Imigrantska kriza (4): Duh grofa Coudenhovea obilazi Europom

Dani prolaze, imigrantska kriza se sve više produbljuje, a Europska Unija djeluje jednako bezidejno i konfuzno kao i kad je kriza započela. Na pozadini sukoba mišljenja o imigraciji sve je vidljiviji karakterističan sukob središta i periferije, toliko tipičan za svaku nadnacionalnu državnu tvorevinu. Sukob unitarizma i federalizma poznat nam je još iz Jugoslavije, i unatoč pobornicima federalizacije Europe nije moguće ne sjetiti se Zorana Vukmana i njegove tvrdnje kako federalizacija može proizvesti učinak, tj. pojačati razlike među sastavnicama sve do ruba raspada zajedničkoga saveza. Imigrantska kriza kao ništa do sada postavila je u pitanje upravo koheziju EU koja ne djeluje usklađeno. A budući da EU nema pravu zajedničku političku vlast, državama članicama preostaje da se s krizom nose same kako znaju i mogu.

Imigranti nadiru preko granica, pa čak i preko mađarskoga plota unatoč pojačanim mjerama sigurnosti i strožim zakonima. Jednostavno se ne obaziru na prepreke niti na policiju, dobro znajući da se prema makedonskome presedanu nitko protiv njih neće usuditi primijeniti silu. Neki imigranti ginu u kamionima bez dovoda zraka, drugi se utapljaju u Sredozemnome moru, treći nastoje izbjeći obvezu prijavljivanja kako bi se, bez da budu prepoznati, dokopali njemačkoga eldorada. Četvrti logoruju pod vedrim nebom po parkovima, željezničkim kolodvorima, peti se pokušavaju snaći u prihvatnim centrima (ili što prije iz njih pobjeći), a svako malo uz taj put tuge i nade dođe na svijet neki nov život, jer su neki na put poveli i trudne žene. Prema izjavama nekih od njih čini se kao da su uvjereni da ih na Zapadu svi čekaju raširenih ruku, s ključevima stana (ili još bolje kuće), parkiranim automobilom, i poslom odn. fakultetom prema njihovome izboru, čak i ako nisu u domovini išli niti u osnovnu školu. Uz toliko jada nevjerojatna je količina njihovoga optimizma. Čak i ako je neutemeljen, ipak zadivljuje.

Za to vrijeme europski čelnici pokušavaju pronaći kompleksno rješenje. Nakon stanovitog kolebanja čini se da jačaju tendencije europske „središnjice“ (uz nezanemarivu potporu Ujedinjenih naroda) prema kojima bi neposlušnu „periferiju“ trebalo natjerati da prihvate nešto slično već odbačenim obvezujućim kvotama. Austrija je čak zatražila da zemljama koje odbijaju prihvatiti obveznu dodjelu imigrantima Europska Unija uskrati sredstva iz svojih fondova. Ucjena? Ma dajte…kako bismo mogli posumnjati u dobre nakane središnjice? Mađari doduše i dalje grade i dovršavaju svoj pogranični zid (to je više plot nego zid), Bugari šalju vojsku na granice (i također postavljaju žičanu ogradu), zemlje Višegradske četvorke i dalje čvrsto odbijaju obvezujuće kvote, ali neki drugi političari već su počeli primjetno mijenjati mišljenje, pokazujući da je sve promjenljivo kada im po svemu sudeći na vrata pokucaju „pravi ljudi“, vjerojatno s „pravim porukama“.  Jedan od njih je naš premijer, koji se u početku krize doista ponašao racionalno i suzdržano, najavivši kako će Hrvatska pomoći jednokratno jer nema mnogo smještajnih kapaciteta. Međutim, već je nedavno izjavio da o europskoj strategiji trebaju odlučiti velike i moćne države „središnjice“, da bi neki dan u 24 sata otvoreno izjavio da imigrantima treba u Hrvatskoj dati šansu, omogućiti im zapošljavanje kako bi stvarali i porez plaćali, i ne očekivati od njih da se vrate natrag u domovinu. I to uz naših 260 tisuća nezaposlenih, nakon što je mladim obrazovanim Hrvatima glede njihove budućnosti zbog premalog broja radnih mjesta, neuvijeno dao savjet da „idu van“. Nismo doznali misli li premijer na onih 550 imigranata koje se Hrvatska obvezala prihvatiti (a čemu se toplo nadam), ili pak nudi dobrodošlicu i posao svakom imigrantu koji to poželi? Bilo bi dobro da to pojasni. Ako kani zaposliti svakog imigranta koji dođe, volio bih znati na koja radna mjesta misli i čije investicije će ta radna mjesta stvoriti. Bogate zemlje Arapskog zaljeva? Koliko znam, tamošnji investitori dosad su kupili samo nekoliko naših hotela, a od tih zemalja konkretnije je u Hrvatsku investirao samo Katar plativši gradnju riječkog Islamskog centra. Kakve investicije i konkretnu pomoć možemo očekivati od zemalja koje same odbijaju primiti ijednog imigranta i izbjeglicu? Hoće li možda povećana potreba za gradnjom džamija pokrenuti naše zamrlo građevinarstvo i otvoriti radna mjesta? Možda nam pomogne europska „središnjica“, koja imigrantima pretrpanoj Makedoniji nije dala niti filira, a jednako tako opterećenoj Srbiji namjerava pomoći s nekih milijun eura, što je kap u moru? I još Njemačka, koja ih neobjašnjivih razloga kani prihvatiti sve imigrante koji joj pristignu, vrši pritisak na „periferiju“ da novčanu pomoć i džeparac za imigrante poveća na visinu njemačke socijalne pomoći koja je često veća nego mirovine, pa i plaće na „periferiji“, da ne spominjemo naknade za primjerice hrvatske nezaposlene. To je doista korak očajnika, a očajnik se za slamku hvata. Naime, kako primorati imigrante protiv njihove volje da ostanu, hm, u Rumunjskoj, kad oni odreda žele u Njemačku? Što se reći mediji i silne udruge za zaštitu ljudskih prava? Ajme, a hrvatski proračun se tek konsolidirao, otkud novci za povećanje naknada za imigrante? U narodu se za takav pristup kaže da netko pije vino, a propovijeda vodu. Nije stoga čudno da se srbijanski ministar Dačić nije mogao suzdržati da ne odbrusi Franku Walteru Steinmeieru kako ne može EU tražiti od Srbije da osmisli koncepciju prihvata imigranata kada ni sama nije u stanju ništa takvo učiniti.

Hrvatska priča o imigrantima zabrujala je zadnjih dana nakon što smo svi uočili njihove muke s prolaskom kroz Srbiju. Mađarski zid mogao bi ih iz Srbije skrenuti u europski eldorado preko Hrvatske. Doznali smo da Hrvatska može humanitarno zbrinuti oko 10 tisuća imigranata, što je za svaku pohvalu; smatram da imigrantima doista treba humanitarno pomoći naprosto zato što su naši bližnji i ljudi u potrebi. U tom smislu začuli su se i neki kršćanski glasovi, čudeći se kako u svjetlu potrebe za pomoći imigrantima uopće netko smije postavljati pitanja o mogućim opasnostima od masovne imigracije, jer je Isus rekao tako i tako…Ali upravo je stvar u tome da masovna imigracija nadaleko premašuje pitanje puke kršćanske ljubavi prema prvom bližnjem kojeg se zatekne u nevolji. Imigranti ne dolaze k nama da se privremeno sklone od rata, nego-kako sami kažu-da se u Europi trajno nastane i pronađu novu budućnost za svoje obitelji. U tome smislu oni nisu izbjeglice, nego doseljenici, kolonisti. Ne razmišljati o sigurnosnim, kulturnim, društvenim pa i povijesnim posljedicama znači biti neoprostivo naivan i kratkovidno pristati na korjenitu promjenu europskoga društva povijesnih razmjera.  Prošvercavanje mogućih ISIL-ovih terorista tek je kratkoročno najopasnija posljedica. Dugoročna, i fatalnija, bit će nastanak snažnih muslimanskih manjina, koje će svojom brojnošću i uz dokazanu europsku popustljivost prema snažnima i bučnima uskoro izboriti kulturnu i pravnu autonomiju (način odijevanja i ponašanja uz primjenu šerijatskog prava). U konačnici, zašto ne bi izborili i političku autonomiju, čemu su preteče neke velegradske europske četvrti sa šerijatskim „no-go“ zonama u koje se državni policajci ne usude zaviriti ni usred bijeloga dana? Kada dobiju državljanstvo i glasačko pravo, tko će im braniti da se politički organiziraju i presudno utječu na političku ravnotežu u zemlji domaćinu jednak kao što su u svoje vrijeme Germani utjecali na stanje u Zapadnom Rimskom Carstvu postavljajući i smjenjujući careve? Kada imigranti dovedu u Europu svoje brojne obitelji koje su ostale kod kuće, to će dodatno će pojačati taj proces, a bilo kakav pokušaj primjene sile matične države protiv pojave nelojalnosti nove manjine može završiti građanskim ratom, što si nijedan demokratski političar ne može dozvoliti niti u noćnoj mori. U takvim uvjetima neizbježna je barem djelomična islamizacija javnoga života i svekolike europske kulture, koja neće moći zadržati nikakve pojavne oblike koji su u otvorenom i izravnom neskladu s načinom života manjine. Draga Europo, pozdravi se s velikom tradicijom likovne i glazbene umjetnosti. One će morati u katakombe ili će u boljem slučaju preživljavati na marginama društva. Kao što je primijetio poljsko-britanski sociolog židovskoga podrijetla  Zygmunt Bauman, jedna od posljedica globalizacije je da se useljenici poput turskih gastarbajtera u Njemačkoj odbijaju asimilirati. Spremni su raditi i plaćati poreze, ali žele ostati to što jesu. Zašto bi tomu bilo drukčije s novim imigrantima? A kad se jednom kao nove manjine trajno etabliraju u Europi i počnu suodlučivati o njoj, hoće li se takva Europa moći suprotstaviti primj. tzv. Islamskoj državi ukoliko se s njome bude morala oružano sukobiti? Ili će možda zaoštriti svoju politiku protiv Izraela da bi se više svidjela svojim muslimanskim manjinama i njihovim zemljama odakle su došle?

Mogli bismo još naširoko o pitanju imigranata i imigracije, ali možda nekom drugom prigodom. Do tada treba dobro promisliti kako im pomoći, a da ne ukopamo budućnost svoju niti naše djece. Hrvatski mainstream mediji uglavnom simpatiziraju otvaranje vrata imigrantima, i jedino Ivana Petrović s TV Nova postavlja dobra pitanja i naziva stvari pravim imenom. Međutim, sve se češće spominju geostrateške igre koje tjeraju imigrante u Europu. Pa je tako dr. Boris Havel u Obzoru (Večernji list od 29. kolovoza) pružio izvrsnu analizu neslavne uloge Erdoganove Turske u tom pitanju.  Imamo dakle posla s procesom kakav se događa u tzv. prekretnicama povijesti. I to neće završiti sutra, nego će trajati još godinama.

Ovih dana prvi put smo čuli i određenija mišljenja predstavnika naše Crkve o tome što se to događa s imigrantima i kako bi se katolici trebali postaviti prema njima. Prvi se pred TV kamerama pojavio dubrovački biskup Uzinić, koji je nekako na tragu pape Franje i njegove susretljivosti prema imigrantima sugerirao da tim nevoljnicima svakako treba pomoći, iako on konkretno nije načistu kako to učiniti, ali da ih se ne treba bojati. Otac biskup dotakao je i geostrateški generator masovnih imigracijskih procesa, i rekao dosta toga odmjereno i trijezno. Pa ipak mi je za uho zapela njegova izjava kako je masovnu imigraciju treba shvatiti i razumjeti i iz perspektive europskih zemalja koje su prema njoj otvorene jer se bore s niskim natalitetom. I to me zasvrbjelo. Rado bih postavio pitanje-iako vjerujem da misli drukčije-smatra li da će velik natalitet imigrantskih obitelji konačno skinuti Crkvi s leđa brigu da državi svako malo savjetuje povećanje davanja za natalitet „domorodaca“ i za brojne obitelji, kojih u Hrvatskoj nemamo previše? Čuo sam već i neke propovjedi u smislu da nas masovna imigracija ne ugrožava, jer Europa ionako više nije kršćanska, pa se pitanje nekakve obrane kršćanstva uopće ne treba postavljati. Ne znam jesu li propovjednici do kraja domislili posljedice tih riječi. Možda se ne trebamo bojati imigranata, barem ne sada, ali nisam siguran trebamo li se veseliti čak i djelomičnoj islamizaciji Europe. Pogrešna je računica da će nam nove muslimanske manjine biti dobrodošao saveznik protiv sekularizma, i da će kršćanstvo u djelomično islamiziranoj Europi cvasti bolje nego do sada. Treba pitati nekadašnje kršćanske zemlje u Maloj Aziji, Egiptu i Sjevernoj Africi tko se u tom „suživotu“ pokazao uspješniji. A nimalo nisam siguran da će buduće muslimanske manjine biti lojalnije Općoj deklaraciji o ljudskim pravima negoli Kuranu. Za njih je vrlo jasno što je u takvoj dvojbi ljudsko, a što Allahovo djelo. I tu je zapravo najmanji problem u muslimanima, a mnogo veći u sekulariziranoj Europi, koja protiv snažne i za mnoge uvjerljive religijske ideje kakva postoji u islamu može postaviti samo puki materijalizam, hedonizam, slobodu za u se, na se i poda se. Prevladat će ona skupina koju njezina ideja vodilja bolje i više motivira na podnošenje žrtvi, i koja više želi prevlast.  

Pa kad smo već kod predstavnika Crkve, za kraj svakako valja spomenuti još jednog, ali s kudikamo drukčijom porukom od biskupa Uzinića. Na web stranici Vatikanskog radija pojavio se tekst češkoga isusovca Milana Glasera koji se pozabavio vidljivom i nevidljivom stranom imigrantske krize koja, naravno, nije nastala spontano. Tako on navodi kako je populacijski odjel UN-a (UNPD) već 2000. godine najavio, da će Europa do 2025. godine trebati 159 milijuna imigranata. Sam konkretan broj i način priopćenja sugerira da se radi o konkretnim planovima, a ne pobožnim željama tehnokrata i arhitekata svjetske moći s East Rivera. Ideju o masovnom useljenju novih Europljanapropagira i glavni tajnik UN-a Ban Ki Moon, govoreći kako je Europi potrebna svježa krv da bi zadržava svoj gospodarski dinamizam. I sve to unatoč velikoj nezaposlenosti mladih Europljana. Zanimljivo je da je današnju masovnu imigraciju na svoj način već odavno prognozirao austrijski grof Richard Nicholas Coudenhove-Calergi (1894-1972), već je 1923. godine govorio o nastanku „buduće rase mješanaca“ koja će poslužiti za to da se europske države ujedine pod jedinstvenom vlašću. Grofovo ime se obično ne spominje u školskim udžbenicima niti u medijima, iako je upravo on tijekom dvadesetih godina prošloga stoljeća formulirao ideju o Europskoj zajednici za ugljen i čelik. Njezinim osnutkom godine 1950. zapravo je započeo proces europskog ujedinjenja. Vrli grof je također predložio da himnom ujedinjene Europe postane Beethovenova Oda radosti. Eto, grofa su zasjenili legendarni „očevi utemeljitelji“ De Gasperi, Schuman i Adenauer, čijih katoličku pozadinu vole često istaći i neki naši suvjernici smatrajući da je Europska Unija čisti plod nekakve kršćanske koncepcije. Ipak postoji poveznica. Konrad Adenauer je još kao gradonačelnik Koelna sudjelovao 1926. godine u Beču prvoga kongresa Paneuropskog pokreta koji djeluje i danas, a koji je tada okupio dvije tisuće delegata iz 24 zemlje.  Pogodite tko je osnovao Paneuropski pokret čijim je članom između ostaloga bio i Sigmund Freud? Naš vrli grof Coudenhove-Kalergi.  Svake dvije godine netko od vodećih europskih političara dobiva nagradu Coudenhove-Kalergija za pridonos europskoj integraciji. I to unatoč tomu što je grof u svojoj knjizi Praktischer Idealismus (1925.) predvidio odstranjenje izvorne kulture europskih naroda i nastanak nove „negroidne euroazijske rase“ predvođene elitom koju je na njemačkome nazvao führernation. Ironijom sudbine, nagradu nazvanu njegovim imenom dobila je i njemačka savezna kancelarka Angela Merkel, koju mnogi imigranti rado zovu svojom "majkom."

Vrli grof je možda zloguk i lažni prorok, ali perspektiva masovne imigracije Afrikanaca i Azijata u Europu stvarno bi mogla u budućnosti dovesti do kojekakvih pokušaja društvenog inženjeringa, pa čak i nastanka neke idealizirane europske nacije, kao što je se i kod nas u bivšoj državi pokušalo stvoriti jugoslavensku naciju. Kao, ako je u SAD mogla nastati američka nacija, zašto u ujedinjenoj Europi ne bi mogla nastati europska? Postoji ipak bitna razlika: američka nacija formirala se u vrijeme kada u SAD uopće nije bilo muslimana, a europska nacija nije formirana čak ni danas kada na starom kontinentu živi popriličan broj sljedbenika islama. Ona bi se mogla formirati samo ako i u budućim muslimanskim manjinama potpuno prevlada sekularističko načelo prema kojemu je religija isključivo privatna stvar, a u javnim stvarima odlučuje prije svega pitanje punog ili praznog trbuha. Pa ipak nisam nimalo siguran da je to ideja koja se može uskladiti s islamom, kao što se s islamom ni u kakvom obliku ne može uskladiti europsko načelo slobode izbora vjere odn. promjene vjeroispovjesti. Naprotiv. A to bi moglo raspršiti mnoge veličanstvene konstrukcije od paučine.

Imigrantska kriza (3): Rušenje makedonskog "limesa" kao nov dalekosežan presedan

Dramatične scene pokušaja ilegalnih imigranata da uđu iz Grčke u Makedoniju na putu prema bogatim državama Zapadne Europe potresle su mnoge promatrače, ali i izazvale mnoštvo pitanja na koja još nismo dobili odgovore. Malo tko je primijetio kako je uzmak makedonske specijalne policije pred stampedom imigranata koji su srušili makedonski "limes" kao nekadašnji Germani onaj rimski, donio prvo odmjeravanje žive sile jedne europske države koja se našla na putu azijskim i afričkim nesretnicima prema bogatim državama Zapadne Europe. Odmjeravanje je završilo čistim porazom europske države, koja izvanredno stanje na svojoj granici sigurno nije proglasila zbog neke obijesti. Prije će biti da je to bila mjera očaja izazvana apsolutnim nedostatkom vizije što da se čini s tolikim ljudima, a kao drugo svijest o očiglednom izostanku pomoći Majke Europe. Makedonska vlada tražila je pomoć u željezničkim vagonima, kako bi povećanjem prijevoznih kapaciteta uspjela prebaciti imigrante prema Srbiji. Rezultat? Nema vagona, nema pomoći, nema čak ni obećanja! I tako su Makedonci pokušali napraviti barem nešto, ne bi li došli do daha da barem donekle srede stanje s masom imigranata koji su već bili na njihovom području. No kada niti specijalna policija ne može uliti strah u kosti imigrantima, tko ih više uopće može zaustaviti? To ćemo vidjeti kada njihov živi val grune u mađarski zid koji se podiže na granici sa Srbijom. Kada ga probiju, hoće li se mađarski vojnici usuditi pucati im iznad glava, ili će se povući kao njihove makedonske kolege? Usudio bih se kladiti na to da će se povući. "Bitka" na makedonsko-grčkoj granici završila je porazom najvažnijeg činitelja zastrašivanja kojeg europske države imaju-naoružane vojne odn. policijske sile. To je dalekosežan poraz, ne samo makedonski.

Reakcija Majke Europe toliko je groteskna da čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao. Vijeće Europe, umjesto da barem izrazi načelnu ljudsku solidarnost s imigrantima, ali još više s Makedoncima prepuštenima samima sebi, rascmizdrilo se prozivajući Makedonce zbog primjene sile prema neželjenim gostima. Makedonci su očito pravilno shvatili pouku povlačeći policiju s granice i puštajući imigrante da idu kamo i kako žele. Nek se Majka Europa pobrine za njih, kada ih de facto poziva da joj dođu i nasele se kod nje. Da sam imigrant, i sam bih to tako shvatio. Ne znam kako to shvaćaju europski političari, ali njihove dosadašnje reakcije svjedoče o potpunoj zbunjenosti, nepostojanju ikakve vizije i koncepcije rješenja imigrantske krize, prebacivanja vrućeg kestenja na druge i papagajskog ponavljanja fraza o ljudskim pravima. Istodobno Velika Britanija blokira pet tisuća imigranata u Calaisu ne dajući im ući na svoje područje; razumljiva mjera, jer u Britaniji ne postoje osobne iskaznice, pa nije uopće moguće naknadno kontrolirati imigrante koji se tamo probiju. Tko uđe u Britaniju, dobiva igru u potpunosti. Orbanova Mađarska i nešto udaljenija Bugarska prve su shvatile da se moraju uzdati u se i u svoje kljuse, te su počele graditi zaštitne zidove uz granicu ne bi li imigrantsku bujicu barem malo dobile pod kontrolu. Ni tu nije nedostajalo eurokratske kritike na njihov račun i komentara kako "zid nije rješenje."  A što je rješenje? To nitko ne zna, zato što se svi bave tek posljedicama krize, a ne uzrocima, kako je to dobro kod nas primijetio Josip Leko. I zato će imigrantska kriza trajati godinama, jer bi se njezino rješenje trebalo pronaći u njihovim matičnim državama koje je netko, gle čuda, razvalio. A rješavanje takvih problema daleko premašuje mogućnosti i snage Europske Unije. Stoga nam preostaje nositi se s posljedicama kako znamo. Šuška se da svi imigranti baš i nisu političke izbjeglice ili izbjeglice pred ratom, nego jednostavno ljudi koji dolaze trbuhom za kruhom. Njemačka je zaprimila rekordni broj zahtjeva za azil Albanaca, Kosovara, Srbijanaca i stanovnika drugih balkanskih država, ali tamo se kako svi znamo nigdje ne ratuje. Dakako, i njemačka socijala izdašnija je od kosovarskoga siromaštva, a rješavanje zahtjeva za azil može se otegnuti. Pa ako te i vrate natrag, prijaviš se opet za neko vrijeme. Čini se da Nijemci opet gube rat protiv balkanskog lukavstva kao u nekadašnjim jugoslavenskim partizanskim serijama i filmovima. I ne mogu se dosjetiti ničeg pametnijeg nego neprestano pozivati druge europske države da prime dio njihovih imigranata. Bez sumnje Velika Britanija jedva čeka da im udovolji, a malo koristi će biti od Danske, koja je pak najavila prepolovljivanje socijalnih davanja za imigrante kao sredstvo odvraćanja istih od dolaska. Od Hrvatske će u tom smislu sigurno biti još manje koristi zbog naših relativno siromašnijih prilika koje imigrante nikada nisu privlačile k nama. Međutim, ako se ostvare srbijanske najave da će na Hrvatsku preusmjeriti imigrante koji ne mogu preskočiti mađarski zid, tad bi mogla biti drukčija priča, iako će Hrvatska vjerojatno za njih trajno ostati tek tranzitnom zemljom. Tijekom ne tako davnog Domovinskog rata i rata u Bosni i Hercegovini imali smo u jednom trenutku oko pola milijuna prognanika i izbjeglica, od kojih velik dio bosanskih Muslimana, s kojima nije bilo osobitih problema. Tek ih je malo ostalo kod nas, dok se velika većina nakon rata vratila kući ili iselila na Zapad. Iskustva s privremenim useljenicima dakle imamo, ali tada smo imali i veća sredstva nego danas. A i solidarnost, koja će dolaskom tisuća imigranata biti na velikoj kušnji, jer Puljani već kukaju kako napušteni vojni objekti u njihovome gradu nisu nimalo pogodni za smještaj imigranata. Ne mogu zamisliti situaciju sličnu makedonskoj, da primjerice imigranti blokiraju sve pogranične prijelaze prema Srbiji ili autocestu. To bi već bio problem velikih razmjera. Prolaskom kroz Hrvatsku mogli bi natjerati Mađare da svoj zid postave i na hrvatskoj granici, a tada su na redu Slovenci i njihova domišljatost. Nijemci već najavljuju moguću privremenu suspenziju schengenskog režima. Gdje su bili kad su vidjeli da je Schengen praktično već pukao u Grčkoj i Italiji? Obje zemlje primaju od Europske Unije prilične novce za zaštitu južne europske granice u schengenskom režimu. Gdje su rezultati?

I dok i dalje sve zuji u europskoj košnici, doznajem da i u Češkoj razmišljaju poslati vojsku na granicu s Austrijom, jer im odande dolazi najveći broj imigranata. Posvuda se razmišlja o tome kako humanitarno zbrinuti imigrante, što je naravno za pohvalu jer je to jedino što se objektivno za njih može učiniti. I treba pomoći, naravno da sam za to i da to podržavam. Međutim, ne čujem da su bogate arapske zemlje ponudile ikakvu pomoć za njih siromašnoj Makedoniji, Srbiji ili Bugarskoj, iako su većina imigranata muslimani. Ili će pomoći tako da financiraju gradnju novih džamija za njih? Saudijska Arabija nije pustila nijednog na svoje područje, ali je zato sagradila zaštitni zid uzduž cijele granice s Irakom. Vidi, vidi, nitko je niti ne pokušava prozvati da "zid nije rješenje".

P.S. Još se računalo nije ohladilo nakon upisa posta, a kad ono vijest da Ivan Zvonimir Čičak jedva čeka dolazak imigranata nazivajući ih prijateljima, i da bi ih htio naseliti na jadranske otoke. Sjajna ideja. Još samo treba pitati tamošnje turističke djelatnike i vlasnike kuća za odmor u koje objekte ih smjestiti. Vjerujem da će odaziv biti gigantski, osobito ako proradi "pulski sindrom". Možda i na otocima ima napuštenih vojarni koje nisu u derutnome stanju poput onih pulskih? Ako Čičkova ideja zaživi, mogli bismo uskoro dobiti novu, arapsku nacionalnu manjinu zastupljenu odgovarajućom političkom strankom u saboru. Svakakve se mogućnosti otvaraju. Je li ijedna od njih za Hrvatsku dobra, to tek treba domisliti, ukoliko imamo ikoga tko je to u stanju.

Kršćanstvo i poganstvo oči u oči u Nestorovom ljetopisu Rusije

Zanimljivu pripovijest o vjerskom i civilizacijskom sukobu kršćanstva i poganstva pronađoh u Nestorovom[1] ljetopisu Rusije. Ljetopis govori o davnim vremenima kad su kršćanstvo u Rusiji prihvatili knezovi i viši slojevi, ali je dobar dio naroda još uvijek bio odan staroj poganskoj slavenskoj religiji. Kad bi izbile bune protiv vlastodržaca, nerijetko bi na njihovo čelo stali poganski vračevi. Bilo je to vrijeme kad su vjerske prepirke često rješavali mačevi i bojne sjekire, a ne akademske rasprave. Za nas danas grubo i surovo, ali ipak ima što reći našem duhovnom stanju.

Nestorov tekst kojeg ovdje objavljujem potječe iz prijevoda Nenada Kosovića[2]. Prepisao sam ga s ćirilice i obradio kako sam najbolje znao. Moje napomene su u kurzivi, a umjesto riječi „demon“ radije sam koristio izvorni izraz „bjes“, kojim je i staroslavenska religija nazivala zloćudna i demonska duhovna bića, a kasniji ruski crkveni pisci demone i poganske bogove.



Klaudij Lebedjev: Krštenje Kijevljana

Ljeto 6579 (1071).

Pljačkaše Polovci oko Rostova i Nejatina. Ove iste godine Vseslav istjera Svjatopolka iz Polocka. Ove iste godine Jaropolk pobijedi Vseslava kraj Golotičeska.

Doček solsticija u slavenskom poganstvu

U isto ovo vrijeme dođe poganski vrač zaveden bjesom (demonom);  došavši u Kijev, govoraše ovo ljudima: da će za pet godina Dnjepar poteći unatrag i da će se zemlje premještati na druga mjesta, da će Grčka zemlja stajati na mjestu Ruske a Ruska na mjestu Grčke, a i da će se i druge zemlje premještati. Njega pak neznalice slušahu, a vjernici se smijahu govoreći mu: „Bjes se s tobom poigrava na tvoju propast.“ A i dogodilo mu se da je jedne noći nestao bez ikakvog traga. Jer bjesovi, podstrekujući ljude, na zlo ih navode, a zatim se rugaju, u propast ih smrtnu bacivši, podučivši ih da govore; kao što ćemo sada ispričati o tome đavolskome nauku i djelovanju.

Bijaše jednom u vrijeme gladi u Rostovskoj oblasti da se pojaviše dvojica vračeva iz Jaroslava govoreći: „Mi znamo tko drži zalihe žita.“ I pođoše uz Volgu, i kamo god bi došli, prozivali bi najuglednije žene govoreći: „Ova sakriva žito, ova med, ova ribu, a ova krzno.“ I zavedeni ljudi dovodiše im sestre, majke i žene. A vračevi, izvodeći prividna čudesa, razrezivali bi ženama leđa i vadili odande žito ili ribe. Tako ubiše mnogo žena i oteše njihova imanja za sebe. I dođoše u bjelojezerski kraj, a pratilo ih je oko trista ljudi. A u to vrijeme dogodi se Janju, sinu Višatinu, da dođe od kneza Svjatoslava prikupljati danak. Bjelojezerci su mu ispripovijedili kako su ta dvojica čarobnjaka pobila već mnogo žena uz rijekeVolgu i Šeksnu, i da dođoše i u njihov kraj. A Janj, raspitavši se čiji su oni podanici, i doznavši da pripadaju njegovome knezu, posla ljude onima koji su pratili vračeve poručivši im: „Predajte mi ovamo obojicu vračeva jer su oni podanici moji i mojega kneza.“ A oni ga ne poslušaše. I pođe Janj tada sam, bez oružja, iako mu njegovi sluge govorahu: „Ne idi tamo bez oružja, osramotit će te.“ On zapovjedi slugama da ponesu oružje, i pođe ih dvanaestorica s njime prema šumi. Pratitelji vračeva stadoše u bojni poredak nasuprot njemu. Pred Janja, koji s bojnom sjekirom krenu na njih, istupiše trojica protivnika, i prišavši mu govorahu: „Vidiš da ideš u smrt, ne idi dalje.“  Jan zapovjedi svojim slugama da ih ubiju, i krenu prema ostalima. A oni se baciše na njega, i jedan zamahne sjekirom, ali ga promaši. A Janj, okrenuvši sjekiru, udari ga ušicom i zapovjedi svojim slugama da ih sasijeku. Protivnici pobjegoše u šumu, i tu ubiše Janjova popa (svećenika).

Tajni sastanak kršćana u poganskome
Kijevu (slika Vasilija Perova)

Janj pak, ušavši u grad k Bjelojezercima, reče im: “Ako ne uhvatite te vračeve, neću otići od vas niti za godinu dana.“ I tako Bjelojezerci odoše, uhvatiše ih i privedoše k Janju. On im reče: „Zbog čega pogubiste toliko ljudi?“ A oni rekoše kao „oni drže zalihe, i ako ih istrijebimo, bit će izobilje; ako hoćeš, mi ćemo pred tobom iz takvih ljudi izvaditi žito ili ribu ili nešto drugo.“ Janj pak reče: „Doista je to laž; stvorio je Bog čovjeka od zemlje, sastavljen je on od kostiju i krvnih žila, nema u njemu ništa drugo. Nitko ništa ne zna, samo jedini Bog zna.“ A oni rekoše: „Mi znamo kako je čovjek stvoren.“ On ih upita: „Kako?“ A oni rekoše: „Bog, umivši se u kupaonici,  obrisao se krpom i bacio je s nebesa na zemlju. I posvađa se sotona s Bogom, tko će od njih dvojice stvoriti čovjeka. I đavao stvori čovjeka, a Bog dušu u njega stavi. Eto zašto, ako čovjek umre, u zemlju ide tijelo, a duša Bogu.“ Reče im Janj: „Doista vas je zaveo bjes; u kojega Boga vjerujete?“ A oni rekoše: „U Antikrista!“ On im pak reče: „Gdje je on?“ A oni rekoše: „Sjedi u bezdanu.“ Reče im Janj: „Kakav je to Bog koji sjedi u bezdanu; to je bjes, a Bog je na nebesima; sjedi On na prijestolju, slavljen od anđela koji mu dolaze sa strahom i ne mogu da u Njega pogledaju. A jedan od njih svrgnut bi-njega vi zovete Antikrist; zbog oholosti svoje svrgnut bi sa nebesa i u bezdanu je, kao što vi govorite; čeka kada će Bog sići s nebesa. Toga će Antikrista Bog svezati uzama i zatvoriti ga, uhvativši ga sa slugama njegovim i s onima koji u njega vjeruju. A vama je ovdje suđeno da od mene muku primite, a nakon smrti isto.“ A oni rekoše: „Nama bogovi kažu da nam ništa ne možeš učiniti!“ A on im reče: „Lažu vam bogovi.“ A oni rekoše: „Nama je suđeno da stanemo pred knezom Svjatoslavom, a ti nam ne možeš ništa učiniti.“ I zapovjedi Janj da ih tuku i da im počupaju brade. Dok su ih tukli i čupali im brade, reče Janj: „Što vam sada bogovi kažu?“ A oni rekoše: „Da ćemo stajati pred Svjatoslavom.“ I zapovijedi Janj da im u usta stave svakom klin i da ih privežu uz brodski jarbol, i pusti ih pred sobom u lađi i pođe sam za njima. Zaustaviše se na ušću rijeke Šeksne, i reče im Janj: „Što vam sada bogovi kažu?“ A oni rekoše: „Bogovi nam kažu da nas nećeš ostaviti na životu.“ I reče im Janj: „To su vam rekli istinu.“ A oni rekoše: „Ali, ako nas pustiš, doživjet ćeš mnogo dobra; ako li nas pogubiš, imat ćeš mnogo tuge i zla.“ A on im reče: „Ako vas pustim, doživjet ću zlo od Boga; ako li vas pogubim, to će mi biti nagrada.“ I reče Janj vozarima: „Jesu li ovi ubili koga od vaše rodbine?“ A oni rekoše: „Meni majku, ovome sestru, onome kćer.“ A on im reče: „Osvetite svoje.“ A oni, pograbivši vračeve, ubiše ih i objesiše na hrast: tako su primili pravednu kaznu. Janj ode kući, a drugu noć dođe medvjed te se popne, izgrize ih i pojede. I tako poginuše oni potaknuti od bjesa, prorokujući drugima, a svoje smrti ne znajući.  Da su znali što ih čeka, ne bi došli na mjesto gdje im je bilo suđeno da ih uhvate; a kada bijahu uhvaćeni, zašto govorahu: „Nije nam suđeno umrijeti“ pred onim koji je naumio da ih ubije? U tome je i stvar s bjesovskim zavođenjem: jer bjesovi, ne znajući misli čovjekove, ubacuju misao u čovjeka, ne znajući tajne. Bog jedini poznaje naume ljudske, a bjesovi ne znaju ništa, jer oni su nemoćni i po izgledu ružni.

Evo da i ovo kažemo o izgledu njihovome i njihovim đavolskim poslovima. U ova vremena, ovih istih godina, dogodilo je jednom Novgorođaninu da dođe u grad Čude vraču, moleći ga da mu vrača. A on, po običaju svojemu, započe dozivati bjesove u kuću svoju. A Novgorođanin sjeđaše na pragu te kuće, dok vračar ležaše obamro, a bjes njime bacaše. Vračar pak, ustavši, reče Novgorođaninu: „Bogovi ne smiju doći: imaš nešto na sebi čega se boje.“ A on se sjeti da nosi križ, i izašavši, ostavi križ izvan kuće. A vračar opet poče dozivati bjesove. Bjesovi pak, bacivši ga (u trans), doznaše zbog čega je ovaj Novgorođanin došao. A Novgorođanin ga nakon toga stade ispitivati: „Zašto se boje toga što mi na sebi nosimo križ?“ A vračar reče: „To je znak nebeskog Boga, a njega se naši bogovi boje.“ A Novgorođanin reče: „Kakvi su vaši bogovi, gdje prebivaju?“ A vračar odgovori: „U bezdanima. Likom su crni, krilati, imaju repove; ulaze i do nebesa da vide vaše bogove. Jer vaši su bogovi na nebesima. Ako umre tko od vaših ljudi, toga uznose na nebo; ako li pak tko od naših umre, toga nose našim bogovima u bezdan.“ Tako i jest: griješnici su u Hadu[3], borave tamo čekajući muke vječne, a pravednici u nebeskim staništima smješteni su s anđelima. Takva je ta bjesovska sila, nezin lik i slabost. Zavode ljude tako što im pričaju o viđenjima, koja im se nesavršenima u vjeri javljaju, jednima u snu, drugima u mašti, i tako vračaju naučeni od bjesova. A od svega više bjesovska vračanja bivaju posredstvom žena; jer od davnina đavao ženu zavede, a ona muškarca; zato i u naše dane žene vračaju mnogo činima, i otrovom, i drugim demonskim spletkama. Ali i krivovjerne muškarce zavode bjesovi, kao što je bilo i u prvim vremenima. U vrijeme apostola bio je Šimun mag (vrač), koji vračanjem činjaše da psi govore ljudskim glasom, i sam se preobražavao čas u starca, čas u mladića, čas u nekog drugog, a sve u mašti. Tako činjahu Ananij i Mamvrij[4]: vračanjem činjahu čuda boreći se protiv Mojsija, ali uskoro ne mogoše ništa protiv Mojsija; tako i Kinop tvoraše đavolska posla – kao da po vodi ide, i druga đavolska posla činjaše, bjesom zaveden, na propast sebi i drugima.

Takav čarobnjak pojavio se u Novgorodu u vrijeme kneza Gleba; govoraše pak ljudima pretvarajući se da je Bog; i mnoge zavede, umalo ne čitav grad, govoreći kao „predvidjet ću sve“, i huleći vjeru kršćansku, govoraše kao „prijeći ću po Volhovu pred svima.“ I nasta buna u gradu, i svi mu povjerovaše, i htjedoše pogubiti episkopa (biskupa). A episkop, uzevši križ i odjenuvši rize, ustade i reče: „Tko hoće primiti vjeru vračevu, neka ide za njim, a tko vjeruje u Boga, neka pristupi križu.“ I razdijeliše se na dvoje: knez Gleb i njegova družina pođoše i stadoše uz episkopa, a sav narod pođe za vračem. I nastade među njima velika pobuna. A Gleb, sakrivši bojnu sjekiru ispod odjeće, priđe vraču i upita ga: „Znaš li što će se sutra dogoditi, i danas do navečer?“ A on reče: „Sve znam.“ I reče Gleb: „Znaš li što će danas biti s tobom?“ A vrač odvrati: „Učinit ću velika čudesa!“ I udari ga Gleb sjekirom i raskoli po sredini, a ovaj pade mrtav, a narod se raziđe. Vrač pak pogibe tijelom, a dušu preda bjesovima.“

Izvor: Повеств временных лет, izišlo u zborniku Памятники литературы древней Руси. Начало русскои литературы XI - начало XIII века. Художественнаялитература,

Москва, 1978. Preveo Nenad Kosović, Benkovac, 1980.
http://www.scribd.com/doc/264858870/nestorov-ljetopis-pdf#scribd, 25.7.2015.

Na hrvatski preveo i priredio Lucijan Antun dodavši bilješke i prepisavši u latinicu.

---

[1]Nestor Ljetopisac (1056.-1114.) je bio srednjovjekovni kijevski monah koji je napisao neke od najstarijih staroruskih spisa. Najpoznatije mu je djelo Nestorov ljetopis koji opisuje početke razvoja Kijevske Rus'i. Osim toga napisao je Život svetog Teodozija i Čitanja o kneževima Borisu i Glebu. Iz njegovog je života poznato samo da je 1073. postao monahom u Kijevo-pečerskoj lavri, te da je, zajedno s drugom dvojicom monaha, uspješno ispunio zadatak pronalaska relikvija svetog Teodozija. Pretpostavlja se da je podržavao kneza Svjatopulka II. i njegovo snažnije oslanjanje na skandinavskevladare, te da se protivio bizantskom utjecaju na Kijev. Jezik je njegovih spisa staroslavenski s mnogo rusizama. Etnološkidetalji o raznim skupinama Slavena od osobitog su značenja. Ipak, u njegovo su djelo ušle i mnoge legende, a stil mu je ponekad toliko pjesnički da se misli kako je koristio narodne epove. Isti stil pisanja zadržao se kod ukrajinskog plemstva nakon propasti Kijevske Rus'i u 13. stoljeću. https://hr.wikipedia.org/wiki/Nestor_Ljetopisac

[2] Izvor: Повеств временных лет, izišlo u zborniku Памятники литературы древней Руси. Начало русскои литературы XI - начало XIII века. Художественнаялитература,

Москва, 1978. Preveo Nenad Kosović, Benkovac, 1980.

http://www.scribd.com/doc/264858870/nestorov-ljetopis-pdf#scribd

[3]podzemlju

[4]Janes i Mambres; v. 2 Tim 3:8. Tako su se navodno zvali faraonovi vračevi koji su se neko vrijeme suprotstavljali Mojsiju i Aronu čineći mimonaravna znamenja

Imigrantska kriza (2): u prihvatilištima nismo baš svi anđeli

Nedavno sam ovdje[1]pisao o problemu ilegalne imigracije u zemlje Europske Unije. Čini se da me predosjećaj nije prevario: Hrvatska će ih dragovoljno primiti znatno više nego li je prvobitno najavljivala. Umjesto 170  bit će ih 550. Nitko ne spominje hoće li za njima naknadno doći i njihove obitelji. Ukoliko se to zbude, umjesto 550 imigranata imat ćemo ih nekoliko tisuća. I to tek samo ove godine, jer nadležni europski dužnosnik je dao do znanja, da se za sljedeću godinu još „nismo dogovorili“. Dakle, tek je krenulo.

Ponavljam da sam za to da se ljudima svakako pomogne, ali ne bez kriterija i na lijepe oči. O potrebi provjere i selekcije govori iskustvo češkog zastupnika u Europskom parlamentu Tomáša Zdechovskog, koji je s nekoliko kolega otišao u kontrolu u imigrantski centar u sicilijanskom gradiću Pozzallo. Ostao je najblaže rečeno razoračan, a utiske je objavio na svojemu blogu.[2] 

Centar u Pozzallu financira Europska Unija. Zdechovský je očekivao da će tamo sresti prave ratne izbjeglice, ali doživio je nešto posve drugo. Toga dana u centar su pristigli imigranti s nigerijskog broda presretnutog djelatnicima agencije Frontex  u sklopu operacije Triton. Sam centar ograđen je poprilično visokim plotom, a talijanski policajci čuvaju ga dan i noć. Migranti borave u velikoj klimatiziranoj hali u kojoj je unatoč tomu tek nešto hladnije nego vani na 37 stupnjeva. Svaki migrant dobiva svoj evidencijski broj, hranu, krevet i osobne stvari. Tu su sami muškarci, nema nijedne žene ni djeteta, i dugo ih nije niti bilo….

Zdechovský je razgovarao s migrantima i ostao zaprepašten mnogim stvarima koje je čuo.  Većina Nigerijaca govori dobro engleski, jer je to u njihovoj zemlji službeni jezik. Međutim, nakon nekog vremena počinju „brkati pojmove“. Svi zajedno tvrde da što prije žele napustiti Italiju i otići u Njemačku ili Britaniju, i raspituju se kod predstavnika Europskog parlamenta kad će ih već jednom Talijani pustiti da tamo odu. Također kažu da nisu čuli za nikakve krijumčare ljudi; bili su samo nekakvi tipovi koji su ih ukrcali na brod, odvezli na more i prepustili na milost i nemilost Sredozemnom moru. Kako su plovili morem kad nitko od njih ne zna upravljati brodom? Nitko od njih na to ne zna logično odgovoriti.

Zdechovský je također zabilježio kako većina nazočnih migranata tvrdi da su njihova žena i dijete u Njemačkoj. Na upit u kojem gradu žive ne uspijevaju odgovoriti niti se sjetiti imena vlastite žene i djeteta.

Većina „izbjeglica“ izvrsno poznaje svoja prava. Poučavaju europarlamentarca o svemu što Talijani s njima nepropisno i loše rade i pitaju ga kad će konačno dobiti nekakav novac. Žale se na dobivenu pomoć i prigovaraju da je hrana nejestiva. Zdechovský je nato kušao hranu u centru i smatra da je jako dobra. Predstavnici Europskog parlamenta su zbunjeni time što vide i čuju i prvi put sumnjaju da u cijeloj priči nešto opako ne štima.

Imigranti tvrde da su u Libiju stigli iz Nigerije automobilom. Navodno prijevoz nisu platili niti eura, a organizacija prijevoza uopće nije bila komplicirana. U Libiji su navodno morali raditi pola godine kao robovi i za nagradu su ih tamo ukrcali na brod koji ih je trebao prevesti do Europe. Na upit Zdechovskog što su konkretno radili u Libiji ne znaju odgovoriti, uglavnom tvrde da su sudjelovali u građevinskim radovima.

Zdechovský je primijetio različite napise na zidovima centra koje imigranti često pišu vlastitom krvlju. Najčešće se radi o protestima protiv ovoga ili onoga. Kad je upitao imigrante što žele raditi u Europi, uglavnom nije dobio suvisli odgovor. Svi samo žele ovdje ostati i pitaju delegaciju hoće li im u tome pomoći. Svi uglas tvrde da su kršćani i da su u Nigeriji progonjeni, te zato moraju ostati živjeti u Europi. Očigledno je da izgovaraju napamet naučene fraze. Neki od njih prosvjeduju zbog toga što im nije omogućen pristup internetu i facebooku.

Zdechovský na kraju tvrdi da ovakav negativan doživljaj ne treba primjenjivati na sve ljude koji prijeđu granice Europske Unije. Međutim, kod ove skupine je siguran da se radi isključivo o ekonomskim imigrantima koje najvjerojatnije očekuje put natrag u domovinu. Njima i njihovim kolegama potrebno je jasno reći da će Europska Unija prihvaćati samo prave izbjeglice. U slučaju ekonomskih imigranata Europa ima pravo birati koga će a koga neće pustiti na svoje područje. A europske države to trebaju vrlo dosljedno provoditi.

Mislim da ovome nije potreban komentar. Pametnomu dosta.

---

[1]https://draft.blogger.com/blogger.g?blogID=8488432656867365339#editor/target=post;postID=6420544554593929937;onPublishedMenu=posts;onClosedMenu=posts;postNum=14;src=postname

[2] http://Zdechovský.blog.idnes.cz/c/470402/udajni-uprchlici-nebo-pouze-ekonomicti-imigranti.html, 25.7.2015.

O pravoj i lažnoj poniznosti

Odličan tekst o poniznosti pronašao sam na Bitno.net. Osobito je dobar dio o pravoj i lažnoj poniznosti. Primjenjiv na sve lijene i nepoduzetne (dijelom i na mene osobno), koji misle da je to sve zbog poniznosti.

Zašto nikada nećete biti dobar vođa dok se ne naučite poniznosti

Svatko tko želi upravljati sobom i svojim životom, pozvan je na vodstvo. “Biti vođa” manje znači upravljati državom, izdići se na sam vrh neke profesije ili zapovijedati vojskom u bitki, nego se prvenstveno radi o karakteru. A karakter se ne izgrađuje pomoću etičkih norma, nego stjecanjem naravnih i nadnaravnih vrlina. Stoga u seriji članaka preuzetih iz knjige Istinsko vodstvo posvećujemo pažnju ključnim elementima vodstva i ljudskim vrlinama koje su najvažnije u izgradnji cjelovite osobe. “Vođa vuče, a ne gura, poučava, a ne zapovijeda, potiče, a ne grdi. Liderstvo se, dakle, ne očituje toliko u iskazivanju vlastite moći koliko u davanju ovlasti drugima.”
Tko hoće među vama biti najveći, neka vam bude poslužitelj. (Evanđelje po Mateju 20,26)
Velikodušna vizija vođe usmjerena je služenju drugima: članovima obitelji, klijentima i kolegama, njegovoj domovini i cjelokupnome čovječanstvu. Ova plemenita težnja za služenjem jedan je od plodova prekrasne vrline koju zovemo poniznost.
S obzirom na to da se poniznost često pogrješno shvaća, pokušajmo načas razjasniti što ona zapravo znači.
“Poniznost se”, kaže njemački filozof Josef Pieper, “ne tiče primarno odnosa čovjeka prema čovjeku: riječ je o stavu čovjeka koji se nalazi pred licem Božjim.”1  Doista, poniznost je religijska vrlina. Poniznost potiče čovjeka na priznanje da je stvorenje Božje. Pomisao na to da je Bog sve, a da on nije ništa ne uznemiruje ga. Naprotiv, spoznaja da ga je Bog želio i pozvao u život za njega je oplemenjujuća.
Stari su Grci dizali do neba vrlinu velikodušnosti, ali nisu bili sposobni shvatiti istinsko značenje poniznosti jer nisu poznavali pojam creatio ex nihilo – stvaranje ni iz čega. Misterij creatio ex nihilo dar je judeo-kršćanske tradicije, iako do njega možemo doći naravnom sposobnošću našega uma.
Poniznost je stoga stav koji se tiče čovjekova odnosa prema Bogu; to je navika življenja u istini – istini o čovjekovu metafizičkome stanju i o njegovim vrlinama i manama.
Poniznost je, osim toga, stav koji se tiče čovjekova odnosa prema drugome čovjeku. Zahvaljujući poniznosti, vođa spontano poštuje ono što je Božje u svakome stvorenju. Ovo duboko poštivanje potiče težnju za služenjem. Vođa služi Bogu koji je prisutan u drugima. Čineći to dosljedno, on razvija naviku služenja.
Oholost, za razliku od poniznosti, ne dovodi do istine, nego do laži; ona nije služenje nego sebičnost. Ako ne shvaćam bitne istine o sebi i drugima, počinjem gubiti dodir sa stvarnošću. Oholost preobražava moje unutarnje biće i pretvara ga u nepostojeću stvarnost; ona me čini slijepim za ljepotu služenja.
Ljudima pogođenim ovom vrstom životne sljepoće potrebno je nešto što su Grci nazivali metanoia – istinsko obraćenje srca. Metanoia, koja doslovce znači “s one strane uma”, omogućuje čovjeku da prijeđe granice uobičajenih shvaćanja i osjećaja i osposobljuje ga za potpunu promjenu perspektive, za preoblikovanje životnih ciljeva – za promjenu života kao takva. Suvremena psihologija ovaj proces naziva “promjenom paradigme” ili “probojem”. Ovi pojmovi, međutim, ne odražavaju u dovoljnoj mjeri veličinu preobrazbe potrebne da bi se nadvladalo egzistencijalno otuđenje stvoreno ohološću.

Poniznost i velikodušnost

Velikodušnost (težnja duha prema velikim stvarima) i poniznost (poniženje pred Bogom i pred onim što je Božje u drugima) idu ruku pod ruku i nije ih moguće odvojiti. Isusu Kristu, dok je bio na zemlji, nije bilo potrebno težiti za velikim stvarima po uobičajenim ljudskim mjerilima, a postigao je ništa manje nego čovjekovo pobožanstvenje i njegovu vječnu sreću. Slično tome, njemu nije bilo potrebno ponižavati se pred Bogom i pred onim što je Božje u drugima, iako se upravo to pokazalo dijelom ostvarenja njegove veličanstvene vizije za čovječanstvo: uzeo je lik sluge, umro na križu i dao svoje tijelo čovječanstvu za duhovnu hranu.
Nažalost, poniznost je poprimila pogrdno značenje. Ljudi najčešće ponizna čovjeka smatraju neambicioznim i neplemenitim, nevrijednim bilo kakve časti.
Mnogi kršćani svojim ponašanjem promiču lažno poimanje poniznosti. Neki su previše skloni krotku pokoravanju “sudbini” ili prosudbama zlih; takvi ne razumiju da istinsko poštivanje onoga što je Božje u drugima nije isto što i bijedno ponižavanje sama sebe pred autoritetom. Nekima nedostaje hrabrosti koja se očituje u težnji za savršenstvom u osobnome i profesionalnom životu; takvi se ne obaziru na Kristov nalog da budu “savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski”.
Neki idu tako daleko da kažu kako je bolje “ponizno” griješiti nego “oholo” težiti savršenstvu, kao da grješno ponašanje nema ničega zajedničkog s ohološću i kao da osobno usavršavanje nema ničega zajedničkog s poniznošću.
Lažna je poniznost utočište uskogrudnih. To nije vrlina. To je škopljenje sama sebe, što je u posvemašnjoj protivnosti s čovjekovim dostojanstvom. Takvu je poniznost imao na umu Nietzsche kada je kršćanski moral žigosao kao moral koji pristaje robovima.
Ljudi koji su lažno ponizni brzo izlaze na kraj s Bogom, s društvom i, što nije najmanje važno, sa samima sobom. Oni ne žive u skladu sa svojim obvezama i izbjegavaju svaku odgovornost: “Ta lažna poniznost jest udobnost”, piše Escrivá. “Tako se lažnom poniznosti odričeš prava… koja su dužnost.”
Ponizan čovjek vidi sebe onakvim kakav je u stvarnosti. On priznaje svoje slabosti i nedostatke, ali spoznaje i svoju snagu i svoje sposobnosti. “Preziranje Božjih darova ne smijemo pripisati poniznosti nego nezahvalnosti”, piše Toma Akvinski.
Riječ poniznost dolazi od humus, tvari neobično važne za plodnost tla. Poniznost je doista plodnost, ne jalovost.
“Poniznost i plemenitost”, kaže Pieper, “ne samo što se uzajamno ne isključuju – riječ je, zapravo, o susjednim, srodnim pojmovima… ‘Poniznost’ koja je preslabašna i oskudna da bi podnosila unutarnju napetost suživota s plemenitošću nije istinska poniznost.”

Zahvaljujući ovoj napetosti između poniznosti i velikodušnosti vođa se kloni zamke da sebe uzima suviše ozbiljno. Svjestan je jaza između veličine svoje vizije (velikodušnost) i svoje nesposobnosti da tu viziju ostvari (poniznost) i sposoban je nasmijati se na svoj račun, jednostavno i u dobru raspoloženju. Uskogrudan čovjek također se može nasmijati na svoj račun, ali isključivo ironično, oholica nikada. Poniznost započinje kao sjeme zasađeno duboko u srcu. Ona se razvija vježbanjem volje i uspijeva kada vođa provede u praksi tri nadasve važna načela vezana uz upravljanje ljudima u organizaciji: načelo uključenja, načelo kolegijalnosti i načelo kontinuiteta.

Nastavak članka na Bitno.net - http://www.bitno.net/lifestyle/zasto-nikada-necete-biti-dobar-voda-dok-se-ne-naucite-poniznosti/

Sjeme (poučna priča)

Neki uspješan poslovni čovjek ušao je u duboku starost i shvatio kako je došlo vrijeme da ga netko zamijeni. Umjesto da sam odabere svojega nasljednika među svojim pomoćnicima ili članovima obitelji, odlučio je učiniti nešto neobično. Pozvao je sve potencijalne kandidate,  financijske direktore, šefove odjela i pogona, blagajnike, osobne savjetnike i održao im ovaj govor:
- "Dragi prijatelji, došlo je vrijeme da ja završim moje poslovanje i odem u zasluženu mirovinu.Također, sada je najbolje odrediti novog generalnog direktora koji će voditi naše poduzeće u budućnosti...Odlučio sam da če to biti jedan od vas."
Mladi perspektivni šefovi bili su zbunjeni...
- "Dat ću svakome  od vas po jedno sjeme. To je vrlo osobito sjeme. Želim da ga posadite, zalijevate i da se ponovno okupimo sljedeće godine kako bismo vidjeli što ste s njim postigli. Tada ću odlučiti tko će biti moj nasljednik."
-----
Na tome je sastanku bio i Jim, i kao svi prisutni dobio je sjeme. Kada je stigao kući, priopćio je svojoj ženi direktorovo razmišljanje i oni odlučiše zajedno njegovati sjeme iz kojega će niknuti biljka. Pronašli su lijepu staklenku, stavili gnojivo, uzeli termometar, pročitali nekoliko knjiga o njegovanju biljaka i živjeli u ritmu novosti iz staklenke. Svakoga su dana zalijevali zemlju i nestrpljivo iščekivali da nešto iznikne. Nakon tri tjedna neki od  Jimovih kolega već su počeli u uredu pričati kako im biljka raste. I Jim je sa suprugom svakodnevno gledao u staklenku, ali se ništa nije zbivalo. Prošlo je četiri, pet tjedana i još uvijek ništa.
Sada se svi već naveliko raspravljali o biljkama. Na zajedničkim ručkovima razmjenjivali su praktične  ideje o brzom rastu i Jim je shvatio kako jedino kod njega nema ničega i da je jedino on neuspješan.
Ni šest mjeseci nakon toga ništa nije niklo u Jimovoj staklenki. Počeo je vjerovati da je u nečemu pogriješio. Možda previše vode ili loše gnojivo ili, pak, nešto drugo što nije mogao objasniti. Znao je da je učinio najbolje što je mogao i bilo mu je žao što nema nikakvih rezultata.
Godina se uskoro primakla kraju i mladi šefovi su se sa svojim biljkama ponovno okupili oko generalnoga direktora. Jim je rekao ženi da neće nositi praznu staklenku, ali ga je ona, ipak, uspjela na to nagovoriti, rekavši mu neka pošteno kaže što se dogodilo. Osjećao je mučninu i podmuklu bol u trbuhu. Ovo će, slutio je, biti za njega najneugodniji trenutak u životu. Ipak, znao je da je ona u pravu i bio je čvrsto uvjeren kako ništa nije pogrešno učinio.
Unio je svoju praznu staklenku u sobu za sastanke. Ugledao je na stolu različite, brižno njegovane, biljke. Sve su bile prelijepe, upravo neodoljivo privlačne u svojoj bujnosti. Stavio je, uz podsmijeh svojih prijatelja, svoju praznu staklenku na pod. Bio je u pravu. Pred njim su bili tužni trenutci.
Kada je generalni direktor stigao, pogledom je preletio preko svih biljaka i pozdravio kandidate. Jim je  pokušao biti što dalje od njega kako ne bi susreo njegov pogled.
"Kako ste ih samo lijepo odnjegovali!" – počeo je generalni direktor, "Vidim da mi neće biti jednostavno pronaći nasljednika..." I, u tom je času spazio praznu staklenku. Zatražio je od potpredsjednika da ju donese i dovede vlasnika naprijed. Jim je protrnuo. "Sada će puknuti sramota... Možda će me izbaciti iz firme." - pomislio je.
Kada je istupio, generalni direktor ga je upitao što se to dogodilo s njegovom sjemenkom? I Jim mu je sve, iskreno i pošteno, ispričao.
Generalni direktor zatraži od svih da sjednu - osim Jima. Pogledao ih je i rekao:
"Jime, jako sam ponosan na tebe... Poštovani, Jim je novi generalni direktor firme!"
Svima je to izgledalo gotovo, nestvarno, posebice Jimu. "Pa... kako je to moguće? Moja staklenka je prazna....", - mucao je zbunjeno.
Stari generalni direktor pojasni:
"Prije godinu dana svakome od vas dao sam sjemenku iz koje ne može ništa niknuti. Dao sam vam mrtvo sjeme, sterilno. Svatko od vas, kada je vidio da ništa ne raste, odlučio je zamijeniti ga zdravim sjemenom. Svatko od vas - osim Jima. Svi ste mi donijeli biljke i cvijeće od svojega zamjenskog sjemena, a ne od mojega. Jedino je Jim ponosno prihvatio neuspjeh i imao dovoljno hrabrosti i poštenja da mi donese praznu staklenku. Vi ste svi tražili uspjeh - po svaku cijenu, a Jimu  je njegovo poštenje bilo važnije od uspjeha.  Zbog toga je on danas generalni direktor." I nastavi:
"Ako sijete poštenje, požet ćete povjerenje.
Ako sijete dobrotu, požet ćete prijateljstvo.
Ako sijete poniznost, požet ćete pravu veličinu.
Ako sijete jednostavnost, požet ćete trajnu radost.
Ako sijete otvorenost, požet ćete poštovanje.
Ako sijete odanost, požet ćete uspjeh.
Ako sijete oproštaj, požet ćete pomirenje.
Ako sijete iskrenost i ljubav, požet ćete vječnu radost i sreću.
Zato, pazite što sijete, jer to će nam odrediti što ćemo kasnije žeti."

 

Blaga napomena za kraj: sve ove dobre savjete valja promatrati iz perspektive vječnosti. Ne dobijemo na zemlji uvijek plodove onoga što posijemo.