260. dan. Ajmo malo na zrak!

Prekjučer sam bio kod svojeg onkologa da malo vidimo gdje smo i kakvi smo. Još uvijek nemam dovoljno kilograma za kemoterapiju, ali sam mu djelovao bolje nego zadnji put. Reče da sam življi i da mi koža ima bolju boju, te da je moj "umjetnički dojam" bolji. Kasnije mi je palo na um što se zbilo. Zadnji put smo se vidjeli u Institutu za tumore. On je kasnio iz bolnice Dubrava, te smo se sa ženom načekali malo dulje nego što smo očekivali, ali smo se ipak s njime našli. Vani je bio kišovito i hladno vrijeme, u čekaonici sam morao stajati, pa nije ni čudno da sam mu djelovao uvenulo. Zato smo se sada našli u mnogo boljim uvjetima svetonedjeljske Radiochirurgije. Dao mi je mnogo dobrih savjeta, a situaciju pratimo i dalje.

Nešto od tih savjeta odnosilo se na nužnost pojačanog kretanja tijekom dana. Dakle, trebao bih dnevno hodati vani po svježem zraku barem dvaput po pola sata, i postupno povećavati opterećenje. Uh, dugo nisam bio vani ako ne računamo dolazak u Radiochirurgiju, a snage baš i nemam. Ipak sam poslušao svojeg onkologa i danas prije podne krenuo u šetnju vani.

Muko moja! Kakav li napor s odijevanjem! Moram paziti da se polagano krećem, a osobito ruke ne smiju iznad glave raditi ništa brzo, jer to jako umara srce. Odijevam se ja tako brzinom osamdesetogodišnjaka, s mukom obuvam cipele. Sad ono najteže - staviti na sebe teški zimski oklop, jer je vani zahladilo. Uspijevam i u tome, te konačno krećem van.

Bože, nemam snage niti za "pola lule duhana". Molim te, nadoknadi mi silom svojeg Duha taj tjelesni nedostatak.

Vani zimurina. Brzo se vraćam u stan uzeti najtopliju pernatu jaknu, pa opet van. Oštar hladan zrak me najprije malo ošamutio, ali čim sam se privikao, shvatio sam koliko je moj onkolog bio u pravu. Hladan zrak fino napuni pluća, potakne cirkulaciju, poboljša imunitet. Vrlo brzo shvaćam da će mi te šetnje koristiti samo treba snage da izdržim. Polako, korakom po korak, obilazim zgradu. Uskoro mi postane hladno, ruke zebu, odvikli smo se od prirodnih uvjeta. Ipak uspijevam izdržati tih 15 minuta. Nakon toga mi bude svega dosta, i odoh u stan u krevet. Poslijepodne nisam bio sposoban nikamo izići.

Na Sve svete već je bilo bolje. Prijepodnevno odijevanje naporno do bola, šetnja već mnogo bolja. Vidim da mi koristi probavi, što će smanjiti stalni problem s napuhnutošću. Poslijepodne sam šetao samo po galeriji na našem katu, ali me iznenadilo koliko krugova sam prevalio bez osobitog napora. Reče mi onkolog da ako uspijem provesti u djelo postupno povećanje opterećenja pri kretanju, trebat će mi 4 mjeseca da obnovim muskulaturu. Izgubih 23 kg mišića, to se ne može tek tako nadoknaditi.

Neovisno o tome i dalje sam dobre volje i nastojim uz pomoć aktivnosti ne misliti o svojoj bolesti više nego što bi trebalo.

Svima koji ovo čitate želim blagoslovljen blagdan Svih svetih, te Bogom ispunjen mjesec studeni u kojem ćemo se malo češće prisjećati svojih predaka.

255. dan. Veliko srce naših malih ljudi

Ponukan izdatcima za kojekakve pripravke, prehranu i dodatke, obratio sam se svojim prijateljima za novčanu pomoć prema njihovim mogućnostima. Nije da sam bez novaca, rezerva za bolovanje mi je sasvim solidna i mogao bih podnijeti više mjeseci ovakve situacije, ali s ovom bolešću nikad ne znate što se može dogoditi. Dovoljno je da mi se stanje pogorša toliko da trebam dodatnu njegu ili čak smještaj u dom s odgovarajućom skrbi, a tada bi se rezerva mogla opasno brzo istanjiti.

Odaziv je premašio sva moja očekivanja.

Cijeli dan sam zapanjen, dirnut i raspekmežen time što sam doživio. Ponajviše činjenicom, kako mi najviše pomažu mali i u javnosti nepoznati ljudi koji otkidaju bukvalno od usta svojim obiteljima kako bi meni pomogli. Javljaju se kolegice i kolege, roditelji mojih učenika, svi nude pomoć i "samo javite ako vam išta treba...ako trebate pomoć u kupovini, da vas se nekamo preveze, ako treba da netko dođe k vama i pazi na vas tijekom dana..."

I shvatih smisao priče. Bog preko moje bolesti potiče dobro u ljudima. Zato me treba ovdje i sada ovakvog bijednog, smršavjelog i slabog da podiže ljude i potiče ih da čine dobro. Blagoslovljeni bili svi koji pomažete na bilo koji način, makar i pozitivnom misli upućenoj meni. Kad ozdravim, pošteno ćemo to sa svima profeštati.

Shvatih još nešto jednako važno. Odaziv mojih prijatelja i poznanika samo potvrđuje kako je karitativnost i humanitarnost jedna od najboljih nacionalnih osobina hrvatskoga naroda. Kad su Hrvati zatajili pri ikakvoj humanitarnoj akciji? Čim negdje izbije neka potreba, odmah se skupe novci i nema toga što hrvatska sirotinja i običan puk neće u takvoj situaciji napraviti. I nikome ne bude ništa teško.

I konačno treća pouka u svezi s time. Dragi moji-mi mali ljudi smo prava Hrvatska, a ne kojekakvi pokvarenjaci i pametnjakovići manipulatori čiju rabotu ni zemlja ni narod više ne mogu podnijeti. Zbog nas ova zemlja još postoji unatoč svim svojim manama i još uvijek se vrti u dobrom smjeru unatoč svim mogućim nastojanjima da se narod obeshrabri i da ga se uvjeri kako je njegov nestanak iz povijesti najveće buduće dobro za čovječanstvo. Bogu hvala, nismo mi uopće tako loši kakvima nas prikazuju naši mediji. Bez obzira na sva bojna razočaranja koja nam naša društvena zbilja zna prirediti, najdublje sam uvjeren da će dobro na kraju pobijediti i da je budućnost Hrvatske upravo u rukama nas "pravih Hrvata"-ljudi koji nastojimo na najbolji način živjeti svoj život, brinuti za obitelji, pošteno zarađivati za kruh i brinuti za svoje bližnje u nevolji. Ja to možda ovdje na zemlji neću doživjeti jer za takvo što treba proći nekoliko naraštaja, ali za utjehu svima nama - u raju kod Isusa nema nikakvih pokvarenjaka ni manipulatori. Takvi štosevi tamo ne prolaze.

254. dan. Bljutko Bljaković

Eto nas na 254. danu bolesti i 107. danu nakon saznavanja dijagnoze o metastazama na jetri. Nakon što sam dobio tu drugu dijagnozu i vidio kako se bolest brzo razbuktava, pomislio sam da ću biti gotov za tri tjedna, ali evo me već tri mjeseca u pogonu, još hodam i mogu se brinuti sam za sebe (uglavnom). Bogu hvala. Stanje i dalje uobičajeno, nešto veća napuhnutost u abdomenu i nedostatak snage, lako se umorim i ne mogu se previše naprezati. S kilama i dalje stojim loše, ali s moralom ne.

A evo omiljene teme onkoloških bolesnika: prehrane. Oduvijek sam imao izvrsnu probavu. Mogao sam jesti sve što bi mi palo na um osim nekih jela koja mi se jednostavno nisu svidjela poput hladetine ili sumanutih eksperimenata poput zašećerenih prženih ribica ili sirovog jajeta u kakau. No, 2015. s pojavom dijabetesa tomu je došao kraj, a s pojavom karcinoma još više. Poznato je da svi mi između ostalog moramo podnositi gubitak apetita. Meni se on počeo događati 91. dana bolesti, negdje 23.9, kad me uhvatila prva i zasad jedina mučnina zbog koje nisam mogao jesti. Od tada se nadmudrujem s apetitom na sve moguće načine.

S prijelazom na alkalnu prehranu nakon dijagnoze promijenio mi se ritam prehrane, ali je probava bila dobra i bez problema. Međutim, problem je bio u okusu hrane. Smio sam jesti samo neslano, bljutavo i gorkasto. Naravno, bilo mi je to neukusno, pa sam znao pojesti premalo, što bi pak suprugu dovodilo do očaja. Pa smo pokušali doktorirati na namirnicama koje smijem jesti. Ponešto smo i naučili, i sada već lakše sastavljamo jelovnik. Međutim, nikad unaprijed ne znate što će ispasti.

Naime, gubitak apetita barem u mojem slučaju ima neke čudne osobine. On nije jednak tijekom cijelog dana. U određeno vrijeme mogu jesti bez problema, a u neko drugo počnem jesti, i nakon dva-tri zalogaja dogodi mi se „blokada“ odnosno gađenje prema hrani. Ponekad mi se to dogodi čim vidim hranu. Tad treba hranu odgoditi i baviti se nečim drugim dok se želja za jelom ne vrati. Nejednom mi se znalo dogoditi da bih se veselio nekoj hrani, ali čim bih je stavio u usta, ne bi išlo dalje. Pa se tako nadmudrujemo s apetitom. Budući da je osjećaj okusa za hranu na nepcu sada slabiji, vidim da mi je nos postao osjetljiviji na mirise, kao da kompenzira taj hendikep nepca. Zato mi odgovara hrana koja ima jači miris, jer to potiče apetit. Dobro je zadržati je malo u ustima, jer tada najčešće njen okus probije „blokadu apetita“, i jedete kao u najboljim danima. Također mi mnogo više odgovara jušna hrana nego čvrsta zbog osjećaja suhoće u ustima kojeg inače u slučaju čvrste i neukusne hrane moram svako malo ispirati vodom. Jušna hrana s tim nema problema i još mi se nije dogodilo da ne bih mogao pojesti juhu s rezancima ni kad sam u apsolutno lošoj formi. A ta se najčešće vidi u vrijeme večere. Uzimam, naime, neke pripravke koji dosta uspavljuju, pa kako se to tijekom dana donekle kumulira, ne biste me htjeli vidjeti u vrijeme Dnevnika za stolom. Kunjam i klimam tamo, samo što mi glava ne padne u tanjur. Pa kad supruga donese tanjur pun hrane, prva pomisao mi je: „Jao, jao, pa zar to moram sve pojesti?“ Mnogo učinkovitijim se pokazalo kad donese hranu u maloj zdjelici, pa kad smažem „sljedovanje“, dobijem želju za repeteom. A ako uleti blokada okusa, ipak budem zadovoljan jer sam nešto pojeo. Ukratko, više malih obroka tijekom dana kako se ne bi preopteretilo organizam pretjeranim probavnim poslovima, i imati uvijek nešto uza sebe za grickanje.

Još se učinkovitijim pokazalo to da me supruga hrani, jer tada mogu jesti zatvorenih očiju, što mi pomaže u koncentraciji na okus. Ne moram se baviti žlicama i tanjurima. Barem zasad sam sve iz njene ruke pojeo bez zadrške.

Za kraj nešto o receptima. Pokazalo se dobrim praviti jednostavna jela bez previše različitih okusa, jer s time narušen osjet za okus ne može izići na kraj. Evo jednog standardnog rasporeda:

Doručak: kuhane zobene pahuljice (može ½) litre, dodati prema želji ribane jabuke, grožđica (najviše 10 komada, nedijabetičari smiju više), koštica, oraha, sjemenki. Budući da pahuljice i dalje imaju bljutav okus, dodati zaslađivač (ja dajem steviju) ili pošećeriti ako smijete.

Prvi međuobrok: sok od cikle ili mrkve; ili smoothie od jabuke i banane; prije i nakon toga piti enteralni pripravak.

Ručak: danas recimo riba, krumpir i špinat na lešo (špinat mi je izvrstan, dok blitva ne), juha bez rezanaca nakon toga, poslije moguće jabuke, kruške ili ananas za desert.

Drugi međuobrok: 3 žlice mladog sira i žlica lana uz kruh ili pečeni patlidžan

Prije i nakon toga piti enteralni pripravak, uzimati koštice i orašasto povrće

Večera (oko 18 sati): salata od krumpira, mahuna, povrća po izboru i piletine

Treći međuobrok (oko 20 sati): juha s rezancima ili povrćem

26.10. bio je za ručak fini sataraš s odličnim mesom iz eko uzgoja (ne jedem sada mnogo mesa, a ovo koje jedem je isključivo takvo). To je tako fino mirisalo i imalo uvjerljiv okus da su sve blokade apetita pale u isti čas i najeo sam ga se kao gladni beskućnik. 

24.10.2019.

Stanje redovno. Spavao mnogo bolje nego jučer. Ništa ne boli, samo napuhivanje u abdomenu je malo neugodno jer pritišće unutarnje organe, a to metastazicama na jetri ponekad remeti miran san. Nasreću su tihe, samo ujutro mi daju do znanja "dobro jutro, tu smo, tu smo!"

Na kemoterapiju me ne puste jer imam premalo kilograma, previše sam smršavio nakon operacije. Čak mi i nije žao, jer sam tijekom raznih hodočašća po zdravstvenim ustanovama primijetio, na medicinska struka nigdje ne pokazuje takvu nesigurnost u pristup liječenju kao u onkologiji. Neki onkolozi ne žele ni čuti za išta osim kemoterapije, drugi dopuštaju i alternativne pripravke (uzmite ako vam pomaže), ali na pacijentovu odgovornost (naravno). Najbolje mi je problem sažeo jedan mlad onkolog, čiji je otac umro od raka, a on ga nije mogao spasiti: "Kemoterapija još nikog nikad nije izliječila, ali je nemalo mojih pacijenata nakon nje dolazilo sa spoznajom da se bolest zaustavila." Sad pregovaramo za neki prihvatljiviji oblik kemoterapije koji uništava tumorske, a ne zdrave stanice, pa ćemo vidjeti. 

Potpuno sam se emotivno ispuhao, nemam nikakve emocije ni pri molitvi, i jedva se pokrenem na molitvu. Mlitav i dalje, premalo kila. Raspoloženje dobro, malo razdražljiv zbog toga što to sve skupa tako dugo traje. Apetit dosta oslabio, ostalo je više-manje u redu. Veseli me pisanje, to me čini normalnim.

Heroji čekaonica

Čekaonica na Institutu za tumore na trećem katu nema baš neke dobre uvjete. Malo je mjesta i stolaca, pa neki od nas moraju stajati. Ipak, kad se uzme u obzir s kakvom bolešću se svi ovdje suočavamo, ništa vam ne smeta. Sve te ljude doživljavam bliskima. Razgovaramo u vedrom tonu i slažemo se u tome da smo bolest već pobijedili time što nismo zbog nje pali u očaj.
Heroji moji samozatajni... jedna gospođa kaže kako je puna metastaza na sve strane, ali je ujedno i puna energije i života. Kaže kako se upravo priprema za put na more, i da se namjerava tamo kupati. Svaka joj čast. Ja se jedva vučem, teško bih se dovezao do mora.
Ovdje je drukčije nego u drugim bolnicama. Mnogo je tiše. Ne čuju se nikakav žamor ni galama. Nitko ne plače nad svojom sudbinom. Ali bi svi toliko htjeli živjeti da to osjetite na svakome koraku.

15.10.2019.

Poruka kolegici:

Pozdrav, živ sam i borim se. Nema predaje. Svaki dan se nadmudrujem s bolešću i pišem dnevnik; ako preživim, bit će knjiga o tome. Kolikogod mi je ovo vrijeme teško, ipak je jedno od najblagoslovljenijih i najljepših u životu, iako skoro ništa nije pod kontrolom. Takva potpora, tolike molitve za ozdravljenje stižu sa svih strana… kakogod Bog odluči da ovo treba završiti, sve te stvari su vrijedne da se prožive. Pozdrav cijeloj obitelji.

Samo se nadam da će me Bog poštedjeti većih bolova ako se ne budem mogao izvući. Zasad se tu dobro držimo, bolovi su zanemarive snage i rijetki tijekom dana. Samo snage i kila nedostaje.

Svaka čast svim doktorima, iako mi se čini da u onkologiji ima dosta nesigurnosti, često dobijem od raznih ljudi proturječne savjete glede prehrane. Onkolozi jedno, nutricionisti drugo.

Duhovna ravnoteža u bolesti

Mnogo je toga dobrog napisano o tome kako se nositi s karcinomom. Također je snimljeno i više dirljivih filmova o onkološkim bolesnicima; meni najdraži je Griffin And Phoenix[1], i to onaj u verziji iz 1976[2], gdje su Peter Falk i Jill Clayburgh bili beskrajno dobri i uvjerljivi. Naravno, kad shvatite da imate rak, počnete promatrati stvari iz sasvim drukčije perspektive. Zdravlje postane jedino važno, sve ostalo nevažno, i odjednom shvatite koliko vam je vaš zemaljski život zapravo dragocjen i koliko – poput mene – ne želite (još) umrijeti.

Karcinom, međutim, tjera čovjeka pred zid u takozvanu konačnu kušnju u kojoj izložen opasnosti od smrti shvati stvarne razmjere svojeg života. Pritisak te bolesti je višestruk: osim što se morate boriti s pomisli da ćete možda umrijeti, ograničena vam je sloboda u prehrani i aktivnostima, osjećate malaksalost i iscrpljenost, a bolovi kako kad i komu. Ukratko, dobili ste krajnje neugodnog životnog suputnika s kojim ne možete tek tako znati na čemu ste. Jedna od najgorih posljedica može biti gubitak duhovne ravnoteže i pad u depresiju i očaj. To se može dogoditi ako izgubite vjeru u to da vas Bog unatoč svemu voli, iako je dopustio da dobijete takvu bolest. Kušnja postaje osobito neugodna kada shvatite da se unatoč silnim molitvama za vaš ozdravljenje ništa ne događa, da nema uslišanja niti osjetite da vas itko sluša. Tada možete pasti u napast da pomislite sljedeće:

1.     1. Dobio sam rak slučajno kao i mnogi drugi zato što Bog ne postoji. Nitko mi ne može pomoći osim tog istog slučaja.

2.     2, Bog postoji, iz nekog nepoznatog razloga se okrenuo protiv mene i želi me slistiti s lica zemlje jer me ne voli.

Zemaljska patnja Božje djece oduvijek je bila izazov, a često i sablazan onima koji bi neke biblijske Božje izjave shvaćali predoslovno. Naravno da Bog liječi, naravno da vjerujem da može i mene ozdraviti, ali u zapravo nigdje, ni u Bibliji niti u crkvenoj predaji, nemamo spomena o tome da će Bog ozdraviti svakog bolesnika. To bismo već imali zemaljski raj, a za to je još prerano. Ali, kako tada shvatiti Božji karakter, prema kojem on čini sve dobro u korist onih koji ga ljube?[3] Mene ljubi, a dopustio je da se razbolim od raka? Pa ipak, najvjerojatnija mi je mogućnost da je dopustio bolest radi mojeg kršćanskog svjedočanstva kako bih mu ih kroz nju dao slavu. Naravno, ne znam hoću li preživjeti ili ne, ali barem sam siguran da mi Bog nije neprijatelj. A to je već velika stvar.

---

[1] https://en.wikipedia.org/wiki/Griffin_and_Phoenix_(1976_film)

[2] https://www.youtube.com/watch?v=OYHwdoOWICc

[3] Rim 8:28