Sulejman Veličanstveni opet među Hrvatima, nedostajao nam je

Najava emitiranja turske serije o sultanu Sulejmanu Veličanstvenom na RTL-u vjerojatno će razveseliti ljubitelje turske produkcije, a jamačno i neke poklonike povijesne tematike. Nakon pregršti Napoleona, Cezara, Džingiskana, Attile, Hitlera, Karla Velikog eto nam i "Sulje" kojeg Turci ipak radije zovu "El-Kanuni" (Zakonodavac), zbog poštovanja prema njegovoj zakonodavnoj djelatnosti. I on, kao ekipa navedena uz njega, stekao je slavu između ostalog kao uspješan skidatelj glava mnogima koji su stali na put njegovim političkim ili vojnim zamislima.

Naravno da netko mora vladati narodom, pa i voditi ratove, tako da od vojskovođa ne možemo očekivati da budu mimoze, ali nije baš svejedno kako se ratuje i što se u ratu radi. Osobito pak treba imati na umu standarde i ratne običaje vremena u kojima tko djeluje. Imajući to u vidu, od cijelog društva nekako mi je najsimpatičniji Napoleon koji je rat shvaćao prilično sportski, i uglavnom se držao časnog načela da u ratu vojnici ratuju protiv drugih vojnika. Nije mi poznato da je ikad zapovjedio nešto što bi se moglo smatrati ratnim zločinom (to su mu u dobre osobine uračunali i pobjednički saveznici). Naravno da se njegovi vojnici na terenu nisu uvijek suzdržavali od pljačke i silovanja, ali nisu se u tome razlikovali od drugih vojski toga vremena. Cezar je također imao nešto od toga, iako su ratni običaji njegova vremena bili mnogo suroviji. Zbog toga ima na duši sravnjivanje sa zemljom galskoga grada Avarika (koji se nije htio predati), a u najmanju ruku je suodgovoran za smrt od gladi galskih žena i djece pri opsadi Alesije (za što je pak ponajviše kriv Vercingetorix, koji ih je izbacio iz Alesije van jer za njih nije imao dovoljno hrane). Jadnici  su se našli na ničijoj zemlji između rimskih rovova i alesijske utvrde, a ni Rimljani navodno nisu imali dosta hrane za njih...Karlo Veliki zaslužan je za odbijanje arapske invazije Europe, ali je na nesreću uveo poguban običaj da slisti svako pogansko pleme koje nije htjelo prihvatiti kršćanstvo. O ostalima iz spomenutog društva radije ne govoriti, njihova praksa bila je preužasna čak i za mjerila tadašnjeg vremena. Samo pustoš i ruševine.

A sada o Sulejmanu. Ne sumnjam da su Turci u seriji nabrijali njegov lik i djelo, ali ne bi škodilo poznavati i drugu stranu. Kao prvo, ne znam zašto bismo ga mi Hrvati trebali zvati "Veličanstveni", kad je za nas bio vjerojatno najzlokobniji i najpogubniji od svih vladara i imperatora s kojima smo ikad imali posla. U vrijeme njegove duge vladavine Osmanlijska agresija svela je Hrvatsku na "ostatke ostataka". Koliko ljudi su pobili, koliko odvukli u roblje, koliko ih je moralo pobjeći iz Hrvatske radi Sulejmanove veličine-to više nitko ne može niti procijeniti. O uništenju političke perspektive Hrvatske, promjeni nacionalne strukture u okupiranim hrvatskim krajevima (Turci su doselili Vlahe i razne druge balkanske skupine da im čuvaju granicu), o odvođenju djece u janjičare, silovanjima i svim drugim mogućim zločinima bolje i ne govoriti. Sulejman za nas nije i ne može biti velik. Naprotiv, trebali bismo ga zvati Krvnik ili Štetočina. Vrijeme njegove vladavine donijelo nam je nacionalnu katastrofu, a jednako su prošli Mađari, Slovaci i Rumunji, kao i drugi  bliski nam narodi koje je dohvatila njegova kandžija. Negdje pročitah da su Osmanlije tijekom višestoljetnih upada i osvajanja u Europi odvukli u ropstvo 10 milijuna ljudi! Tko zna tko je sve od naših porobljenih predaka gradio Sulejmanov Istanbul, a koliko je žena završilo u njegovu haremu i haremima velikodostojnika. I to bez vlastitog pristanka, demokratske procedure i pravične naknade. 

 

Istina, Napoleon i Cezarovi nasljednici  također su  silom zauzimali naše krajeve, ali uz neusporedivo manje žrtve domaćeg puka, a zauzvrat su nam ostavili razne napredne civilizacijske tekovine koje koristimo do dana današnjeg. Od Osmanskih Turaka smo za sav onaj jad i čemer dobili ćevape i tambure. Pa ti plješći uspješnom zatorniku "kršćanskih nevjernika", Sulejmanu štetočinskom, i seriji koja će nam ga sigurno prikazati umivenog.

 

Sun Myung Moon umro, nije postao mesija

3. rujna ove godine u Južnoj Koreji je u dobi od 92 godine preminuo Sun Myung Moon, osnivač i vođa jedne od medijski najpoznatijih sekti u svijetu, tzv. Crkve ujedinjenja. Manje upućenoj javnosti Moon je ponajviše poznat po masovnim vjenčanjima svojih sljedbenika u cijelom svijetu, te osobito po aferi s katoličkim nadbiskupom Milingom, koji je izopćen iz Crkve zbog pristupanja Moonovu pokretu. Ne samo da je Moona slijedio, nego je dopustio i da ga ovaj javno vjenča s jednom Korejkom. Stvar se zakuhala, Milingo je nakon razgovora s papom Ivanom Pavlom II. napustio Moona, ali mu se na koncu opet vratio, zapetljavši tako svoju nekadašnju  katoličku pripadnost do točke s koje više nema povratka. Padaju zvijezde, padaju anđeli...

O Moonu se danas mnogo toga zna. Za nas ovdje nije presudno važno ono što su najviše istakli naši mediji u svezi s njegovom smrću-da je podržavao antikomunizam tijekom Hladnog rata, promicao međunarodne i međuvjerske mirovne aktivnosti te snažno zagovarao brak i obitelj. Značajnije je to da se taj čovjek predstavljao kao nov mesija, koji se trebao pojaviti umjesto neuspješnog mesije Isusa Krista. Taj nije uspio zato što se-kako reče Moon-nije oženio i nije stvorio savršen brak. Zato je trebao doći netko drugi, netko tko će popraviti stvar koju je Isus zabrljao.

Zanimljivo je kako su unatoč tako očigledne protukršćanske retorike mnogi kršćani nasjeli Moonovoj promičbi i pošli za njim. Kao i nesretni Milingo. Vjerojatno ih je Moon uvjerio-ili su se sami dali uvjeriti-da ne treba ozbiljno shvatiti riječi "propalog" mesije Isusa da "tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima." (Mt 10:32-33).

A što se zapravo krije iza Moonova mesijanstva? Zgodan tekst o tome pronašao sam u knjizi Alena Matušeka "Novo doba pod povećalom" (Glas Koncila, 2006.).

Isus, čiji dolazak u slavi kršćani očekuju, navodno se Moonu ukazao na Uskrs 1936. i otkrio mu da će dovršiti velik zadatak kojeg je Isus započeo prije njega. Stoga Moon u uvodu Božanskih načela, svete knjige svoje sljedbe, piše: "Kada dođe punina vremena, posla Bog svog glasnika da riješi temeljna pitanja života i svemira. Njegovo je ime Sun Myung Moon". Zašto je potreban taj glasnik? Zato što je - kako sasvim određeno naučava Moon - Isus bio raspet prerano, prije nego što se uspio oženiti i stvoriti bogocentrični brak iz kojeg su mogla proizići savršena djeca i ostvariti Božje kraljevstvo na zemlji. Isusu nije bio namijenjen križ, kojeg moonovci kao simbol preziru Naprotiv, križ je mjesto na kojemu je sotona onemogućio Isusovo zemaljsko poslanje i tako ga zapravo pobijedio. Isus je uskrsnuo i duhovno otkupio čovječanstvo, ali nije donio tjelesno otkupljenje niti uspostavio Božje kraljevstvo na zemlji. Zato je potreban Novi Adam, koji se treba roditi u Koreji! Crkva Ujedinjenja nada se pronaći put k ostvarenju savršenoga braka i za to traži primjerne oženjene članove svoje crkve. Naravno, najsavršeniji brak je onaj samoga Moona i njegove supruge, i mnogi moonovci vjeruju da je njihov čelnik ostvario savršen brak u potpunosti. U čitavoj toj pripovijesti ostaje u pozadini činjenica da Moonov Isus i Isus Evanđelja nemaju ama baš ništa zajedničko.

        

Moon ide još dalje od toga te tvrdi da se 1945. "sam borio s nebrojenim silama, i duhovnog i fizičkog svijeta, i da ih je konačno sve nadvladao". Jedan od njegovih značajnih sljedbenika, Ken Šuto, naučavao je da je "on (Moon) u tom trenutku postao apsolutni pobjednik na nebu i na zemlji. Na taj dan pobjede njemu se poklonio čitav duhovni svijet. Duhovni svijet ga je već priznao kao pobjednika svemira i Gospodara stvorenja".

        

Ako među Moonovim sljedbenicima i simpatizerima ima kršćana bilo koje konfesije, trebaju znati da je njihov vođa do grla upleten u mračne okultne prakse. Prema Michaelu Greenu, Moon prakticira spiritizam, bestjelesno putovanje, slušanje glasova zlih duhova i druge okultne fenomene. Sam je rekao: "Razgovarao sam s mnogim gospodarima, uključujući i Isusa, o pitanjima kao što su: život, svemir, stvorenje, Božja dispenzacija i mnoga druga. Oni su mi se podložili u mudrosti. Nakon što sam izvojevao pobjedu, pokorili su mi se. Na osnovu te pobjede duhovni je svijet odgovoran da vas poučava i da vam pomaže u vašim problemima."

        

Pametnomu dovoljno! Pa ipak vrijedi spomenuti još neke Moonove izjave: "Ja moram platiti odštetu za sve ono što su Jakov, Mojsije i Isus ... Ja sam isplatio veliki iznos odštete i zato imam pravo opraštati grijehe drugih". Moon također kaže: "Kao kršćani, mi smo se molili u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Sada bismo se trebali moliti u ime Pravih Roditelja... A Pravi Roditelji su sada na zemlji." Na kakve roditelje misli Moon ako ne na sebe i svoju ženu!

Kako mogu spavati kad je Otac u kući?        

O Moonovu pokretu često se pisalo kao o opakoj sekti koja svoje pristaše podvrgava pranju mozga. Možda je tu bilo pretjerivanja, ali je u Crkvi Ujedinjenja svakako prisutan problem snažne emotivne i psihičke vezanosti i ovisnosti članova o vođi i samoj organizaciji, koja im nerijetko gotovo onemogućuje normalan život nakon napuštanja  sljedbe. Osjećaji usmjereni prema vođi nerijetko idu i dalje od kulta osobnosti pa završavaju u nekoj vrsti obožavanja. Sun Myung Moon je takve osjećaje uvijek poticao. Već spominjani Michael Green prenosi u svojoj knjizi riječi Shelley Liebert, bivše članice Crkve Ujedinjenja. Evo kako se osjećala kada je saznala da će Moon prenoćiti u velikoj zajedničkoj kući u kojoj je i ona odsjela:

        

"U svojim mislima ocrtavali smo njegov lik. Poznavala sam njegovo lice bolje od vlastitog; jako sam ga voljela. Sve vrijeme mislila sam o njemu.

        

Trajale su velike pripreme za njegov dolazak. U kuhinji je napravljeno veliko spremanje - sve nepotrebne stvari izbacili smo. Premjestili sno namještaj. Ako je netko želiko konzervu hrane, morao je kupiti novu, i to najveću i najbolju. Čak iako konzerva nije bila otvorena, morao si kupiti novu. Sve je moralo biti potpuno novo. Na koncu konca, sve smo to pripremali za 'Boga'.

        

Te noći kada je stigao svi su bili uzbuđeni. Otišli su na spavanje. Mislila sam: 'Kako mogu spavati kada je Otac u kući?' Bila sam jedina koja je provela besanu noć. Molila sam se i priređivala doručak. Kada ga on nije htio okusiti bila sam slomljena...

        

Nakon što je otišao podijelili smo međusobno sve stvari koje je dotaknuo. To se smatralo posebnom dragocjenošću koju treba čuvati za potomstvo, kao što su se čuvali iverci križa.

        

Nakon što je otišao, malaksala sam od uzbuđenja. Zaključala sam se u knjižnicu i plakala satima. Plakala sam jer sam osjećala da je on utjelovljenje sveukupne ljubavi koja postoji. Lila sam suze radosnice, jer ovaj čovjek je sažimao cjelokupnu povijest, a ja sam bila u dodiru s njim."

Dovoljno za danas. Ukratko: bi jednom Korejac Sun Myung Moon koji se proglasi mesijom i povede mnogo ljudi za sobom. Umre 2012. godine i ništa od njegova mesijanstva se ne ostvari. Ode Bogu na istinu. Još jedan lažni mesija, ni prvi, ni posljednji. Nek mu se Bog duši smiluje. Možda njegov sin, koji ga treba naslijediti kao vođa pokreta, bude bolje sreće.

 

Prvi put u povijesti SAD protestanata manje od 50% građana

Prvi put u povijesti Sjedinjenih Američkih Država protestanti su postali relativna manjina u stanovništvu. Prema nedavno objavljenoj studiji organizacija Pew Research Center, 48% odraslih Amerikanaca smatra se protestantskim kršćanima.
Glavni uzrok opadanja broja protestanata je dugotrajni trend porasta broja ljudi koji se općenito ne smatraju pripadnicima ijedne Crkve. Takvih je već 19,6%, uključujući ateiste i agnostike. Njih je prije pet godina bilo 15%, a protestanata 53%. Za usporedbu, katolika je među Amerikancima više-manje stabilnih 22%, mormona 2%, a pripadnika ostalih religija 6%.
Opadanje značaja protestantizma vidi se i u nekim područjima javnoga života. Među sucima Vrhovnoga suda primjerice nema nijednoga protestanta. Unatoč protestanskom utjecaju u republikanskoj frakciji Tea Party, protestanata nema među ovogodišnjim republikanskim kandidatima za izbor američkog predsjednika. Milt Romney je, kako je poznato, mormon, a kandidat za potpredsjednika Jack Ryan je katolik.
Porast broja vjerski neopredijeljenih Amerikanaca može utjecati na ishod predsjedničkih izbora, jer oni u velikoj većini glasuju za demokrate. Prema istraživanju Pew Research Center ta je skupina za demokrate jednako značajna kao i tzv. konzervativni kršćani za republikance. Vrlo vjerojatno će neopredijeljenih u budućnosti biti još više, jer se već trećina odraslih u dobi do 30 godina ne smatra članom ijedne crkve, dok među odraslima u dobi iznad 65 godina takvih ima samo 9 posto.
S obzirom na veliku povijesnu ulogu protestantizma u nastanku SAD i konfiguriranju američke kulture i načina života, postavlja se pitanje hoće li takvi sociološki trendovi u budućnosti još radikalnije raskršćaniti lice američkoga društva i kulture. Čini se da predviđanja Patricka Buchanana nisu bila neutemeljena. Lice Amerike se mijenja zbog nekih  neobičnih dubinskih procesa. Hoće li to u budućnosti biti Amerika kakvu smo do sada poznavali?
Iako se predstavnici crkava pribojavaju da bi porast broja ne-vjerujućih ili vjerski nezainteresiranih Amerikanaca mogao dovesti do vala radikalnog sekularizma kao u velikom dijelu Zapadne Europe, Amerikanci su ukupno uzevši i dalje vrlo religiozan narod. Prema istraživanjima, čak 79% odraslih građana smatra se članovima neke od crkava.

Fra Šime Nimac-još jedan pali anđeo?

Afera s (navodnom) teškom malverzacijom crkvenom imovinom koju je počinio donedavni župnik u Baškoj Vodi fra Šime Nimac mora zaboljeti svakoga iskrenoga katolika iz nekoliko razloga. Možda je najmanji onaj koji se tiče moralne štete nanesene ugledu Crkve u javnosti. Franjevačka provincija uputila je narodu javnu ispriku zbog toga događaja, što je netipičan, ali više nego primjeren potez naših crkvenih struktura kojeg moramo pohvaliti. Još će se vidjeti koliko ima istine u medijskim izvještajima o navodnoj svećenikovoj ljubavnici kojoj je zbog njega "pukao" brak; dao Bog da to budu samo ogovaranja.
Međutim, najteži razlog za bol mogla bi biti sama činjenica da je opet jedan od naših pastira "skrahirao" na dvjema najvećim muškim slabostima: novcu i ženama. I da Božji narod opet ima pred sobom bolan slučaj jednoga paloga anđela koji je trebao brinuti o svojem stadu, a postao nešto sasvim suprotno.
Valja nam se nadati do posljednjega časa da stvari stoje drukčije, i da čudno ponašanje fra Nimca ima ipak časnu pozadinu. Dao Bog da je tako...
Zašto se takve stvari događaju? Vjerojatno zbog raznih konfiguracija i bespuća ljudske slabosti koja može kod svakog čovjeka popustiti kad se to najmanje očekuje. U svećenićkom pozivu, koji zbog nekih svojih posebnosti podrazumijeva način života u uvjetima određenog tipa ljudske osamljenosti, Isusov poziv na budnost dobiva izniman značaj. Popusti li budnost, život može upasti u kovit iz kojeg se više ne može izvući.
Rijetko tko je to uspio tako dobro izraziti kao jedan zaista uzoran svećenik redovnik-p. Luka Rađa DI (u vrijeme prije prometne nesreće, kad je vodio dopisivanje s mladima na stranici SKAC-a). Eto njegova odgovora na e-mail nekog čitatelja, koji-tipično za današnje vrijeme-kritizira nedovoljnu duhovnost i materijalizam svećenika:

A o kontemplativnoj molitvi; o nama svećenicima koji vozimo skupe aute, i živimo u raskošnim stanovima; i o 'penzićima' od kojih očekujemo da nam sve to plate… Da nisam svećenik vjerojatno bi bio žestoki antiklerikalac. Jer zbilja… Ali, ovako budući da stvar vidim iz prve ruke. Vidim kolege, vidim sebe. Znam čitavu priču. Znam da se gotovo od reda radi o ljudima koje je samo visoki idealizam nosio do svećeništva. Poznat mi je ponor kušnji kroz koje prolaze, i drama suočavanja s vlastitom nemoću da se iskorači iz korumpiranosti i dvoličnosti. I da danas, kakvi su takvi su – stoje na prvim linijama. Možda i gluposti rade, ili uopće ništa ne rade – ali ustrajno stoje u taboru čiji je profil jasan. Taboru koji je protuteža zlu ovoga svijeta. Onom koji je prvi na udaru kad stvari u društvu krenu naopako. Danas ih se možda može nazivati farizejima i parazitima, ali takvi su, i takvi će uvijek kad ustreba – prvi završiti kao svjedoci i mučenici dobra. Bilo kao vlč. Bulešić u drugom svj. ratu, ili vlč. Grahovar u domovinskom ratu. I tisuće kolega, koji samim time što su to što jesu, bdjeli su i bdiju na linijama razdjelnicama kao zečevi na brisanom prostoru. Pusti ih molim te. Neka rade, ili ne rade. Neka kontempliraju, ili ne kontempliraju. Dok su to što jesu – jasno je čiji žele biti. Više od riječi njihovih molitava, ili snage njihovih propovijedi – njihov životni status govori. Dok kao koze preživljavaju po seocima Velebita, ili mladost provode po bosanskim gudurama s par baka; ili makar u gradovima žive, nakon nedjeljne propovijedi ručaju ribu iz konzerve; pa i ako sve imaju što se novcima može kupiti – uvijek im samo Bog ostaje: bilo kao utjeha, bilo kao pustinja. Htjeli ili ne htjeli: njegova su slava, ili su njegova sramota. Ali uvijek samo njegovi.
Eto, tako ti ja vidim svećenike. A za ostalo… sad mi se ne da. Idem vani, luta mi se po snijegu. Sam.
Od srca, p. Luka

Najgori kralj najdulje vladao

U vrijeme komunizma bilo je mnogo varijanti političkih viceva o tome što o sadašnjem stanju misle optimisti, a što pesimisti. Pa bi tako pesimist govorio: „Ovaj režim je tako loš da vjerojatno ne može biti gori“. Optimist, gledajući u svemu dobru  stranu i mogućnost napretka, odgovorio bi: „O, može, može, kako da ne“.
 

Starozavjetna povijest prepuna je iznenađenja za svakoga tko pokušava pozorno čitati, osobito ako u Bibliji vidi samo zbirku nekakvih starih „priča iz davnine“ u kojima zlo kratko traje, a dobro uvijek pobjeđuje. Biblijski tekstovi ipak su mnogo realističniji u opisu životnih i povijesnih tegoba. Tako danas moram navesti detalj koji mi je tek nedavno sinuo.

U bajkama i pričama obično pozitivci na kraju dobivaju vlast i vladaju dugo i sretno cijeli život. To međutim ne vrijedi za stare izraelske kraljeve. Čak i najbolji i najhvaljeniji među njima, poput Davida, imali su za života barem dvaput „glavu u torbi“. Ili bi na njih zaratila premoćna susjedna država, ili bi se protiv njih urotili članovi vlastite obitelji, a najmanje jednom u životu morali su ozbiljno računati s mogućnošću ili stvarnošću  državnoga udara. Samo su David i Salamon vladali u uvjetima kad je Izrael bio regionalna vojna i politička sila. Svi njihovi nasljednici bili su znatno slabiji, i morali su u nastojanju da sačuvaju nezavisnost balansirati između interesa velikih poganskih sila Mezopotamije i Egipta, te agresivnih susjednih država koje su samo vrebale trenutak slabosti ne bi li pripojile dio izraelskog teritorija. K tomu je došlo i do vjerskog i političkog raskola zemlje na Sjeverno i Južno kraljevstvo odn. Izrael i Judeju, pa su Izraelci uza sve uobičajene nevolje dobili još i međusobne ratove.

Znate li koji je kralj u takvoj situaciji ostvario najdulji vladalački staž? Ne pozitivac iz narodnih priča, niti David, kralj „po Božjem srcu“, nego onaj najgori i najnegativniji-Manaše. Vladao je Judejom čak 55 godina (687-642.g. pr. Kr). Teško da Biblija o ikome donosi negativniji sud, jer je Manaše prakticirao i Izraelcima nametao pogansku religiju, provodeći pri tome pravu kulturnu revoluciju u pokušaju da preodgoji narod: „Obnovio je uzvišice što ih bijaše oborio otac mu Ezekija, podigao je žrtvenik Baalu, načinio ašere kako bijaše učinio izraelski kralj Ahab; i stao se klanjati svoj vojsci nebeskoj i služiti joj. Podigao je žrtvenike i u Domu Jahvinu, za koji bijaše rekao Jahve: "U Jeruzalemu će prebivati moje Ime zauvijek." Sagradio je žrtvenike svoj nebeskoj vojsci u oba predvorja Doma Jahvina. I sinove je svoje proveo kroz oganj. Vračao je, gatao, stvorio bajače i opsjenare, učinio je premnogo zla u očima Jahve i razjarivao ga. Dao je načiniti lik Ašere i posadio ga u Domu, za koji Jahve bijaše rekao Davidu i njegovu sinu Salomonu: "U ovom Domu i u Jeruzalemu, koji sam izabrao među svim izraelskim plemenima, postavit ću svoje Ime zauvijek. Neću više dati da noga Izraelaca uzmakne iz zemlje koju sam dao u baštinu njihovim očevima, samo ako budu držali i provodili u djelo sve što sam im zapovjedio: Zakon što im ga je objavio moj sluga Mojsije." Ali oni nisu poslušali, Manaše ih je zaveo te su radili još gore nego narodi što ih je Jahve iskorijenio pred Izraelovim sinovima…I mnogo je nedužne krvi prolio Manaše, tako da se njome napunio Jeruzalem od jednoga kraja do drugoga, da se i ne spominje njegov grijeh kojim je zaveo Judu da čini što je zlo u očima Jahvinim.“

I sad zamisli ovo: iako je svojim kraljevskim autoritetom uvodio poganstvo gdjegod je mogao protiv volje naroda i njegove tradicije, iako su se pod njegovom vlašću glave kotrljale na sve strane, nigdje ni spomena o ikakvom otporu protiv njega, uroti, ili bilo čemu sličnom. I to među Židovima koji su i za manje stvari svrgavali kraljeve, i za koje se nikako ne može reći da su pasivni promatrači loše vlasti, kako si mi Hrvati godinama predbacujemo…Taj i takav Manaše vladao je tako punih 55 godina bez ozbiljnog otpora, dulje od bilo kojeg kralja prije i poslije. Vjerojatno je stabilnost svoje vlasti dugovao moćnom Asirskom Carstvu čiju je vrhovnu vlast priznavao. Carstvo je tada pod vladanjem velikih osvajača Asarhadona i Asurbanipala proždrlo sve oko sebe od Kavkaza i Perzijskog zaljeva do Nila. S njime se nije bilo za šaliti. Iako je to znao, Manaše je u jednom trenutku izgubio oprez i nešto zabrljao, zamjerivši se Asircima toliko da su ga bacili u zatvor, iz kojeg je nakon dviju godina pušten. Možda nisu imali nikog prikladnijeg tko bi u njihovo ime upravljao Judejom, a zatvoru je Manaše naučio da nije nedodirljiv.

Toliko za sve koji vjeruju kako loša vlast ne može dugo opstati. Ponekad se pokaže nevjerojatno žilavom, osobito ako ima potporu kakve dobrodošle velesile.

Ne živi čovjek (samo) od svjetlosti

U travnju ove godine na nekim se portalima pojavila sljedeća vijest:

Jedna žena iz Švicarske umrla je od gladi nakon što je počela vjerovati kako može živjeti isključivo od svjetlosti. Nakon što je pogledala film U početku bijaše svjetlost, Anna Gut s istoka Švicarske zaključila je kako bi se mogla ugledati na glavne protagoniste filma i preuzeti njihov način življenje.
Naime, film prati Michael Werner i Prahlad Jani, koji navodno ne žive od hrane, nego od svjetlosti.
Anna je pročitala literaturu koja objašnjava 'filozofiju svjetlosti' te počela gladovati.
Prvi tjedan dana nije ništa jela ni pila, čak nije ni gutala vlastitu slinu. Treći i četvrti tjedan je počela piti te vidno oslabila.
Obećala je svojoj djeci kako će prestati s ovim radikalnim vjerovanjem ukoliko joj bude loše, no nije izvršila svoje obećanje.
Djeca su je pronašla mrtvu u stanu, a obdukcija je pokazala kako je uzrok smrti izgladnjivanje.

Kako "jednostavno" i lapidarno...portali nisu objavili ništa o nesretnoj gospođi Anni što bi nam pomoglo da bolje shvatimo razloge njena tragična eksperimenta. Je li joj možda život curio kroz prste, je li mu htjela dati nov smisao? Je li bila katolkinja, protestantica, ili nešto drugo, pa je, nezadovoljna time, odjednom poželjela postati sasvim novom osobom? Je li u korijenu njenog nastojanja za takvom promjenom života bila neprimjećena, ali ipak pogubna ohola željica postati natčovjek, osoba s mimonaravnim sposobnostima? Takva željica krije se u korijenu premnogih potraga za različitim oblicima duhovnog prosvjetljenja ili pak prakticiranja tehnika kojima se stječu mimonaravne moći.
Štogod bilo to što je pokrenulo gospođu Annu prema fatalnom eksperimentu s odbijanjem hrane,  pravu istinu nećemo saznati prije Sudnjeg dana kad pred Bogom svi ne budemo polagali račun za svoj život. Tragično je to što gospođa Anna nije morala umrijeti. Mogla je još dugo živjeti i sigurno učiniti puno dobra ljudima oko sebe. Ovako, nastojeći učiniti od sebe nešto što nije i dobiti nešto što joj po ljudskoj naravi ne pripada, izgubila je i ono što joj je pripadalo...nadajmo se ne u vječnosti. Čudna neka svjetlost koja svoje sljedbenike vodi u smrt! To ne može biti Božja svjetlost, to može biti samo luciferijanska antisvjetlost, imitacija prave svjetlosti! Ne znam je li tko pozvao na odgovornost autore filma koji je Annu nadahnuo. Trebalo bi to učiniti. Osim ako se ne budu ispričavali kako je Anna bez njihova stručna vodstva sve pogrešno shvatila, i prema tome, tko joj je kriv...
Pametnomu dovoljno, a dobronamjernim i neupućenim ljudima na opomenu.

Nešto o sektama u Srbiji

I u susjednoj Srbiji započelo je sustavnije praćenje i izvješćivanje javnosti o djelovanju sekti  i novih religijskih pokreta. Vodeći stručnjak na tom polju je Slađan Mijaljević, predsjednik Udruženja za borbu protiv sekti "Istina". Iz razgovora, kojeg je s njim vodila Lubica Z. Tomić (objavljen u beogradskoj "Politici" pod naslovom "Sekte kao bolest zavisnosti", v.

http://www.politika.rs/ilustro/2539/3.htm, 6.11.2011.), može se vidjeti kako je kod "komšija" u problematici sekti vrlo živo.

Interesovanje za dejstvo sekti na našim prostorima obično naglo poraste posle nekog nemilog događaja, kao što je ovog puta bio sumanuti zločin u Novim Banovcima, o kojem smo pisali u prošlom broju, ali sa psihijatrijskog aspekta. Da li je pozadina ovog zločina dejstvo neke satanističke sekte ili ne, još nije zvanično potvrđeno, ali je činjenica da se o sektama poslednje dva nedelje masovno piše, kao i da je strah od sekti među našim građanima porastao. To je ovih dana primetio i Slađan Mijaljević, predsednik Udruženja građana za borbu protiv sekti „Istina“. Na vrata njegove kancelarije, u crkvenom domu crkve Aleksandar Nevski na Dorćolu, za samo deset dana zakucalo je i pomoć zatražilo tridesetak porodica, a još desetak je zvalo telefonom da se raspita. Poređenja radi, prosečno za godinu dana kroz ovu kancelariju prođe oko 100 ljudi koji traže pomoć za sebe ili svoje najbliže.
Koji su razlozi pojave sekti u jednoj razvijenoj državi?

- Do pojave sekti dovode prirodna kretanja u razvoju stanovništva zemalja, a to su globalizacija, nauka, tehnologija, industrija i određena htenja ljudi da saznaju što više. U toj brzini života se nude instant rešenja za mnoge probleme. Ljudi nasedaju mnogim pričama i ulaze u određene organizacije koje kasnije bivaju destruktivne po njih. Postoji i neprirodan tok koji vode određene službe, među kojima obaveštajne, koje koriste rad sekti kao duhovni rat u nastojanju da porobe neku teritoriju.

Kada su se pojavile prve sekte u Srbiji?
- Sekte u Srbiji ne postoje od juče, već decenijama, a prvu knjigu o sektama napisao je pokojni profesor Lazar Milin 1959. godine.

Čini se da je rad sekti u poslednje vreme mnogo primetniji?
- Da, zato što ih toliko ima na našim prostorima da se ponašaju mnogo slobodnije i javnije. Uz to su i agresivniji nego ikada jer imaju jaku zaleđinu, obezbeđeni su materijalno kao i diplomatskim putevima.

Kako prepoznati osobu koja je vrbovana u sektu?
- U početku teško, ukoliko sa njom ne provodite 24 sata. To znači da vrbovana osoba mora da doživi neki poremećaj u ponašanju koji se vidi u promeni načina oblačenja, ishrane, ophođenja prema bližnjima. Na sve to oni nakon dva, tri meseca takvog ponašanja, počinju da propagiraju i svoje učenje, jer im je navodno to učenje spasilo život, izvelo iz lošeg društva, pomaže im da lakše pobede stres.

Šta je još karakteristično za ljude koji su u sekti?
- Sledeći stupanj je kada sami počnu da se predstavljaju kao članovi neke organizacije, najčešće crkve, kako vole da kažu. U tom stadijumu oni prilaze ljudima na razne načine, od presretanja na ulici, u gradskom prevozu, do sistema „od vrata do vrata“ i pokušavaju da razgovaraju o veri, spasenju života, sveta, duše, o viđenju Boga na ovaj ili onaj način.

Da li je istina da su mladi najpodložniji uticaju sekti?
Mnogi su u zabludi da je omladina na mestu broj jedan kada je vrbovanje za sekte u pitanju, ali omladina je na mestu broj tri. Na prvom mestu su ljudi u srednjim godinam, jer oni rade negde, imaju novac, neki su poznate ličnosti, hijerarhijski pripadaju nekom establišmentu. Takvi članovi sekte mogu da ponude reklamu ili neku zaštitu i zato su najprijemčiviji. U najjačim su godinama, najviše mogu da zaštite tu organizaciju i da joj doprinesu. Oni donose najveći prihod državi, a brinu se i o svojoj deci, i o svojim starima. E, kada razbijete tu srednju generaciju, razbili ste državu u paramparčad. Spreman sam da otkrijem ministru policije ili ministru vera imena ljudi koji su zaglibili u sekte, ali to nadležne, izgleda, ne zanima.

Koliko ima istine u tome da pojedine sekte vrbuju stare i nemoćne kako bi im kasnije na lak način uzeli materijalna dobra?
- Oni su na drugom mestu vrbovanja. Evo, recimo, na Dorćolu Jehovini svedoci aktivno deluju jer dobijaju stanove i do 120 kvadrata. Baka i deka od 80, 90 godina žive sami, i u nekom periodu se pojave ljudi iz sekte koji misle da čine bogougodna dela. Medicinska sestra vodi računa o njihovoj terapiji, pa im meri pritisak i šećer, itd. Zatim se pojave devojčice koje im čiste kuću, usisaju, obrišu prašinu, odu do prodavnice. Onda naiđe neka teta srednjih godina koja im skuva ručak, misleći da pravi misionarsko delo. Nakon određenog vremena na vratima im se pojavi čovek sa akt tašnom i ugovorom o doživotnom izdržavanju. I oni potpišu da daju svoj stan i nekretnine toj i toj organizaciji.

Koji je osnovni način vrbovanja?
- To je psihološka manipulacija. Veliki je broj manipulativnih tehnika kojima oni ljude vrbuju na razne načine, i to čine vrlo uspešno. Glavno je to što neki u sekte ulaze nesvesno, s jedne strane su verski apsolutno neobrazovani, a s druge strane ljudi su počeli jako malo da cene svoj život i kvalitet života.

Kada se vrbovana ličnost odluči za povratak na pravi put, šta je to što je navede da izađe iz sekte?
- Prvo što je navede da pokuša da se vrati je nelogičnost. Oni koji su je vrbovali naveli su joj jednu priču, a kada je počela da živi u toj organizaciji, uvidela je da postoje nelogičnosti u onome što su joj pričali. Neko vreme ljudi koji vode organizaciju uspevaju to da amortizuju lažima, savetima, pretnjama, insinuacijama, pa se produžava vreme boravka i na tu osobu se utiče određenim tehnikama manipulacije. Dešava se to da, ta osoba ukoliko je malo svesnija, uvidi da nešto nije u redu pa se raspituje kod drugih šta je to što ne valja.

Kome treba da se javi osoba koja želi da izađe iz sekte?
- Ukoliko ta osoba želi da izađe iz sekte i vrati se crkvi mi ga pošaljemo kod sveštenika. Ako je u pitanju musliman šaljemo ga kod njegovog verskog savetnika, a ako je ateista, porazgovaramo sa njime, ne teramo ga da uđe u crkvu, ali mu kažemo da to u čemu se našao ne valja. A ako je nastupila neka medicinska patologija, onda ih šaljemo kod psihologa ili psihijatra.
Koliko je procenat uspešnosti da neko izađe iz sekte nakon što vam se obrati za pomoć?
Oko 80 odsto ljudi, koji su preko nas pokušali da se iščupaju iz sekti, u tome su uspeli.

Mislite da će neka sekta lako pustiti svog člana na slobodu?
- Naravno da neće lako pristati da se odreknu svojih članova koji pokušavaju da izađu. To za njih znači da njihov rad i učenje ne valja, a moraju da zadrže ljude. Dok „adept“ boravi u sektnoj organizaciji, napravi se njegov psiho profil, pa igraju na racionalno i na iracionalno, određenim strahovima, pričama, pretnjama. Prvo pokušavaju sa objašnjenjima da on nije najbolje shvatio njihovo učenje, da ga nije najbolje sproveo u praksu. Onda kada definitivno krene iz sekte, počinju određene insinuacije „ti ne možeš bez nas“, „ako odeš od nas izvršićeš samoubistvo“, „znaš li koliko smo ti pomogli kada si došao“. Znači, određeni vid ucenjivanja i buđenja krivice. Poenta je da se napravi fizička razvojenost „adepta“ od sekte, jer će ukoliko se to ne dogodi, izvlačenje će trajati u nedogled.

Kako se u svetu gleda na problem sekti?
- Sindrom sekte je proglašen novim oblikom zavisnosti na Svetskom kongresu psihijatara i psihologa 2000. godine u Barseloni.(istakao Lucijan, napomena). Sam vid lečenja je resocijalizacija. Znači treba ih lečiti kao bilo koje druge zavisnike. Kada čovek izađe iz sekte mora da se napravi neka socijalna grupa koja će mu pružiti podršku. Ukoliko se postepeno vraća u društvo dolazi do samoizlečenja dobrim delom. On mora da promeni ponašanje, razmišljanje i shvatanje i tada dolazi od izlečenja.

Koje su sekte najzastupljenije u Srbiji?
Od pseudohrišćanskih to su subotari i Jehovini svedoci koji imaju ubedljivo najveći broj članova. Na našim prostorima imate još i transcedentalnu meditaciju, ima i Sai-babovaca, satanista, nekih sinkretista. Sinkretisti su dosta ljudi ubacili smišljeno, oni se kod nas nalaze na visokim političkim položajima.

Da li sekte imaju svoje velike centre ili su zastupljene u svim gradovima jednako?
Svi gradovi u Srbiji puni su sekti, Subotica, Novi Sad, Niš, Beograd, Kragujevac. U mestu Ušće na Ibarskoj magistrali, koje je okruženo Žičom, Studenicom, Gracom, Sopoćanima, Đurđevim stupovima, 1996. godine postojala je jedna porodica Jehovinih svedoka, dok ih je prošle godine registrovano 15. Razna sela u Vojvodini su razbijena od strane subotara.

Iako je u našoj zemlji prošle godine donet Zakon o crkvama i verskim zajednicama, u vašim istupima u medijima upozoravali ste da se taj zakon ne sprovodi?
- Po ovom zakonu koji je donet kod nas, sekte ne bi mogle da se registruju, naročito ako bi bili primenjivani pojedini članovi ovog zakona. Šesti stav Člana 20. Zakona o crkvama i verskim zajednicama kaže, da pri donošenju rešenja o zahtevu za upis u registar, Ministarstvo vera uzima u obzir i odluke Evropskog suda za ljudska prava, kao i upravne ili sudske odluke u pogledu registracije ili delovanja određene verske organizacije u jednoj ili više država članica Evropske Unije. To znači da, ako je neki sud u Francuskoj ili Nemačkoj, vodio postupak protiv člana neke sekte i doneo osuđujuću presudu, naš ministar može da kaže „vi ne možete zbog toga i toga da budete registrovani“, a naročito ukoliko mu iz Srbije stigne potvrda o lošem delovanju te organizacije. Međutim, mi još nismo čuli da je neka organizacija sektnog tipa na ovaj način odbijena.

Da li je istina da je najmlađi satanista u Srbiji imao deset godina kada je prišao sekti, a nešto više od petnaest kada je izvršio samoubistvo?
- Baš kada je donet Zakon o crkvama i verskim zajednicama, iz jednog mesta u Sremu su u moju kancelariju došli roditelji čiji se sin, od petnaest i po godina, ubio. On je od svoje desete godine koketirao sa sektama, a njegov šest godina stariji brat je za to znao sve vreme, ali od straha nije smeo da kaže roditeljima Roditelji nisu primetili i tek nakon sahrane su pronašli neke tragove po kući.

Nije redak slučaj da se vrbovani sa svojim guruima sreću u obrazovnim ustanovama, a da kasnije ta druženja postanu kobna?
- Da, imali smo slučaj da je momak od 24 godine iz Beograda, student Pravnog fakulteta u čitaonici upoznao kolegu sa fakulteta koji je bio u sekti i sa njime se družio osam meseci. Nakon osam meseci druženja izvršio je samoubistvo. Skočio je sa petog sprata 26.6.2006. godine. Šta se desilo u stvari? Mladić je ručao sa roditeljima, i pred kraj ručka zvonio mu je telefon. Roditelji pretpostavljaju da se javio kolega sa fakulteta sa kojim je njihov sin razgovarao više od petnaest minuta. Mladić je rekao „dobro, u redu“, spustio slušalicu, ušao u svoju sobu, zaključao se i skočio kroz prozor.

Čujemo da u Beogradu postoji i jedna komuna «tantrista»? Postoji jedan broj mladih ljudi koji žive po komunama više od deset godina. Vrbovani su i ušli su u komunu dalekoistočnog učenja „tantrizam“, kada su imali po 17, 18 godina. Stali su sa fakultetima tamo gde su zatečeni, neudati, neoženjeni ili po naređenju gurua ženjeni i udavani u okviru sekte. Nemaju dana radnog staža, niti su završili škole. Njihove porodice su kucale na vrata svih mogućih institucija u Srbiji. Prošle godine su dobili pismo kao zvaničan odgovor skupštinskog Odbora za brigu o porodici kojim je predsedavao lekar Paja Momčilov. On im je odgovorio „svesni smo vašeg problema sa sektom“. To je prvi zvanični dokument sa pečatom u kom se pojavljuje pojam „sekta“.