego i javnu sramotu uz gubitak časti i ugleda. „Jučer si heroj, danas lopov i propalica. Što ćeš sad, bijedniče?“
On uzima križ na se i bez riječi kreće prema mjestu raspeća, okružen oružnicima i svjetinom koja je još uvijek u nekakvom iščekivanju hoće li taj čudak iz Galileje odjednom ipak izvući nekakav trik iz rukava i preokrenuti stvari u posljednji čas. Gotovo je, a kao da nije. Svejedno je nosi li cijeli križ (kako je to gledala tradicija), ili samo poprečnu gredu. Dehidriran i iskrvario od bičevanja, nema previše snage i očigledno je da neće dugo. Ne daje ni riječi od sebe. Svjetina oko njega mrmlja i galami, nebo iznad grada pjeva, a on utonuo u šutnju.Upton Sinclair u svojem je djelu „Zovu me tesar“ smjestio Isusa u američki velegrad u prvoj polovici 20. stoljeća. Isus okuplja sljedbenike koji malo po malo prepoznaju njegov identitet. Nastupa radikalno i proročki, šibajući kapitalizam i zatečene društvene prilike: „Djeco moja, Rim je bio okrutan i neljudski, ali ovdje je sam sotona postavio svoje prijestolje!“ Ulazi u katedralu gdje, vidjevši u prvim redovima razne „izvana huj-iznutra fuj“ uglednike, prekida bogoslužje nastupom sličnim onom kao kad je iz jeruzalemskog Hrama tjerao trgovce; ovdje pak „trgovci“ i njihovi tjelohranitelji izbacuju njega po kratkom postupku. Nato slijedi javni „jao“ onim suvremenim farizejima- katoličkim i protestantskim-koji prodadoše ideale za novac postavši kao oni hramski trgovci koji od kuće Božje napraviše razbojničku spilju. Njegova sljedbenica postaje filmska zvijezda Mary Magna, utjelovljenje Marije Magdalene. Mnogo se govori o njemu. Međutim, javnost se okreće protiv njega; svjetina ga hvata, oboji mu glavu u crveno i osramoćuje bacajući ga uvis na nekakvom platnu uvis, vičući: „Uuuu, uuu, boljševički proroče!“ Nije po mjeri tadašnjeg američkog antikomunističkog domoljublja. I tu Sinclairov Isus gubi živce i nutarnju vezu s pravim Isusom iz evanđelja. Iskoči iz platna, potrči prema obližnjoj crkvi i uđe u nju vičući: „Htio sam umrijeti za ove ljude! A sad, nek umru svaki sam za sebe!“ I pretvori se u lik na prozorskom vitražu, odakle je na početku romana sišao da utješi čovjeka koji mu se skrušeno molio.
A Isus u evanđelju samo šuti i ide dalje. Ne pada mu na pamet da pobjegne ili da odleprša u nebo.
Nema komentara:
Objavi komentar