Sretan Uskrs!

Sretan Uskrs!

"Da. Naravno. Uvijek je tako bilo! Sve strahote imale su isti tijek, postajale sve gore i gore i pritiskale čovjeka do krajnjih granica, i upravo u času kad se vjerovalo da je satrven, evo-odjednom skoka i sve je bilo dobro. Vađenje je boljelo sve dok zub nije izvađen. San je postao mora i čovjek se probudio. Čovjek umire i umire i tada izmiče smrti. Kako sam ikad mogao u to sumnjati!"
(C. S. Lewis)

Svetoj žrtvi Uskrsnici
dajte slavu, krštenici!
Janje ovce oslobodi,
Krist nas grešne preporodi,

Sa životom smrt se sasta
i čudesna borba nasta.
Vođa živih pade tada
i živ živcat opet vlada.

Marijo, o reci što je?
što ti oko vidjelo je?
„Grob ja vidjeh krista Boga,
svijetlu slavu uskrsloga.

Anđele i platno bijelo
u kom bješe sveto tijelo.
Ufanje mi uskrslo je,
Krist, moj Gospod i sve moje.

Pred vama će tamo gdje je
cvjetna strana Galileje.“
Znamo da si doistine
uskrsnuo, Božji Sine.

Pobjedniče, Kralju divan,
budi nama milostivan!

Amen, aleluja!

Četrnaesta postaja: Isusa polažu u grob

Blago tebi, Gospodine, jer ti si tugu svoju utješio.
Blago milosrđu tvome jer si postigao milosrđe.
Blago Sinu čistog srca, jer će Oca gledati.
Blago danima progonstva radi pravednosti, jer je tvoje Kraljevstvo Božje.
Blago tijelu tvome smirnom i alojom natopljenom jer ga anđeli sada čuvaju.
Blaženstva su u tebi Gospodine, jer je tvoje kraljevstvo nebesko.
Molimo te da nas naučiš živjeti na zemlji dok nosimo patnje i boli drugih.
A tvoja blaženstva neka nam budu snaga i jakost našeg života.
                                                                                                                     (Lucija)

Trinaesta postaja: Isusa skidaju s križa

Josipu Arimatejskom pripala je čast organizirati skidanje Isusova tijela s križa. Za njega evanđelist Luka izričito navodi da se nije suglasio s odlukom ostalih članova Velikog vijeća glede smrtne presude Isusu. Bio je pritajeni Isusov simpatizer, i tek sada, kad je Isus usmrćen i „neškodljiv“, javno pokazuje svoju privrženost Galilejcu. Sigurno je i Josip morao mnogo toga prelomiti u sebi. Da bude stvar potpuna, židovske starozavjetne odredbe predviđale su da svatko tko dotakne mrtvaca postane obredno nečist. Nečistoća traje cijeli dan, i sve i svatko koga takav čovjek dotakne postane nečisto. Tek navečer se smije okupati, oprati svoje haljine i opet postaje čist i smije pristupati bogoslužju. Tako se i Josip u svojoj plemenitoj nakani (usp. s Tobitom u Tobijinoj knjizi) u obrednom smislu onečistio. Ne samo on, nego i svi ostali koji su tijekom skidanja s križa i polaganja u grob dodirivali Isusovo tijelo. Morali su požuriti s tim, jer dolaskom večeri započinje Šabat, židovska Subota, kad se nikakvog posla više ne smije raditi.

Tako Isus, koji je za života kršio takve propise čisteći dodirom gubavce i ozdravljajući razne bolesnike (također obredno nečiste), u svojoj smrti postao izvorom tjelesnog obrednog onečišćenja. A istodobno Josip koji se tako onečistio zapravo je očistio svoju ustrašenu savjest i pokazao se hrabrim kad je najviše trebalo, dok su se Isusovi učenici doslovce zavukli u mišje rupe ostavši obredno čistima. Nutarnja čistoća važnija je od vanjske, jer "Što iz čovjeka izlazi, to onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka." (Mk 7:20-23). Tako je Isus naučavao, a Josip vjerojatno u ovoj prigodi shvatio. Jedino je to put zdrave vjere. Uzalud nam svi obredi ako se ljudi ne mijenjaju i ostanu isti prije, za vrijeme i poslije obreda. Bez unutarnjeg obraćenja i preporoda ostaju nam samo fraze, slavna prošlost i okamine na kojima se ne može graditi budućnost niti svetost. U tome je sva bit poruke Isusova Križnoga puta.

Laku noć, Isuse.
Ti spavaš, ali tvoje srce bdi.
Još malo, i sve će biti čisto i novo.
Pozdravlja te i naš naraštaj iz 2010. godine.
Nismo te zaboravili, iako i danas imamo u svojim redovima
mnoštvo Juda izdajnika,
i previše Petara koji te iz straha zatajuju.
Nešto pokušavamo. Doduše, slabo i šeprtljavo,
ali ipak pokušavamo.
Nismo te zaboravili i ti to znaš.
Ti spavaš, ali tvoje srce bdi
i misli na nas koji ćemo doći za dvije tisuće godina
i vjerovati u Tebe iako te nismo vidjeli.

Laku noć, Isuse.
Još malo, i sve će biti čisto i novo.

Dvanaesta postaja: Isus umire na križu

 Izgleda da je trenutak Isusove smrti na križu jako potresao srca okupljenih ljudi. Što li je to moralo biti „u zraku“ da se rimski centurion onako prelomi i kaže: „Zbilja, ovaj čovjek bijaše pravednik!“ Okupljena svjetina bez ikakvog naloga ili zapovijedi razišla se s Golgote udarajući se u prsa u znak kajanja. Je li to „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine?“ Ili nešto drugo, odn. treće? Nismo ti to smjeli učiniti, Isuse. Ni naš naraštaj, ni svi oni koji će doći poslije nas.

Takva potresenost proizlazi iz uvjerenja da je u temelju neke naše odluke nešto istinski i suštinski pogrešno. Jednako tako unutarnji mir proizlazi iz najdubljeg uvjerenja da činimo pravu stvar. U Zeffirellijevom „Isusu iz Nazareta“ posljednji Isusovi trenutci potresli su i članove Velikog vijeća Nikodema i Anu. Svakoga, doduše, drugačije. Jedna od zanimljivih Zeffirellijevih rekonstrukcija Muke tiče se spomenutog rimskog centuriona. To je onaj centurion iz evanđelja kojemu je Isus izliječio slugu i koji u trenutku Isusova raspeća zapovijeda smaknućima na Golgoti. Tu, ne bez teškog sukoba u savjesti i osjećajima, susreće Isusovu majku s apostolom Ivanom i ženama koje su prisustvovale posljednjim Isusvim trenutcima. No, vratimo se prethodnoj dvojici.

Nikodem, vjerski učitelj i član Velikog vijeća, vrlo rano se zainteresirao za Isusovu poruku i nastojao je dokučiti o čemu je tu riječ u noćnom razgovoru s tim neobičnim samoukim rabinom. Isus nije puno okolišao, odmah je Nikodemu bacio na stol bit svojeg propovijedanja: „Treba da se nanovo rodite, odozgor!“ Ciljao je tu na preporod cijelog čovjeka koji nastaje obraćenjem i darom Duha Svetoga. Nikodemu to baš nije bilo jasno, ali je izvjesno da je o tomu dugo razmišljao. U Ivanovu Evanđelju nastupa kao Isusov simpatizer, možda ne do kraja uvjeren u njegov nauk, ali svakako uvjeren u njegovu dobronamjernost.
Osobno ne vjerujem da je Veliko vijeće bilo jednodušno u osudi Isusovoj kao što je Mel Gibson prikazao u „Pasiji“. Suglasnost sa smrtnom presudom teško bi se mogla povezati s Nikodemom, Josipom Arimatejskim, a vrlo vjerojatno i s Gamalijelom (bez sumnje nisu bili usamljeni u svojem stajalištu).
U Evanđeljima se Nikodem spominje kao jedan od onih koji su sudjelovali u Isusovu pokopu. Zeffirelli ga u „Isusu iz Nazareta“ smješta među okupljeno mnoštvo na Golgoti. Nikodem, u suzama, promatra Isusovo umiranje na križu i citira mesijanski tekst proroka Izaije: "A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava.  K'o jagnje na klanje odvedoše ga; k'o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna -radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše- i nanovo rodiše“ (nadodaje Nikodem na Izaijine riječi).

Tu su i drugi članovi Velikog vijeća, među njima i svećenik Ana, jedan od vjerojatno najodgovornijih za smrtnu presudu. Na Isusov potresni uzvik „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!“ neki pomisle da Isus zaziva proroka Iliju. Ana, zamišljen, zadivljeno progovori: „Ne, on ne zove Iliju. Čak i ovdje, pribijen na križ, on govori iz Pisma!“
Čak ni na križu, suočen sa smrću, Isus ne prestaje biti to što jest iako su ga svi „prekrižili“.

Psalam 22:

Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?
Daleko si od ridanja moga.
Bože moj, vičem danju, al'ne odvraćaš;
noću vapijem i nema mi počinka.
A ipak, ti u Svetištu prebivaš,
Nado Izraelova!
U tebe se očevi naši uzdaše,
uzdaše se, i ti ih izbavi;
k tebi su vikali i spasavali se,
u tebe se uzdali, i postidjeli se nisu.

A ja, crv sam, a ne čovjek,
ruglo ljudi i naroda prezir.
Koji me vode, podruguju se meni,
razvlače usne, mašu glavom:
"U Jahvu se on uzda, neka ga sad izbavi,
neka ga spasi ako mu omilje!"
Iz krila majčina ti si me izveo,
mir mi dao na grudima majke.
Tebi sam predan iz materine utrobe,
od krila majčina ti si Bog moj.
Ne udaljuj se od mene, blizu je nevolja,
a nikog nema da mi pomogne.

Opkoliše me junci mnogobrojni,
bašanski bikovi okružiše mene.
Ždrijela svoja razvaljuju na me
k'o lav koji plijen kida i riče.

Kao voda razlih se,
sve mi se kosti rasuše;
srce mi posta poput voska,
topi se u grudima mojim.
Grlo je moje kao crijep suho,
i moj se jezik uz nepce slijepi:
u prah smrtni bacio si mene.

Opkolio me čopor pasa,
rulje me zločinačke okružile.
Probodoše mi ruke i noge,
sve kosti svoje prebrojiti mogu,
a oni me gledaju i zure na me.
Haljine moje dijele među sobom
i kocku bacaju za odjeću moju.

Ali ti, o Jahve, daleko mi ne budi;
snago moja, pohiti mi u pomoć!
Dušu moju istrgni maču,
iz šapa pasjih život moj.
Spasi me iz ralja lavljih
i jadnu mi dušu od rogova bivoljih!

A sada, braći ću svojoj naviještat' ime tvoje,
hvalit ću te usred zbora.
"Koji se bojite Jahve, hvalite njega!
Svi od roda Jakovljeva, slavite njega!
Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!
Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika,
i nije sakrio lice svoje od njega;
kad ga je zazvao, on ga je čuo."
Zato ću te hvaliti u zboru veliku,
pred vjernicima tvojim izvršit' zavjete.
Siromasi će jesti i nasitit će se,
hvalit će Jahvu koji traže njega:
nek' živi srce vaše dovijeka!

Spomenut će se i Jahvi se vratit'
svi krajevi zemlje;
pred njim će ničice pasti
sve obitelji pogana.
Jer Jahvino je kraljevstvo,
on je vladar pucima.
Njemu će se jedinom klanjati svi koji snivaju u zemlji,
pred njim se sagnuti svi koji u prah silaze.
I moja će duša za njega živjeti,
njemu će služiti potomstvo moje.
O Gospodu će se pripovijedat' slijedećem koljenu,
o njegovoj pravdi naviještati narodu budućem:
"Ovo učini Jahve!"

Jedanaesta postaja: Isusa pribijaju na križ

 

Kako li je to moralo boljeti!? Isus se imao čega bojati kad je molio Oca u getsemanijskom vrtu da ga oslobodi „toga kaleža“. Razapinjanje na križ u novozavjetnom smislu nije bilo tek metafora velike životne patnje. Bio je to pojam jednak „električnoj stolici“, ali je u sebi nosio grozniju predodžbu strašne smrti, jer su Rimljani, kao vješti mučitelji, razpinjanjem osuđenicima namijenili polagano i bolno umiranje. Raspeće je bilo najstrašnija kazna poznata u antici, a sam Ciceron toliko ga se grozio da je napisao kako želi da se riječ „raspeće“ među Rimljanima uopće ne spominje, jer se radi o najokrutnijem i najgnusnijem obliku usmrćivanja čovjeka. Budući da su raspeća bila javna, bio je i sredstvo kojom se osuđeniku nanosila javna sramota. Sv. Pavao u Gal 3:13, tumačeći nešto slobodnije Pnz 21:23, tvrdi čak da smrtna kazna vješanjem o drvo navlači na osuđenika Božje prokletstvo, a to bi u novozavjetnom rječniku značilo vječnu propast-osudu na pakao!
Nitko normalan ne bi poželio biti raspet, jer je raspinjanje pričinjavalo organizmu tako velik stres da se čovjek ne bi od njega mogao oporaviti čak niti kad bi ga još živog oslobodili i skinuli, i umirao bi unatoč svoj njezi.
Ne da mi se dalje pisati o tome prizoru jer navodi na razmišljanje o svim paklenim oblicima mučenja ljudi u prošlosti i sadašnjosti. I to je očito poteklo iz retorte istog onog „režisera“ kojeg spomenuh u prethodnoj postaji. Križni put zaista nimalo nije zabavan, i što više razmišljate o njemu, to više vam postanu jasne neke dimenzije zla koje čovjek može nanijeti čovjeku. Na sreću, još je malo do kraja, a Uskrs je pred vratima. Bit će bolje.

Deseta postaja: Isusa svlače

Na Istoku se u starini smatralo da je odjeća dio integriteta osobe koja je nosi. Skinuti nekom odjeću protiv njegove volje, ili je čak samo oštetiti (kao što je David odrezao dio Šaulova plašta) značilo je oštetiti integritet te osobe, gotovo kao da smo je tjelesno napali ili ozlijedili.
U Isusovom slučaju rimski vojnici to čine pred očima velikog broja ljudi. Javno smaknuće spektakl je iz arsenala iz kojeg nam dolaze i gladijatorske borbe. Poigravanje sa smrću ljudskog bića u teatru ima svoju koreografiju, redoslijed događanja, činove, prizore i uključenost publike. Da mi je znati koji je to „režiser“ smislio. Možda onaj rogati, tko bi ga znao. Rimljani su i to doveli do nekog perverznog apsurda; u gladijatorskoj areni podizanjem ili spuštanjem palca publika odlučuje o tome hoće li poraženi ostati živ ili otići u vječna lovišta. Pilat je u sličnoj maniri prepustio rulji da odluči hoće li živ ostati Isus ili Baraba. A sada vojnici naočigled svjetine skidanjem odjeće osuđenika daju jasnu poruku: ti više nisi čovjek, ti si samo nekakav slučajno živi stvor s kojim ćemo se mi sada ovdje poigrati, znaš, kao mačka s mišem.
Budući da nema televizije niti današnjih medija, zainteresirani za predstavu u kojoj će gledati ljudska bića u agoniji umiranja moraju osobno doći u kazalište. I tu su, nađe ih se dosta koje to zanima. Bogu hvala, danas nemamo javnih smaknuća, ali zato imamo paparazze koji će nam javnu smrt približiti tako da ih se ni Rimljani, niti onaj „genijalni“ zli režiser ne bi postidjeli. Samo da se prisjetimo „poniranja“ fotoaparata u prizor mrtvog tijela princeze Diane u pariškom tunelu, ili zumiranje razmrskane glave i prosutog mozga mafijaša Vjeke Sliška na zagrebačkom Cvjetnom trgu…prosvijetljeno 21. stoljeće zgraža nad zločinima starine, ali bit će mu mjereno mjerom kojom samo mjeri.
On, kojeg su skoro do gola skinuli, promatra oko sebe ljude čije duše su pred njegovim očima do kraja ogoljele. Parafrazirajući završne riječi nadbiskupa iz slavnog filma „Misija“ mogli bismo reći: On je gol, a mi odjeveni, ali zapravo je on odjeven, a mi goli. Kako tada, tako i danas, sve do dana Posljednjeg suda kad će cijelo čovječanstvo stajati pred njim i polagati račun za svoj život. Imamo samo veliku sreću što Isus nije Pilat niti Kaifa, i što je čista suprotnost onom „režiseru“ koji bi se s nama u takvoj situaciji sigurno poigrao na najgori mogući način za nas.

Deveta postaja: Isus pada treći put pod križem

Ponovo Isusa izdaje snaga. Pada na zemlju, povukavši križ za sobom. Šimun Cirenac uspijeva donekle zadržati križ da ne padne svom težinom na Isusa, ali ovaj ipak mora podnijeti udarac lijevog kraja poprečne grede. Na trenutak ostade Isus na zemlji, dok se Šimun sav usplahirio pokušavajući odmaknuti križ s Isusova tijela. Uznemirili se i stražari. Centurion koji im zapovijeda krajičkom oka vreba sumnjive pokrete u svjetini; nikakvo zastajkivanje ovdje ne dolazi u obzir. Što ako iz gomile iskoče zeloti i napadnu ih? U uskoj uličici nemaju nikakve šanse. Koplja kojima uspješno odguruju civile kao što će njihovi kasniji nasljednici činiti kundacima pušaka, dugačka su i nepraktična za ubadanje protivnika na tako malom prostoru. Dok isuču mačeve i podignu štitove, mogli bi već imati bodeže u rebrima. Na sreću, strah je njihov pouzdan saveznik. Nazarećanin nije na dobru glasu među zelotima. Nije htio ni čuti o nekakvom oružanom ustanku protiv Rima. Čak je po zlu poznat da je posjećivao pogane i nevjernike i jeo s njima, a to je za tadašnje pravovjerne teška hereza. Jednom drugom rimskom centurionu je i slugu izliječio; doduše, centurion je Židovima sagradio sinagogu i uživa ugled časnika naklonog domaćem stanovništvu, ali pusti ga, Rimljanin je Rimljanin, a Židov Židov. Dobro zna centurion da Židovi misle kako su Rimljani gori od Babilonaca, ali „doći će dan kad ćemo te Rimljane istjerati, a tada nikakvi smutljivci niti kolaboracionisti poput ovog tu Isusa neće smjeti više niti pisnuti.“ Zato valja svjetinu uvijek držati na oku i ne vjerovati nijednom Nerimljaninu.
Poznaju Židovi Rimljane, a i ovi njih. Ne, nitko neće pokušati oružjem osloboditi i oteti Isusa. Nije to to. Uostalom, prate ga samo žene, samo one ga pokušavaju ohrabriti. Ima tu mlađih muškaraca, ali iskusni vojnik vidi im samo strah u očima. Ipak, neobjašnjiva je nervoza u zraku. Samo da već jednom završimo s tim. Sutra je blagdan pashe, mnogo ljudi je u gradu, i najmanje nam treba nekakav metež s ovim iznenadnim razapinjanjem.
Strah je najneželjeniji čovjekov pratitelj. Osobito strah od drugog čovjeka. Boje se Rimljani židovskih ustanika, boje se Židovi rimskih legija i njihovih nadaleko poznatih opsadnih naprava kojima su uspješno rušili i uništavali veće i bolje utvrđene gradove od Jeruzalema. Neki s obiju strana boje se i ovog ovdje bijednika koji će uskoro biti razapet. Ne uklapa se. Ne predstavlja neku fizičku opasnost, a ipak je na neki način neugodan jer na nekakav teško shvatljiv način izvrće cijeli svjetski poredak naglavce. Tko bi očekivao takvu frku oko tog jednog čovjeka. Što je najčudnije, on ne nariče, ne zapomaže, ne pokazuje znakove očajavanja, iako se sigurno boji tjelesne patnje koja mu slijedi.
Isus s naporom ustaje i ponovo se prima križa. Nakratko mu se pogled susreće s centurionovim. Što ćeš, Isuse, zapovijed je zapovijed, posao je posao, nemoj ovo što ti moram napraviti shvatiti osobno. Nitko me nije pitao za mišljenje. Moram od nečeg živjeti, a moje zvanje me ne pita.
S druge strane susreta šuti izdanak vječnosti koji za razliku od centuriona nije ograničen onim „danas“. Kad bi centurion znao da će za nekih tristotinjak godina jedan nasljednik sadašnjeg cezara Tiberija dopustiti slobodno štovanje i nasljedovanje ovoga kojeg će on uskoro razapeti, ne bi se čudom načuditi mogao. Kako se svijet brzo mijenja! Što je slabo i neznatno, postaje preko noći jako, a imperiji se urušavaju tada kad to najmanje očekuju. Kad bismo to svi mogli na vrijeme predvidjeti, gdje bi ljudskom rodu bio kraj.