Kako se nositi sa sotoninim trikovima: pravilno odlučivanje.

Prije nekog vremena pitali su me na poslu bih li htio biti član upravnog odbora. Prvi put sam odbio, osjećajući neraspoloženje prema nečem takvom, ali su me nakon odbijanja počele kopkati kojekakve misli. Kao prvo, nisam baš u to vrijeme financijski dobro stajao, pa bi mi naknada koja se dobije za sudjelovanje u odboru dobro došla. Kao drugo, već sam jednom davno bio u istom takvom odboru, i išlo mi je to dosta dobro. Kao treće, pretpostavljam da je u našoj firmi sve u redu i da će moj glavni posao biti šutjeti na sjednicama i dizati ruku potvrđujući prijedloge ravnatelja.

I tako, kad su me istog dana pitali to isto, pristao sam. Izabraše me u odbor, a tamo me na prvom sastanku izabraše za predsjednika zbog iskustva. U početku je išlo dobro, ali sam brzo uvidio da sam se „uvalio“ do grla. Organizacija je imala kojekakvih „kostura u ormaru“, međuljudski odnosi bili su začudo dosta loši, i neprestano je trebalo balansirati između zahtjeva pojedinih članova odbora i ravnatelja kojeg su podržavali zaposlenici. Uskoro sam se osjećao kao pile upregnuto u kompoziciju željezničkih vagona. Počele su sekiracije, besane noći, gubitak vremena na ovaj ili onaj razgovor, te neprestano razmišljanje o tome kako se treba postaviti prema ovome ili onome. Namjeravao sam dati ostavku, ali se pokazalo iz više razloga da to nije najbolja ideja jer bi ostavka dovela do kojekakvih neželjenih posljedica u organizaciji. I tako, da parafraziram jednog pisca, shvatih da sam postao žrtva vlastite zablude i da sam se „samouhitio“. U međuvremenu smo ipak uspjeli pokrenuti neke pozitivne stvari, tako da sam i dalje „unutra“.

Dosta sam razmišljao zašto mi se dogodilo da dospijem u situaciju da preuzmem obvezu za koju očigledno nisam bio spreman, i shvatio sam da sam onoga dana zapravo poslušao sotonin prijedlog i preuzeo obvezu koju sam trebao izbjeći i s kojom me je zloduh uspješno navukao na tanak led. Torpedirao me je ispod razine vode na nekoliko slabih mjesta kojih nisam bio svjestan. Najprije je naciljao moj površan pristup stvarima. Nisam se uopće raspitao za to kakva je doista situacija u našoj organizaciji i kakvi će se izazovi doista postaviti pred mene kada uđem u odbor. Mislio sam da znam sve što trebam znati o takvoj dužnosti i da će to ići jednostavno. Zatim je naciljao želju za novcem bez velikog truda. Najfatalniji je pak bio pogodak na slaboj točki nepoznavanja samoga sebe, jer sam tek nakon prvih problema u odboru shvatio da sam se očito promijenio, da mnogo teže podnosim stres nego nekada, i da nemam liderske sposobnosti za koje sam mislio da ih imam. Površnost, neutemeljena samouvjerenost, nepromišljenost, pohlepa, nepoznavanje samoga sebe….slabe točke se nižu jedna za drugom, a zloduhu naravno nije problem prepoznati ih i iskoristiti ako dobije prigodu. Naravno, prije donošenja odluke nisam se pomolio niti na Boga pomislio. A to bi možda spriječilo posljedice. Tako sam morao na svojoj koži naučiti što znači uzrečica „Nitko sam sebe toliko ne poznaje da ga ne bi mogao raniti neprijatelj“, kako napisao Michael O'Brien u romanu Posljednja vremena.

Čovjek doista ne poznaje samog sebe koliko bi trebalo. Što sam stariji, to više uviđam koliko su neka stajališta i odgojni utjecaji koje pokupih u mladosti zapravo glupi i promašeni, i koliko još uvijek utječu iz dubine na mene i uvjetuju neke moje postupke. Također sam zaključio da samo obraćenje s ateizma, koje sam doživio u studentskim danima i radi kojeg do danas hodim s Gospodinom, nije događaj koji će vas temeljito resetirati do zadnjeg atoma duše i tijela. Obraćenje je odluka da krenete u Božjem pravcu, ono se doista dogodi u određenom vremenskom trenutku, ali u jednom drugom smislu događa se svaki dan kada primijetite neku neprevladanu ili neočekivanu negativnost u sebi od koje se tada odlučite odvratiti. Božje resetiranje i novo konfiguriranje traje cijeli život, a Bog ga provodi preoblikovanjem vašeg uma i utjecajem na odluke koje donosite i koje vas povratno izgrađuju. Na tom putu događaju se padovi s kojima treba računati, kao ova neprilika u koju sam upao zbog navedenih svojih slabosti koje je sotona uspio iskoristiti. Zato treba biti stalno blizak s Gospodinom u molitvi, zajedništvu, Riječi i sakramentima. A pri donošenju bilo kakve odluke tražiti od Boga nadahnuće i vodstvo prije nego što prikupimo informacije, temeljito procijenimo svoje kompetencije i interese, te preispitamo svoje srce i provjerimo je li naš motiv za odluku ispravan ili pogrešan.

S tim na umu želim vam svima koji ovo čitate sve najbolje u novoj godini, i da se s pomoću Božjom uspješno oduprete svim sotoninim trikovima.

Trgovina zdravljem u Češkoj

„Nesreća ne hoda po gorama, nego po ljudima“ – kaže stara češka poslovica. Nešto slično moglo bi se reći i o neznanju, naivnosti ili pak stanovitoj vrsti duhovnog sljepila koje ne dopušta da čovjek vidi očiglednu razliku između crnog i bijelog. Iako su Česi u većini slučajeva ateisti, pa tako ne vole biti pripadnici ikakve organizirane religije, čini se da su unatoč tomu prijemčivi na kojekakve parareligijske i paraznanstvene ponude (što je u konačnici i naš narodni običaj, iako su u nas ateisti manjina). Kad se uzme u obzir da tamošnja država, kao ni naša, ne pokazuje nikakvu volju suočiti se s time ozbiljno, prepuštajući stvar „tržištu“ i volji „kupaca“, nije čudno da svako malo izbije pokoji skandal u kojem javnost nanovo otkriva Ameriku.

U svibnju 2018. godine u Češkoj je snažno odjeknuo dokumentarni film Češke televizije pod nazivom „Trgovina zdravljem“. Snimanja filma prihvatila se redateljica Šárka Maixnerová, koja već desetak godina prati problematiku alternativne medicine i prikupila je velik broj svjedočanstava raznih ljudi koji su se tim oblikom liječenja opekli. U dokumentarcu su nešto od toga naveli: „Moja sedamnaestogodišnja kćer htjela se riješiti školskoga stresa. Tijekom našeg prvog i jedinog posjeta terapeutica joj je dala zadatak da nacrta na papir stablo, lik žene i lik čovjeka. Iz toga je u gotovo glumačkoj interpretaciji zaključila, da smo našu kćer spolno zlostavljali u djetinjstvu“….„U bolnici su mi rekli da mi se nakon 30 godina dijabetesa pogoršala funkcija bubrega i da mi prijeti presađivanje. Zato sam potražila centar alternativnog liječiteljstva, i na preporuku tamošnje liječnice prestala sam uzimati sve lijekove. Nakon njihove „terapije“ ustanovila sam da su mi bubrezi prestali raditi i da moram prihvatiti redovitu dijalizu“ – piše druga pacijentica.

Od raznih ustanova za alternativnu medicinu Maixnerová je za svoje istraživanje odabrala privatnu ustanovu AKTIP – Konzultantski i terapeutski institut Prag, kojeg vodi psihijatrica Jarmila Klímová. AKTIP se bavi tzv. psihosomatskom skrbi, a svojim pacijentima nudi pretrage i liječenje putem homeopatskih preparata, koji navodno mogu izliječiti razne somatske tegobe, pa i bolesti štitnjače. Međutim, djelatnost instituta proširila se i na dijagnostiku i terapiju kancerogenih bolesti, na što je češka javnost dosta osjetljiva, jer u toj zemlji svake godine od raka oboli oko 80 tisuća ljudi, a svaki treći Čeh će za života oboljeti od raka. Iako danas službena medicina uspijeva izliječiti trećinu kancerogenih bolesti, mnogi ipak radije biraju usluge alternativnih iscjelitelja, čije područje djelovanja je dokumentarac načeo.

Autori filma odlučili su poslati u AKTIP svoju suradnicu Ivanu sa skrivenim kamerama u okviru naočala i kemijskoj olovci. Ivana je zatražila pomoć zbog poteškoća sa štitnjačom. „Liječim se već osam godina od hipofunkcije štitnjače. Nalazi govore da je sve u redu, ali osjećam se i dalje umorna“ – rekla je u razgovoru svojoj terapeutici i psihologici Lenci Krutilovoj. Dijagnoza koju je dobila doslovce je šokantna, a predložena terapija još i više. „Psihološka analiza bila je apsurdna i manipulativna, somatske pretrage su provodili priborom koji nije atestiran“ – prenijela je Ivana, kojoj su pojasnili da je zapravo anđeo, da joj prijeti oboljenje od raka i moždana paraliza. „Kao terapiju mi je psihologica predložila da nađem ljubavnika, ili da se podvrgnem čišćenju organizma nakon kojeg je tumor moguće doslovce izlučiti s izmetom!“ Ivana je za trinaestak posjeta terapeutici i dva vikend tečaja potrošila gotovo trideset tisuća čeških kruna (oko 1.154 EUR). Redateljica dokumentarca zamislila je da Ivana i nakon terapije i izobrazbe ostane u AKTIP-u kao suradnica, ali, kako je rekla, „čudne prakse su bile toliko očigledne, da smo od daljnjeg snimanja radije odustale.“

Rezultat Ivaninih posjeta AKTIP-u bio je spomenuti film  „Trgovina zdravljem“, koji je u Češkoj izazvao burne rasprave i ponovno istakao problem zakonske nereguliranosti alternativne medicine. Mnogi stručnjaci za onkologiju bili su šokirani viđenim prizorima u filmu, osobito savjetima osoblja AKTIP-a prema kojima pacijenti od raka ne smiju primati kemoterapiju. „To je biznis sa strahom od raka“ – komentirale su film onkologinje Petra Tesařová, Radka Koževníkovová i psihijatar Radkin Honzák. Ovaj potonji uočio je da se pristup terapeutkinje zasniva na manipuliranju strahovima pacijenta, što kod ovoga može dovesti do „ozbiljnih psihogenetskih oštećenja“.

Veliko iznenađenje izazvala je i stručna analiza „Kapi dr. Jonáša“, homeopatskog pripravka poznatog u Češkoj kojeg u AKTIP-u preporučuju pacijentima, a koriste ga i mnogi drugi terapeuti širom države. Pokazalo se da se sastoji od 20% alkohola i 80% vode. Iako je dr. Josef Jonáš odbacio kritike na račun svojeg pripravka, a voditeljica AKTIP-a Klímová kritizirala tvrdnje u filmu kao pristrane i izvučene iz konteksta, film je ipak zadao poprilično neugodan udarac ugledu alternativne medicine. Za liječnike službene medicine to je samo tužna potvrda onoga što već odavno znaju. „Dolaze k nama pacijenti koji su već nešto slično iskušali, ali dolaze prekasno i mi ih više ne možemo izliječiti. Da su odmah došli k nama, imali bi mnogo veće šanse za izliječenje“ – tvrdi jedna onkologinja. Prema autorima dokumentarca osobito je opasna pojava to, što posjedovanje akademskih titula zamagljuje razliku između šarlatana i pravih liječnika. „Ne radi se ovdje samo o institutu AKTIP, sličnih ustanova imamo u Češkoj poprilično. One pobuđuju dojam ozbiljnosti kad se zna da u njima rade ovlašteni liječnici. Čini mi se da smo otkrili fenomen“ – rekla je redateljica Maixnerová.

Film „Trgovina zdravljem“ zaprepastio je istaknutog češkog onkologa Pavla Klenera, koji je postupke osoblja AKIP-a nazvao neetičnima. Iako sam ne odbija apriori pomoć alternativne medicine u nekim slučajevima, tvrdi da se u svojoj dugogodišnjoj praksi nikad nije susreo s čudesnim izliječenjem raka, osim u dva slučaja kad se kancerogeni proces zaustavio sam od sebe. Postupcima AKTIP-a ogorčen je i predsjednik Češke liječničke komore Milan Kubek. Ipak je malo vjerojatno da će djelatnici instituta pretrpjeti ikakve kaznene mjere, i to zato, što u Češkoj ne postoji nikakva zakonska regulacija alternativne medicine. Sam Kubek je podnio kaznenu prijavu za nadriliječništvo protiv stanovitog lažnog profesora medicine koji je prodavao kojekakve preparate. Nažalost, policija je odbila prijavu s obrazloženjem da nije došlo do nikakve štetne posljedice po korisnike preparata. Na prijavu nije reagiralo niti Državno odvjetništvo. Alternativni terapeutski centri nisu registrirani kao zdravstvene ustanove, i zato ne podliježu nikakvom propisu koji regulira zdravstvenu djelatnost. Ukoliko bi Češka liječnička komora iz svojih redova isključila liječnike koji se bave alternativnom medicinom, oni će jednostavno registrirati svoju djelatnost kao savjetovalište ili nešto slično – i nitko im ništa neće moći. Zasad.

Iako češka država nema volje da se suoči s potrebom uvođenja reda u djelatnost alternativne medicine i odstranjenja situacije koja omogućuje procvat nadriliječništva i veliku zaradu šarlatanima, ipak u toj zemlji postoji jedna vrsta društvene osude tih zlouporaba kakvu bismo itekako trebali i u Hrvatskoj. Češki klub skeptika Sysifos koji djeluje od 1995, svake godine s velikom dozom poznatog češkog humora dodjeljuje tzv. nagradu „Balvan zablude“ (češ. Bludný balvan) samozvanim iscjeliteljima koji svojim „proizvodima“ ili metodama dovode ljude željne ozdravljenja u zabludu. Institut AKTIP je dobitnik srebrne nagrade Balvan zablude za 2016. godinu zbog cijelog spektra svojih djelatnosti, a njegov „čudesni neinvazivni analizator krvi AMP“ dobio je zlatnu nagradu još 2011. godine. Dao Bog da takve akcije prosvijetle srce i um svima kojima je to potrebno i da ih usmjere u potragu za istinom.

Hrvatska badnja noć (Ivan Tolj)

Hrvatska badnja noć

(Ivan Tolj)

Zašto sam zanijemio u mraku na cesti

kada su me pitali kamo to hitam?

I tko sam zapravo? Jesam li ovaj ili

onaj iz tog redoslijeda Zaharijâ,

Krstiteljâ, Šimunâ…ili u samom

početku već nevjerni onaj učenik…

Jesam li podanik Herodov koji se tješi

i noćas Tvojim naukom: Caru carevo

a Bogu Božje… Jesam li?

Zašto sam zanijemio uz vatru koja mi

otkriva i obrise svega što slijedi:

kalež, rešetke, postaje na usponu

od kolijevke do Brda na kojem se ima

ispuniti ono što ima.

Napokon zašto i noćas oklijevam?

Zašto hitam Tebi da te pozdravim

sporednim putovima našega života?

A tako htjedoh biti jedan od onih

koji otiđoše i pronađoše Mariju,

Josipa i Tebe u jaslama. Tebe.

Na dobro došao Dijete, Gospode,

Bože! Na dobro došao u narod Hrvatâ.

U ovo sumorno doba potkraj stoljeća.

U zemlju posutu crvenim, bijelim i

plavim trnjem iz kojeg će ove iste

ruke koje Ti mašu u slavu Tvoga rođenja

isplesti krunu trnovita tropleta.

I ja Ti domahujem Dijete u ovoj noći

prestrašen od svega što ima doći:

ustrašen od mača što bjelasa dok Te

Majka privija na grudi i bježi u zemlju

tuđinsku.

U zemlju iz koje će Bog, jer mu ništa

nije nemoguće dozvati Sina svoga.

A dotle: „…kuknjava i plač gorak:

Rahela oplakuje sinove svoje i neće

da se utješi jer ih više nema.“

                (Mt 2, 18)

Krist Kralj, 2018.

Danas je blagdan Krista Kralja, dan koji anticipira Onoga koji će doći u pravo vrijeme da sve obnovi i zavlada novim stvorenjem. U svezi s time se u crkvama obično izvodi napjevi Ti, Kriste, Kralj si vjekova, ili Krist Kralj vlada (Christus vincit). 

U slučaju onog prvog zanimljivo je usporediti verziju teksta prije Drugog vatikanskog sabora i onu poslije njega. Jasno da je drugi vatikanski naglasio tzv. pozitivni pristup nekatoličkom svijetu, te je štošta ublažio, ali i ona predkoncilska verzija ima itekako mnogo toga istinitog reći duhovnom stanju svijeta, pa i nama pojedincima. 

Ugodno čitanje želim!

Vukovarska obljetnica kao poziv na obraćenje

Nejednom sam nakon rata bio u Vukovaru, posjetio sam sva mjesta njegova stradanja, od Trpinjske ceste do Ovčare, i naslušao se mnoštva raznih informacija o tijeku i razlozima njegova pada i zauzeća. 18.11.1991. bio sam s postrojbom na bojišnici na drugom kraju Hrvatske, kada su se na televiziji pojavili Zlatni dukati s pjesmom o Vukovaru. Odmah smo slutili da je gotovo...i bilo je, nakon pjesme pojavio se spiker koji je pročitao vijest kako je Vukovar pao. Teško nas je to sve pogodilo, a mene je tada zazeblo pitanje - što će biti ako izgubimo rat? Čeka li nas novi Bleiburg?

Nasreću se moja bojazan nije ostvarila, rat smo vojno dobili, iako je nakon svega ostao osjećaj nekakve nedorečenosti. Pravo je pitanje jesmo li dobili mir, jesmo li ratom ostvarili Hrvatsku koja je majka svim svojim građanima? Bilo bi sljepački reći da jesmo. Nismo. To se vidi po masovnom iseljavanju iz zemlje, koja očito nije sposobna pružiti svojim građanima mogućnost da se prehrane. Takvo što nijedan branitelj nije od rata očekivao. I zato mi je - priznajem - mučno i teško gledati današnju Kolonu sjećanja u Vukovaru koja mi djeluje kao nekakav velik sprovod, novo polaganje Vukovara u grob nakon kojeg nema uskrsnuća niti nade. Kao da su smrt, grobovi, ruševine i ponavljanja priče o prolivenoj krvi i pretrpljenim patnjama konačna vukovarska postaja nakon koje nema dalje. Nešto mi tu kao vjerniku nedostaje. Možda upravo činjenica da sva ta komemoracija i Kolona sjećanja - koju naravno podržavam i smatram da je treba organizirati kao nezaobilazan dio našeg povijesnog pamćenja - zapravo ništa i nikog u Hrvatskoj neće promijeniti. Zahtjev za kažnjavanjem krivaca ostat će opet izrečen, ali onako "u zraku", bez pravog izgleda da se ispuni, osim na Božjem sudu. Ukratko, naše zemaljske strukture, pa i strukture naše države, nemaju snage niti mogućnosti ništa u tom smislu promijeniti. Opet ćemo se sljedeće godine sresti u Vukovaru i vjerojatno ponoviti kako je sve isto kao prošle godine. Dao Bog da ne bude, dakako...

Gledam u svezi s tim fotografiju s vukovarskog spomen groblja. Onaj bijeli niz križeva postavlja svakom promatraču pitanje: "Jesmo li poginuli uzalud, je li moguće da naš život nije uspio?" Dečki moji, sigurno niste poginuli uzalud, ali je nešto ostalo nedovršeno, i zato će se i to vaše pitanje još dugo nanovo postavljati. Istina je da ste poginuli za hrvatsku neovisnost koja se doista ostvarila, ali ste se borili - iako toga možda i niste bili posve svjesni - za jednu kvalitativno bolju zemlju nego što je bila stara Jugoslavija, zemlju koja će svojoj djeci doista biti majka. A to se nažalost nije dogodilo onako kako smo sanjali, i zato je svaki spomen Vukovarske žrtve neugodan, bolan, i odiše čistilištem, a ne rajskim spokojem. Možda zato Kolona sjećanja i sve vukovarske komemoracije ovih dana još uvijek ne mogu izići iz tamnih tonova i sjene nezadovoljstva nedovršenim poslom.

Oružani rat je, Bogu hvala, dobro završio, ali onaj neoružani, duhovni, traje i dalje. U njemu još uvijek padaju brojne žrtve, a možemo samo reći da Hrvatska neće biti bolja dok mi živi i preostali u njoj ne postanemo bolji. Da bismo bili bolji, trebamo tražiti Božju milost i snagu Duha Svetoga koja nas jedino može u biti promijeniti. Tek tada će se duhovni rat početi razvijati bolje, a vukovarske komemoracije će odjednom poprimiti svijetlije boje.

Babilonska kronika 3. Tko želi biti novi August u Europi?

Nov probni balon izletio je iz ureda Angele Merkel i Emmanuela Macrona. Radi se o aktualizaciji ideje o zajedničkoj europskoj vojsci, koja bi branila Europu protiv mogućih neprijatelja s Istoka, ali bi je štitila u slučaju potrebe i od SAD. Reakcija američkog predsjednika bila je prema očekivanju burna, i nije propustio dati do znanja da je ideja  za njega potpuno neprihvatljiva. Angela je naravno dodala da bi jedinstvena europska vojska bila jamac mira na našem kontinentu, i da to zahtijeva samo jednu sitnicu, odricanje država članica od nacionalnog suvereniteta u toj stvari.

Što da se kaže na takvu ideju? Možda ona i ima smisla sa stajališta jačanja obrane Europe u uvjetima porasta geopolitičke globalne nestabilnosti. Europa bi bez sumnje zahvaljujući svojim tehnološkim postignućima mogla takvu vojsku brzo naoružati do zuba sofisticiranim oružjem i stvoriti od nje respektabilnu vojnu silu. Nije samo jasno gdje doći do dovoljnog broja vojnika…možda regrutirati muslimanske imigrante i dati im tako ubrzano državljanstvo, kako je netko nedavno predlagao u Njemačkoj? Ideja svakako dostojna dalekog pretka i svijetlog uzora današnjoj Europskoj Uniji, starom i moćnom Rimskom Carstvu, koje je legionarima nerimskog podrijetla nakon 25 godina službe davalo rimsko građanstvo i pravo vlasništva nad obradivom zemljom. Sad bi to vjerojatno išlo mnogo brže, tko će čekati tolike godine? Ali, imamo mi još sličnosti s Rimskim Carstvom, koje dovode do stanovitih bojazni od pojave nove jedinstvene europske vojske.

Kao prvo, europska vojska mora imati vrhovnog zapovjednika kao i svaka normalna vojska na svijetu. Tko bi to kod nas u Europi mogao biti? Rimsko Carstvo tu nije imalo nikakve dvojbe: vrhovni zapovjednik bio je imperator, vladar države koji je imao svu vlast u svojim rukama, a sam nije odgovarao nikome. Mi Europljani još uvijek nemamo cara, pa niti predsjednika s carskim ovlastima, ali tko zna, možda se u pogodnom trenutku netko takav pojavi, poput Oktavijana Augusta, koji je pobjedom nad Markom Antonijem i Kleopatrom dokončao dugo razdoblje građanskih ratova i uspostavio rimski mir. Kada Angela Merkel kaže da bi europska vojska jamčila mir u Europi, ne možemo se ne sjetiti čemu je služila rimska vojska: osim borbi za širenje granica zdušno se po carskim zapovijedima angažirala u unutarnjim ratovima i nemilosrdnom gušenju svake pobune, ne libeći se pri tome uništavati i velike gradove poput Jeruzalema, a već za Republike je na sličan način slistila Kartagu i Korint. Pa tako i europska vojska može poslužiti za discipliniranje neposlušnih provincija koje možda ne bi htjele primiti imigrante ili na drugi način odbijati „carske“ ukaze.  Da, rimske legije su prolile more krvi, ne samo barbarske nego i rimske, a mir tadašnje Europe osiguravale su izvana i iznutra silom ne dajući nikome niti da pisne protiv cara. Pa si ti misli…

I inače mi Europljani nekako nemamo sreće s dosadašnjim povijesnim projektima preteča zajedničke europske vojske budućnosti. Nakon Rima prva takva se pojavila u carstvu Karla Velikog. Nije bila nimalo nježna niti se umorila od ratovanja na sve četiri strane carstva. Sasi bi nam o tome mogli svašta ispripovijedati. No, ako ništa drugo, uspjela je suzbiti muslimansku invaziju u Zapadnu Europu i stvorila pretpostavke za uspješan protunapad. Pa tako ima povijesne zasluge. O sljedećoj vojnoj sili takve vrste možemo govoriti u slučaju Napoleona. I on je, naravno, bio jako miroljubiv, pa su njegovi „orlovi“ (sličnost s rimskima nije slučajna) razapeli krila od Španjolske do Moskve, rušeći i paleći sve što im se našlo na putu. I konačno, zadnji put se o europskoj vojsci govorilo u slučaju neslavnog Adolfa Hitlera, čiji su soldati također održavali mir u Europi po načelu „tko nije za nas, dobiva metak“.

Ukratko, vojske o kojima govorim bile su dio dugotrajnijih ili kratkotrajnijih imperijalnih koncepcija tada dominantnih centara moći, bile su uvijek u službi nečije agresivne i osvajačke politike, a nimalo se nisu skanjivale sudjelovati u suzbijanju bilo kakve unutarnje oporbe ognjem i mačem, zatirući neposlušne provincije Imperija i istrebljujući nepodobne narode. Osim vojne učinkovitosti malo se toga dobrog može reći o njima. Pa tako nisam oduševljen mogućnošću da o našoj sigurnosti opet odlučuje neki strani centar moći kojem bismo predali naš vojni potencijal kao što su lideri SR Hrvatske u najkritičnijem trenutku predali naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane tzv. JNA neposredno prije izbijanja agresije na Hrvatsku. Dobro znamo kakve su bile posljedice.  Ne sviđa mi se ideja o rimskom miru čak i kad od sebe samo nagovještaj dade.

Imigrantska kriza 9. Evo ih opet!

Prije tri godine zloguko, iako s nadom u pozitivan ishod, najavljivao sam na ovom blogu nepovoljne mogućnosti za Hrvatsku koje bi mogle nastupiti krene li migrantski val preko naše duge i rastegnute granice prema Bosni. U međuvremenu su pogođene zemlje pod vodstvom tadašnjeg austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza uspjele začepiti sve rupe i zatvoriti tzv. balkansku rutu. Neko vrijeme bio je mir, ali ne zadugo. Poput poplave koja probija nasip na najslabijem mjestu prelio se migrantski val u Bosnu i Hercegovinu i nahrupio upravo na granicu s Hrvatskom, prema slabo naseljenim područjima Like i Korduna, brdsko-planinskom području koje je gotovo nemoguće učinkovito nadzirati postojećim snagama hrvatske policije unatoč dronovima, ophodnjama, uređajima za noćno motrenje i svim drugim pomagalima koja smo dobili kao kandidati za vječne europske graničare, kao možebitni branitelji šengenske granice.

Prije dva mjeseca putovao sam prema Slavoniji i povezao jednog našeg policajca koji se vraćao kući na odmor s nekolikodnevnog čuvanja naše granice prema Bosni. Vidno umoran, rekao mi je kako tamo stvari stoje. Bosna i Hercegovina nije se pripremila za imigrantski val koji je očito vrlo dobro koordiniran, a kreće se-kako je rekao-od džamije do džamije. Kada jednom prijeđu granicu, migrante je nemoguće dalje zaustaviti, a tome svjedoče provaljene i opljačkane vikendice hrvatskih građana od ličke Plješivice sve do Platka kod Rijeke. Pojavljuju se u većem broju kod Plitvičkih jezera, presreću automobile s hrvatskim registracijama, i općenito, ne ulijevaju baš mir i sigurnost u žile domaćeg stanovništva. Unatoč tomu naš ministar policije veselo tvrdi da je sve pod kontrolom, a ni drugi obnašatelji vlasti ne uzrujavaju se previše. Ipak su barem donijeli mjere da se postave prepreke za sve poljske putove iz Bosne i Hercegovine, te da se barem oteža, ako već ne onemogući, transport migranata tim pravcima koje naša policija očito ne stigne nadzirati.

Nije stoga čudno da je na takvo stanje reagirala stranka Most tražeći da se na granice pošalje vojska i postave odgovarajuće prepreke za sprječavanje ilegalnog ulaska u zemlju. Njihova bojazan je više nego razumljiva. Što će biti s hrvatskim turizmom i stranim investicijama ako nam se migranti u većem broju probiju u unutrašnjost i razmile po šumama, gorama i putovima u pokretu prema europskoj zemlji obećanoj? Što će reći turisti, budu li tijekom proljetnih i ljetnih mjeseci susretali migrante na našim cestovnim pravcima ili u turističkim odredištima? Tko će za to odgovarati i tko će podnijeti račun za činjenično pogoršavanje sigurnosne situacije u Hrvatskoj koja se s pravom dičila mirom i sigurnošću na svim turističkim sajmovima? Vrijeme je da javnost na to dobije jasne odgovore od vladajućih. Prilikom prve masovne navale migranata preko naše granice s Vojvodinom vlada tamo nije poslala vojsku, jer bi to očito izazvalo loš dojam u očima Majke Europe, kao da smo u ratnom stanju sa susjedima. Tada su krizu s migrantima uspjeli riješiti njihovim prebacivanjem u Mađarsku. Od tog vremena Mađarska i Slovenija ogradile su svoje granice s nama žilet žicom, pa se malo koji migrant može preko nje prošvercati dalje na Zapad. A taj isti Zapad ih više očigledno ne želi. Nama preostaje zadržati ih u Bosni, ili dopustiti boravak i naseljavanje u Hrvatskoj ne budemo li u tom zadržavanju učinkoviti. Migranti će time možda riješiti svoj problem, ali mi ćemo svoje izglede za dobru budućnost hrvatskog naroda i države neizrecivo pogoršati. Ne podsjeća li vas to na neka iskustva iz prošlosti?