Sulejman Veličanstveni opet među Hrvatima, nedostajao nam je

Najava emitiranja turske serije o sultanu Sulejmanu Veličanstvenom na RTL-u vjerojatno će razveseliti ljubitelje turske produkcije, a jamačno i neke poklonike povijesne tematike. Nakon pregršti Napoleona, Cezara, Džingiskana, Attile, Hitlera, Karla Velikog eto nam i "Sulje" kojeg Turci ipak radije zovu "El-Kanuni" (Zakonodavac), zbog poštovanja prema njegovoj zakonodavnoj djelatnosti. I on, kao ekipa navedena uz njega, stekao je slavu između ostalog kao uspješan skidatelj glava mnogima koji su stali na put njegovim političkim ili vojnim zamislima.

Naravno da netko mora vladati narodom, pa i voditi ratove, tako da od vojskovođa ne možemo očekivati da budu mimoze, ali nije baš svejedno kako se ratuje i što se u ratu radi. Osobito pak treba imati na umu standarde i ratne običaje vremena u kojima tko djeluje. Imajući to u vidu, od cijelog društva nekako mi je najsimpatičniji Napoleon koji je rat shvaćao prilično sportski, i uglavnom se držao časnog načela da u ratu vojnici ratuju protiv drugih vojnika. Nije mi poznato da je ikad zapovjedio nešto što bi se moglo smatrati ratnim zločinom (to su mu u dobre osobine uračunali i pobjednički saveznici). Naravno da se njegovi vojnici na terenu nisu uvijek suzdržavali od pljačke i silovanja, ali nisu se u tome razlikovali od drugih vojski toga vremena. Cezar je također imao nešto od toga, iako su ratni običaji njegova vremena bili mnogo suroviji. Zbog toga ima na duši sravnjivanje sa zemljom galskoga grada Avarika (koji se nije htio predati), a u najmanju ruku je suodgovoran za smrt od gladi galskih žena i djece pri opsadi Alesije (za što je pak ponajviše kriv Vercingetorix, koji ih je izbacio iz Alesije van jer za njih nije imao dovoljno hrane). Jadnici  su se našli na ničijoj zemlji između rimskih rovova i alesijske utvrde, a ni Rimljani navodno nisu imali dosta hrane za njih...Karlo Veliki zaslužan je za odbijanje arapske invazije Europe, ali je na nesreću uveo poguban običaj da slisti svako pogansko pleme koje nije htjelo prihvatiti kršćanstvo. O ostalima iz spomenutog društva radije ne govoriti, njihova praksa bila je preužasna čak i za mjerila tadašnjeg vremena. Samo pustoš i ruševine.

A sada o Sulejmanu. Ne sumnjam da su Turci u seriji nabrijali njegov lik i djelo, ali ne bi škodilo poznavati i drugu stranu. Kao prvo, ne znam zašto bismo ga mi Hrvati trebali zvati "Veličanstveni", kad je za nas bio vjerojatno najzlokobniji i najpogubniji od svih vladara i imperatora s kojima smo ikad imali posla. U vrijeme njegove duge vladavine Osmanlijska agresija svela je Hrvatsku na "ostatke ostataka". Koliko ljudi su pobili, koliko odvukli u roblje, koliko ih je moralo pobjeći iz Hrvatske radi Sulejmanove veličine-to više nitko ne može niti procijeniti. O uništenju političke perspektive Hrvatske, promjeni nacionalne strukture u okupiranim hrvatskim krajevima (Turci su doselili Vlahe i razne druge balkanske skupine da im čuvaju granicu), o odvođenju djece u janjičare, silovanjima i svim drugim mogućim zločinima bolje i ne govoriti. Sulejman za nas nije i ne može biti velik. Naprotiv, trebali bismo ga zvati Krvnik ili Štetočina. Vrijeme njegove vladavine donijelo nam je nacionalnu katastrofu, a jednako su prošli Mađari, Slovaci i Rumunji, kao i drugi  bliski nam narodi koje je dohvatila njegova kandžija. Negdje pročitah da su Osmanlije tijekom višestoljetnih upada i osvajanja u Europi odvukli u ropstvo 10 milijuna ljudi! Tko zna tko je sve od naših porobljenih predaka gradio Sulejmanov Istanbul, a koliko je žena završilo u njegovu haremu i haremima velikodostojnika. I to bez vlastitog pristanka, demokratske procedure i pravične naknade. 

 

Istina, Napoleon i Cezarovi nasljednici  također su  silom zauzimali naše krajeve, ali uz neusporedivo manje žrtve domaćeg puka, a zauzvrat su nam ostavili razne napredne civilizacijske tekovine koje koristimo do dana današnjeg. Od Osmanskih Turaka smo za sav onaj jad i čemer dobili ćevape i tambure. Pa ti plješći uspješnom zatorniku "kršćanskih nevjernika", Sulejmanu štetočinskom, i seriji koja će nam ga sigurno prikazati umivenog.

 

Sun Myung Moon umro, nije postao mesija

3. rujna ove godine u Južnoj Koreji je u dobi od 92 godine preminuo Sun Myung Moon, osnivač i vođa jedne od medijski najpoznatijih sekti u svijetu, tzv. Crkve ujedinjenja. Manje upućenoj javnosti Moon je ponajviše poznat po masovnim vjenčanjima svojih sljedbenika u cijelom svijetu, te osobito po aferi s katoličkim nadbiskupom Milingom, koji je izopćen iz Crkve zbog pristupanja Moonovu pokretu. Ne samo da je Moona slijedio, nego je dopustio i da ga ovaj javno vjenča s jednom Korejkom. Stvar se zakuhala, Milingo je nakon razgovora s papom Ivanom Pavlom II. napustio Moona, ali mu se na koncu opet vratio, zapetljavši tako svoju nekadašnju  katoličku pripadnost do točke s koje više nema povratka. Padaju zvijezde, padaju anđeli...

O Moonu se danas mnogo toga zna. Za nas ovdje nije presudno važno ono što su najviše istakli naši mediji u svezi s njegovom smrću-da je podržavao antikomunizam tijekom Hladnog rata, promicao međunarodne i međuvjerske mirovne aktivnosti te snažno zagovarao brak i obitelj. Značajnije je to da se taj čovjek predstavljao kao nov mesija, koji se trebao pojaviti umjesto neuspješnog mesije Isusa Krista. Taj nije uspio zato što se-kako reče Moon-nije oženio i nije stvorio savršen brak. Zato je trebao doći netko drugi, netko tko će popraviti stvar koju je Isus zabrljao.

Zanimljivo je kako su unatoč tako očigledne protukršćanske retorike mnogi kršćani nasjeli Moonovoj promičbi i pošli za njim. Kao i nesretni Milingo. Vjerojatno ih je Moon uvjerio-ili su se sami dali uvjeriti-da ne treba ozbiljno shvatiti riječi "propalog" mesije Isusa da "tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima." (Mt 10:32-33).

A što se zapravo krije iza Moonova mesijanstva? Zgodan tekst o tome pronašao sam u knjizi Alena Matušeka "Novo doba pod povećalom" (Glas Koncila, 2006.).

Isus, čiji dolazak u slavi kršćani očekuju, navodno se Moonu ukazao na Uskrs 1936. i otkrio mu da će dovršiti velik zadatak kojeg je Isus započeo prije njega. Stoga Moon u uvodu Božanskih načela, svete knjige svoje sljedbe, piše: "Kada dođe punina vremena, posla Bog svog glasnika da riješi temeljna pitanja života i svemira. Njegovo je ime Sun Myung Moon". Zašto je potreban taj glasnik? Zato što je - kako sasvim određeno naučava Moon - Isus bio raspet prerano, prije nego što se uspio oženiti i stvoriti bogocentrični brak iz kojeg su mogla proizići savršena djeca i ostvariti Božje kraljevstvo na zemlji. Isusu nije bio namijenjen križ, kojeg moonovci kao simbol preziru Naprotiv, križ je mjesto na kojemu je sotona onemogućio Isusovo zemaljsko poslanje i tako ga zapravo pobijedio. Isus je uskrsnuo i duhovno otkupio čovječanstvo, ali nije donio tjelesno otkupljenje niti uspostavio Božje kraljevstvo na zemlji. Zato je potreban Novi Adam, koji se treba roditi u Koreji! Crkva Ujedinjenja nada se pronaći put k ostvarenju savršenoga braka i za to traži primjerne oženjene članove svoje crkve. Naravno, najsavršeniji brak je onaj samoga Moona i njegove supruge, i mnogi moonovci vjeruju da je njihov čelnik ostvario savršen brak u potpunosti. U čitavoj toj pripovijesti ostaje u pozadini činjenica da Moonov Isus i Isus Evanđelja nemaju ama baš ništa zajedničko.

        

Moon ide još dalje od toga te tvrdi da se 1945. "sam borio s nebrojenim silama, i duhovnog i fizičkog svijeta, i da ih je konačno sve nadvladao". Jedan od njegovih značajnih sljedbenika, Ken Šuto, naučavao je da je "on (Moon) u tom trenutku postao apsolutni pobjednik na nebu i na zemlji. Na taj dan pobjede njemu se poklonio čitav duhovni svijet. Duhovni svijet ga je već priznao kao pobjednika svemira i Gospodara stvorenja".

        

Ako među Moonovim sljedbenicima i simpatizerima ima kršćana bilo koje konfesije, trebaju znati da je njihov vođa do grla upleten u mračne okultne prakse. Prema Michaelu Greenu, Moon prakticira spiritizam, bestjelesno putovanje, slušanje glasova zlih duhova i druge okultne fenomene. Sam je rekao: "Razgovarao sam s mnogim gospodarima, uključujući i Isusa, o pitanjima kao što su: život, svemir, stvorenje, Božja dispenzacija i mnoga druga. Oni su mi se podložili u mudrosti. Nakon što sam izvojevao pobjedu, pokorili su mi se. Na osnovu te pobjede duhovni je svijet odgovoran da vas poučava i da vam pomaže u vašim problemima."

        

Pametnomu dovoljno! Pa ipak vrijedi spomenuti još neke Moonove izjave: "Ja moram platiti odštetu za sve ono što su Jakov, Mojsije i Isus ... Ja sam isplatio veliki iznos odštete i zato imam pravo opraštati grijehe drugih". Moon također kaže: "Kao kršćani, mi smo se molili u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Sada bismo se trebali moliti u ime Pravih Roditelja... A Pravi Roditelji su sada na zemlji." Na kakve roditelje misli Moon ako ne na sebe i svoju ženu!

Kako mogu spavati kad je Otac u kući?        

O Moonovu pokretu često se pisalo kao o opakoj sekti koja svoje pristaše podvrgava pranju mozga. Možda je tu bilo pretjerivanja, ali je u Crkvi Ujedinjenja svakako prisutan problem snažne emotivne i psihičke vezanosti i ovisnosti članova o vođi i samoj organizaciji, koja im nerijetko gotovo onemogućuje normalan život nakon napuštanja  sljedbe. Osjećaji usmjereni prema vođi nerijetko idu i dalje od kulta osobnosti pa završavaju u nekoj vrsti obožavanja. Sun Myung Moon je takve osjećaje uvijek poticao. Već spominjani Michael Green prenosi u svojoj knjizi riječi Shelley Liebert, bivše članice Crkve Ujedinjenja. Evo kako se osjećala kada je saznala da će Moon prenoćiti u velikoj zajedničkoj kući u kojoj je i ona odsjela:

        

"U svojim mislima ocrtavali smo njegov lik. Poznavala sam njegovo lice bolje od vlastitog; jako sam ga voljela. Sve vrijeme mislila sam o njemu.

        

Trajale su velike pripreme za njegov dolazak. U kuhinji je napravljeno veliko spremanje - sve nepotrebne stvari izbacili smo. Premjestili sno namještaj. Ako je netko želiko konzervu hrane, morao je kupiti novu, i to najveću i najbolju. Čak iako konzerva nije bila otvorena, morao si kupiti novu. Sve je moralo biti potpuno novo. Na koncu konca, sve smo to pripremali za 'Boga'.

        

Te noći kada je stigao svi su bili uzbuđeni. Otišli su na spavanje. Mislila sam: 'Kako mogu spavati kada je Otac u kući?' Bila sam jedina koja je provela besanu noć. Molila sam se i priređivala doručak. Kada ga on nije htio okusiti bila sam slomljena...

        

Nakon što je otišao podijelili smo međusobno sve stvari koje je dotaknuo. To se smatralo posebnom dragocjenošću koju treba čuvati za potomstvo, kao što su se čuvali iverci križa.

        

Nakon što je otišao, malaksala sam od uzbuđenja. Zaključala sam se u knjižnicu i plakala satima. Plakala sam jer sam osjećala da je on utjelovljenje sveukupne ljubavi koja postoji. Lila sam suze radosnice, jer ovaj čovjek je sažimao cjelokupnu povijest, a ja sam bila u dodiru s njim."

Dovoljno za danas. Ukratko: bi jednom Korejac Sun Myung Moon koji se proglasi mesijom i povede mnogo ljudi za sobom. Umre 2012. godine i ništa od njegova mesijanstva se ne ostvari. Ode Bogu na istinu. Još jedan lažni mesija, ni prvi, ni posljednji. Nek mu se Bog duši smiluje. Možda njegov sin, koji ga treba naslijediti kao vođa pokreta, bude bolje sreće.

 

Prvi put u povijesti SAD protestanata manje od 50% građana

Prvi put u povijesti Sjedinjenih Američkih Država protestanti su postali relativna manjina u stanovništvu. Prema nedavno objavljenoj studiji organizacija Pew Research Center, 48% odraslih Amerikanaca smatra se protestantskim kršćanima.
Glavni uzrok opadanja broja protestanata je dugotrajni trend porasta broja ljudi koji se općenito ne smatraju pripadnicima ijedne Crkve. Takvih je već 19,6%, uključujući ateiste i agnostike. Njih je prije pet godina bilo 15%, a protestanata 53%. Za usporedbu, katolika je među Amerikancima više-manje stabilnih 22%, mormona 2%, a pripadnika ostalih religija 6%.
Opadanje značaja protestantizma vidi se i u nekim područjima javnoga života. Među sucima Vrhovnoga suda primjerice nema nijednoga protestanta. Unatoč protestanskom utjecaju u republikanskoj frakciji Tea Party, protestanata nema među ovogodišnjim republikanskim kandidatima za izbor američkog predsjednika. Milt Romney je, kako je poznato, mormon, a kandidat za potpredsjednika Jack Ryan je katolik.
Porast broja vjerski neopredijeljenih Amerikanaca može utjecati na ishod predsjedničkih izbora, jer oni u velikoj većini glasuju za demokrate. Prema istraživanju Pew Research Center ta je skupina za demokrate jednako značajna kao i tzv. konzervativni kršćani za republikance. Vrlo vjerojatno će neopredijeljenih u budućnosti biti još više, jer se već trećina odraslih u dobi do 30 godina ne smatra članom ijedne crkve, dok među odraslima u dobi iznad 65 godina takvih ima samo 9 posto.
S obzirom na veliku povijesnu ulogu protestantizma u nastanku SAD i konfiguriranju američke kulture i načina života, postavlja se pitanje hoće li takvi sociološki trendovi u budućnosti još radikalnije raskršćaniti lice američkoga društva i kulture. Čini se da predviđanja Patricka Buchanana nisu bila neutemeljena. Lice Amerike se mijenja zbog nekih  neobičnih dubinskih procesa. Hoće li to u budućnosti biti Amerika kakvu smo do sada poznavali?
Iako se predstavnici crkava pribojavaju da bi porast broja ne-vjerujućih ili vjerski nezainteresiranih Amerikanaca mogao dovesti do vala radikalnog sekularizma kao u velikom dijelu Zapadne Europe, Amerikanci su ukupno uzevši i dalje vrlo religiozan narod. Prema istraživanjima, čak 79% odraslih građana smatra se članovima neke od crkava.

Fra Šime Nimac-još jedan pali anđeo?

Afera s (navodnom) teškom malverzacijom crkvenom imovinom koju je počinio donedavni župnik u Baškoj Vodi fra Šime Nimac mora zaboljeti svakoga iskrenoga katolika iz nekoliko razloga. Možda je najmanji onaj koji se tiče moralne štete nanesene ugledu Crkve u javnosti. Franjevačka provincija uputila je narodu javnu ispriku zbog toga događaja, što je netipičan, ali više nego primjeren potez naših crkvenih struktura kojeg moramo pohvaliti. Još će se vidjeti koliko ima istine u medijskim izvještajima o navodnoj svećenikovoj ljubavnici kojoj je zbog njega "pukao" brak; dao Bog da to budu samo ogovaranja.
Međutim, najteži razlog za bol mogla bi biti sama činjenica da je opet jedan od naših pastira "skrahirao" na dvjema najvećim muškim slabostima: novcu i ženama. I da Božji narod opet ima pred sobom bolan slučaj jednoga paloga anđela koji je trebao brinuti o svojem stadu, a postao nešto sasvim suprotno.
Valja nam se nadati do posljednjega časa da stvari stoje drukčije, i da čudno ponašanje fra Nimca ima ipak časnu pozadinu. Dao Bog da je tako...
Zašto se takve stvari događaju? Vjerojatno zbog raznih konfiguracija i bespuća ljudske slabosti koja može kod svakog čovjeka popustiti kad se to najmanje očekuje. U svećenićkom pozivu, koji zbog nekih svojih posebnosti podrazumijeva način života u uvjetima određenog tipa ljudske osamljenosti, Isusov poziv na budnost dobiva izniman značaj. Popusti li budnost, život može upasti u kovit iz kojeg se više ne može izvući.
Rijetko tko je to uspio tako dobro izraziti kao jedan zaista uzoran svećenik redovnik-p. Luka Rađa DI (u vrijeme prije prometne nesreće, kad je vodio dopisivanje s mladima na stranici SKAC-a). Eto njegova odgovora na e-mail nekog čitatelja, koji-tipično za današnje vrijeme-kritizira nedovoljnu duhovnost i materijalizam svećenika:

A o kontemplativnoj molitvi; o nama svećenicima koji vozimo skupe aute, i živimo u raskošnim stanovima; i o 'penzićima' od kojih očekujemo da nam sve to plate… Da nisam svećenik vjerojatno bi bio žestoki antiklerikalac. Jer zbilja… Ali, ovako budući da stvar vidim iz prve ruke. Vidim kolege, vidim sebe. Znam čitavu priču. Znam da se gotovo od reda radi o ljudima koje je samo visoki idealizam nosio do svećeništva. Poznat mi je ponor kušnji kroz koje prolaze, i drama suočavanja s vlastitom nemoću da se iskorači iz korumpiranosti i dvoličnosti. I da danas, kakvi su takvi su – stoje na prvim linijama. Možda i gluposti rade, ili uopće ništa ne rade – ali ustrajno stoje u taboru čiji je profil jasan. Taboru koji je protuteža zlu ovoga svijeta. Onom koji je prvi na udaru kad stvari u društvu krenu naopako. Danas ih se možda može nazivati farizejima i parazitima, ali takvi su, i takvi će uvijek kad ustreba – prvi završiti kao svjedoci i mučenici dobra. Bilo kao vlč. Bulešić u drugom svj. ratu, ili vlč. Grahovar u domovinskom ratu. I tisuće kolega, koji samim time što su to što jesu, bdjeli su i bdiju na linijama razdjelnicama kao zečevi na brisanom prostoru. Pusti ih molim te. Neka rade, ili ne rade. Neka kontempliraju, ili ne kontempliraju. Dok su to što jesu – jasno je čiji žele biti. Više od riječi njihovih molitava, ili snage njihovih propovijedi – njihov životni status govori. Dok kao koze preživljavaju po seocima Velebita, ili mladost provode po bosanskim gudurama s par baka; ili makar u gradovima žive, nakon nedjeljne propovijedi ručaju ribu iz konzerve; pa i ako sve imaju što se novcima može kupiti – uvijek im samo Bog ostaje: bilo kao utjeha, bilo kao pustinja. Htjeli ili ne htjeli: njegova su slava, ili su njegova sramota. Ali uvijek samo njegovi.
Eto, tako ti ja vidim svećenike. A za ostalo… sad mi se ne da. Idem vani, luta mi se po snijegu. Sam.
Od srca, p. Luka

Najgori kralj najdulje vladao

U vrijeme komunizma bilo je mnogo varijanti političkih viceva o tome što o sadašnjem stanju misle optimisti, a što pesimisti. Pa bi tako pesimist govorio: „Ovaj režim je tako loš da vjerojatno ne može biti gori“. Optimist, gledajući u svemu dobru  stranu i mogućnost napretka, odgovorio bi: „O, može, može, kako da ne“.
 

Starozavjetna povijest prepuna je iznenađenja za svakoga tko pokušava pozorno čitati, osobito ako u Bibliji vidi samo zbirku nekakvih starih „priča iz davnine“ u kojima zlo kratko traje, a dobro uvijek pobjeđuje. Biblijski tekstovi ipak su mnogo realističniji u opisu životnih i povijesnih tegoba. Tako danas moram navesti detalj koji mi je tek nedavno sinuo.

U bajkama i pričama obično pozitivci na kraju dobivaju vlast i vladaju dugo i sretno cijeli život. To međutim ne vrijedi za stare izraelske kraljeve. Čak i najbolji i najhvaljeniji među njima, poput Davida, imali su za života barem dvaput „glavu u torbi“. Ili bi na njih zaratila premoćna susjedna država, ili bi se protiv njih urotili članovi vlastite obitelji, a najmanje jednom u životu morali su ozbiljno računati s mogućnošću ili stvarnošću  državnoga udara. Samo su David i Salamon vladali u uvjetima kad je Izrael bio regionalna vojna i politička sila. Svi njihovi nasljednici bili su znatno slabiji, i morali su u nastojanju da sačuvaju nezavisnost balansirati između interesa velikih poganskih sila Mezopotamije i Egipta, te agresivnih susjednih država koje su samo vrebale trenutak slabosti ne bi li pripojile dio izraelskog teritorija. K tomu je došlo i do vjerskog i političkog raskola zemlje na Sjeverno i Južno kraljevstvo odn. Izrael i Judeju, pa su Izraelci uza sve uobičajene nevolje dobili još i međusobne ratove.

Znate li koji je kralj u takvoj situaciji ostvario najdulji vladalački staž? Ne pozitivac iz narodnih priča, niti David, kralj „po Božjem srcu“, nego onaj najgori i najnegativniji-Manaše. Vladao je Judejom čak 55 godina (687-642.g. pr. Kr). Teško da Biblija o ikome donosi negativniji sud, jer je Manaše prakticirao i Izraelcima nametao pogansku religiju, provodeći pri tome pravu kulturnu revoluciju u pokušaju da preodgoji narod: „Obnovio je uzvišice što ih bijaše oborio otac mu Ezekija, podigao je žrtvenik Baalu, načinio ašere kako bijaše učinio izraelski kralj Ahab; i stao se klanjati svoj vojsci nebeskoj i služiti joj. Podigao je žrtvenike i u Domu Jahvinu, za koji bijaše rekao Jahve: "U Jeruzalemu će prebivati moje Ime zauvijek." Sagradio je žrtvenike svoj nebeskoj vojsci u oba predvorja Doma Jahvina. I sinove je svoje proveo kroz oganj. Vračao je, gatao, stvorio bajače i opsjenare, učinio je premnogo zla u očima Jahve i razjarivao ga. Dao je načiniti lik Ašere i posadio ga u Domu, za koji Jahve bijaše rekao Davidu i njegovu sinu Salomonu: "U ovom Domu i u Jeruzalemu, koji sam izabrao među svim izraelskim plemenima, postavit ću svoje Ime zauvijek. Neću više dati da noga Izraelaca uzmakne iz zemlje koju sam dao u baštinu njihovim očevima, samo ako budu držali i provodili u djelo sve što sam im zapovjedio: Zakon što im ga je objavio moj sluga Mojsije." Ali oni nisu poslušali, Manaše ih je zaveo te su radili još gore nego narodi što ih je Jahve iskorijenio pred Izraelovim sinovima…I mnogo je nedužne krvi prolio Manaše, tako da se njome napunio Jeruzalem od jednoga kraja do drugoga, da se i ne spominje njegov grijeh kojim je zaveo Judu da čini što je zlo u očima Jahvinim.“

I sad zamisli ovo: iako je svojim kraljevskim autoritetom uvodio poganstvo gdjegod je mogao protiv volje naroda i njegove tradicije, iako su se pod njegovom vlašću glave kotrljale na sve strane, nigdje ni spomena o ikakvom otporu protiv njega, uroti, ili bilo čemu sličnom. I to među Židovima koji su i za manje stvari svrgavali kraljeve, i za koje se nikako ne može reći da su pasivni promatrači loše vlasti, kako si mi Hrvati godinama predbacujemo…Taj i takav Manaše vladao je tako punih 55 godina bez ozbiljnog otpora, dulje od bilo kojeg kralja prije i poslije. Vjerojatno je stabilnost svoje vlasti dugovao moćnom Asirskom Carstvu čiju je vrhovnu vlast priznavao. Carstvo je tada pod vladanjem velikih osvajača Asarhadona i Asurbanipala proždrlo sve oko sebe od Kavkaza i Perzijskog zaljeva do Nila. S njime se nije bilo za šaliti. Iako je to znao, Manaše je u jednom trenutku izgubio oprez i nešto zabrljao, zamjerivši se Asircima toliko da su ga bacili u zatvor, iz kojeg je nakon dviju godina pušten. Možda nisu imali nikog prikladnijeg tko bi u njihovo ime upravljao Judejom, a zatvoru je Manaše naučio da nije nedodirljiv.

Toliko za sve koji vjeruju kako loša vlast ne može dugo opstati. Ponekad se pokaže nevjerojatno žilavom, osobito ako ima potporu kakve dobrodošle velesile.

Ne živi čovjek (samo) od svjetlosti

U travnju ove godine na nekim se portalima pojavila sljedeća vijest:

Jedna žena iz Švicarske umrla je od gladi nakon što je počela vjerovati kako može živjeti isključivo od svjetlosti. Nakon što je pogledala film U početku bijaše svjetlost, Anna Gut s istoka Švicarske zaključila je kako bi se mogla ugledati na glavne protagoniste filma i preuzeti njihov način življenje.
Naime, film prati Michael Werner i Prahlad Jani, koji navodno ne žive od hrane, nego od svjetlosti.
Anna je pročitala literaturu koja objašnjava 'filozofiju svjetlosti' te počela gladovati.
Prvi tjedan dana nije ništa jela ni pila, čak nije ni gutala vlastitu slinu. Treći i četvrti tjedan je počela piti te vidno oslabila.
Obećala je svojoj djeci kako će prestati s ovim radikalnim vjerovanjem ukoliko joj bude loše, no nije izvršila svoje obećanje.
Djeca su je pronašla mrtvu u stanu, a obdukcija je pokazala kako je uzrok smrti izgladnjivanje.

Kako "jednostavno" i lapidarno...portali nisu objavili ništa o nesretnoj gospođi Anni što bi nam pomoglo da bolje shvatimo razloge njena tragična eksperimenta. Je li joj možda život curio kroz prste, je li mu htjela dati nov smisao? Je li bila katolkinja, protestantica, ili nešto drugo, pa je, nezadovoljna time, odjednom poželjela postati sasvim novom osobom? Je li u korijenu njenog nastojanja za takvom promjenom života bila neprimjećena, ali ipak pogubna ohola željica postati natčovjek, osoba s mimonaravnim sposobnostima? Takva željica krije se u korijenu premnogih potraga za različitim oblicima duhovnog prosvjetljenja ili pak prakticiranja tehnika kojima se stječu mimonaravne moći.
Štogod bilo to što je pokrenulo gospođu Annu prema fatalnom eksperimentu s odbijanjem hrane,  pravu istinu nećemo saznati prije Sudnjeg dana kad pred Bogom svi ne budemo polagali račun za svoj život. Tragično je to što gospođa Anna nije morala umrijeti. Mogla je još dugo živjeti i sigurno učiniti puno dobra ljudima oko sebe. Ovako, nastojeći učiniti od sebe nešto što nije i dobiti nešto što joj po ljudskoj naravi ne pripada, izgubila je i ono što joj je pripadalo...nadajmo se ne u vječnosti. Čudna neka svjetlost koja svoje sljedbenike vodi u smrt! To ne može biti Božja svjetlost, to može biti samo luciferijanska antisvjetlost, imitacija prave svjetlosti! Ne znam je li tko pozvao na odgovornost autore filma koji je Annu nadahnuo. Trebalo bi to učiniti. Osim ako se ne budu ispričavali kako je Anna bez njihova stručna vodstva sve pogrešno shvatila, i prema tome, tko joj je kriv...
Pametnomu dovoljno, a dobronamjernim i neupućenim ljudima na opomenu.

Nešto o sektama u Srbiji

I u susjednoj Srbiji započelo je sustavnije praćenje i izvješćivanje javnosti o djelovanju sekti  i novih religijskih pokreta. Vodeći stručnjak na tom polju je Slađan Mijaljević, predsjednik Udruženja za borbu protiv sekti "Istina". Iz razgovora, kojeg je s njim vodila Lubica Z. Tomić (objavljen u beogradskoj "Politici" pod naslovom "Sekte kao bolest zavisnosti", v.

http://www.politika.rs/ilustro/2539/3.htm, 6.11.2011.), može se vidjeti kako je kod "komšija" u problematici sekti vrlo živo.

Interesovanje za dejstvo sekti na našim prostorima obično naglo poraste posle nekog nemilog događaja, kao što je ovog puta bio sumanuti zločin u Novim Banovcima, o kojem smo pisali u prošlom broju, ali sa psihijatrijskog aspekta. Da li je pozadina ovog zločina dejstvo neke satanističke sekte ili ne, još nije zvanično potvrđeno, ali je činjenica da se o sektama poslednje dva nedelje masovno piše, kao i da je strah od sekti među našim građanima porastao. To je ovih dana primetio i Slađan Mijaljević, predsednik Udruženja građana za borbu protiv sekti „Istina“. Na vrata njegove kancelarije, u crkvenom domu crkve Aleksandar Nevski na Dorćolu, za samo deset dana zakucalo je i pomoć zatražilo tridesetak porodica, a još desetak je zvalo telefonom da se raspita. Poređenja radi, prosečno za godinu dana kroz ovu kancelariju prođe oko 100 ljudi koji traže pomoć za sebe ili svoje najbliže.
Koji su razlozi pojave sekti u jednoj razvijenoj državi?

- Do pojave sekti dovode prirodna kretanja u razvoju stanovništva zemalja, a to su globalizacija, nauka, tehnologija, industrija i određena htenja ljudi da saznaju što više. U toj brzini života se nude instant rešenja za mnoge probleme. Ljudi nasedaju mnogim pričama i ulaze u određene organizacije koje kasnije bivaju destruktivne po njih. Postoji i neprirodan tok koji vode određene službe, među kojima obaveštajne, koje koriste rad sekti kao duhovni rat u nastojanju da porobe neku teritoriju.

Kada su se pojavile prve sekte u Srbiji?
- Sekte u Srbiji ne postoje od juče, već decenijama, a prvu knjigu o sektama napisao je pokojni profesor Lazar Milin 1959. godine.

Čini se da je rad sekti u poslednje vreme mnogo primetniji?
- Da, zato što ih toliko ima na našim prostorima da se ponašaju mnogo slobodnije i javnije. Uz to su i agresivniji nego ikada jer imaju jaku zaleđinu, obezbeđeni su materijalno kao i diplomatskim putevima.

Kako prepoznati osobu koja je vrbovana u sektu?
- U početku teško, ukoliko sa njom ne provodite 24 sata. To znači da vrbovana osoba mora da doživi neki poremećaj u ponašanju koji se vidi u promeni načina oblačenja, ishrane, ophođenja prema bližnjima. Na sve to oni nakon dva, tri meseca takvog ponašanja, počinju da propagiraju i svoje učenje, jer im je navodno to učenje spasilo život, izvelo iz lošeg društva, pomaže im da lakše pobede stres.

Šta je još karakteristično za ljude koji su u sekti?
- Sledeći stupanj je kada sami počnu da se predstavljaju kao članovi neke organizacije, najčešće crkve, kako vole da kažu. U tom stadijumu oni prilaze ljudima na razne načine, od presretanja na ulici, u gradskom prevozu, do sistema „od vrata do vrata“ i pokušavaju da razgovaraju o veri, spasenju života, sveta, duše, o viđenju Boga na ovaj ili onaj način.

Da li je istina da su mladi najpodložniji uticaju sekti?
Mnogi su u zabludi da je omladina na mestu broj jedan kada je vrbovanje za sekte u pitanju, ali omladina je na mestu broj tri. Na prvom mestu su ljudi u srednjim godinam, jer oni rade negde, imaju novac, neki su poznate ličnosti, hijerarhijski pripadaju nekom establišmentu. Takvi članovi sekte mogu da ponude reklamu ili neku zaštitu i zato su najprijemčiviji. U najjačim su godinama, najviše mogu da zaštite tu organizaciju i da joj doprinesu. Oni donose najveći prihod državi, a brinu se i o svojoj deci, i o svojim starima. E, kada razbijete tu srednju generaciju, razbili ste državu u paramparčad. Spreman sam da otkrijem ministru policije ili ministru vera imena ljudi koji su zaglibili u sekte, ali to nadležne, izgleda, ne zanima.

Koliko ima istine u tome da pojedine sekte vrbuju stare i nemoćne kako bi im kasnije na lak način uzeli materijalna dobra?
- Oni su na drugom mestu vrbovanja. Evo, recimo, na Dorćolu Jehovini svedoci aktivno deluju jer dobijaju stanove i do 120 kvadrata. Baka i deka od 80, 90 godina žive sami, i u nekom periodu se pojave ljudi iz sekte koji misle da čine bogougodna dela. Medicinska sestra vodi računa o njihovoj terapiji, pa im meri pritisak i šećer, itd. Zatim se pojave devojčice koje im čiste kuću, usisaju, obrišu prašinu, odu do prodavnice. Onda naiđe neka teta srednjih godina koja im skuva ručak, misleći da pravi misionarsko delo. Nakon određenog vremena na vratima im se pojavi čovek sa akt tašnom i ugovorom o doživotnom izdržavanju. I oni potpišu da daju svoj stan i nekretnine toj i toj organizaciji.

Koji je osnovni način vrbovanja?
- To je psihološka manipulacija. Veliki je broj manipulativnih tehnika kojima oni ljude vrbuju na razne načine, i to čine vrlo uspešno. Glavno je to što neki u sekte ulaze nesvesno, s jedne strane su verski apsolutno neobrazovani, a s druge strane ljudi su počeli jako malo da cene svoj život i kvalitet života.

Kada se vrbovana ličnost odluči za povratak na pravi put, šta je to što je navede da izađe iz sekte?
- Prvo što je navede da pokuša da se vrati je nelogičnost. Oni koji su je vrbovali naveli su joj jednu priču, a kada je počela da živi u toj organizaciji, uvidela je da postoje nelogičnosti u onome što su joj pričali. Neko vreme ljudi koji vode organizaciju uspevaju to da amortizuju lažima, savetima, pretnjama, insinuacijama, pa se produžava vreme boravka i na tu osobu se utiče određenim tehnikama manipulacije. Dešava se to da, ta osoba ukoliko je malo svesnija, uvidi da nešto nije u redu pa se raspituje kod drugih šta je to što ne valja.

Kome treba da se javi osoba koja želi da izađe iz sekte?
- Ukoliko ta osoba želi da izađe iz sekte i vrati se crkvi mi ga pošaljemo kod sveštenika. Ako je u pitanju musliman šaljemo ga kod njegovog verskog savetnika, a ako je ateista, porazgovaramo sa njime, ne teramo ga da uđe u crkvu, ali mu kažemo da to u čemu se našao ne valja. A ako je nastupila neka medicinska patologija, onda ih šaljemo kod psihologa ili psihijatra.
Koliko je procenat uspešnosti da neko izađe iz sekte nakon što vam se obrati za pomoć?
Oko 80 odsto ljudi, koji su preko nas pokušali da se iščupaju iz sekti, u tome su uspeli.

Mislite da će neka sekta lako pustiti svog člana na slobodu?
- Naravno da neće lako pristati da se odreknu svojih članova koji pokušavaju da izađu. To za njih znači da njihov rad i učenje ne valja, a moraju da zadrže ljude. Dok „adept“ boravi u sektnoj organizaciji, napravi se njegov psiho profil, pa igraju na racionalno i na iracionalno, određenim strahovima, pričama, pretnjama. Prvo pokušavaju sa objašnjenjima da on nije najbolje shvatio njihovo učenje, da ga nije najbolje sproveo u praksu. Onda kada definitivno krene iz sekte, počinju određene insinuacije „ti ne možeš bez nas“, „ako odeš od nas izvršićeš samoubistvo“, „znaš li koliko smo ti pomogli kada si došao“. Znači, određeni vid ucenjivanja i buđenja krivice. Poenta je da se napravi fizička razvojenost „adepta“ od sekte, jer će ukoliko se to ne dogodi, izvlačenje će trajati u nedogled.

Kako se u svetu gleda na problem sekti?
- Sindrom sekte je proglašen novim oblikom zavisnosti na Svetskom kongresu psihijatara i psihologa 2000. godine u Barseloni.(istakao Lucijan, napomena). Sam vid lečenja je resocijalizacija. Znači treba ih lečiti kao bilo koje druge zavisnike. Kada čovek izađe iz sekte mora da se napravi neka socijalna grupa koja će mu pružiti podršku. Ukoliko se postepeno vraća u društvo dolazi do samoizlečenja dobrim delom. On mora da promeni ponašanje, razmišljanje i shvatanje i tada dolazi od izlečenja.

Koje su sekte najzastupljenije u Srbiji?
Od pseudohrišćanskih to su subotari i Jehovini svedoci koji imaju ubedljivo najveći broj članova. Na našim prostorima imate još i transcedentalnu meditaciju, ima i Sai-babovaca, satanista, nekih sinkretista. Sinkretisti su dosta ljudi ubacili smišljeno, oni se kod nas nalaze na visokim političkim položajima.

Da li sekte imaju svoje velike centre ili su zastupljene u svim gradovima jednako?
Svi gradovi u Srbiji puni su sekti, Subotica, Novi Sad, Niš, Beograd, Kragujevac. U mestu Ušće na Ibarskoj magistrali, koje je okruženo Žičom, Studenicom, Gracom, Sopoćanima, Đurđevim stupovima, 1996. godine postojala je jedna porodica Jehovinih svedoka, dok ih je prošle godine registrovano 15. Razna sela u Vojvodini su razbijena od strane subotara.

Iako je u našoj zemlji prošle godine donet Zakon o crkvama i verskim zajednicama, u vašim istupima u medijima upozoravali ste da se taj zakon ne sprovodi?
- Po ovom zakonu koji je donet kod nas, sekte ne bi mogle da se registruju, naročito ako bi bili primenjivani pojedini članovi ovog zakona. Šesti stav Člana 20. Zakona o crkvama i verskim zajednicama kaže, da pri donošenju rešenja o zahtevu za upis u registar, Ministarstvo vera uzima u obzir i odluke Evropskog suda za ljudska prava, kao i upravne ili sudske odluke u pogledu registracije ili delovanja određene verske organizacije u jednoj ili više država članica Evropske Unije. To znači da, ako je neki sud u Francuskoj ili Nemačkoj, vodio postupak protiv člana neke sekte i doneo osuđujuću presudu, naš ministar može da kaže „vi ne možete zbog toga i toga da budete registrovani“, a naročito ukoliko mu iz Srbije stigne potvrda o lošem delovanju te organizacije. Međutim, mi još nismo čuli da je neka organizacija sektnog tipa na ovaj način odbijena.

Da li je istina da je najmlađi satanista u Srbiji imao deset godina kada je prišao sekti, a nešto više od petnaest kada je izvršio samoubistvo?
- Baš kada je donet Zakon o crkvama i verskim zajednicama, iz jednog mesta u Sremu su u moju kancelariju došli roditelji čiji se sin, od petnaest i po godina, ubio. On je od svoje desete godine koketirao sa sektama, a njegov šest godina stariji brat je za to znao sve vreme, ali od straha nije smeo da kaže roditeljima Roditelji nisu primetili i tek nakon sahrane su pronašli neke tragove po kući.

Nije redak slučaj da se vrbovani sa svojim guruima sreću u obrazovnim ustanovama, a da kasnije ta druženja postanu kobna?
- Da, imali smo slučaj da je momak od 24 godine iz Beograda, student Pravnog fakulteta u čitaonici upoznao kolegu sa fakulteta koji je bio u sekti i sa njime se družio osam meseci. Nakon osam meseci druženja izvršio je samoubistvo. Skočio je sa petog sprata 26.6.2006. godine. Šta se desilo u stvari? Mladić je ručao sa roditeljima, i pred kraj ručka zvonio mu je telefon. Roditelji pretpostavljaju da se javio kolega sa fakulteta sa kojim je njihov sin razgovarao više od petnaest minuta. Mladić je rekao „dobro, u redu“, spustio slušalicu, ušao u svoju sobu, zaključao se i skočio kroz prozor.

Čujemo da u Beogradu postoji i jedna komuna «tantrista»? Postoji jedan broj mladih ljudi koji žive po komunama više od deset godina. Vrbovani su i ušli su u komunu dalekoistočnog učenja „tantrizam“, kada su imali po 17, 18 godina. Stali su sa fakultetima tamo gde su zatečeni, neudati, neoženjeni ili po naređenju gurua ženjeni i udavani u okviru sekte. Nemaju dana radnog staža, niti su završili škole. Njihove porodice su kucale na vrata svih mogućih institucija u Srbiji. Prošle godine su dobili pismo kao zvaničan odgovor skupštinskog Odbora za brigu o porodici kojim je predsedavao lekar Paja Momčilov. On im je odgovorio „svesni smo vašeg problema sa sektom“. To je prvi zvanični dokument sa pečatom u kom se pojavljuje pojam „sekta“.  

Uz Dan neovisnosti: Psalam 124 na hrvatski način

Da nije Jahve za nas bio
- neka slobodno reknu Hrvati -
da nije Jahve za nas bio:
kad se ljudi digoše proti nama,
žive bi nas progutali.
Kad je uskipio bijes njihov na nas,
voda bi nas podavila;
bujica bi nas odnijela,
vode pobješnjele sve nas potopile.
Blagoslovljen Jahve koji nas ne dade
za plijen zubima njihovim!
Duša je naša poput ptice umakla
iz zamke lovaca:
raskinula se zamka,
a mi umakosmo!
Pomoć je naša u imenu Jahve
koji stvori nebo i zemlju.

Sretan Dan  neovisnosti!

 

DNA testovi potvrdili da Kardinal Rode nije otac

Institut sudske medicine minhenskog sveuličišta potvrdio je da slovenski kardinal Franc Rode nije otac Petera Stelzera.
Bivši prefekt vatikanske Kongregacije za redovnički život podvrgnuo se DNA testovima nakon što su mediji objavili izjavu četrdesetdvogodišnjeg Nijemca slovenskoga podrijetla da je sin toga kardinala.
"Sretan sam što su rezultati  testova potvrdili to što sam uvijek znao. Kleveta izolira čovjeka u njegovoj boli, ali sad, kad se sve objelodanilo, lakše je moguće shvatiti koliko je teško očistiti dobro ime Crkve"-izjavio je kardinal Rode.

Novi religijski pokreti i sekte u Rusiji

Novi religijski pokreti i sekte u Rusiji

 

Niz postova pod ovim naslovom objavio sam na starome blogu lucijan2.bloger.hr tijekom 2010. godine. Izazvali su popriličan interes, iako ne mnogo komentara. Tijekom svih godina od objavljivanja u časopisu "Spirituality In East And West" nije izgubio ništa od aktualnosti, i na svojstven način nam može pomoći u shvaćanju  zašto neke stvari u Rusiji funkcioniraju drukčije nego na Zapadu, osobito imajući na umu nedavni skandal sa skupinom "Pussy Riot".

 

Iznimno zanimljiv članak pod naslovom „Sekte u Rusiji“ pronašao sam nedavno na stranici http://www.rozmer.sk. (izvorno objavljen u časopisu Spirituality In East And West, 1998. godine, br. 11). Napisao ga je Aleksandar L. Dvorkin (1955.), osnivač Informativnog i savjetodavnog centra Svetog Ireneja Lionskog o novim religijskim pokretima, sektama i kultovima. Dvorkin je u vrijeme komunistčkog sustava 1977. emigrirao u SAD. Tamo je doktorirao iz srednjevjekovne povijesti, magistrirao teologiju i stekao titulu bakalara ruske književnosti. Od 1992. godine je suradnik odjela za religijske odnose Moskovskog patrijarhata Ruske pravoslavne crkve, a 1993. je osnovao spomenuti centar Sv. Ireneja Lionskog.

Iako je od objavljivanja Dvorkinova članka proteklo gotovo 13 godina, tekst ne prestaje biti aktualan. Dvorkin iznimno dobro poznaje religijsku situaciju u Rusiji, a čini se da ima i dosta „petlje“, jer su mu njegove aktivnosti priskrbile mnogo kritičara i otvorenih neprijatelja, što je vidjljivo i iz njegovog teksta. Čak i kad se čitatelj ne slaže s nekim njegovim stajalištima proizišlima iz stanovitog ruskog pravoslavnog integrizma koji je oduvijek bio sumnjičav prema stranim, a osobito zapadnim utjecajima, mora priznati da Dvorkin s pravom upozorava na to da nije svako bogotražiteljstvo bez rizika i opasnosti, da nisu sve vjerske zajednice „mila majka“ te da valja biti oprezan u procjeni proizvoda na suvremenoj tržnici religija. Bolni slučajevi sekti poput Aum Shinrijko[1], Hram naroda[2], Nebeska vrata[3] i sličnih uvijek nanovo podsjećaju na tragediju onih koji u svojem traganju nisu bili dovoljno razboriti i čiju slobodu izbora su zlorabili nedostojni i zlonamjerni ljudi.

Ovaj članak je zapravo studija o društvu. Oni koji podupiru sekte često govore da se te organizacije neprestano poboljšavaju i razvijaju. Prema njihovom stajalištu novi religijski pokreti ( u daljnjem tekstu NRP) prevladali su svoje početno fanatično razdoblje i sada su već sazreli i stekli poštovanje javnosti. Često nas okrivljuju da se prema tim organizacijama odnosimo u skladu kakve su one bile nekad, a ne kakve su sada. Rusko iskutvo, međutim, pokazuje nešto drugo. Većina tih skupina došla je u Rusiju prije pet ili deset godina (početkom devedesetih-opaska B.L.). Počele su kod nas od nule i imale prigodu dokazati da se zaista razlikuju od uvriježenog mišljenja o njima. To se nije dogodilo, i danas smo u Rusiji svjedoci jednakog načina rada i života koji je u biti tipičan za te skupine u svakoj zemlji u kojoj djeluju; ništa se nije promijenilo. U ovom prilogu pokušat ću dokazati svoje tvrdnje.

Novoj postkomunističkoj Rusiji trebalo je dosta vremena da počne shvaćati kakvu opasnost predstavljaju sekte. Komunistički režim zabranjivao je sve. Neke religije donekle je podnosio, ali službeno je uz masovnu medijsku promičbu tvrdio da su sve religije loše i da će sve za nekoliko godina prestati postojati. Kad su na scenu stupile perestrojka i glasnost, klatno se pomaklo daleko na suprotnu stranu. Prevladalo je stajalište medija i prosječnih Rusa da je svaka duhovnost dobra i da svi putevi vode k Bogu. Javno mnijenje moralo je prihvatiti stajalište da je svaka religija pozitivna datost i da ništa ne smije sprječavati neotuđivo pravo običnog građanina da se priključi nekoj od njih. Potpuno se zanemarivala činjenica da religija ne može biti isključivo pozitivna ili isključivo negativna, te da postoji mnogo opasnih sekta i da pojedini kultovi mogu biti potpuno destruktivni. I tako je sve što su Sovjeti proglasili lošim automatski postalo dobrim.

Danas se općenito prihvaća da je komunizam u biti bio religijski sustav sektaške naravi. Kad se je SSSR urušio, ljudi su nastojali popuniti prazninu nečim novim. Nije baš svatko uspio pronaći put k Pravoslavnoj crkvi kojoj je trebalo vremena da se oporavi, znatno oslabljena nakon sedamdesetak godina progona. Nove selte našle su put do brojnih ljudi prije nego Crkva. Drugi značajni činitelj kojeg treba uzeti u obzir u razumijevanju događaja nakon pada komunizma bilo je uvođenje tržišnog gospodarstva. Monopol je postao neprijatelj, a tržište glavni odgovor na sva životna pitanja. Na nesreću se to stajalište primijenilo i u vjerskom životu. Mnogi su osjećali potrebu za slobodnim tržištem i konkurencijom kao sredstvom u oživljavanju našeg vjerskog života. Naravno, ljudi su u takvoj situaciji sve strano doživljavali kao bolje od ruskog. Strani proizvodi, lijepo dizajnirani i ugodni na dodir imali su često prednost-a to je vrijedilo i u slučaju izbora vjeroispovjesti.

Zauzimanje položaja

U takvoj pozadini je nastao zakon o slobodi vjeroispovjesti godine 1990. prema američkom uzoru: sve religije i vjeroispovjesti progasio je jednako vrijednima i ravnopravnima u svakom pogledu. Vjeronauk u državnim školama bio je zabranjen. Za registraciju vjerske zajednice bilo je dovoljno pronaći desetoro ljudi koji bi se proglasili vjerskom zajednicom. Primjerice, mogli su izjaviti da vjeruju u žarulju i štuju je, i Ministarstvo pravde ne bi imalo pravnog temelja da im odbije registraciju. Upravo u tom kontekstu započela je masovna navala na u Rusiju stranih totalitarnih sekti (i destruktivnih kultova). Mnogi od njih su tijekom razdoblja perestrojke u SSSR-u doživjeli kraljevski doček. Sun Myung Moon[4]došao je 1990. godine kao službeni gost gospodina Gorbačova. Njegov dolazak najavili su mediji s nekoliko iznimno pozitivih članaka hvaleći njegov beskompromisni aktikomunizam. Moon se susreo sa svim tadašnjim vodećim sovjetskim političarima i medijskim šefovima (ovi drugi upoznali su ga tijekom svojih posjeta Južnoj Koreji na Moonov trošak). Mnogi parlamentarni zastupnici Vrhovnog sovjeta putovali su u SAD kao Moonovi gosti, a čak su od njega primili i novčane darove. Moskovske novine, vodeći list koji je propagirao sovjetsku perestrojku, dobio je od Moona donaciju od sto tisuća američkih dolara. Sve to kao da je Moonu nagoviještalo veliku budućnost u Rusiji.

Shoko Asahara[5]dobio je za svoje projekte potporu tadašnjih glavnih ruskih političkih vođa. Primio ga je dopredsjednik države Aleksandar Ruckoj i glasnogovornik Vrhovnog sovjeta Ruslan Hazbulatov. Asahara je stekao posebnu naklonost tajnika Odbora za sigurnost Olega Lobova koji je navodno Asaharinoj sekti Aum Shinrikjo dao upute za izradu nervnog plina sarin. Sekta je dobila mogućnost dnevnog emitiranja jednosatne emisije na ruskom državnom radiju i emisiju tjedno na ruskoj televiziji. Rusko tržište preplavilo je nekoliko trgovačkih društava u vlasništvu spomenute sekte. Prema našin informacijama te firme su još uvijek ovdje.

Scijentologija je započela osvajati Rusiju 1990. godine. Prvi korak se sastojao u pridobivanju poznatih osobnosti ruskoga života posredstvom Narconona-navodno centra za liječenje ovisnosti o narkoticima. Sama sekta došla je u Rusiju 1991. godine i otvorila dijanetičke centre u Petrogradu i Moskvi. 1992. otvorili su Čitaonicu L. Rona Hubbarda[6] na fakultetu novinarstva Moskovskog državnog sveučilišta i Hubbardu dodijelili posmrtno doktorat, prvi takav u povijesti sveučilišta. Početkom 1993. su s velikom pompom i reklamom promovirali rusko izdanje Hubbardove knjige Dijanetika, i to u kongresnoj dvorani u Kremlju. Brojne primjerke knjige poslali su mnogim zastupnicima Vrhovnog sovjeta. Sergej Stepašin, budući šef KGB-a i federalni ministar pravde do neba je hvalio Hubbarda, a tadašnji dopredsjednik države Ruckoj ukrasio je svoj intervju u književnom tjedniku Literaturnaja gazeta citatom „velikog američkog pisca i filozofa“ Rona Hubbarda. S takvom potporom ruskih moćnika se sekta počela rapidno širiti. Ova tri slučaja smatram tipičnima. Zapravo su sve sekte, bilo strane ili domaće, započele svoje aktivnosti stjecanjem razumijevanja i potpore od strane ruske društvene elite, i uglavnom su u tome bile uspješne kako na federalnoj, tako i na lokalnoj razini.

Djeca kao žrtve

Zaslugom pozitivno naklonjenih medija javnost je sa simpatijom prihvatila sve zapadno i „duhovno“, a zahvaljujući uspostavljenim vezama sa strukturama vlasti sekte su počele osvajati Rusiju-a zakon je bio na njihovoj strani. Svatko je mogao doći u Rusiju čak i s turističkom vizom i započeti misionarsku kampanju s nakanom osnutka vjerske zajednice. Aktivisti sekti i novih religijskih pokreta maksimalno su koristili mogućnost da ostanu anonimni i koriste pseudonime: uglavnom nisu objavljivali svoju povezanost s ikakvom religijom, tajili su svoje vjersko usmjerenje, nastojali su ostaviti dojam što veće povezanosti s Pravoslavnom crkvom, ili su izjavljivali da se s njom potpuno slažu. Svi ti činitelji postigli su svoj učinak i broj članova naglo je rastao. Prve negativne reakcije došle su od strane roditelja koji su se čudom čudili tomu što se to dogodilo s njihovom djecom od trenutka kad su pristupila do tada nepoznatim religijskim organizacijama. Primijetili su da su se njihova djeca promijenila, ali u lošem smislu te riječi; da su postala prema riječima roditelja „živi mrtvaci“. Važno je znati da roditelji nisu imali predrasuda prema novim religijskim pokretima, kako mnoge sekte rado tvrde. Sekte i njihovi odvjetnici govore da se u slučaju da im pristupi nečije dijete roditelji odmah obraćaju protusektaškim medijima, organizacijama ili deprogramatorima koji ih prestraše informacijama o ispiranju mozgova ili kriminalnoj pozadini sekti. I tako roditelji postaju protusektaški nastrojeni, provociraju svoju djecu, i obitelj se raspada. Međutim ovakav scenarij ne prolazi u Rusiji, jer u razdoblju narastajućih prosvjeda zbog štetnih promjena u načinu života njihove djece roditeljima nitko nije mogao dati negativne informacije o „destruktivnim kultovima“. U Rusiji tada nije bilo nikakvih protusektaških medija ni pokreta, a nitko nije ni čuo o egzotičnom biću zvanom „deprogramator“. Imali smo samo nesretne roditelje krišnovaca, moonovaca i sljedbenika Centra Majke Božje ili Bijelog bratstva koji su se povezali, počeli dijeliti iskustva i kovati planove o mogućoj reakciji. Roditelji su pokušali pronaći pomoć, ali nitko im nije posvećivao pozornost, sve dok 1992. godine nisu došli u Rusku pravoslavnu crkvu. U to vrijeme sam započeo suradnju s Moskovskim patrijarhatom. Moji nadređeni zatražili su da se pobrinem za te roditelje, jer su smatrali da ću upravo ja kao američki državljanin koji je 15 godina živio, studirao i radio u SAD, Italiji i Njemačkoj moći pružiti kvalificiranu pomoć. Bez prave informacije osoba ne može donijeti odgovornu odluku. I tako se u interesu očuvanja naših vrijednih i novostečenih sloboda moramo pokušati pružiti ljudima sve informacije o određenoj skupini. Moramo javnost upoznati s činjenicama koje sekte o sebi taje. Taj jednostavan uvid u stvari postalo je motom Informativnog i savjetodavnog centra Svetog Irineja Lionskog kojeg sam osnovao pri Moskovskom patrijarhatu.

U usporedbi sa sektama imali smo vrlo malo izvora: bilo nas je malo, a financije su bile na nuli. Snaga i utjecaj sekti se međutim povećala zbog toga što su se i one u određenoj mjeri povezale i sporazumjele. Tako je započela razmjena strateških informacija između scijentologije, ISKCON-a (Hare Krišne), Crkvom ujedinjenja, Obitelji, a uskoro i Jehovinim svjedocima; manje sekte nećemo ni spominjati. Njihova suradnja uskoro se objelodanila kad su se u ruskim medijima pojavile prve negativne informacije o sektama. Naime, nakladnici tih medija kao odgovor na te informacije dobili su očito jednaka prosvjedna pisma s gomilama dokumenata svih spomenutih skupina i pokreta. Nakon moje prve publikacije o scijentologiji posjetila me je Birte Heldt, danska državljanka, tadašnja direktorica Hubbardovog humanitarnog centra u Moskvi. Iako je pokušala djelovati prijateljski, brzo je isplivao glavni razlog našeg susreta. „Želimo vas izvijestiti da svatko tko stane na put scijentologiji vrlo loše završi.“

„Prijetite mi?-upitao sam je.

„Ne, samo vas upozoravam“-odgovorila je.

Podjela područja utjecaja

Činilo se da su sekte sklopile džentlmenski sporazum o podjeli područja utjecaja. (treba imati na umu da je većina ruskog stanovništva vrlo siromašna, pa sekte kojima je stalo do zarade moraju izmišljati vrlo kreativne načine stjecanja novaca, jer od običnog čovjeka na ulici neće mnogo zaraditi). Crkva ujedinjenja (moonovci) djeluje prije svega u državnim školama. Povezali su se s Ministarstvom obrazovanja, organizirali seminare za učitelje u prestižnim rekreacijskim centrima (za više od 60 tisuća ljudi), predložili i izdali udžbenik za srednjoškolce pod naslovom „Moj svijet i ja“ (trenutno se protuustavno koristi u više od 2 tisuće ruskih škola). Pokušali su se povezati s vojskom. Uspjeli su organizirati nekoliko iznimno važnih sastanaka i Crkva ujedinjenja započela je rad na novom udžbeniku „Unutarnji svijet vojnika“, priručniku osnovnog moralnog i vjerskog odgoja za cijelu oružanu silu.

Scijentologija se u prvom redu usmjerila na lokalnu samoupravu i tešku industriju (uključivši vojnu). Na tom području je djelovala posredstvom Uprave Hubbardove poslovne akademije (Hubbard College of Businness Administration) koja je predlagala uvođenje jedinstvene učinkovite metode upravljanja i povećanja produktivnosti. Prema promičbenim materijalima na ruskom jeziku koje poklanjaju mogućim klijentima, Hubbardovu metodu upravljanja (ili „i nju“) koriste i međunarodni koncerni poput Volva, Chanela, Boeniga, Forda, General Motorsa ili AGFA. Tijekom nekoliko godina scijentolozima je uspjelo pridobiti ljude poput Vladimira Fila, tadašnjeg gradonačelnika Perma, Anatolija Bojceva, predsjednika regionalne Dume Novgorodske provincije (skupštine odn. parlamenta) i mnogo drugih mjesnih dužnosnika. Danas imaju ogranke u više od tridesetak ruskih gradova. Osobito su jaki u Moskvi, Petrogradu (Sankt Petersburgu), Permu, Novgorodu, jekaterinburgu, Nižnom Novgorodu, Usolje-Sibirsku, Kemerovu i Obninsku. Mjesne vlasti su u mnogim područjima postale osnivači i sponzori mjesnih Hubbardovih akademija. Gospodin Fili je javno obećao da će cijeli njegov grad za jednu godinu raditi prema Hubbardovim načelima. Hubbardove akademije otvorene su u mnogim strogo tajnim vojnim tvornicama na Uralu; nitko ni ne sluti koliko su povjerljivih podataka uspjeli prikupiti. Scijentolozi su nastojali prodrijeti i u ruski vojni svemirski program i upleli su se u poslove mnogih banaka i osiguravateljskih kuća. Ne treba posebno napominjati da su mnoga poduzeća s kojima su imali posla upala u ozbilje poteškoće, a dobar dio njih je na koncu i bankrotirao. Vrijedi spomenuti da je stanoviti gospodin Teodorovič, osobni tajnik i savjetnik prvog dopredsjednika Rusije Borisa Nemcova, apsolvent Hubardove akademije u Nižnom Novgorodu i ima scijentološku člansku iskaznicu. Scijentolozi su uporno nastojali stupiti u vezu s Ministarstvom unutarnjih poslova i progurati svoj program Criminon (za prijestupnike) u ruske kaznionice; ipak su postigli tek ograničen uspjeh. Međutim, iznimno su bili uspješni u zdravstvu. U kolovozu 1994. uspjeli su dobiti od Ministarstva zdravlja licencu za razvoj Hubbardove terapije poznate kao Purification Rundown (program očišćenja) u državnom zdravstvenom sustavu i odmah su od svakog svojeg klijenta započeli naplaćivati od tisuću do 1500 dolara. Ruski ogranak ISKCON-a, što je naziv pod kojim je u Rusiji poznata sekta Hare Krišna, aktivno gradi svoj imperij u prehrambenoj i farmaceutskoj industriji (ajurvedska medicina). Njihov program Hrana za život (Food for Life) financira država, a krišnovci su zahvaljujući njemu stekli velik publicitet. Jehovini svjedoci pridobivaju svoje članove uglavnom u tvornicama među radnicima i seljacima, dok Međunarodna Kristova crkva (Bostonski pokret) usredotočuje svoja nastojanja na sveučilištima. Centar Majke Božje pokušavao je stupiti u dodir s Ministarstvom obrane i ima pristup u neke vojne postrojbe. Pojedine sekte pojavljuju se u samo nekim oblastima. Primjerice, Crkva posljednjeg zakona (Church of Last Testament) predvođena muškarcem koji se zove „Visarion“ (pravo ime je Sergej Torop) i proglašava se novim utjelovljenjem Krista, osnovalo je svoje sjedište u južnom Sibiru, dok je ekstremni karizmatski pokret Riječ života (Livets Ord) iz Švedske preplavio sjeveroistok Rusije.

Lobiji i opet lobiji

Važno je napomenuti da sve prije spomenute i mnoge druge skupine aktivno nastoje osvojiti položaje u najvišim središtima moći i zajedno s njima stvoriti učinkovit lobi u korist sekti. Jedan od najžešćih takvih lobista je Valerij Boršhov, poslanik Dume (ruskog parlamenta) i predsjednik komore za ljudska prava Političkog odbora ruskog predsjednika. Njegov osobni tajnik i asistent Lev Levinson otvoreno se priznaje sljedbenikom scijentologije i njenim članom. Još jedan vrlo gorljiv član toga lobija je Anatolij Pčelincev, bivši vojni tužitelj divizije F. E. Dzerdžinskog u sovjetskoj KGB (nekadašnja sovjetska tajna policija). Danas se Pčelincev izjašnjava kao baptist i upravlja tzv. Institutom religije i prava. U stvarnosti je taj „institut“ malo privatno poduzeće koje se financira iz donacija. Ako uzmemo u obzir Pčelincevovo militantno prosektaško stajalište, lako ćemo pogoditi odakle dolazi većina tih donacija (spominjem njegovo ime, jer kad se 18. rujna 1997. godine u kongresu SAD raspravljalo o vjerskoj snošljivosti u današnjoj Europi u nazočnosti poznatih predstavnika scijentologije poput Johna Travolte i Chicka Coree, Rusiju je tamo predstavljao upravo Pčelincev).

Drugu skupinu ljudi koja se aktivno uključila u lobiranje u korist sekti čine bivši profesionalni propagatori milinantnog ateizma. Nakon pada komunizma ostali su bez lijepog izvora prihoda, te su neke među njima kao „stručnjake za religiju“ pridobili da rade u korist sekti. Spominjem samo dvojicu, s tim da su obojica danas na položajima savjetnika Federalnog odbora (gornji dom ruske Federalne skupštine): Sergej Ivanenko i Mihail Sivercev. Onaj drugi, iako je autor scijentološkog materijala, nedavno je objavio osnutak Centra kršćanskog razumijevanja s nakanom „pomoći intenzivnijim reformama u Rusiji i stvoriti duhovni temelj za reforme i prijelaz iz razdoblja ekonomskih i političkih promjena zapovijedanih odozgor u razdoblje organskog razvoja Rusije na temelju njene tradicije i iskustva svjetske civilizacije.“

I tako su nepostojanje učinkovitih zakonskih normi i nesposobnost poštivanja čak i onih postojećih dovele do apsurdne situacije u kojoj sekte zapravo imaju slobodne ruke u ruskim školama, bolnicama, vojsci, vojnoj industriji i vladajućim krugovima. Teška gopodarska situacija i sveopća bijeda stanovništva samo olakšavaju bogatim sektama kupovanje utjecaja u našem društvu. Međutim, postoji i druga strana medalje. Jedna od prepoznatljivih osobina ruskoga društva je vrlo snažna povezanost roditelja i djece koja traje dugo čak i kad djeca odrastu. Zahvaljujući toj povezanosti inicijative roditelja su vrlo učinkovite. Ta činjenica omogućila je Moskovskom odboru roditelja pobjedu u sudskom sporu protiv sekte Aum Shinrikjo unatoč financijskoj moći japanske sekte i njenim političkim vezama. To je doduše bio jedan od glavnih činitelja koji je doveo do preokreta u dotad neometanom procesu širenja sekti u Rusiji, ali ni izdaleka nije bio prvi. Prvi je bila fanatična sekta Bijelo bratstvo i njena neispunjena proročanstva o smaku svijeta kojeg je pokušala inscenirati u Kijevu u studenom 1993. Tad je ruska javnost prvi put shvatila što je to ispiranje mozga (mind control techniques) i kakve su posljedice masovne vjerske histerije. Uskoro je zabranjen ruski ogranak sekte Aum Shinrikjo, stjecajem okolnosti u vrijeme poznatog napada nervnim bojnim otrovom u tokijskoj podzemnoj željeznici.

Pad željezne zavjese olakšao je i potakao prodor sekti u Rusiju, ali je ujedno odstranio zapreku informacijama o njima. Organizacije koje su došle na naše tlo nadajući se da će njihova povijest na Zapadu ostati za nas nepoznanicom, razočarale su se. Informacije o njihovim prijašnjim prekršajima i sadašnjoj praksi uskoro su došle do nas i ozbiljno prikočile njihov neometani pobjednički pohod Rusijom.

 

Gotovo svaka sekta, domaća ili strana, nastojala je na početku svojeg djelovanja u Rusiji pronaći simpatije i potporu u krugovima vladajućih, i to uglavnom uspješno. To vrijedi kako za fereralnu vladu, tako i za lokalne vlasti. Međutim, mnoge sekte precijenile su svoje snage i sada trpe ozbiljne gubitke. Tipičan je slučaj scijentologije u Novgorodu. Divovska tvornica kemikalija Akron zajedno s pripadnicima mjesne vlasti osnovala je u tom gradu 1994. godine Hubbardov koledž. Samo tijekom prvih triju godina tu je scijentološku školu završilo više od 400 građana, uključujući većinu zaposlenika poglavarstva provincije, predsjednika provincijske Dume i mnogih općinskih djelatnika. Hubbardov nauk neometano se širio gradom sve do studenog 1996. kad je Sergej Darevski, glavni urednik informativnog programa mjesne televizije, došao do primjerka časopisa Time od 6. svibnja 1991. s velikim naslovom na cijeloj naslovnici: „Scijentologija-kult pohlepe“. Darevski se obratio Moskvi odakle je dobio dodatne informacije i nakon toga je u lokalnoj televiiji pripremio i objavio nekoliko negativnih emisija o scijentologiji. U ožujku 1997. godine predstavnik poglavarstva provincije objavilo je u mjesnoj televiziji da provincijsko poglavarstvo prekida sve veze s Hubbardovim koledžom. Uskoro su se scijentolozi morali iseliti iz svojih prostranih zgrada u središte grada. Svi zaposlenici mjesnog poglavarsva odmah su odstranili diplome Hubbardovog koledža sa zidova svojih ureda. Jedini visoko rangirani političar koji nadalje podupire sektu je Anatolij Bojcev, predsjednik provincijske Dume. Drugi takav slučaj je bivši gradonačelnik Perma Vladimir Filo, koji nije uspio u nakani preobratiti cijeli grad Perm na scijentologiju; 1996. godine izgubio je na ponovnim izborima i većina njegovog „scijentološkog tima“ pretrpjela je zajedno s njim težak poraz. Međutim, najteži udarac doživjela je scijentologija 19. srpnja 1996. kad je ministarstvo zdravlja poništilo licencu prvobitno dodijeljenu za Program očišćenja (Purification Rundown) i zabranilo korištenje scijentoloških metoda u javnom zdravstvu.

Moonovci (Crkva ujedinjenja) također su izgubili zamah u širenju svojih obrazovnih programa. Serija skandala koje su izazvali roditelji i Centar Sv. Irineja Lionskog primorala je ravnatelje obrazovnih ustanova ukinuti moonovske razredne odjele. Konačno su moonovci počeli shvaćati da su unatoč velikim investicijama rezultati u Rusiji minimalni. Prestali su podupirati svoje projekte, ali već je bilo kasno: scijentolozi i Crkva ujedinjenja imali su tijekom 1996. i 1997. u Petrogradu ozbiljne poteškoće s financijskom policijom. Ogranak Moonova pokreta u gradu Saratovu imao je problema s policijom u slučaju krivotvorenja dokumenata, a i mnoge druge sekte našle su se na udaru državnih tijela.

Strategija maskiranja

Kao odgovor na ove poteškoće sekte su započele proces tzv. „samoindigenizacije“. Nastojeći stvoriti o sebi sliku kao o autentičnim ruskim religijama neke od njih su započele postavljati Ruse na vodeća mjesta u svojem vodstvu. Međutim, Rusi su bili samo marionete; stranci koji su formalno odstupili i dalje su držali u rukama svu vlast i djelovali iz pozadine. U nastojanju da poprimi crte autentičnog ruskog pokreta najdalje je otišao ISKCON (Međunarodno društvo za svjesnost Krišne odn. pokret Hare Krišna). Krišnovci su se povezali s ekstremnim nacionalističkim, neonacističkim i neopoganskim skupinama koje naučavaju da je prava ruska tradicionalna religija zapravo vedsko pogansko koje treba potisnuti zlu židovsko-krćansku religiju i zamijeniti kršćanstvo (koje je prema njima zapravo pogubna židovska izmišljotina).

Slične korake poduzela je i scijentologija. Stanoviti Vitalij Bogdanov napisao je brošuru nazvanu „Poštovanje prema vjeri ili Zašto je glupo boriti se protiv scijentologije“ (Moskva 1997). Djelce je nastalo očigledno po narudžbi scijentologa, što dokazuje i dvostruki copyright-na ime Bogdanova, ali i na ime davno preminulog L. Rona Hubbarda. Ta navodno objektivna brošurica do nebesa hvali scijentologiju kao genijalnu znanstvenu metodu i prijelomnicu u konfesionalnom mišljenju čovječanstva. Njen sadržaj prikriveno je prosovjetski (Hubbardova jedina pogreška je nadovno bila u tome što je podcjenjivao snagu sovjetske znanosti-str. 57 do 58) te također prikriveno antisemitski („Upravo iz područja Judeje-provincije velikog Rimskog carstva koju Rimljani nisu potpuno pokorili-prodrlo je kršćanstvo u Carstvo“, str. 63), te ekstremno šovinistički i protukršćanski („Treba shvatiti da poslanje Rusije nije vjerno pridržavanje verzije kršćanstva posuđene u svoje vrijeme od Bizanta, odn. pravoslavlja koje je Rusiji bilo nametnuto, nego podariti čovječanstvu bitno nove ideje, ne samo u matematici ili kemiji, već i u teologiji“-str- 67). Knjižica završava savjetom: „Moguć razvoj scijentologije u Rusiji očigledno je uvjetovan mogućnošću usklađenja njene dogmatike s osnovnim vrijednostima drugih naučavanja popularnih među intelektualcima, osobito s Roerichovom „Živom etikom“. Nije dovoljno tek dokazivati da scijentologija ne proturječi pravoslavlju ili vjerskom svjetonazoru. Bilo bi mudro pokazati da je kodeks scijentologa sasvim prihvatljiv za one koji ispovijedaju „neovedsko“ (slavensko-arijsko) poganstvo, ili za one koji imaju natprosječnu razinu duhovnog razvoja. Strateški je korisnije pridobiti saveznike unaprijed, nego boriti se protiv suparnika iz Pravoslavne crkve nakon završetka borbe“ (str. 72-73).

Čini se da „novopoganska sveza“ i „novopoganska sinteza“ predstavljaju budućnost sekti u Rusiji. Ostale skupine (zasad) nisu otišle tako daleko. Zapravo sve nastoje koristiti pravoslavnu simboliku ili predstavljati svoj nauk kao da je sukladan s naukom Pravoslavne crkve. Na kraj pameti im nije da obavijeste svoje članove o odluci Biskupske konferencije Ruske pravoslavne crkve iz godine 1994. koja je ekskomunicirala članove novih religijskih pokreta iz Crkve. Tako je započela nova, vrlo agresivna reklamna kampanja pod vodstvom scijentologa, Transcendentalne meditacije, sljedbenika Sri Chinmoyja i ISKCON-a. ISKCON je osnovao vlastitu radijsku postaju koja je emitirala cjelodnevni program. Samo to je dovelo krišnovcima u Moskvi prema njihovim riječima više od 30 tisuća novih sljedbenika. Nasreću je lani (1997. godine) postaja prestala s radom zbog njihovog unutarnjeg raskola. Međutim, ostale sekte nastavile su s aktivnostima: scijentolozi su čak obznanili osnutak vlastite privatne srednje škole za djecu.

Ovdje treba spomenuti djelatnost jednog sektama naklonjenog lobija čiji članovi su uglavnom nepravoslavne kršćanske denominacije. To su, zapravo, sve bivše pravoslavne shizmatičke skupine i samozvane pseudopravoslavne vjeroispovjesti, te sve najaktivnije sekte. Ta marginalna organizacija gotovo je nepoznata na Zapadu. Zanimljivo je da unatoć tomu ima veliku potporu američkog kongresa i vlade. Također pripada u najčešće sudionika različitih hearinga američkog Kongresa o određenim temama, i daje informacije o stanju ljudskih prava različitim ustanovama koje prate religijska zbivanja.

Javno mnijenje i mediji

Unatoč tomu obični Rusi u sve većoj mjeri povezuju sekte s različitim destruktivnim, protudržavnim, protuobiteljskim i po osobnost štetnim aktivnostima, kontrolom mišljenja, iskorištavanjem i kriminalom. Proširio se pojam „sektomafija“. Vodeće novine objavljivale su vijesti o smrtnim slučajevima zbog izgladnjivanja i o ubojstvima u Vissarionovoj sekti u Južnom Sibiru. Lokalni mediji u Novosibirsku pisali su o majci, članici sekte Sahaja joga, koaj je ubila vlastito dijete. Najgledanije televizijske postaje informirale su o slučaju dvanaestogodišnjeg dječaka Saše, kojeg je tukla i maltretirala njegova majka, članica sekte Hare Krišna, i silom ga odvela u gurukulu (vedsku školu u kojoj krišnovci „poučavaju“ djecu) u indijskom Vrindavanu. Saša je uspio odatle pobjeći i odletjeti u Taškent, odakle je nastavio autostopom u Moskvu. Drugi slučaj objavljen u ruskoj televiziji bio je o članu ISKCON-a kojeg su u Jekaterinburgu zatvorili i okrivili za sudjelovanje u seriji ubojstava s predumišljajem i dilanja droge. Jekaterinburška policija navela je da uralski ogranak ISKCON-a sumnjiči zbog bliske veze s lokalnom mafijom i pranja velikih svota novca preko programa Hrana za život.

Rusko javno mnijenje postajalo je sve alergičnije na aktivnosti sekti. To shvaćanje sabrao je Viktor Navarnov iz ureda ruskog Državnog pravobraniteljstva koji je u kolovozu naveo da se zbog utjecaja sekti u Rusiji raspalo više od 250 tisuća obitelji. Približno isto broj djece navodno su napustili roditelji koji su pristupili takvim skupinama. Navarnov, koji u uredu Državnog pravobraniteljstva vodi brigu o zakonima o etničkim odnosima, uvrstio je Crkvu ujedinjenja među najagresivnije skupine na svijetu-njen nauk navodno pruža upute za ubojstvo i samoubojstvo. Pravobranitelj je izjavio da se njene metode pridobivanja članova u Rusiji smatraju štetnima i da ugrožavaju javnost. Kao drugu opasnu sektu označio je Centar Majke Božje. K tome je nadodao da sekte bez otpora javnosti pridobivaju sve veći broj članova. Jezive činjenice o zločinima i nasilju zabilježene su u svezi sa sektom Hare Krišna. Broj ubojstava koja su počinili sotonisti potresao je cijelu zemlju. U medijima su se pojavile vijesti o smrti djece pojedinih Jehovinih svjedoka zbog toga što njihovi roditelji odbijaju transfuziju krvi. A to je samo nekoliko slučajeva od mnogih…To objašnjava nastojanja provincijskih vlada, koje su vidjevši ograničenja postojećeg zakona o slobodi vjeroispovjesti, započele tijekom posljednjih dviju godina (od 1996.) donositi vlastite zakone koji ograničavaju aktivnosti totalitarnih sekti i do tada nepoznatih stranih aktivista. Taj proces doveo je do prihvaćanja novog federalnog Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

Moskovski sudski proces

Sekte su poduzimale sve da zaustave ili barem uspore taj proces. Jedan od ciljeva sudskog procesa kojeg su protiv mene i Ruske pravoslavne crkve potakli prosektaški lobiji i neke sekte u proljeće 1997. godine bilo je torpediranje prihvaćanje novoga zakona o slobodi vjere u federalnoj Dumi. Sudski spor pokrenuo je na početku bivši disident Gleb Jakunjin koji me je prijavio zbog ocrnjivanja i nazivanja „totalitarnim sektama“ legalno registriranih vjerskih zajednica u Rusiji. Povod je bila moja brošurica iz 1995. godine koja se zove „Deset pitanja dosadnome strancu ili Priručnik za one koji ne žele biti vrbovani u destruktivnu sektu“. U brošurici sam pokušao prikazati karakteristična obilježja destruktivnih sekti i navesti u čemu se one razlikuju od organizacija i tradicionalnih religija koje djeluju u dobroj vjeri. Zajedno sa mnom okrivljeni su Odbor za vjeronauk i vjerski odgoj Moskovskog patrijarhata kao izdavač moje brošurice i vlasnik izdavačkih prava te Izdavački savjet Ruske pravoslavne crkve. Jakunjin, bivši svećenik Moskovskog patrijarhata, bio je suspendiran 1994. godine zbog grubog kršenja crkvenih kanona. Nakon što 1996. godine nije prošao na izborima za Dumu, osnovao je privatnu neprofitnu organizaciju nazvanu Javni odbor za obranu vjerske slobode. Odbor je odmah započeo prikupljati sredstva od različitih destruktivnih sekti, uključujući Jehovine svjedoke, Crkve ujedinjenja i Scijentologije. (Nakon što je ministar zdravstva zabranio scijentologiju u javnom zdravstvu, Jakunjin je napisao niz prosvjeda protiv „akta diskriminacije“ okrivljujući mene za cijelu stvar). Upravo taj odbor me je optužio, a Jakunjin je potpisao optužni podnesak kao njegov predsjednik. Tužitelja je zastupala Galina Krilova, odvjetnica koja je prije toga na sudu branila Aum Shinrikjo, a trenutno zastupa CARP (studentsku organizaciju moonovaca). Nedavno su njeno ime zajedno s Levom Levinsonom naveli u popisu Međunarodne građanske komisije za ljudska prava koju podupiru scijentolozi.

Podnesak pod nazivom „Primjena prava na obranu časti, dostojanstva i dobrog imena“ navodi da moja brošurica sadržajem i stilom vrijeđa vjerske zajednice koje je registriralo Ministarstvo pravosuđa i koje legalno djeluju u Rusiji. Tužitelj upozorava da te organizacije podmuklo nazivam „totalitarnim sektama“ i „destruktivnim kultovima“ i navodi njih pet: „Međunarodno društvo za svjesnost Krišne (ISKCON), Crkva ujedinjenja, Scijentološka crkva, Centar Majke Božje i Aum Shinrikjo. Uskoro je sudske tužbe podnijelo još 30 scijentologa i članova ISKCON-a. Kad je postalo jasno da me Pravoslavna crkva podupire, a sekte u susretu s javnošću nemaju baš najbolje rezultate (rusko javno mnijenje vrlo dobro se sjeća kako su Crkvu gurali na optuženičke klupe tijekom insceniranih komunstičkih procesa), neki scijentolozi i članovi ISKCON-a povukli su tužbe protiv mene. Međutim, još uvijek je preostalo nekoliko prijava. Scijentologija, ISKCON, Crkva ujedinjenja, Jehovini svjedoci, The Family (Obitelj) i druge sekte aktivno su se uključile u sudski proces: uvijek su bili nazočni, imali su pri ruci prijevode, materijale, tumače, pravne savjete, svjedoke, video i audio snimke itd.

Započela je i opsežna spontana kampanja s brojnim pisanim potporama u našu korist. Dobivali smo pisma potpore s tisućama potpisa iz cijele Rusije koja su jasno pokazala na čijoj je strani javno mnijenje! Nakon odustajanja većine tužitelja postavilo se pitanje kakvu ulogu u sudskom sporu ima Jakunjinov odbor o kojem u mojoj inkriminiranoj brošurici nije bilo niti riječi. Zanimljivo je to da ga niti jedna skupina o kojoj je na sudu bilo riječi, nije opunomoćila da je zastupa. Najviši dužnosnici odbora Lev Levinson i Mihail Osdčev tvrdili su da predstavljaju „neodređen broj ljudi-članova novih religijskih pokreta.“ Kad im odgovoriše da na sudu nema nikakvog „neodređenog broja ljudi“, obznanili su da su oni svi istodobno članovi svih vjerskih organizacija spomenutih u Dvorkinovoj brošurici, i zato djeluju u ime svih njih (izuzev Aum Shinrijko, Bijelog bratstva, Hrama naroda i davidijanaca), i to poimenično: ISKCON-a, Scijentološke organizacije, Crkve ujedinjenja, Centra Majke Božje, Međunarodnih Kristovih crkava, The Family, Crkve posljednjeg zakona, Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana (mormona) i Jehovinih svjedoka-sve njih je navodno brošurica uvrijedila i oni će podnijeti vlastite tužbe. Taj bizaran potez gotovo je groteskno preokrenuo tijek procesa.

Tužitelji su u međuvremenu predložili popis svojih svjedoka (ukupno 32), na kojem su se osim mnogih Rusa našli i sljedeći Zapadnjaci: James Richardson (SAD), Massimo Introvigne (Italija), David Bromley (SAD), Jean-François Meyer (Švicarska), J. Gordon Melton (SAD), Hubert Zeivert (Njemačka) i Eileen Barker (Velika Britanija). Levinson je obznanio da se njegov odbor unaprijed dogovorio sa svim tim ljudima, da je nakon početka procesa svakog od njih pojedinačno kontaktirao, i oni su obećali sudjelovanje. (Jedini koji je odbio doći i izrazio iznenađenje glede uvrštenosti u popis bio je Jean François Meyer.) Sud je ustanovio da je broj svjedoka prevelik i donekle ga je smanjio. Odabrali su sljedeće strane svjedoke: E. Barker, H. Zeiverta, J. Richardsona i M. Introvignea. Na kraju su na sud došli samo E. Barker i J. Richardson. M. Introvigne i G. Melton poslali su svoja stajališta u pisanom obliku. Brojni svjedoci dali su svoje izjave: više od dvadesetak njih u korist optužbe, a više od 25 njih u korist obrane. Svjedoci optužbe bili su članovi sljedećih sekti: ISKCON-a, Scijentološke crkve, Crkve ujedinjenja i Jehovinih svjedoka. Svjedočili su i članovi odbora roditelja ISKCON-a i Crkve ujedinjenja. Treba napomenuti da je obrana svim stručnjacima, uključujući Barkerovoj i Richardsonu postavila jednako pitanje: „Može li jedan čovjek biti član svih spomenutih sekti istodobno?“ Oboje znanstvenika upozoreni su da će njihovi odgovori biti objavljeni na internetu, te su nastojali izbjeći izravan odgovor. Ipak, pritisnuti izravnim pitanjem, na koncu su odgovorili odlučno „Da“-što je dosta neobičan odgovor za ljude koji se smatraju stručnjacima na polju novih religijskih pokreta.

Bivši članovi sekti svjedočili su u korist obrane, jednako tako roditelji i rođaci žrtava sekti. Riječ je bila o sljedećim sektama: ISKCON-u, Jehovinim svjedocima, Vissarionu, Centru Majke Božje, Scijentološkoj crkvi. Međunarodnim Kristovim crkvama, Crkvi ujedinjenja i o maloj (ali zato vrlo destruktivnoj) ruskoj sekti koja se zove Borci za pravu pobožnost. Među inozemnim stručnjacima bili su Georgas Krippas (Grčka), Johannes Aagaard (Danska), Claire Champollion (Fransucka) a Thomas Gandow (Njemačka).

Naravno da niti jedan od njih nije ni izdaleka pretpostavljao da bi bilo moguće istodobno biti član svih sekti. Najzanimljiviji odgovor dao je župnik Thomas Gandow. Prema njemu, ako netko tvrdi da istodobno pripada svim sektama i ne laže, postoje samo tri mogućnosti: 1. da je poludio; 2. da je scijentolog, jer prema postojećem popisu samo scijentiologija dopušta svojim članom predstavljati se članom neke druge religije; 3. da je tajni agent (ali to je slično prethodnom slučaju). Dana 20. svibnja, nakon saslušanja svih svjedoka, tužitelji su pozvali još jednog svjedoka iz Njemačke, gospođu Gabrielu Yonan. Međutim, sudac nije prihvatio njeno sudjelovanje jer je došla prekasno i njeno ime nije bilo unaprijed najavljeno. Gospođa Yonan je svoje stajalište o procesu obznanila u razgovoru u tjedniku Ruskaja misl. Dan nakon toga, nakon sedam tjedana nemilosrdne borbe u sudnici, sutkinja Ljudmila Saltikova objavila je svoju presudu: optužba je neutemeljena. Bila je to naša čista pobjeda.

Proces nije u cijeloj Rusiji imao pravni presedan. U stvari se je radilo o sporu Jakunjina, scijentologije i ISKCON-a protiv Dvorkina i Moskovskog patrijarhata Ruske pravoslavne crkve. U pitanju je bilo pravo Crkve zadržati vlastito uvjerenje o sektama; zapravo u svojoj brošurici nisam naveo ništa drugo što ne bi bilo jasno izraženo u odluci Biskupske konferencije Crkve i novim religijskim pokretima (objavljeno u studenom 1994). Sekte su prvi put pokušale demonstrirati svoju moć u Rusiji. Htjele su pokazati da su novim činiteljem ruske stvarnosti i da je potrebno s njima računati. Htjele su vidjeti do koje mjere su njihovi protivnici jedinstveni i je li moguće uništiti ih jednim udarcem. U opasnosti su bile takve tekovine demokracije u Rusiji kao što su sloboda govora i sloboda informacije. Imamo pravo obznaniti svoje uvjerenje o sektama i informirati ruske građane o njihovim ilegalnim aktivnostima i totalitarnim tendencijama, kako u nauku, tako i u praksi-a ruski građani imaju pravo na pristup takvim informacijama. Međutim, sekte u tom pravu vide prepreku svojem nastojanju za stjecanjem moći u našoj državi. Da smo izgubili, došlo bi do presedana koji bi nam oduzeo naša neotuđiva prava-prava ruskih građana. Ipak nam je bila predodređena pobjeda, i pobijedili smo.

Novi zakon o vjerskoj slobodi

Uskoro nakon tog sudskog procesa Duma i Savjet federacije ogromnom su većinom glasova prihvatili nov Zakon o vjerskoj slobodi i vjerskim zajednicama. Samo petoro zastupnika od njih 450 glasovalo je protiv. To znači da u današnjoj Rusiji zapravo nema političke snage koja bi se usudila javno nastupiti protiv toga zakona.

Znakovit val prosvjeda izazvao je zakon na Zapadu. Prosvjedna pisma dolazila su iz svih zemalja, počevši od strane scijentiloga i moonovaca pa sve do baptista, pape, predsjednika Clintona i dužnosnika Europske Unije. Prosvjedi zapravo nisu bili utemeljeni, jer zakon, umnogome umjereniji od sličnih propisa u mnogim europskim zemljama, nije diskriminirao nijednu tradicionalnu religiju niti je krnjio pravo pojedinca na zadržavanje vlastite vjeroispovjesti. Zakon je pokušao uvesti malo reda u potpuno nereguliranno i kaotično područje „tržnice religija“ u Rusiji i preispitati neke zajednice koje su sebe predstavljale vjerskima, ali nisu imale status na temelju kojeg bi bile oslobođene plaćanja poreza i imale druge privilegije službeno registriranih vjerskih zajednica. Očigledno je čak i tako slabo  nastojanje bilo nepodnošljivo sektama i njihovim mecenama.

Znamo da je predsjednik Jeljcin zbog pritiska iz inozemstva stavio veto na taj zakon, ali uskoro je postao svjestan da ne može ići protiv apsolutne većine naroda. Zato se i nova verzija zakona koju je predložio nije bitno razlikovala od prvobitne. Duma je zakon opet prihvatila velikom većinom glasova zastupnika 19. rujna 1997. Važno je znati da je nov zakon (prvobitna i predsjednikova verzija) plod poprilično bolnog kompromisa i uopće nije onakav kakav je predlagala Pravoslavna Crkva. Crkva je odabrala europski model odnosa države i crkve u kojem sekularna država može sklopiti konkordat s tradicionalnom religijom naroda. Iako novi zakon ne daje Crkvi ništa novo u odnosu na ono što je imala prije njega, Crkva je odlučila poduprijeti ga, jer se radi o prvom (iako vrlo klimavom) pokušaju ograničenja aktivnosti totalitarnih sekti. Kampanja koju su sekte pokrenule protiv zakona daje jasno do znanja da ga nisu spremne poštovati. Svoj zajednički nastup obznanile su već 19. prosinca kad su u znak prosvjeda protiv prihvaćenog zakona zajednički okružile Dumu.

Na kraju je bilo mnogo vike nizašto: pokazalo se da je zakon neučinkovit i da ga je moguće lako zaobilaziti. Sekte koje su protuzakonito htjele punu registraciju došle su do nje provizijama, dok su se one koje s time nisu htjele gubiti vrijeme jednostavno registrirale kao različite humanitarne neprofitne udruge. Primjerice tzv. Crkva Isusas Krista svetaca posljednjih dana, poznatija kao mormoni, isprva je vrlo negativno reagirala na zakon. Uskoro je poslala u Rusiju delegaciju istaknutih mormona uključujući i neke kongresnike i senatore. Oni su posjetili razna mjesta i odradili dio lobističkog posla. Nakon povratka obznanili su da su ih primili u visokim krugovima i uvjerili da s novim zakonom neće imati nikakve probleme. Tako se i dogodilo. Jedna od prvih organizacija koja je dobila punu registraciju bila je upravo mormonska crkva. Bez obzira na činjenicu da u Rusiji nije djelovala petnaestak godina, a do isteka toga razdoblja trebala je izgubiti neka prava.

I Novoapostolska crkva dobila je punu registraciju jednako kao i nekoliko drugih skupina s potporom iz inozemstva. Novopentekosne skupine koje propagiraju teologiju prosperiteta brzo su se okupile i formirale Središnji organ, obznanjujući otvoreno da to ništa ne znači i da su ga osnovale samo radi dobivanja registracije. Registraciju su dobili gotovo istog trena. Ruska vrlo destruktivna skupina, tzv. Crkva posljednjeg zakona (The Church of the Last Testament), koju vodi bivši policajac Sergej Torop, samozvano novo utjelovljenje Krista-Vissarion-odlučila se registrirati kao neprofitna ekološka organizacija. Možemo dakle zaključiti da ruska država nema mogućnost štitit svoje građane od opasnosti koju donose destruktivne sekte, a nema niti političke volje pronaći takvu mogućnost.

Lobiranje i sudski procesi

To je zapravo tipično za odnos prema sektama u Rusiij. I dok je javno mnijenje i dalje vrlo negativno nastrojeno protiv sekti, vladajući krugovi Federacije zapravo ih podupiru popuštajući pritisku prosektaškog lobija koji uživa snažnu potporu iz SAD. Lobi ima dovoljno novaca da osigura vrlo povoljne članke ili emisije o sektama na bilo kojem televizijskom kanalu ili radijskoj postaji. Provincijska i lokalna tijela uprave i sredstva javnog priopćavanja možda su bliža javnom mnijenju, ali ni izdaleka nemaju takvu moć i utjecaj kao ona na državnoj razini. Važno je također znati da sektaška kampanja ima izrazito protupravoslavni karakter. U svezi s time rado bih se vratio na jednu ranije spomenutu skupinu, koja se osim lobiranja u korist svojih članov aktivno bori protiv Ruske pravoslavne Crkve, koju označava za religijskog monopolista i posljednji preživjeli ostatak komunizma. Zanimljivo je da je upravo to isto prije nekoliko godina tvrdio utjecajni američki političar Zbygniew Brzezinsky, kad je izjavio da je nakon pada ruskog komunizma preostao još posljednji neprijatelj-Ruska pravoslavna Crkva. Poslušni ruski mediji postupaju upravo u skladu s tom linijom: uz rastuće pokušaje diskreditacije Pravoslavne Crkve njenim neprestanim ocrnjivanjem, svaka sektaška publikacija objavljuje prljave napade na Crkvu. Zadivljujuće je da čak ni to zasad nije utjecalo na javno mnijenje. Prema istraživanjima Crkva je i dalje daleko najvjerodostojnijom institucijom u Rusiji, dok su sekte i dalje nepopularne kao i prije. Ne znamo, doduše, koliko će još dugo naši sugrađani uspjeti odolijevati tom podmuklom pritisku.

Za razliku od običnih ljudi vladajući krugovi tome su pritisku već donekle podlegli, pa je zabilježeno nekoliko neuspjelih pokušaja sprječavanja utjecaja sekti. Petrogradski Odbor roditelja izgubio je sudski spor kojeg je pokrenuo protiv CARP-a (ogranak Crkve ujedinjenja Sun Myung Moona za mlade). Moonovci su tijekom procesa u svoju korist vrlo profesionalno organizirali snažnu kampanju u svim najvažnijim medijima. Jehovini svjedoci tužili su lokalne vlasti na dalekoistočnom otoku Sahalin i dobili spor. Državno odvjetništvo druge dalekoistočne provincije, poluotoka Kamčatka, pokušala je tužiti vođu mjesne novopentekosne skupine, ali izgubilo je na sudu. U oba slučaja mediji su zauzeli očigledno prosektaško stajalište, dok su sektaški lobiji iz Moskve iskoristili sve moguća sredstva utjecaja na odluku suda. Kako se vidi, trud im se isplatio. Nekoliko puta zaredom pokušala su državna odvjetništva iz Moskve, Petrograda i financijska policija provesti procese protiv Scijentološke crkve, ali gotovo bezuspješno. Međutim, sekta unatoč zabrani ministarstva zdravstva i dalje prakticira svoje medicinske aktivnosti. Štoviše, još 1995. godine je Federalni protuobavještajni biro naveo Hubbard College među skupinama koje prikupljaju povjerljive informacije. Ni to nije izazvalo nikakvu reakciju. U ovom času ured Državnog odvjetništva jedne od moskovskih četvrti ponovo pokušava procesuirati scijentologiju. Nadamo se da će ovoga puta biti uspješan.

Ipak, najtipičniji primjer toga trenda je jedan sudski proces koji upravo traje. Započelo  ga je državno odvjetništvo sjevernog moskovskog okruga protiv Jehovinih svjedoka. Državno odvjetništvo pokrenulo je proces nakon vrlo duge istrage na temelju brojnih pritužbi roditelja i rođaka žrtava Jehovinih svjedoka. Sekta je okrivljena zbog poticanja vjerske netrpeljivosti, razbijanja obitelji, poticanja na samoubojstvo, povredu osobnosti, prava i slobode građana i konačno zbog vrbovanja maloljetnika u organizaciju. Ako bi to bila istina, organizacija će izgubiti status vjerske zajednice. Imat će pravo ponovo se registrirati, ali samo kao profitna organizacija. Prva stvar koju treba imati na umu u svezi s ovim slučajem je propagandna kampanja koju su organizirali jehovci. Zapravo sve novine, svi glavni televizijski kanali i radijske postaje objavljuju materijale o zadivljujućoj i miroljubivoj istinskoj kršćanskoj organizaciji Jehovinih svjedoka koju su progonili nacisti i komunisti i koju sada ponovo progoni moćna i inkvizitorska Ruska pravoslavna Crkva. Sad se već uobičajeno piše da Ruska pravoslavna Crkva tuži Jehovine svjedoke iako Crkva u stvarnosti nema ništa zajedničko s tim procesom i ne sudjeluje u njemu. Jehovci čak tvrde da se vraćaju staljinistička vremena, da njihovu organizaciju u Rusiji progone više nego u Staljinovo vrijeme i da će nakon njihova trpanja u zatvor doći na red i druge „manjinske religije“. I sve to zbog jednog jedinog građanskog sudskog procesa u jednom moskovskom okrugu na kojem se pokušava ustanoviti ima li lokalni ogranak Sluga Kule Stražare pravo dobiti status vjerske zajednice! Unatoč tomu su tu očiglednu neistinitu informaciju masovni mediji proširili po cijelom Zapadu. 

Stanje je zapravo potpuno drukčije: Jehovini svjedoci okupili su snažan pravnički tim u kojemu su dvojica ruskih pravnika i jedan kanadski. Imaju gotovo  neograničena financijska sredstva i armiju poslušnih pripadnika koji prema njihovim zapovjedima pišu desetine tisuća prosvjednih pisama na razne adrese, u velikom broju dolaze na sudska ročišta i zauzimaju sva mjesta, drsko vrijeđaju tri krhke žene-predstavnicu Državnog odvjetništva i članice Odbora roditelja-i na sve moguće načine ometaju njihov rad. Da bude stvar još jasnija, Madelaine Albright u razgovoru za državnu televiziju tijekom svojeg posjeta Rusiji u proljeće, spomenula je da su SAD zainteresirane da Jehovini svjedoci dobiju spor, čime se je ne samo izravno umiješala u unutarnje poslove druge države, nego i izvršila pritisak na sud. Taj pritisak postigao je svoje. Sutkinja je djelovala izgubljeno i jasno davala do znanja da ne želi snositi breme odgovornosti za odluku. Na koncu je odlučila formirati komisiju sastavljenu od petorice religionista, psihologa i filologa, koji na temelju publikacija Jehovinih svjedoka trebaju odrediti jesu li optužbe Državnog odvjetništva protiv njih utemeljene i zasnovane na dokazima. Jehovini svjedoci prosvjedovali su protiv imenovanja povjerenstva i žalili su se moskovskom gradskom sudu. Time se usporila presuda okružnog suda. Povjerenstvo je ipak započelo raditi. Međutim, unatoč postojećem sudskom procesu federalno ministarstvo pravde dodijelilo je Jehovinim svjedocima potpunu registraciju i time sva prava koja pripadaju vjerskoj zajednici. Značajno je i to da su se u procesu registracije ispitivali samo dokumenti koje su predali Jehovini svjedoci, dok se brojni dokumenti koje su dostavili odbori roditelja i druge protusektaške organizacije jednostavno nisu ni razmatrali. Jehovini svjedoci, osjetivši se snažnima, izjavljivali su da će se u slučaju da izgube spor žaliti sve do Strasbourga. Tako da je moguće predvidjeti ishod…

Takva je današnja situacija u Rusiji. Sektaški lobi objavljuje strahotne pripovjesti o silno bogatom i moćnom sveprisutnom međunarodnom protusektaškom pokretu koji navodno progoni male „manjinske religije“ i svakoga tko mu stane na put. Zapravo je stvar potpuno obratna: velik, organiziran i dobro povezan sektaški pokret, potpomognut mnogim međunarodnim organizacijama i vladom SAD uspješno lobira  za svoje interese u Rusiji i potiskuje svoje protivnike. U obrani imamo samo nekoliko crkvenih tijela, pola tuceta odbora roditelja i nešto malo entizijasta. međutim sekte i njihovi podupiratelji ne podnose niti tu slabu opoziciju i čine sve što mogu da je stjeraju u kut. A to je za nas dokaz da naš rad ima smisla i to nam daje nadu za budućnost. Tako da ćemo uz pomoć Božju nastaviti...

 

---

[1] sekta koja je pokušala napad nervnim plinom u tokijskoj podzemnoj željeznici 1995. godine

[2] masovno samoubojstvo članova u Gvajani 1978. godine

[3] masovno samoubojstvo članova 1997. godine

[4] osnivač Crkve ujedinjenja

[5] vođa sekte Aum Shinrijko

[6] Lafayette Ron Hubbard-osnivač scijentologije, američki pisac znanstvene fantastike