254. dan. Bljutko Bljaković

Eto nas na 254. danu bolesti i 107. danu nakon saznavanja dijagnoze o metastazama na jetri. Nakon što sam dobio tu drugu dijagnozu i vidio kako se bolest brzo razbuktava, pomislio sam da ću biti gotov za tri tjedna, ali evo me već tri mjeseca u pogonu, još hodam i mogu se brinuti sam za sebe (uglavnom). Bogu hvala. Stanje i dalje uobičajeno, nešto veća napuhnutost u abdomenu i nedostatak snage, lako se umorim i ne mogu se previše naprezati. S kilama i dalje stojim loše, ali s moralom ne.

A evo omiljene teme onkoloških bolesnika: prehrane. Oduvijek sam imao izvrsnu probavu. Mogao sam jesti sve što bi mi palo na um osim nekih jela koja mi se jednostavno nisu svidjela poput hladetine ili sumanutih eksperimenata poput zašećerenih prženih ribica ili sirovog jajeta u kakau. No, 2015. s pojavom dijabetesa tomu je došao kraj, a s pojavom karcinoma još više. Poznato je da svi mi između ostalog moramo podnositi gubitak apetita. Meni se on počeo događati 91. dana bolesti, negdje 23.9, kad me uhvatila prva i zasad jedina mučnina zbog koje nisam mogao jesti. Od tada se nadmudrujem s apetitom na sve moguće načine.

S prijelazom na alkalnu prehranu nakon dijagnoze promijenio mi se ritam prehrane, ali je probava bila dobra i bez problema. Međutim, problem je bio u okusu hrane. Smio sam jesti samo neslano, bljutavo i gorkasto. Naravno, bilo mi je to neukusno, pa sam znao pojesti premalo, što bi pak suprugu dovodilo do očaja. Pa smo pokušali doktorirati na namirnicama koje smijem jesti. Ponešto smo i naučili, i sada već lakše sastavljamo jelovnik. Međutim, nikad unaprijed ne znate što će ispasti.

Naime, gubitak apetita barem u mojem slučaju ima neke čudne osobine. On nije jednak tijekom cijelog dana. U određeno vrijeme mogu jesti bez problema, a u neko drugo počnem jesti, i nakon dva-tri zalogaja dogodi mi se „blokada“ odnosno gađenje prema hrani. Ponekad mi se to dogodi čim vidim hranu. Tad treba hranu odgoditi i baviti se nečim drugim dok se želja za jelom ne vrati. Nejednom mi se znalo dogoditi da bih se veselio nekoj hrani, ali čim bih je stavio u usta, ne bi išlo dalje. Pa se tako nadmudrujemo s apetitom. Budući da je osjećaj okusa za hranu na nepcu sada slabiji, vidim da mi je nos postao osjetljiviji na mirise, kao da kompenzira taj hendikep nepca. Zato mi odgovara hrana koja ima jači miris, jer to potiče apetit. Dobro je zadržati je malo u ustima, jer tada najčešće njen okus probije „blokadu apetita“, i jedete kao u najboljim danima. Također mi mnogo više odgovara jušna hrana nego čvrsta zbog osjećaja suhoće u ustima kojeg inače u slučaju čvrste i neukusne hrane moram svako malo ispirati vodom. Jušna hrana s tim nema problema i još mi se nije dogodilo da ne bih mogao pojesti juhu s rezancima ni kad sam u apsolutno lošoj formi. A ta se najčešće vidi u vrijeme večere. Uzimam, naime, neke pripravke koji dosta uspavljuju, pa kako se to tijekom dana donekle kumulira, ne biste me htjeli vidjeti u vrijeme Dnevnika za stolom. Kunjam i klimam tamo, samo što mi glava ne padne u tanjur. Pa kad supruga donese tanjur pun hrane, prva pomisao mi je: „Jao, jao, pa zar to moram sve pojesti?“ Mnogo učinkovitijim se pokazalo kad donese hranu u maloj zdjelici, pa kad smažem „sljedovanje“, dobijem želju za repeteom. A ako uleti blokada okusa, ipak budem zadovoljan jer sam nešto pojeo. Ukratko, više malih obroka tijekom dana kako se ne bi preopteretilo organizam pretjeranim probavnim poslovima, i imati uvijek nešto uza sebe za grickanje.

Još se učinkovitijim pokazalo to da me supruga hrani, jer tada mogu jesti zatvorenih očiju, što mi pomaže u koncentraciji na okus. Ne moram se baviti žlicama i tanjurima. Barem zasad sam sve iz njene ruke pojeo bez zadrške.

Za kraj nešto o receptima. Pokazalo se dobrim praviti jednostavna jela bez previše različitih okusa, jer s time narušen osjet za okus ne može izići na kraj. Evo jednog standardnog rasporeda:

Doručak: kuhane zobene pahuljice (može ½) litre, dodati prema želji ribane jabuke, grožđica (najviše 10 komada, nedijabetičari smiju više), koštica, oraha, sjemenki. Budući da pahuljice i dalje imaju bljutav okus, dodati zaslađivač (ja dajem steviju) ili pošećeriti ako smijete.

Prvi međuobrok: sok od cikle ili mrkve; ili smoothie od jabuke i banane; prije i nakon toga piti enteralni pripravak.

Ručak: danas recimo riba, krumpir i špinat na lešo (špinat mi je izvrstan, dok blitva ne), juha bez rezanaca nakon toga, poslije moguće jabuke, kruške ili ananas za desert.

Drugi međuobrok: 3 žlice mladog sira i žlica lana uz kruh ili pečeni patlidžan

Prije i nakon toga piti enteralni pripravak, uzimati koštice i orašasto povrće

Večera (oko 18 sati): salata od krumpira, mahuna, povrća po izboru i piletine

Treći međuobrok (oko 20 sati): juha s rezancima ili povrćem

26.10. bio je za ručak fini sataraš s odličnim mesom iz eko uzgoja (ne jedem sada mnogo mesa, a ovo koje jedem je isključivo takvo). To je tako fino mirisalo i imalo uvjerljiv okus da su sve blokade apetita pale u isti čas i najeo sam ga se kao gladni beskućnik. 

24.10.2019.

Stanje redovno. Spavao mnogo bolje nego jučer. Ništa ne boli, samo napuhivanje u abdomenu je malo neugodno jer pritišće unutarnje organe, a to metastazicama na jetri ponekad remeti miran san. Nasreću su tihe, samo ujutro mi daju do znanja "dobro jutro, tu smo, tu smo!"

Na kemoterapiju me ne puste jer imam premalo kilograma, previše sam smršavio nakon operacije. Čak mi i nije žao, jer sam tijekom raznih hodočašća po zdravstvenim ustanovama primijetio, na medicinska struka nigdje ne pokazuje takvu nesigurnost u pristup liječenju kao u onkologiji. Neki onkolozi ne žele ni čuti za išta osim kemoterapije, drugi dopuštaju i alternativne pripravke (uzmite ako vam pomaže), ali na pacijentovu odgovornost (naravno). Najbolje mi je problem sažeo jedan mlad onkolog, čiji je otac umro od raka, a on ga nije mogao spasiti: "Kemoterapija još nikog nikad nije izliječila, ali je nemalo mojih pacijenata nakon nje dolazilo sa spoznajom da se bolest zaustavila." Sad pregovaramo za neki prihvatljiviji oblik kemoterapije koji uništava tumorske, a ne zdrave stanice, pa ćemo vidjeti. 

Potpuno sam se emotivno ispuhao, nemam nikakve emocije ni pri molitvi, i jedva se pokrenem na molitvu. Mlitav i dalje, premalo kila. Raspoloženje dobro, malo razdražljiv zbog toga što to sve skupa tako dugo traje. Apetit dosta oslabio, ostalo je više-manje u redu. Veseli me pisanje, to me čini normalnim.

Heroji čekaonica

Čekaonica na Institutu za tumore na trećem katu nema baš neke dobre uvjete. Malo je mjesta i stolaca, pa neki od nas moraju stajati. Ipak, kad se uzme u obzir s kakvom bolešću se svi ovdje suočavamo, ništa vam ne smeta. Sve te ljude doživljavam bliskima. Razgovaramo u vedrom tonu i slažemo se u tome da smo bolest već pobijedili time što nismo zbog nje pali u očaj.
Heroji moji samozatajni... jedna gospođa kaže kako je puna metastaza na sve strane, ali je ujedno i puna energije i života. Kaže kako se upravo priprema za put na more, i da se namjerava tamo kupati. Svaka joj čast. Ja se jedva vučem, teško bih se dovezao do mora.
Ovdje je drukčije nego u drugim bolnicama. Mnogo je tiše. Ne čuju se nikakav žamor ni galama. Nitko ne plače nad svojom sudbinom. Ali bi svi toliko htjeli živjeti da to osjetite na svakome koraku.

15.10.2019.

Poruka kolegici:

Pozdrav, živ sam i borim se. Nema predaje. Svaki dan se nadmudrujem s bolešću i pišem dnevnik; ako preživim, bit će knjiga o tome. Kolikogod mi je ovo vrijeme teško, ipak je jedno od najblagoslovljenijih i najljepših u životu, iako skoro ništa nije pod kontrolom. Takva potpora, tolike molitve za ozdravljenje stižu sa svih strana… kakogod Bog odluči da ovo treba završiti, sve te stvari su vrijedne da se prožive. Pozdrav cijeloj obitelji.

Samo se nadam da će me Bog poštedjeti većih bolova ako se ne budem mogao izvući. Zasad se tu dobro držimo, bolovi su zanemarive snage i rijetki tijekom dana. Samo snage i kila nedostaje.

Svaka čast svim doktorima, iako mi se čini da u onkologiji ima dosta nesigurnosti, često dobijem od raznih ljudi proturječne savjete glede prehrane. Onkolozi jedno, nutricionisti drugo.

Duhovna ravnoteža u bolesti

Mnogo je toga dobrog napisano o tome kako se nositi s karcinomom. Također je snimljeno i više dirljivih filmova o onkološkim bolesnicima; meni najdraži je Griffin And Phoenix[1], i to onaj u verziji iz 1976[2], gdje su Peter Falk i Jill Clayburgh bili beskrajno dobri i uvjerljivi. Naravno, kad shvatite da imate rak, počnete promatrati stvari iz sasvim drukčije perspektive. Zdravlje postane jedino važno, sve ostalo nevažno, i odjednom shvatite koliko vam je vaš zemaljski život zapravo dragocjen i koliko – poput mene – ne želite (još) umrijeti.

Karcinom, međutim, tjera čovjeka pred zid u takozvanu konačnu kušnju u kojoj izložen opasnosti od smrti shvati stvarne razmjere svojeg života. Pritisak te bolesti je višestruk: osim što se morate boriti s pomisli da ćete možda umrijeti, ograničena vam je sloboda u prehrani i aktivnostima, osjećate malaksalost i iscrpljenost, a bolovi kako kad i komu. Ukratko, dobili ste krajnje neugodnog životnog suputnika s kojim ne možete tek tako znati na čemu ste. Jedna od najgorih posljedica može biti gubitak duhovne ravnoteže i pad u depresiju i očaj. To se može dogoditi ako izgubite vjeru u to da vas Bog unatoč svemu voli, iako je dopustio da dobijete takvu bolest. Kušnja postaje osobito neugodna kada shvatite da se unatoč silnim molitvama za vaš ozdravljenje ništa ne događa, da nema uslišanja niti osjetite da vas itko sluša. Tada možete pasti u napast da pomislite sljedeće:

1.     1. Dobio sam rak slučajno kao i mnogi drugi zato što Bog ne postoji. Nitko mi ne može pomoći osim tog istog slučaja.

2.     2, Bog postoji, iz nekog nepoznatog razloga se okrenuo protiv mene i želi me slistiti s lica zemlje jer me ne voli.

Zemaljska patnja Božje djece oduvijek je bila izazov, a često i sablazan onima koji bi neke biblijske Božje izjave shvaćali predoslovno. Naravno da Bog liječi, naravno da vjerujem da može i mene ozdraviti, ali u zapravo nigdje, ni u Bibliji niti u crkvenoj predaji, nemamo spomena o tome da će Bog ozdraviti svakog bolesnika. To bismo već imali zemaljski raj, a za to je još prerano. Ali, kako tada shvatiti Božji karakter, prema kojem on čini sve dobro u korist onih koji ga ljube?[3] Mene ljubi, a dopustio je da se razbolim od raka? Pa ipak, najvjerojatnija mi je mogućnost da je dopustio bolest radi mojeg kršćanskog svjedočanstva kako bih mu ih kroz nju dao slavu. Naravno, ne znam hoću li preživjeti ili ne, ali barem sam siguran da mi Bog nije neprijatelj. A to je već velika stvar.

---

[1] https://en.wikipedia.org/wiki/Griffin_and_Phoenix_(1976_film)

[2] https://www.youtube.com/watch?v=OYHwdoOWICc

[3] Rim 8:28

Kada dobiješ neizlječivu bolest

„Znao sam da će biti takva dijagnoza“-reče mi onkolog.

„Može li se izliječiti?“ -upita supruga.

„Nažalost, ne može.“ – odgovorio je liječnik. „Upravo sam se vratio sa seminara u Barceloni ne kojoj je bilo riječi upravo to toj bolesti.“

I tako doznah da mi po dostignućima medicine nema spasa i da za moju bolest još nema lijeka,

Prvo što pomislih je“: „Zar već?“ A sjetih se jednog francuskog stripa iz davnine u kojem mladi junak, izazvavši neki metež na jedrenjaku u 18.st. pobjegne tamo na jarbol, ali ga dobro usmjeren hitac pogodi. On pada u morske valove i misli: „Zar već; A toliko sam htio živjeti…živjeti…“ Na kraju ostane živ i sve se dobro završi.

Obično prema bolestima imam dosta bezbrižno stajalište, jer sam do sada ozdravio ili prizdravio od svake. Međutim, ovo je nešto posve novo i daleko opasnije od svega što me pogađalo.

Najprije mi je trebalo dosta da shvatim što se to događa. Imamo karcinom genetski u familiji pa ovaj moj ne bi trebao biti takvo iznenađenje, ali…ruku na srce, došao je prerano. Ne umire mi se. Ne da ne bih bio spreman i voljan otići Gospodinu, ali ne umire mi se, još toliko toga dobrog se treba dogoditi.

Naravno, krenuo sam s terapijom, puno ljudi moli za mene.

Pa ćemo ovdje nastaviti s tom temom dalje.

Život bez ljubavi

Vjera bez ljubavi čini nas fanatičnima,
Poslušnost bez ljubavi čini nas robovima.
Inteligencija bez ljubavi čini nas oholima,
Pravednost bez ljubavi čini nas nemilosrdnima.
Hrabrost bez ljubavi čini nas okrutnima,
Ljepota bez ljubavi čini nas osamljenima.
Jednostavnost bez ljubavi čini nas banalnima,
Poduzetnost bez ljubavi čini nas bezobzirnima.
Snaga bez ljubavi čini nas slijepima,
Oštroumnost bez ljubavi čini nas ciničnima.
Znanje bez ljubavi čini nas nepodnošljivima,
Neporočnost bez ljubavi čini nas licemjernima.
Život bez ljubavi nema smisla.
Ali, život u ljubavi donosi sreću i radost.

(Autor nepoznat).