Afera s (navodnom) teškom malverzacijom crkvenom imovinom koju je počinio donedavni župnik u Baškoj Vodi fra Šime Nimac mora zaboljeti svakoga iskrenoga katolika iz nekoliko razloga. Možda je najmanji onaj koji se tiče moralne štete nanesene ugledu Crkve u javnosti. Franjevačka provincija uputila je narodu javnu ispriku zbog toga događaja, što je netipičan, ali više nego primjeren potez naših crkvenih struktura kojeg moramo pohvaliti. Još će se vidjeti koliko ima istine u medijskim izvještajima o navodnoj svećenikovoj ljubavnici kojoj je zbog njega "pukao" brak; dao Bog da to budu samo ogovaranja.
Međutim, najteži razlog za bol mogla bi biti sama činjenica da je opet jedan od naših pastira "skrahirao" na dvjema najvećim muškim slabostima: novcu i ženama. I da Božji narod opet ima pred sobom bolan slučaj jednoga paloga anđela koji je trebao brinuti o svojem stadu, a postao nešto sasvim suprotno.
Valja nam se nadati do posljednjega časa da stvari stoje drukčije, i da čudno ponašanje fra Nimca ima ipak časnu pozadinu. Dao Bog da je tako...
Zašto se takve stvari događaju? Vjerojatno zbog raznih konfiguracija i bespuća ljudske slabosti koja može kod svakog čovjeka popustiti kad se to najmanje očekuje. U svećenićkom pozivu, koji zbog nekih svojih posebnosti podrazumijeva način života u uvjetima određenog tipa ljudske osamljenosti, Isusov poziv na budnost dobiva izniman značaj. Popusti li budnost, život može upasti u kovit iz kojeg se više ne može izvući.
Rijetko tko je to uspio tako dobro izraziti kao jedan zaista uzoran svećenik redovnik-p. Luka Rađa DI (u vrijeme prije prometne nesreće, kad je vodio dopisivanje s mladima na stranici SKAC-a). Eto njegova odgovora na e-mail nekog čitatelja, koji-tipično za današnje vrijeme-kritizira nedovoljnu duhovnost i materijalizam svećenika:
A o kontemplativnoj molitvi; o nama svećenicima koji vozimo skupe aute, i živimo u raskošnim stanovima; i o 'penzićima' od kojih očekujemo da nam sve to plate… Da nisam svećenik vjerojatno bi bio žestoki antiklerikalac. Jer zbilja… Ali, ovako budući da stvar vidim iz prve ruke. Vidim kolege, vidim sebe. Znam čitavu priču. Znam da se gotovo od reda radi o ljudima koje je samo visoki idealizam nosio do svećeništva. Poznat mi je ponor kušnji kroz koje prolaze, i drama suočavanja s vlastitom nemoću da se iskorači iz korumpiranosti i dvoličnosti. I da danas, kakvi su takvi su – stoje na prvim linijama. Možda i gluposti rade, ili uopće ništa ne rade – ali ustrajno stoje u taboru čiji je profil jasan. Taboru koji je protuteža zlu ovoga svijeta. Onom koji je prvi na udaru kad stvari u društvu krenu naopako. Danas ih se možda može nazivati farizejima i parazitima, ali takvi su, i takvi će uvijek kad ustreba – prvi završiti kao svjedoci i mučenici dobra. Bilo kao vlč. Bulešić u drugom svj. ratu, ili vlč. Grahovar u domovinskom ratu. I tisuće kolega, koji samim time što su to što jesu, bdjeli su i bdiju na linijama razdjelnicama kao zečevi na brisanom prostoru. Pusti ih molim te. Neka rade, ili ne rade. Neka kontempliraju, ili ne kontempliraju. Dok su to što jesu – jasno je čiji žele biti. Više od riječi njihovih molitava, ili snage njihovih propovijedi – njihov životni status govori. Dok kao koze preživljavaju po seocima Velebita, ili mladost provode po bosanskim gudurama s par baka; ili makar u gradovima žive, nakon nedjeljne propovijedi ručaju ribu iz konzerve; pa i ako sve imaju što se novcima može kupiti – uvijek im samo Bog ostaje: bilo kao utjeha, bilo kao pustinja. Htjeli ili ne htjeli: njegova su slava, ili su njegova sramota. Ali uvijek samo njegovi.
Eto, tako ti ja vidim svećenike. A za ostalo… sad mi se ne da. Idem vani, luta mi se po snijegu. Sam.
Od srca, p. Luka
Nema komentara:
Objavi komentar