Krist Kralj, 2018.

Danas je blagdan Krista Kralja, dan koji anticipira Onoga koji će doći u pravo vrijeme da sve obnovi i zavlada novim stvorenjem. U svezi s time se u crkvama obično izvodi napjevi Ti, Kriste, Kralj si vjekova, ili Krist Kralj vlada (Christus vincit). 

U slučaju onog prvog zanimljivo je usporediti verziju teksta prije Drugog vatikanskog sabora i onu poslije njega. Jasno da je drugi vatikanski naglasio tzv. pozitivni pristup nekatoličkom svijetu, te je štošta ublažio, ali i ona predkoncilska verzija ima itekako mnogo toga istinitog reći duhovnom stanju svijeta, pa i nama pojedincima. 

Ugodno čitanje želim!

Vukovarska obljetnica kao poziv na obraćenje

Nejednom sam nakon rata bio u Vukovaru, posjetio sam sva mjesta njegova stradanja, od Trpinjske ceste do Ovčare, i naslušao se mnoštva raznih informacija o tijeku i razlozima njegova pada i zauzeća. 18.11.1991. bio sam s postrojbom na bojišnici na drugom kraju Hrvatske, kada su se na televiziji pojavili Zlatni dukati s pjesmom o Vukovaru. Odmah smo slutili da je gotovo...i bilo je, nakon pjesme pojavio se spiker koji je pročitao vijest kako je Vukovar pao. Teško nas je to sve pogodilo, a mene je tada zazeblo pitanje - što će biti ako izgubimo rat? Čeka li nas novi Bleiburg?

Nasreću se moja bojazan nije ostvarila, rat smo vojno dobili, iako je nakon svega ostao osjećaj nekakve nedorečenosti. Pravo je pitanje jesmo li dobili mir, jesmo li ratom ostvarili Hrvatsku koja je majka svim svojim građanima? Bilo bi sljepački reći da jesmo. Nismo. To se vidi po masovnom iseljavanju iz zemlje, koja očito nije sposobna pružiti svojim građanima mogućnost da se prehrane. Takvo što nijedan branitelj nije od rata očekivao. I zato mi je - priznajem - mučno i teško gledati današnju Kolonu sjećanja u Vukovaru koja mi djeluje kao nekakav velik sprovod, novo polaganje Vukovara u grob nakon kojeg nema uskrsnuća niti nade. Kao da su smrt, grobovi, ruševine i ponavljanja priče o prolivenoj krvi i pretrpljenim patnjama konačna vukovarska postaja nakon koje nema dalje. Nešto mi tu kao vjerniku nedostaje. Možda upravo činjenica da sva ta komemoracija i Kolona sjećanja - koju naravno podržavam i smatram da je treba organizirati kao nezaobilazan dio našeg povijesnog pamćenja - zapravo ništa i nikog u Hrvatskoj neće promijeniti. Zahtjev za kažnjavanjem krivaca ostat će opet izrečen, ali onako "u zraku", bez pravog izgleda da se ispuni, osim na Božjem sudu. Ukratko, naše zemaljske strukture, pa i strukture naše države, nemaju snage niti mogućnosti ništa u tom smislu promijeniti. Opet ćemo se sljedeće godine sresti u Vukovaru i vjerojatno ponoviti kako je sve isto kao prošle godine. Dao Bog da ne bude, dakako...

Gledam u svezi s tim fotografiju s vukovarskog spomen groblja. Onaj bijeli niz križeva postavlja svakom promatraču pitanje: "Jesmo li poginuli uzalud, je li moguće da naš život nije uspio?" Dečki moji, sigurno niste poginuli uzalud, ali je nešto ostalo nedovršeno, i zato će se i to vaše pitanje još dugo nanovo postavljati. Istina je da ste poginuli za hrvatsku neovisnost koja se doista ostvarila, ali ste se borili - iako toga možda i niste bili posve svjesni - za jednu kvalitativno bolju zemlju nego što je bila stara Jugoslavija, zemlju koja će svojoj djeci doista biti majka. A to se nažalost nije dogodilo onako kako smo sanjali, i zato je svaki spomen Vukovarske žrtve neugodan, bolan, i odiše čistilištem, a ne rajskim spokojem. Možda zato Kolona sjećanja i sve vukovarske komemoracije ovih dana još uvijek ne mogu izići iz tamnih tonova i sjene nezadovoljstva nedovršenim poslom.

Oružani rat je, Bogu hvala, dobro završio, ali onaj neoružani, duhovni, traje i dalje. U njemu još uvijek padaju brojne žrtve, a možemo samo reći da Hrvatska neće biti bolja dok mi živi i preostali u njoj ne postanemo bolji. Da bismo bili bolji, trebamo tražiti Božju milost i snagu Duha Svetoga koja nas jedino može u biti promijeniti. Tek tada će se duhovni rat početi razvijati bolje, a vukovarske komemoracije će odjednom poprimiti svijetlije boje.

Babilonska kronika 3. Tko želi biti novi August u Europi?

Nov probni balon izletio je iz ureda Angele Merkel i Emmanuela Macrona. Radi se o aktualizaciji ideje o zajedničkoj europskoj vojsci, koja bi branila Europu protiv mogućih neprijatelja s Istoka, ali bi je štitila u slučaju potrebe i od SAD. Reakcija američkog predsjednika bila je prema očekivanju burna, i nije propustio dati do znanja da je ideja  za njega potpuno neprihvatljiva. Angela je naravno dodala da bi jedinstvena europska vojska bila jamac mira na našem kontinentu, i da to zahtijeva samo jednu sitnicu, odricanje država članica od nacionalnog suvereniteta u toj stvari.

Što da se kaže na takvu ideju? Možda ona i ima smisla sa stajališta jačanja obrane Europe u uvjetima porasta geopolitičke globalne nestabilnosti. Europa bi bez sumnje zahvaljujući svojim tehnološkim postignućima mogla takvu vojsku brzo naoružati do zuba sofisticiranim oružjem i stvoriti od nje respektabilnu vojnu silu. Nije samo jasno gdje doći do dovoljnog broja vojnika…možda regrutirati muslimanske imigrante i dati im tako ubrzano državljanstvo, kako je netko nedavno predlagao u Njemačkoj? Ideja svakako dostojna dalekog pretka i svijetlog uzora današnjoj Europskoj Uniji, starom i moćnom Rimskom Carstvu, koje je legionarima nerimskog podrijetla nakon 25 godina službe davalo rimsko građanstvo i pravo vlasništva nad obradivom zemljom. Sad bi to vjerojatno išlo mnogo brže, tko će čekati tolike godine? Ali, imamo mi još sličnosti s Rimskim Carstvom, koje dovode do stanovitih bojazni od pojave nove jedinstvene europske vojske.

Kao prvo, europska vojska mora imati vrhovnog zapovjednika kao i svaka normalna vojska na svijetu. Tko bi to kod nas u Europi mogao biti? Rimsko Carstvo tu nije imalo nikakve dvojbe: vrhovni zapovjednik bio je imperator, vladar države koji je imao svu vlast u svojim rukama, a sam nije odgovarao nikome. Mi Europljani još uvijek nemamo cara, pa niti predsjednika s carskim ovlastima, ali tko zna, možda se u pogodnom trenutku netko takav pojavi, poput Oktavijana Augusta, koji je pobjedom nad Markom Antonijem i Kleopatrom dokončao dugo razdoblje građanskih ratova i uspostavio rimski mir. Kada Angela Merkel kaže da bi europska vojska jamčila mir u Europi, ne možemo se ne sjetiti čemu je služila rimska vojska: osim borbi za širenje granica zdušno se po carskim zapovijedima angažirala u unutarnjim ratovima i nemilosrdnom gušenju svake pobune, ne libeći se pri tome uništavati i velike gradove poput Jeruzalema, a već za Republike je na sličan način slistila Kartagu i Korint. Pa tako i europska vojska može poslužiti za discipliniranje neposlušnih provincija koje možda ne bi htjele primiti imigrante ili na drugi način odbijati „carske“ ukaze.  Da, rimske legije su prolile more krvi, ne samo barbarske nego i rimske, a mir tadašnje Europe osiguravale su izvana i iznutra silom ne dajući nikome niti da pisne protiv cara. Pa si ti misli…

I inače mi Europljani nekako nemamo sreće s dosadašnjim povijesnim projektima preteča zajedničke europske vojske budućnosti. Nakon Rima prva takva se pojavila u carstvu Karla Velikog. Nije bila nimalo nježna niti se umorila od ratovanja na sve četiri strane carstva. Sasi bi nam o tome mogli svašta ispripovijedati. No, ako ništa drugo, uspjela je suzbiti muslimansku invaziju u Zapadnu Europu i stvorila pretpostavke za uspješan protunapad. Pa tako ima povijesne zasluge. O sljedećoj vojnoj sili takve vrste možemo govoriti u slučaju Napoleona. I on je, naravno, bio jako miroljubiv, pa su njegovi „orlovi“ (sličnost s rimskima nije slučajna) razapeli krila od Španjolske do Moskve, rušeći i paleći sve što im se našlo na putu. I konačno, zadnji put se o europskoj vojsci govorilo u slučaju neslavnog Adolfa Hitlera, čiji su soldati također održavali mir u Europi po načelu „tko nije za nas, dobiva metak“.

Ukratko, vojske o kojima govorim bile su dio dugotrajnijih ili kratkotrajnijih imperijalnih koncepcija tada dominantnih centara moći, bile su uvijek u službi nečije agresivne i osvajačke politike, a nimalo se nisu skanjivale sudjelovati u suzbijanju bilo kakve unutarnje oporbe ognjem i mačem, zatirući neposlušne provincije Imperija i istrebljujući nepodobne narode. Osim vojne učinkovitosti malo se toga dobrog može reći o njima. Pa tako nisam oduševljen mogućnošću da o našoj sigurnosti opet odlučuje neki strani centar moći kojem bismo predali naš vojni potencijal kao što su lideri SR Hrvatske u najkritičnijem trenutku predali naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane tzv. JNA neposredno prije izbijanja agresije na Hrvatsku. Dobro znamo kakve su bile posljedice.  Ne sviđa mi se ideja o rimskom miru čak i kad od sebe samo nagovještaj dade.

Imigrantska kriza 9. Evo ih opet!

Prije tri godine zloguko, iako s nadom u pozitivan ishod, najavljivao sam na ovom blogu nepovoljne mogućnosti za Hrvatsku koje bi mogle nastupiti krene li migrantski val preko naše duge i rastegnute granice prema Bosni. U međuvremenu su pogođene zemlje pod vodstvom tadašnjeg austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastiana Kurza uspjele začepiti sve rupe i zatvoriti tzv. balkansku rutu. Neko vrijeme bio je mir, ali ne zadugo. Poput poplave koja probija nasip na najslabijem mjestu prelio se migrantski val u Bosnu i Hercegovinu i nahrupio upravo na granicu s Hrvatskom, prema slabo naseljenim područjima Like i Korduna, brdsko-planinskom području koje je gotovo nemoguće učinkovito nadzirati postojećim snagama hrvatske policije unatoč dronovima, ophodnjama, uređajima za noćno motrenje i svim drugim pomagalima koja smo dobili kao kandidati za vječne europske graničare, kao možebitni branitelji šengenske granice.

Prije dva mjeseca putovao sam prema Slavoniji i povezao jednog našeg policajca koji se vraćao kući na odmor s nekolikodnevnog čuvanja naše granice prema Bosni. Vidno umoran, rekao mi je kako tamo stvari stoje. Bosna i Hercegovina nije se pripremila za imigrantski val koji je očito vrlo dobro koordiniran, a kreće se-kako je rekao-od džamije do džamije. Kada jednom prijeđu granicu, migrante je nemoguće dalje zaustaviti, a tome svjedoče provaljene i opljačkane vikendice hrvatskih građana od ličke Plješivice sve do Platka kod Rijeke. Pojavljuju se u većem broju kod Plitvičkih jezera, presreću automobile s hrvatskim registracijama, i općenito, ne ulijevaju baš mir i sigurnost u žile domaćeg stanovništva. Unatoč tomu naš ministar policije veselo tvrdi da je sve pod kontrolom, a ni drugi obnašatelji vlasti ne uzrujavaju se previše. Ipak su barem donijeli mjere da se postave prepreke za sve poljske putove iz Bosne i Hercegovine, te da se barem oteža, ako već ne onemogući, transport migranata tim pravcima koje naša policija očito ne stigne nadzirati.

Nije stoga čudno da je na takvo stanje reagirala stranka Most tražeći da se na granice pošalje vojska i postave odgovarajuće prepreke za sprječavanje ilegalnog ulaska u zemlju. Njihova bojazan je više nego razumljiva. Što će biti s hrvatskim turizmom i stranim investicijama ako nam se migranti u većem broju probiju u unutrašnjost i razmile po šumama, gorama i putovima u pokretu prema europskoj zemlji obećanoj? Što će reći turisti, budu li tijekom proljetnih i ljetnih mjeseci susretali migrante na našim cestovnim pravcima ili u turističkim odredištima? Tko će za to odgovarati i tko će podnijeti račun za činjenično pogoršavanje sigurnosne situacije u Hrvatskoj koja se s pravom dičila mirom i sigurnošću na svim turističkim sajmovima? Vrijeme je da javnost na to dobije jasne odgovore od vladajućih. Prilikom prve masovne navale migranata preko naše granice s Vojvodinom vlada tamo nije poslala vojsku, jer bi to očito izazvalo loš dojam u očima Majke Europe, kao da smo u ratnom stanju sa susjedima. Tada su krizu s migrantima uspjeli riješiti njihovim prebacivanjem u Mađarsku. Od tog vremena Mađarska i Slovenija ogradile su svoje granice s nama žilet žicom, pa se malo koji migrant može preko nje prošvercati dalje na Zapad. A taj isti Zapad ih više očigledno ne želi. Nama preostaje zadržati ih u Bosni, ili dopustiti boravak i naseljavanje u Hrvatskoj ne budemo li u tom zadržavanju učinkoviti. Migranti će time možda riješiti svoj problem, ali mi ćemo svoje izglede za dobru budućnost hrvatskog naroda i države neizrecivo pogoršati. Ne podsjeća li vas to na neka iskustva iz prošlosti?

Kralj i njegove četiri žene

Jednom davno živio je stanoviti kralj i imao četiri žene. 

Četvrtu ženu je najviše volio i obasipao dragocjenostima, častio najboljim slasticama. Davao joj samo sve najbolje.

Volio je i treću ženu, vodio je okolo po susjednim kraljevstvima i pokazivao joj ih. Uvijek ga je bilo strah da će ga ostaviti i otići s drugim.
Također je volio i drugu ženu. Uvijek mu je bila osoba od posebnog povjerenja, uvijek pozorna, strpljiva i ugodna. Kad god je imao kakav problem, s njom se savjetovao, a ona mu je uvijek pomagala da prebrodi teške trenutke.
Prva žena je bila odana družbenica i najviše je  doprinijela blagostanju njegovog kraljevstva. Unatoč tomu, prvu ženu nije volio, iako je ona njega duboko voljela, na nju se nije ni obazirao.
Kad se razbolio i predosjetio da se bliži kraj  (tako obično započne), razmišljao je o svojem raskošnom životu i osupnut ustanovio:
"Imam 4 žene, ipak, kada  umrem, ostat ću potpuno sam. Kako da u smrti ne ostanem sam?"

Četvrtu ženu upita: "Najviše sam te volio, poklanjao ti najbolju odjeću, pokazivao posebnu pozornost. Sada, kad umirem, hoćeš li poći sa mnom i praviti mi društvo?"

"Ni govora!" odgovorila je četvrta žena i otišla bez riječi. Njen odgovor zarezao je poput oštra noža njegovo srce.
Žalosni kralj upita treću ženu: "Cijeli život sam te volio. "Sada kad umirem, hoćeš li mi i u smrti praviti društvo?"
"Ne", je odgovorila treća žena. "Život je prelijep. Kad umreš, ponovno ću se udati i živjeti punim plućima."
Gotovo očajan, upitao je drugu ženu: "Uvijek sam se tebi obraćao za pomoć i savjete, a ti si mi uvijek pomagala. "Kada umrem, hoćeš li i ti u smrt sa mnom da mi praviš društvo?"
"Žao mi je, ovaj put ne mogu ti pomoći«, odgovori druga žena. »Jedino što mogu za tebe napraviti je da te pokopam."
I njen odgovor je kralja pogodio kao strijela.
Zatim je čuo glas: "Ja ću poći s tobom i slijediti te kamo god pođeš."
Kralj se okrene i pogleda prema glasu. Pred njim je stajala prva žena. Bila je mršava, pothranjena i zapuštena.
"Kada sam imao priliku, trebao sam se više brinuti o tebi," reče kralj iskreno samokritično.

Sada slijedi pojašnjenje.
U stvari, svi imamo u životu četiri žene.

Naša četvrta žena je naše tijelo. Nevažno koliko napora uložimo u njegu i brinemo o tijelu, ono će nas na kraju ostaviti i izdati u smrti.
Naša treća žena je imetak i sve materijalne stvari, položaj i bogatstvo. Kada umremo, naslijede ga drugi.
Naša druga žena su obitelj i prijatelji. Nevažno koliko su nas voljeli, pomagali u životu, bili nama i mi njima oslonac, s nama ostaju do groba.
A naša prva žena je naša duša. Višekratno zapostavljana u težnji stvaranja bogatstva, položaja, materijalnih vrijednosti, moći i užitaka. Unatoč tome duša je jedina koja će nas pratiti kamo god budemo morali poći.
Pošalji to prijateljima koji su ti pri srcu.
(i, pazi na svoju dušu)

Autor nepoznat (s interneta)

Nogometaši i narodno veselje otpuhali cinizam

Veličanstven doček hrvatske nogometne reprezentacije u ponedjeljak 16. srpnja bio je nešto što će se pamtiti jako dugo. Bio sam i sam tamo nazočan, i po tko zna koji put sam se mogao osvjedočiti kako su ljudi iz društvene "elite" opet potpuno promašili u procjeni reakcije običnog puka. Očekivali su možda nekoliko desetaka tisuća ljudi na Jelačićevom trgu, ali više od pola milijuna, to vjerojatno nije mogao zamisliti nitko. Narod je bukvalno izišao na ulice, ali ne da provede revoluciju, nego da nogometne reprezentativce zaogrne divljenjem i ushitom. O kakvoj se pozitivi radilo svjedoči činjenica da tih pola milijuna ljudi nije napravilo nijedan ozbiljan incident. Nitko nije ništa razbio, zapalio, nitko se nije potukao, nigdje nije bilo krađa niti prevrtanja automobila. Kako je to moguće?

Dogodilo se ono što mi je već više puta palo na pamet. Narod se zaželio dobra! I kad se ono konačno dogodilo, tada je uzvratio na isti način. Političarima za pouku: ako želiš Hrvate okrenuti protiv sebe, samo im uskraćuj mogućnost da izraze svoje domoljubne osjećaje. Ili još gore: nastoj im to domoljublje ogaditi i preodgoji ih od njega. To je najbolji način da postigneš da se Hrvati okrenu protiv tebe. Osim toga, pokazalo se da neprestano medijsko bombardiranje i ispiranje mozga Hrvatima o tome kako su promašen i slučajan narod gubitnika, kriptoustaša, smutljivaca i sitnih duša za koje bi bilo najbolje da isele iz zemlje i nestanu, na kraju nije uspjelo. Narod mora imati i treba imati priliku da se s vremena na vrijeme zajednički proveseli i raduje nečem očigledno dobrom, da doživi sebe u zajedništvu i uzdigne se iznad svakodnevnih jadikovanja doživljavajući nešto doista veliko, lijepo i uspješno. To je najbolji lijek protiv medijskog i političkog cinizma kojeg je Hrvatska prepuna i koji neprestano nastoji promijeniti svijest ljudi prema svojim parametrima. Ako mu političke strukture i "elita" ne daju razlog za veselje, narod će ga na kraju naći sam. I to se dogodilo zahvaljujući uspjehu naših nogometaša koji su u običnom puku pokrenuli neslućen katarzični proces. Zato je taj događaj velik. Lijepo je bilo živjeti i biti u Zagrebu 16. srpnja.

I-što dalje? Već se čuju zloguki glasovi da će sve to brzo proći i da ćemo se opet svi vrlo brzo sunovratiti jad i bijedu "slučajne države", nudeći nam sliku općeg propadanja i besperspektivnosti kao jedine stvarnosti. Neki drugi pak prizivaju društvenu revoluciju i prevrat na krilima općenarodnog oduševljenja, zapovijedajući Vatrenima i Daliću da preuzmu vlast u Hrvatskom nogometnom savezu i zbace tamošnju "mafiju" s prijestolja. Mislim da ni jedni ni drugi nisu ništa naučili.
I sami su mediji često ponavljali Dalićev izraz da svemu treba pristupiti s poniznošću, ali nisu shvatili što to znači. Poniznost znači prije svega prihvatiti sebe sa svim svojim ograničenjima, i unatoč njima ići putem dobra i dati sve od sebe. Poniznost znači graditi nešto od temelja prema gore, nadograđujući kat po kat. To je i prava slika kršćanskog života. Tako su i vatreni išli od utakmice do utakmice, ne gledajući predaleko, tek prema prvom sljedećem suparniku. I dogurali do srebra. Dalićev pristup je pristup obraćenja, sazrijevanja i postupne gradnje. To nam u Hrvatskoj treba, a pravi impuls veličanstvenog dočeka reprezentacije je u tome da svatko započne na dalićevski način skromno i ponizno od sebe. Kada se skupi kritična masa ljudi koji tako razmišljaju, tada je moguće naše društvo izliječiti u korijenu i postići zdravije odnose na svim razinama. U to se mora upustiti svatko sam, jer nemamo velikog vođu koji bi nas vodio za ručicu. Dalić i njegovi momci dali su nam sjajan primjer; sada je red na nama da po tom primjeru radimo na sebi.

Nogometna osveta Englezima za Bleiburg? Dosta mi je toga!

U predvečerje nogometne utakmice naše reprezentacije protiv Engleske posvuda po Facebooku i na forumima pronalazim "viceve" i "šale" o tome kako će naši srediti Engleze u znak osvete za Bleiburg. Poznato je, i za mnoge današnje Hrvate još uvijek traumatično, da su u svibnju 1945. godine britanske postrojbe, kojima se predalo mnoštvo vojnika i civila NDH, iste predale u ruke Titovim partizanima. Ovi su nakon toga počinili niz teških zločina i bez suđenja pobili mnoštvo zarobljenika čije kosti se do danas pronalaze u raznim groznim stratištima poput Barbarina rova i slično. Te se tragedije prisjećamo svake godine. Na stranu činjenica da su ti nesretnici pripadali poraženoj strani u ratu, možda su neki i činili ratne zločine u ustaškim postrojbama, ali ubijanje razoružanih zarobljenika bez ikakva suda grdan je krimen komunističkih vlasti. Istina je da su to radile i druge sile pobjednice, osobito Sovjeti, i da su se komunisti htjeli riješiti "kritične mase" potencijalno neprijateljskih nastrojenih državljana buduće Jugoslavije, ali iz današnje perspektive ipak je riječ o nečem što je imalo genocidne elemente i što se ne može opravdati nikakvim prizemnim pozivanjima na pravo "razumljive osvete", kako je to učinio jedan od naših bivših predsjednika. Neslavna rimska uzrečica "Jao poraženima", koju su partizani tada primijenili, u njihovoj je izvedbi poprimila osobito užasno obličje.

Naravno da suosjećam s obiteljima onih koji su tamo pobijeni kao nedužni, koji nikad nisu zbog toga rehabilitirani niti dobili zadovoljštinu. Isto mislim i o žrtvama hrvatskih povijesnih promašaja, poginulim u ustaškim logorima i svim onima koji su ni krivi ni dužni stradali od hrvatske ruke iz bilo kojeg razloga. Nažalost, mi još nismo došli do razine da poštujemo svaku žrtvu naših povijesnih okolnosti i zabluda niti smo još uvijek u stanju do kraja dovršiti i zaokružiti uvjerljivo i dosljedno tumačenje i sintezu povijesnih procesa unutar hrvatskog naroda i države.  Još uvijek se nismo izdigli iznad ideologija velikohrvatstva niti hrvatojugoslavenstva. Nadam se da će se to u nekom sljedećem naraštaju promijeniti nabolje. Ali, to će biti moguće tek nakon svojevrsnog obraćenja umova.

Jedan od putova k tomu obraćenju je uživljavanje u osjećaje i situaciju onih koja su naša nastojanja oštetila i nanijela im zlo. Netko će reći: pa što smo mi to ikad napravili Englezima da neprestano bacaju klipove pod noge bilo kakvom našem nastojanju za nezavisnom Hrvatskom? Istina, slažem se da je britanska geopolitika jednostavno desetljećima tako usmjerena da nastoji pod svaku cijenu spriječiti projekciju povezivanja Njemačke s Bliskim Istokom. Jedna od metoda u tome je stvaranja geostrateške barijere u Jugoistočnoj Europi odn. pojasa država neprijateljski nastrojenih protiv njemačkog utjecaja. U takvoj strategiji Hrvatska ispašta bez obzira na njen odnos prema Britaniji. Za Britaniju nije problem Hrvatska, nego Njemačka i njeni saveznici. Pa smo zato tu gdje jesmo.

Trebamo li zato mrziti Britance, osobito Engleze kao najbrojniji britanski narod koji je u biti vodeća sila Ujedinjenog Kraljevstva? Kao kršćanin mogu reći samo jedno: ne! Isus nas ne uči da ikoga mrzimo. Mržnja ne stvara privrženost niti bliskost među onima koji su u takvom odnosu. I Englezi su Božja stvorenja, ima među njima dosta Božje djece (bez obzira na stanovitu kulturološku antipatiju spram katolicizma), projicirati na svakog Engleza, a osobito na njihove nogometaše antipatiju zbog postupka njihovih vojno-političkih struktura u svezi s Bleiburgom znači podgrijavati mržnju na svojemu srcu koja nas zasljepljuje i čini nesposobnim da u drugom i drukčijem vidimo nešto dobro. U konačnici, postavimo se u cipele tadašnjih Britanaca: NDH je u njihovim očima bila vjerni saveznik Hitlerove Njemačke, i toga se savezništva držala do zadnjeg dana postojanja. Iako su pogrešne procjene i odluke britanske politike također kumovale prikupljanju baruta u ratnoj bačvi, Hitlerova Njemačka je bila ta koja je započela rat i pobila tisuće Britanaca bombardirajući njihove gradove i rušeći zgrade i infrastrukturu; grozni pojam "koventrizacije gradova" nastao je nakon što su njemački bombarderi sravnili središte Coventryja i pretvorili ga u ruševine. Britanski bijes, koji se zbog toga rasplamsao, razbio se uz američku pomoć kasnije Nijemcima o glavu daleko jače, pa su sijući vjetar na kraju požnjeli oluju. Prosječni Englez, neinformiran o povijesti hrvatskog naroda, vjerojatno bi iz tih razloga imao malo razloga da žali vojsku Hitlerovih saveznika. Bismo li mi na njihovu mjestu bili bolji od njih? Nisam baš kod nas primijetio osobito sažaljenje prema Srbiji, koju je 1999. godine bombardirao NATO. Možda ipak previše očekujem od ljudi, kako naših, tako i od Engleza. U ratnim okolnostima jedna od prvih žrtava je sućut prema neprijatelju.

I zašto sve to piskaram? Zato što mi se spominjanje Bleiburga i bleiburške tragedije u kontekstu nogometne utakmice s Englezima (koji se 1945. godine nisu niti rodili) čini potpuno promašenim i za mene osobno posve neprihvatljivim čak i na razini lošeg vica. Nikakva nogometna pobjeda ne može biti zadovoljština za žrtve Bleiburga. Tu zadovoljštinu može dati samo Bog na Božjem sudu. Kad sam to napisao na jednom forumu, predbacili su mi da ne razumijem šalu i potrebu naroda da se ispuše. Pa, meni to nije smiješno i zadržavam pravo reći da mi to nije smiješno, jednako kao što mi je posve neprimjereno srbijansko pozivanje na sportsku osvetu zbog Oluje kada neka njihova  reprezentacija negdje pobijedi neku našu. Sve te pojave možda ne uznemiruju mnoštvo ljudi, jer je potrebno-kao na onome forumu-da se "narod nečim ispuše", ali ne bih rekao da će narod niti odnosi među narodima zbog toga postati bolji. Odnosi se mogu popraviti samo i isključivo u pristupu bez fige u džepu i bez mržnje u srcu. Mržnja ne donosi čovjeku mir, naprotiv, uznemiruje ga, raspaljuje i iskrivljuje mu pogled na stvari. Zato smatram da treba svoje srce čuvati čistim i kloniti se svake mržnje. Čak i u prividno bezazlenim, a osobito u "povijesno opravdanim" stvarima.