Novi religijski pokreti i sekte u Rusiji
Niz postova pod ovim naslovom objavio sam na starome blogu lucijan2.bloger.hr tijekom 2010. godine. Izazvali su popriličan interes, iako ne mnogo komentara. Tijekom svih godina od objavljivanja u časopisu "Spirituality In East And West" nije izgubio ništa od aktualnosti, i na svojstven način nam može pomoći u shvaćanju zašto neke stvari u Rusiji funkcioniraju drukčije nego na Zapadu, osobito imajući na umu nedavni skandal sa skupinom "Pussy Riot".
Iako je od objavljivanja Dvorkinova članka proteklo gotovo 13 godina, tekst ne prestaje biti aktualan. Dvorkin iznimno dobro poznaje religijsku situaciju u Rusiji, a čini se da ima i dosta „petlje“, jer su mu njegove aktivnosti priskrbile mnogo kritičara i otvorenih neprijatelja, što je vidjljivo i iz njegovog teksta. Čak i kad se čitatelj ne slaže s nekim njegovim stajalištima proizišlima iz stanovitog ruskog pravoslavnog integrizma koji je oduvijek bio sumnjičav prema stranim, a osobito zapadnim utjecajima, mora priznati da Dvorkin s pravom upozorava na to da nije svako bogotražiteljstvo bez rizika i opasnosti, da nisu sve vjerske zajednice „mila majka“ te da valja biti oprezan u procjeni proizvoda na suvremenoj tržnici religija. Bolni slučajevi sekti poput Aum Shinrijko[1], Hram naroda[2], Nebeska vrata[3] i sličnih uvijek nanovo podsjećaju na tragediju onih koji u svojem traganju nisu bili dovoljno razboriti i čiju slobodu izbora su zlorabili nedostojni i zlonamjerni ljudi.
Ovaj članak je zapravo studija o društvu. Oni koji podupiru sekte često govore da se te organizacije neprestano poboljšavaju i razvijaju. Prema njihovom stajalištu novi religijski pokreti ( u daljnjem tekstu NRP) prevladali su svoje početno fanatično razdoblje i sada su već sazreli i stekli poštovanje javnosti. Često nas okrivljuju da se prema tim organizacijama odnosimo u skladu kakve su one bile nekad, a ne kakve su sada. Rusko iskutvo, međutim, pokazuje nešto drugo. Većina tih skupina došla je u Rusiju prije pet ili deset godina (početkom devedesetih-opaska B.L.). Počele su kod nas od nule i imale prigodu dokazati da se zaista razlikuju od uvriježenog mišljenja o njima. To se nije dogodilo, i danas smo u Rusiji svjedoci jednakog načina rada i života koji je u biti tipičan za te skupine u svakoj zemlji u kojoj djeluju; ništa se nije promijenilo. U ovom prilogu pokušat ću dokazati svoje tvrdnje.
Danas se općenito prihvaća da je komunizam u biti bio religijski sustav sektaške naravi. Kad se je SSSR urušio, ljudi su nastojali popuniti prazninu nečim novim. Nije baš svatko uspio pronaći put k Pravoslavnoj crkvi kojoj je trebalo vremena da se oporavi, znatno oslabljena nakon sedamdesetak godina progona. Nove selte našle su put do brojnih ljudi prije nego Crkva. Drugi značajni činitelj kojeg treba uzeti u obzir u razumijevanju događaja nakon pada komunizma bilo je uvođenje tržišnog gospodarstva. Monopol je postao neprijatelj, a tržište glavni odgovor na sva životna pitanja. Na nesreću se to stajalište primijenilo i u vjerskom životu. Mnogi su osjećali potrebu za slobodnim tržištem i konkurencijom kao sredstvom u oživljavanju našeg vjerskog života. Naravno, ljudi su u takvoj situaciji sve strano doživljavali kao bolje od ruskog. Strani proizvodi, lijepo dizajnirani i ugodni na dodir imali su često prednost-a to je vrijedilo i u slučaju izbora vjeroispovjesti.
Zauzimanje položaja
U takvoj pozadini je nastao zakon o slobodi vjeroispovjesti godine 1990. prema američkom uzoru: sve religije i vjeroispovjesti progasio je jednako vrijednima i ravnopravnima u svakom pogledu. Vjeronauk u državnim školama bio je zabranjen. Za registraciju vjerske zajednice bilo je dovoljno pronaći desetoro ljudi koji bi se proglasili vjerskom zajednicom. Primjerice, mogli su izjaviti da vjeruju u žarulju i štuju je, i Ministarstvo pravde ne bi imalo pravnog temelja da im odbije registraciju. Upravo u tom kontekstu započela je masovna navala na u Rusiju stranih totalitarnih sekti (i destruktivnih kultova). Mnogi od njih su tijekom razdoblja perestrojke u SSSR-u doživjeli kraljevski doček. Sun Myung Moon[4]došao je 1990. godine kao službeni gost gospodina Gorbačova. Njegov dolazak najavili su mediji s nekoliko iznimno pozitivih članaka hvaleći njegov beskompromisni aktikomunizam. Moon se susreo sa svim tadašnjim vodećim sovjetskim političarima i medijskim šefovima (ovi drugi upoznali su ga tijekom svojih posjeta Južnoj Koreji na Moonov trošak). Mnogi parlamentarni zastupnici Vrhovnog sovjeta putovali su u SAD kao Moonovi gosti, a čak su od njega primili i novčane darove. Moskovske novine, vodeći list koji je propagirao sovjetsku perestrojku, dobio je od Moona donaciju od sto tisuća američkih dolara. Sve to kao da je Moonu nagoviještalo veliku budućnost u Rusiji.
Shoko Asahara[5]dobio je za svoje projekte potporu tadašnjih glavnih ruskih političkih vođa. Primio ga je dopredsjednik države Aleksandar Ruckoj i glasnogovornik Vrhovnog sovjeta Ruslan Hazbulatov. Asahara je stekao posebnu naklonost tajnika Odbora za sigurnost Olega Lobova koji je navodno Asaharinoj sekti Aum Shinrikjo dao upute za izradu nervnog plina sarin. Sekta je dobila mogućnost dnevnog emitiranja jednosatne emisije na ruskom državnom radiju i emisiju tjedno na ruskoj televiziji. Rusko tržište preplavilo je nekoliko trgovačkih društava u vlasništvu spomenute sekte. Prema našin informacijama te firme su još uvijek ovdje.
Scijentologija je započela osvajati Rusiju 1990. godine. Prvi korak se sastojao u pridobivanju poznatih osobnosti ruskoga života posredstvom Narconona-navodno centra za liječenje ovisnosti o narkoticima. Sama sekta došla je u Rusiju 1991. godine i otvorila dijanetičke centre u Petrogradu i Moskvi. 1992. otvorili su Čitaonicu L. Rona Hubbarda[6] na fakultetu novinarstva Moskovskog državnog sveučilišta i Hubbardu dodijelili posmrtno doktorat, prvi takav u povijesti sveučilišta. Početkom 1993. su s velikom pompom i reklamom promovirali rusko izdanje Hubbardove knjige Dijanetika, i to u kongresnoj dvorani u Kremlju. Brojne primjerke knjige poslali su mnogim zastupnicima Vrhovnog sovjeta. Sergej Stepašin, budući šef KGB-a i federalni ministar pravde do neba je hvalio Hubbarda, a tadašnji dopredsjednik države Ruckoj ukrasio je svoj intervju u književnom tjedniku Literaturnaja gazeta citatom „velikog američkog pisca i filozofa“ Rona Hubbarda. S takvom potporom ruskih moćnika se sekta počela rapidno širiti. Ova tri slučaja smatram tipičnima. Zapravo su sve sekte, bilo strane ili domaće, započele svoje aktivnosti stjecanjem razumijevanja i potpore od strane ruske društvene elite, i uglavnom su u tome bile uspješne kako na federalnoj, tako i na lokalnoj razini.
Djeca kao žrtve
Zaslugom pozitivno naklonjenih medija javnost je sa simpatijom prihvatila sve zapadno i „duhovno“, a zahvaljujući uspostavljenim vezama sa strukturama vlasti sekte su počele osvajati Rusiju-a zakon je bio na njihovoj strani. Svatko je mogao doći u Rusiju čak i s turističkom vizom i započeti misionarsku kampanju s nakanom osnutka vjerske zajednice. Aktivisti sekti i novih religijskih pokreta maksimalno su koristili mogućnost da ostanu anonimni i koriste pseudonime: uglavnom nisu objavljivali svoju povezanost s ikakvom religijom, tajili su svoje vjersko usmjerenje, nastojali su ostaviti dojam što veće povezanosti s Pravoslavnom crkvom, ili su izjavljivali da se s njom potpuno slažu. Svi ti činitelji postigli su svoj učinak i broj članova naglo je rastao. Prve negativne reakcije došle su od strane roditelja koji su se čudom čudili tomu što se to dogodilo s njihovom djecom od trenutka kad su pristupila do tada nepoznatim religijskim organizacijama. Primijetili su da su se njihova djeca promijenila, ali u lošem smislu te riječi; da su postala prema riječima roditelja „živi mrtvaci“. Važno je znati da roditelji nisu imali predrasuda prema novim religijskim pokretima, kako mnoge sekte rado tvrde. Sekte i njihovi odvjetnici govore da se u slučaju da im pristupi nečije dijete roditelji odmah obraćaju protusektaškim medijima, organizacijama ili deprogramatorima koji ih prestraše informacijama o ispiranju mozgova ili kriminalnoj pozadini sekti. I tako roditelji postaju protusektaški nastrojeni, provociraju svoju djecu, i obitelj se raspada. Međutim ovakav scenarij ne prolazi u Rusiji, jer u razdoblju narastajućih prosvjeda zbog štetnih promjena u načinu života njihove djece roditeljima nitko nije mogao dati negativne informacije o „destruktivnim kultovima“. U Rusiji tada nije bilo nikakvih protusektaških medija ni pokreta, a nitko nije ni čuo o egzotičnom biću zvanom „deprogramator“. Imali smo samo nesretne roditelje krišnovaca, moonovaca i sljedbenika Centra Majke Božje ili Bijelog bratstva koji su se povezali, počeli dijeliti iskustva i kovati planove o mogućoj reakciji. Roditelji su pokušali pronaći pomoć, ali nitko im nije posvećivao pozornost, sve dok 1992. godine nisu došli u Rusku pravoslavnu crkvu. U to vrijeme sam započeo suradnju s Moskovskim patrijarhatom. Moji nadređeni zatražili su da se pobrinem za te roditelje, jer su smatrali da ću upravo ja kao američki državljanin koji je 15 godina živio, studirao i radio u SAD, Italiji i Njemačkoj moći pružiti kvalificiranu pomoć. Bez prave informacije osoba ne može donijeti odgovornu odluku. I tako se u interesu očuvanja naših vrijednih i novostečenih sloboda moramo pokušati pružiti ljudima sve informacije o određenoj skupini. Moramo javnost upoznati s činjenicama koje sekte o sebi taje. Taj jednostavan uvid u stvari postalo je motom Informativnog i savjetodavnog centra Svetog Irineja Lionskog kojeg sam osnovao pri Moskovskom patrijarhatu.
U usporedbi sa sektama imali smo vrlo malo izvora: bilo nas je malo, a financije su bile na nuli. Snaga i utjecaj sekti se međutim povećala zbog toga što su se i one u određenoj mjeri povezale i sporazumjele. Tako je započela razmjena strateških informacija između scijentologije, ISKCON-a (Hare Krišne), Crkvom ujedinjenja, Obitelji, a uskoro i Jehovinim svjedocima; manje sekte nećemo ni spominjati. Njihova suradnja uskoro se objelodanila kad su se u ruskim medijima pojavile prve negativne informacije o sektama. Naime, nakladnici tih medija kao odgovor na te informacije dobili su očito jednaka prosvjedna pisma s gomilama dokumenata svih spomenutih skupina i pokreta. Nakon moje prve publikacije o scijentologiji posjetila me je Birte Heldt, danska državljanka, tadašnja direktorica Hubbardovog humanitarnog centra u Moskvi. Iako je pokušala djelovati prijateljski, brzo je isplivao glavni razlog našeg susreta. „Želimo vas izvijestiti da svatko tko stane na put scijentologiji vrlo loše završi.“
„Prijetite mi?-upitao sam je.
„Ne, samo vas upozoravam“-odgovorila je.
Podjela područja utjecaja
Činilo se da su sekte sklopile džentlmenski sporazum o podjeli područja utjecaja. (treba imati na umu da je većina ruskog stanovništva vrlo siromašna, pa sekte kojima je stalo do zarade moraju izmišljati vrlo kreativne načine stjecanja novaca, jer od običnog čovjeka na ulici neće mnogo zaraditi). Crkva ujedinjenja (moonovci) djeluje prije svega u državnim školama. Povezali su se s Ministarstvom obrazovanja, organizirali seminare za učitelje u prestižnim rekreacijskim centrima (za više od 60 tisuća ljudi), predložili i izdali udžbenik za srednjoškolce pod naslovom „Moj svijet i ja“ (trenutno se protuustavno koristi u više od 2 tisuće ruskih škola). Pokušali su se povezati s vojskom. Uspjeli su organizirati nekoliko iznimno važnih sastanaka i Crkva ujedinjenja započela je rad na novom udžbeniku „Unutarnji svijet vojnika“, priručniku osnovnog moralnog i vjerskog odgoja za cijelu oružanu silu.
Scijentologija se u prvom redu usmjerila na lokalnu samoupravu i tešku industriju (uključivši vojnu). Na tom području je djelovala posredstvom Uprave Hubbardove poslovne akademije (Hubbard College of Businness Administration) koja je predlagala uvođenje jedinstvene učinkovite metode upravljanja i povećanja produktivnosti. Prema promičbenim materijalima na ruskom jeziku koje poklanjaju mogućim klijentima, Hubbardovu metodu upravljanja (ili „i nju“) koriste i međunarodni koncerni poput Volva, Chanela, Boeniga, Forda, General Motorsa ili AGFA. Tijekom nekoliko godina scijentolozima je uspjelo pridobiti ljude poput Vladimira Fila, tadašnjeg gradonačelnika Perma, Anatolija Bojceva, predsjednika regionalne Dume Novgorodske provincije (skupštine odn. parlamenta) i mnogo drugih mjesnih dužnosnika. Danas imaju ogranke u više od tridesetak ruskih gradova. Osobito su jaki u Moskvi, Petrogradu (Sankt Petersburgu), Permu, Novgorodu, jekaterinburgu, Nižnom Novgorodu, Usolje-Sibirsku, Kemerovu i Obninsku. Mjesne vlasti su u mnogim područjima postale osnivači i sponzori mjesnih Hubbardovih akademija. Gospodin Fili je javno obećao da će cijeli njegov grad za jednu godinu raditi prema Hubbardovim načelima. Hubbardove akademije otvorene su u mnogim strogo tajnim vojnim tvornicama na Uralu; nitko ni ne sluti koliko su povjerljivih podataka uspjeli prikupiti. Scijentolozi su nastojali prodrijeti i u ruski vojni svemirski program i upleli su se u poslove mnogih banaka i osiguravateljskih kuća. Ne treba posebno napominjati da su mnoga poduzeća s kojima su imali posla upala u ozbilje poteškoće, a dobar dio njih je na koncu i bankrotirao. Vrijedi spomenuti da je stanoviti gospodin Teodorovič, osobni tajnik i savjetnik prvog dopredsjednika Rusije Borisa Nemcova, apsolvent Hubardove akademije u Nižnom Novgorodu i ima scijentološku člansku iskaznicu. Scijentolozi su uporno nastojali stupiti u vezu s Ministarstvom unutarnjih poslova i progurati svoj program Criminon (za prijestupnike) u ruske kaznionice; ipak su postigli tek ograničen uspjeh. Međutim, iznimno su bili uspješni u zdravstvu. U kolovozu 1994. uspjeli su dobiti od Ministarstva zdravlja licencu za razvoj Hubbardove terapije poznate kao Purification Rundown (program očišćenja) u državnom zdravstvenom sustavu i odmah su od svakog svojeg klijenta započeli naplaćivati od tisuću do 1500 dolara. Ruski ogranak ISKCON-a, što je naziv pod kojim je u Rusiji poznata sekta Hare Krišna, aktivno gradi svoj imperij u prehrambenoj i farmaceutskoj industriji (ajurvedska medicina). Njihov program Hrana za život (Food for Life) financira država, a krišnovci su zahvaljujući njemu stekli velik publicitet. Jehovini svjedoci pridobivaju svoje članove uglavnom u tvornicama među radnicima i seljacima, dok Međunarodna Kristova crkva (Bostonski pokret) usredotočuje svoja nastojanja na sveučilištima. Centar Majke Božje pokušavao je stupiti u dodir s Ministarstvom obrane i ima pristup u neke vojne postrojbe. Pojedine sekte pojavljuju se u samo nekim oblastima. Primjerice, Crkva posljednjeg zakona (Church of Last Testament) predvođena muškarcem koji se zove „Visarion“ (pravo ime je Sergej Torop) i proglašava se novim utjelovljenjem Krista, osnovalo je svoje sjedište u južnom Sibiru, dok je ekstremni karizmatski pokret Riječ života (Livets Ord) iz Švedske preplavio sjeveroistok Rusije.
Lobiji i opet lobiji
Važno je napomenuti da sve prije spomenute i mnoge druge skupine aktivno nastoje osvojiti položaje u najvišim središtima moći i zajedno s njima stvoriti učinkovit lobi u korist sekti. Jedan od najžešćih takvih lobista je Valerij Boršhov, poslanik Dume (ruskog parlamenta) i predsjednik komore za ljudska prava Političkog odbora ruskog predsjednika. Njegov osobni tajnik i asistent Lev Levinson otvoreno se priznaje sljedbenikom scijentologije i njenim članom. Još jedan vrlo gorljiv član toga lobija je Anatolij Pčelincev, bivši vojni tužitelj divizije F. E. Dzerdžinskog u sovjetskoj KGB (nekadašnja sovjetska tajna policija). Danas se Pčelincev izjašnjava kao baptist i upravlja tzv. Institutom religije i prava. U stvarnosti je taj „institut“ malo privatno poduzeće koje se financira iz donacija. Ako uzmemo u obzir Pčelincevovo militantno prosektaško stajalište, lako ćemo pogoditi odakle dolazi većina tih donacija (spominjem njegovo ime, jer kad se 18. rujna 1997. godine u kongresu SAD raspravljalo o vjerskoj snošljivosti u današnjoj Europi u nazočnosti poznatih predstavnika scijentologije poput Johna Travolte i Chicka Coree, Rusiju je tamo predstavljao upravo Pčelincev).
Drugu skupinu ljudi koja se aktivno uključila u lobiranje u korist sekti čine bivši profesionalni propagatori milinantnog ateizma. Nakon pada komunizma ostali su bez lijepog izvora prihoda, te su neke među njima kao „stručnjake za religiju“ pridobili da rade u korist sekti. Spominjem samo dvojicu, s tim da su obojica danas na položajima savjetnika Federalnog odbora (gornji dom ruske Federalne skupštine): Sergej Ivanenko i Mihail Sivercev. Onaj drugi, iako je autor scijentološkog materijala, nedavno je objavio osnutak Centra kršćanskog razumijevanja s nakanom „pomoći intenzivnijim reformama u Rusiji i stvoriti duhovni temelj za reforme i prijelaz iz razdoblja ekonomskih i političkih promjena zapovijedanih odozgor u razdoblje organskog razvoja Rusije na temelju njene tradicije i iskustva svjetske civilizacije.“
I tako su nepostojanje učinkovitih zakonskih normi i nesposobnost poštivanja čak i onih postojećih dovele do apsurdne situacije u kojoj sekte zapravo imaju slobodne ruke u ruskim školama, bolnicama, vojsci, vojnoj industriji i vladajućim krugovima. Teška gopodarska situacija i sveopća bijeda stanovništva samo olakšavaju bogatim sektama kupovanje utjecaja u našem društvu. Međutim, postoji i druga strana medalje. Jedna od prepoznatljivih osobina ruskoga društva je vrlo snažna povezanost roditelja i djece koja traje dugo čak i kad djeca odrastu. Zahvaljujući toj povezanosti inicijative roditelja su vrlo učinkovite. Ta činjenica omogućila je Moskovskom odboru roditelja pobjedu u sudskom sporu protiv sekte Aum Shinrikjo unatoč financijskoj moći japanske sekte i njenim političkim vezama. To je doduše bio jedan od glavnih činitelja koji je doveo do preokreta u dotad neometanom procesu širenja sekti u Rusiji, ali ni izdaleka nije bio prvi. Prvi je bila fanatična sekta Bijelo bratstvo i njena neispunjena proročanstva o smaku svijeta kojeg je pokušala inscenirati u Kijevu u studenom 1993. Tad je ruska javnost prvi put shvatila što je to ispiranje mozga (mind control techniques) i kakve su posljedice masovne vjerske histerije. Uskoro je zabranjen ruski ogranak sekte Aum Shinrikjo, stjecajem okolnosti u vrijeme poznatog napada nervnim bojnim otrovom u tokijskoj podzemnoj željeznici.
Pad željezne zavjese olakšao je i potakao prodor sekti u Rusiju, ali je ujedno odstranio zapreku informacijama o njima. Organizacije koje su došle na naše tlo nadajući se da će njihova povijest na Zapadu ostati za nas nepoznanicom, razočarale su se. Informacije o njihovim prijašnjim prekršajima i sadašnjoj praksi uskoro su došle do nas i ozbiljno prikočile njihov neometani pobjednički pohod Rusijom.
Važno je napomenuti da sve prije spomenute i mnoge druge skupine aktivno nastoje osvojiti položaje u najvišim središtima moći i zajedno s njima stvoriti učinkovit lobi u korist sekti. Jedan od najžešćih takvih lobista je Valerij Boršhov, poslanik Dume (ruskog parlamenta) i predsjednik komore za ljudska prava Političkog odbora ruskog predsjednika. Njegov osobni tajnik i asistent Lev Levinson otvoreno se priznaje sljedbenikom scijentologije i njenim članom. Još jedan vrlo gorljiv član toga lobija je Anatolij Pčelincev, bivši vojni tužitelj divizije F. E. Dzerdžinskog u sovjetskoj KGB (nekadašnja sovjetska tajna policija). Danas se Pčelincev izjašnjava kao baptist i upravlja tzv. Institutom religije i prava. U stvarnosti je taj „institut“ malo privatno poduzeće koje se financira iz donacija. Ako uzmemo u obzir Pčelincevovo militantno prosektaško stajalište, lako ćemo pogoditi odakle dolazi većina tih donacija (spominjem njegovo ime, jer kad se 18. rujna 1997. godine u kongresu SAD raspravljalo o vjerskoj snošljivosti u današnjoj Europi u nazočnosti poznatih predstavnika scijentologije poput Johna Travolte i Chicka Coree, Rusiju je tamo predstavljao upravo Pčelincev).
Drugu skupinu ljudi koja se aktivno uključila u lobiranje u korist sekti čine bivši profesionalni propagatori milinantnog ateizma. Nakon pada komunizma ostali su bez lijepog izvora prihoda, te su neke među njima kao „stručnjake za religiju“ pridobili da rade u korist sekti. Spominjem samo dvojicu, s tim da su obojica danas na položajima savjetnika Federalnog odbora (gornji dom ruske Federalne skupštine): Sergej Ivanenko i Mihail Sivercev. Onaj drugi, iako je autor scijentološkog materijala, nedavno je objavio osnutak Centra kršćanskog razumijevanja s nakanom „pomoći intenzivnijim reformama u Rusiji i stvoriti duhovni temelj za reforme i prijelaz iz razdoblja ekonomskih i političkih promjena zapovijedanih odozgor u razdoblje organskog razvoja Rusije na temelju njene tradicije i iskustva svjetske civilizacije.“
I tako su nepostojanje učinkovitih zakonskih normi i nesposobnost poštivanja čak i onih postojećih dovele do apsurdne situacije u kojoj sekte zapravo imaju slobodne ruke u ruskim školama, bolnicama, vojsci, vojnoj industriji i vladajućim krugovima. Teška gopodarska situacija i sveopća bijeda stanovništva samo olakšavaju bogatim sektama kupovanje utjecaja u našem društvu. Međutim, postoji i druga strana medalje. Jedna od prepoznatljivih osobina ruskoga društva je vrlo snažna povezanost roditelja i djece koja traje dugo čak i kad djeca odrastu. Zahvaljujući toj povezanosti inicijative roditelja su vrlo učinkovite. Ta činjenica omogućila je Moskovskom odboru roditelja pobjedu u sudskom sporu protiv sekte Aum Shinrikjo unatoč financijskoj moći japanske sekte i njenim političkim vezama. To je doduše bio jedan od glavnih činitelja koji je doveo do preokreta u dotad neometanom procesu širenja sekti u Rusiji, ali ni izdaleka nije bio prvi. Prvi je bila fanatična sekta Bijelo bratstvo i njena neispunjena proročanstva o smaku svijeta kojeg je pokušala inscenirati u Kijevu u studenom 1993. Tad je ruska javnost prvi put shvatila što je to ispiranje mozga (mind control techniques) i kakve su posljedice masovne vjerske histerije. Uskoro je zabranjen ruski ogranak sekte Aum Shinrikjo, stjecajem okolnosti u vrijeme poznatog napada nervnim bojnim otrovom u tokijskoj podzemnoj željeznici.
Pad željezne zavjese olakšao je i potakao prodor sekti u Rusiju, ali je ujedno odstranio zapreku informacijama o njima. Organizacije koje su došle na naše tlo nadajući se da će njihova povijest na Zapadu ostati za nas nepoznanicom, razočarale su se. Informacije o njihovim prijašnjim prekršajima i sadašnjoj praksi uskoro su došle do nas i ozbiljno prikočile njihov neometani pobjednički pohod Rusijom.
Gotovo svaka sekta, domaća ili strana, nastojala je na početku svojeg djelovanja u Rusiji pronaći simpatije i potporu u krugovima vladajućih, i to uglavnom uspješno. To vrijedi kako za fereralnu vladu, tako i za lokalne vlasti. Međutim, mnoge sekte precijenile su svoje snage i sada trpe ozbiljne gubitke. Tipičan je slučaj scijentologije u Novgorodu. Divovska tvornica kemikalija Akron zajedno s pripadnicima mjesne vlasti osnovala je u tom gradu 1994. godine Hubbardov koledž. Samo tijekom prvih triju godina tu je scijentološku školu završilo više od 400 građana, uključujući većinu zaposlenika poglavarstva provincije, predsjednika provincijske Dume i mnogih općinskih djelatnika. Hubbardov nauk neometano se širio gradom sve do studenog 1996. kad je Sergej Darevski, glavni urednik informativnog programa mjesne televizije, došao do primjerka časopisa Time od 6. svibnja 1991. s velikim naslovom na cijeloj naslovnici: „Scijentologija-kult pohlepe“. Darevski se obratio Moskvi odakle je dobio dodatne informacije i nakon toga je u lokalnoj televiiji pripremio i objavio nekoliko negativnih emisija o scijentologiji. U ožujku 1997. godine predstavnik poglavarstva provincije objavilo je u mjesnoj televiziji da provincijsko poglavarstvo prekida sve veze s Hubbardovim koledžom. Uskoro su se scijentolozi morali iseliti iz svojih prostranih zgrada u središte grada. Svi zaposlenici mjesnog poglavarsva odmah su odstranili diplome Hubbardovog koledža sa zidova svojih ureda. Jedini visoko rangirani političar koji nadalje podupire sektu je Anatolij Bojcev, predsjednik provincijske Dume. Drugi takav slučaj je bivši gradonačelnik Perma Vladimir Filo, koji nije uspio u nakani preobratiti cijeli grad Perm na scijentologiju; 1996. godine izgubio je na ponovnim izborima i većina njegovog „scijentološkog tima“ pretrpjela je zajedno s njim težak poraz. Međutim, najteži udarac doživjela je scijentologija 19. srpnja 1996. kad je ministarstvo zdravlja poništilo licencu prvobitno dodijeljenu za Program očišćenja (Purification Rundown) i zabranilo korištenje scijentoloških metoda u javnom zdravstvu.
Strategija maskiranja
Kao odgovor na ove poteškoće sekte su započele proces tzv. „samoindigenizacije“. Nastojeći stvoriti o sebi sliku kao o autentičnim ruskim religijama neke od njih su započele postavljati Ruse na vodeća mjesta u svojem vodstvu. Međutim, Rusi su bili samo marionete; stranci koji su formalno odstupili i dalje su držali u rukama svu vlast i djelovali iz pozadine. U nastojanju da poprimi crte autentičnog ruskog pokreta najdalje je otišao ISKCON (Međunarodno društvo za svjesnost Krišne odn. pokret Hare Krišna). Krišnovci su se povezali s ekstremnim nacionalističkim, neonacističkim i neopoganskim skupinama koje naučavaju da je prava ruska tradicionalna religija zapravo vedsko pogansko koje treba potisnuti zlu židovsko-krćansku religiju i zamijeniti kršćanstvo (koje je prema njima zapravo pogubna židovska izmišljotina).
Slične korake poduzela je i scijentologija. Stanoviti Vitalij Bogdanov napisao je brošuru nazvanu „Poštovanje prema vjeri ili Zašto je glupo boriti se protiv scijentologije“ (Moskva 1997). Djelce je nastalo očigledno po narudžbi scijentologa, što dokazuje i dvostruki copyright-na ime Bogdanova, ali i na ime davno preminulog L. Rona Hubbarda. Ta navodno objektivna brošurica do nebesa hvali scijentologiju kao genijalnu znanstvenu metodu i prijelomnicu u konfesionalnom mišljenju čovječanstva. Njen sadržaj prikriveno je prosovjetski (Hubbardova jedina pogreška je nadovno bila u tome što je podcjenjivao snagu sovjetske znanosti-str. 57 do 58) te također prikriveno antisemitski („Upravo iz područja Judeje-provincije velikog Rimskog carstva koju Rimljani nisu potpuno pokorili-prodrlo je kršćanstvo u Carstvo“, str. 63), te ekstremno šovinistički i protukršćanski („Treba shvatiti da poslanje Rusije nije vjerno pridržavanje verzije kršćanstva posuđene u svoje vrijeme od Bizanta, odn. pravoslavlja koje je Rusiji bilo nametnuto, nego podariti čovječanstvu bitno nove ideje, ne samo u matematici ili kemiji, već i u teologiji“-str- 67). Knjižica završava savjetom: „Moguć razvoj scijentologije u Rusiji očigledno je uvjetovan mogućnošću usklađenja njene dogmatike s osnovnim vrijednostima drugih naučavanja popularnih među intelektualcima, osobito s Roerichovom „Živom etikom“. Nije dovoljno tek dokazivati da scijentologija ne proturječi pravoslavlju ili vjerskom svjetonazoru. Bilo bi mudro pokazati da je kodeks scijentologa sasvim prihvatljiv za one koji ispovijedaju „neovedsko“ (slavensko-arijsko) poganstvo, ili za one koji imaju natprosječnu razinu duhovnog razvoja. Strateški je korisnije pridobiti saveznike unaprijed, nego boriti se protiv suparnika iz Pravoslavne crkve nakon završetka borbe“ (str. 72-73).
Čini se da „novopoganska sveza“ i „novopoganska sinteza“ predstavljaju budućnost sekti u Rusiji. Ostale skupine (zasad) nisu otišle tako daleko. Zapravo sve nastoje koristiti pravoslavnu simboliku ili predstavljati svoj nauk kao da je sukladan s naukom Pravoslavne crkve. Na kraj pameti im nije da obavijeste svoje članove o odluci Biskupske konferencije Ruske pravoslavne crkve iz godine 1994. koja je ekskomunicirala članove novih religijskih pokreta iz Crkve. Tako je započela nova, vrlo agresivna reklamna kampanja pod vodstvom scijentologa, Transcendentalne meditacije, sljedbenika Sri Chinmoyja i ISKCON-a. ISKCON je osnovao vlastitu radijsku postaju koja je emitirala cjelodnevni program. Samo to je dovelo krišnovcima u Moskvi prema njihovim riječima više od 30 tisuća novih sljedbenika. Nasreću je lani (1997. godine) postaja prestala s radom zbog njihovog unutarnjeg raskola. Međutim, ostale sekte nastavile su s aktivnostima: scijentolozi su čak obznanili osnutak vlastite privatne srednje škole za djecu.
Ovdje treba spomenuti djelatnost jednog sektama naklonjenog lobija čiji članovi su uglavnom nepravoslavne kršćanske denominacije. To su, zapravo, sve bivše pravoslavne shizmatičke skupine i samozvane pseudopravoslavne vjeroispovjesti, te sve najaktivnije sekte. Ta marginalna organizacija gotovo je nepoznata na Zapadu. Zanimljivo je da unatoć tomu ima veliku potporu američkog kongresa i vlade. Također pripada u najčešće sudionika različitih hearinga američkog Kongresa o određenim temama, i daje informacije o stanju ljudskih prava različitim ustanovama koje prate religijska zbivanja.
Ovdje treba spomenuti djelatnost jednog sektama naklonjenog lobija čiji članovi su uglavnom nepravoslavne kršćanske denominacije. To su, zapravo, sve bivše pravoslavne shizmatičke skupine i samozvane pseudopravoslavne vjeroispovjesti, te sve najaktivnije sekte. Ta marginalna organizacija gotovo je nepoznata na Zapadu. Zanimljivo je da unatoć tomu ima veliku potporu američkog kongresa i vlade. Također pripada u najčešće sudionika različitih hearinga američkog Kongresa o određenim temama, i daje informacije o stanju ljudskih prava različitim ustanovama koje prate religijska zbivanja.
Javno mnijenje i mediji
Unatoč tomu obični Rusi u sve većoj mjeri povezuju sekte s različitim destruktivnim, protudržavnim, protuobiteljskim i po osobnost štetnim aktivnostima, kontrolom mišljenja, iskorištavanjem i kriminalom. Proširio se pojam „sektomafija“. Vodeće novine objavljivale su vijesti o smrtnim slučajevima zbog izgladnjivanja i o ubojstvima u Vissarionovoj sekti u Južnom Sibiru. Lokalni mediji u Novosibirsku pisali su o majci, članici sekte Sahaja joga, koaj je ubila vlastito dijete. Najgledanije televizijske postaje informirale su o slučaju dvanaestogodišnjeg dječaka Saše, kojeg je tukla i maltretirala njegova majka, članica sekte Hare Krišna, i silom ga odvela u gurukulu (vedsku školu u kojoj krišnovci „poučavaju“ djecu) u indijskom Vrindavanu. Saša je uspio odatle pobjeći i odletjeti u Taškent, odakle je nastavio autostopom u Moskvu. Drugi slučaj objavljen u ruskoj televiziji bio je o članu ISKCON-a kojeg su u Jekaterinburgu zatvorili i okrivili za sudjelovanje u seriji ubojstava s predumišljajem i dilanja droge. Jekaterinburška policija navela je da uralski ogranak ISKCON-a sumnjiči zbog bliske veze s lokalnom mafijom i pranja velikih svota novca preko programa Hrana za život.
Rusko javno mnijenje postajalo je sve alergičnije na aktivnosti sekti. To shvaćanje sabrao je Viktor Navarnov iz ureda ruskog Državnog pravobraniteljstva koji je u kolovozu naveo da se zbog utjecaja sekti u Rusiji raspalo više od 250 tisuća obitelji. Približno isto broj djece navodno su napustili roditelji koji su pristupili takvim skupinama. Navarnov, koji u uredu Državnog pravobraniteljstva vodi brigu o zakonima o etničkim odnosima, uvrstio je Crkvu ujedinjenja među najagresivnije skupine na svijetu-njen nauk navodno pruža upute za ubojstvo i samoubojstvo. Pravobranitelj je izjavio da se njene metode pridobivanja članova u Rusiji smatraju štetnima i da ugrožavaju javnost. Kao drugu opasnu sektu označio je Centar Majke Božje. K tome je nadodao da sekte bez otpora javnosti pridobivaju sve veći broj članova. Jezive činjenice o zločinima i nasilju zabilježene su u svezi sa sektom Hare Krišna. Broj ubojstava koja su počinili sotonisti potresao je cijelu zemlju. U medijima su se pojavile vijesti o smrti djece pojedinih Jehovinih svjedoka zbog toga što njihovi roditelji odbijaju transfuziju krvi. A to je samo nekoliko slučajeva od mnogih…To objašnjava nastojanja provincijskih vlada, koje su vidjevši ograničenja postojećeg zakona o slobodi vjeroispovjesti, započele tijekom posljednjih dviju godina (od 1996.) donositi vlastite zakone koji ograničavaju aktivnosti totalitarnih sekti i do tada nepoznatih stranih aktivista. Taj proces doveo je do prihvaćanja novog federalnog Zakona o slobodi vjeroispovjesti.
Moskovski sudski proces
Sekte su poduzimale sve da zaustave ili barem uspore taj proces. Jedan od ciljeva sudskog procesa kojeg su protiv mene i Ruske pravoslavne crkve potakli prosektaški lobiji i neke sekte u proljeće 1997. godine bilo je torpediranje prihvaćanje novoga zakona o slobodi vjere u federalnoj Dumi. Sudski spor pokrenuo je na početku bivši disident Gleb Jakunjin koji me je prijavio zbog ocrnjivanja i nazivanja „totalitarnim sektama“ legalno registriranih vjerskih zajednica u Rusiji. Povod je bila moja brošurica iz 1995. godine koja se zove „Deset pitanja dosadnome strancu ili Priručnik za one koji ne žele biti vrbovani u destruktivnu sektu“. U brošurici sam pokušao prikazati karakteristična obilježja destruktivnih sekti i navesti u čemu se one razlikuju od organizacija i tradicionalnih religija koje djeluju u dobroj vjeri. Zajedno sa mnom okrivljeni su Odbor za vjeronauk i vjerski odgoj Moskovskog patrijarhata kao izdavač moje brošurice i vlasnik izdavačkih prava te Izdavački savjet Ruske pravoslavne crkve. Jakunjin, bivši svećenik Moskovskog patrijarhata, bio je suspendiran 1994. godine zbog grubog kršenja crkvenih kanona. Nakon što 1996. godine nije prošao na izborima za Dumu, osnovao je privatnu neprofitnu organizaciju nazvanu Javni odbor za obranu vjerske slobode. Odbor je odmah započeo prikupljati sredstva od različitih destruktivnih sekti, uključujući Jehovine svjedoke, Crkve ujedinjenja i Scijentologije. (Nakon što je ministar zdravstva zabranio scijentologiju u javnom zdravstvu, Jakunjin je napisao niz prosvjeda protiv „akta diskriminacije“ okrivljujući mene za cijelu stvar). Upravo taj odbor me je optužio, a Jakunjin je potpisao optužni podnesak kao njegov predsjednik. Tužitelja je zastupala Galina Krilova, odvjetnica koja je prije toga na sudu branila Aum Shinrikjo, a trenutno zastupa CARP (studentsku organizaciju moonovaca). Nedavno su njeno ime zajedno s Levom Levinsonom naveli u popisu Međunarodne građanske komisije za ljudska prava koju podupiru scijentolozi.
Podnesak pod nazivom „Primjena prava na obranu časti, dostojanstva i dobrog imena“ navodi da moja brošurica sadržajem i stilom vrijeđa vjerske zajednice koje je registriralo Ministarstvo pravosuđa i koje legalno djeluju u Rusiji. Tužitelj upozorava da te organizacije podmuklo nazivam „totalitarnim sektama“ i „destruktivnim kultovima“ i navodi njih pet: „Međunarodno društvo za svjesnost Krišne (ISKCON), Crkva ujedinjenja, Scijentološka crkva, Centar Majke Božje i Aum Shinrikjo. Uskoro je sudske tužbe podnijelo još 30 scijentologa i članova ISKCON-a. Kad je postalo jasno da me Pravoslavna crkva podupire, a sekte u susretu s javnošću nemaju baš najbolje rezultate (rusko javno mnijenje vrlo dobro se sjeća kako su Crkvu gurali na optuženičke klupe tijekom insceniranih komunstičkih procesa), neki scijentolozi i članovi ISKCON-a povukli su tužbe protiv mene. Međutim, još uvijek je preostalo nekoliko prijava. Scijentologija, ISKCON, Crkva ujedinjenja, Jehovini svjedoci, The Family (Obitelj) i druge sekte aktivno su se uključile u sudski proces: uvijek su bili nazočni, imali su pri ruci prijevode, materijale, tumače, pravne savjete, svjedoke, video i audio snimke itd.
Započela je i opsežna spontana kampanja s brojnim pisanim potporama u našu korist. Dobivali smo pisma potpore s tisućama potpisa iz cijele Rusije koja su jasno pokazala na čijoj je strani javno mnijenje! Nakon odustajanja većine tužitelja postavilo se pitanje kakvu ulogu u sudskom sporu ima Jakunjinov odbor o kojem u mojoj inkriminiranoj brošurici nije bilo niti riječi. Zanimljivo je to da ga niti jedna skupina o kojoj je na sudu bilo riječi, nije opunomoćila da je zastupa. Najviši dužnosnici odbora Lev Levinson i Mihail Osdčev tvrdili su da predstavljaju „neodređen broj ljudi-članova novih religijskih pokreta.“ Kad im odgovoriše da na sudu nema nikakvog „neodređenog broja ljudi“, obznanili su da su oni svi istodobno članovi svih vjerskih organizacija spomenutih u Dvorkinovoj brošurici, i zato djeluju u ime svih njih (izuzev Aum Shinrijko, Bijelog bratstva, Hrama naroda i davidijanaca), i to poimenično: ISKCON-a, Scijentološke organizacije, Crkve ujedinjenja, Centra Majke Božje, Međunarodnih Kristovih crkava, The Family, Crkve posljednjeg zakona, Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana (mormona) i Jehovinih svjedoka-sve njih je navodno brošurica uvrijedila i oni će podnijeti vlastite tužbe. Taj bizaran potez gotovo je groteskno preokrenuo tijek procesa.
Tužitelji su u međuvremenu predložili popis svojih svjedoka (ukupno 32), na kojem su se osim mnogih Rusa našli i sljedeći Zapadnjaci: James Richardson (SAD), Massimo Introvigne (Italija), David Bromley (SAD), Jean-François Meyer (Švicarska), J. Gordon Melton (SAD), Hubert Zeivert (Njemačka) i Eileen Barker (Velika Britanija). Levinson je obznanio da se njegov odbor unaprijed dogovorio sa svim tim ljudima, da je nakon početka procesa svakog od njih pojedinačno kontaktirao, i oni su obećali sudjelovanje. (Jedini koji je odbio doći i izrazio iznenađenje glede uvrštenosti u popis bio je Jean François Meyer.) Sud je ustanovio da je broj svjedoka prevelik i donekle ga je smanjio. Odabrali su sljedeće strane svjedoke: E. Barker, H. Zeiverta, J. Richardsona i M. Introvignea. Na kraju su na sud došli samo E. Barker i J. Richardson. M. Introvigne i G. Melton poslali su svoja stajališta u pisanom obliku. Brojni svjedoci dali su svoje izjave: više od dvadesetak njih u korist optužbe, a više od 25 njih u korist obrane. Svjedoci optužbe bili su članovi sljedećih sekti: ISKCON-a, Scijentološke crkve, Crkve ujedinjenja i Jehovinih svjedoka. Svjedočili su i članovi odbora roditelja ISKCON-a i Crkve ujedinjenja. Treba napomenuti da je obrana svim stručnjacima, uključujući Barkerovoj i Richardsonu postavila jednako pitanje: „Može li jedan čovjek biti član svih spomenutih sekti istodobno?“ Oboje znanstvenika upozoreni su da će njihovi odgovori biti objavljeni na internetu, te su nastojali izbjeći izravan odgovor. Ipak, pritisnuti izravnim pitanjem, na koncu su odgovorili odlučno „Da“-što je dosta neobičan odgovor za ljude koji se smatraju stručnjacima na polju novih religijskih pokreta.
Bivši članovi sekti svjedočili su u korist obrane, jednako tako roditelji i rođaci žrtava sekti. Riječ je bila o sljedećim sektama: ISKCON-u, Jehovinim svjedocima, Vissarionu, Centru Majke Božje, Scijentološkoj crkvi. Međunarodnim Kristovim crkvama, Crkvi ujedinjenja i o maloj (ali zato vrlo destruktivnoj) ruskoj sekti koja se zove Borci za pravu pobožnost. Među inozemnim stručnjacima bili su Georgas Krippas (Grčka), Johannes Aagaard (Danska), Claire Champollion (Fransucka) a Thomas Gandow (Njemačka).
Naravno da niti jedan od njih nije ni izdaleka pretpostavljao da bi bilo moguće istodobno biti član svih sekti. Najzanimljiviji odgovor dao je župnik Thomas Gandow. Prema njemu, ako netko tvrdi da istodobno pripada svim sektama i ne laže, postoje samo tri mogućnosti: 1. da je poludio; 2. da je scijentolog, jer prema postojećem popisu samo scijentiologija dopušta svojim članom predstavljati se članom neke druge religije; 3. da je tajni agent (ali to je slično prethodnom slučaju). Dana 20. svibnja, nakon saslušanja svih svjedoka, tužitelji su pozvali još jednog svjedoka iz Njemačke, gospođu Gabrielu Yonan. Međutim, sudac nije prihvatio njeno sudjelovanje jer je došla prekasno i njeno ime nije bilo unaprijed najavljeno. Gospođa Yonan je svoje stajalište o procesu obznanila u razgovoru u tjedniku Ruskaja misl. Dan nakon toga, nakon sedam tjedana nemilosrdne borbe u sudnici, sutkinja Ljudmila Saltikova objavila je svoju presudu: optužba je neutemeljena. Bila je to naša čista pobjeda.
Proces nije u cijeloj Rusiji imao pravni presedan. U stvari se je radilo o sporu Jakunjina, scijentologije i ISKCON-a protiv Dvorkina i Moskovskog patrijarhata Ruske pravoslavne crkve. U pitanju je bilo pravo Crkve zadržati vlastito uvjerenje o sektama; zapravo u svojoj brošurici nisam naveo ništa drugo što ne bi bilo jasno izraženo u odluci Biskupske konferencije Crkve i novim religijskim pokretima (objavljeno u studenom 1994). Sekte su prvi put pokušale demonstrirati svoju moć u Rusiji. Htjele su pokazati da su novim činiteljem ruske stvarnosti i da je potrebno s njima računati. Htjele su vidjeti do koje mjere su njihovi protivnici jedinstveni i je li moguće uništiti ih jednim udarcem. U opasnosti su bile takve tekovine demokracije u Rusiji kao što su sloboda govora i sloboda informacije. Imamo pravo obznaniti svoje uvjerenje o sektama i informirati ruske građane o njihovim ilegalnim aktivnostima i totalitarnim tendencijama, kako u nauku, tako i u praksi-a ruski građani imaju pravo na pristup takvim informacijama. Međutim, sekte u tom pravu vide prepreku svojem nastojanju za stjecanjem moći u našoj državi. Da smo izgubili, došlo bi do presedana koji bi nam oduzeo naša neotuđiva prava-prava ruskih građana. Ipak nam je bila predodređena pobjeda, i pobijedili smo.
Novi zakon o vjerskoj slobodi
Uskoro nakon tog sudskog procesa Duma i Savjet federacije ogromnom su većinom glasova prihvatili nov Zakon o vjerskoj slobodi i vjerskim zajednicama. Samo petoro zastupnika od njih 450 glasovalo je protiv. To znači da u današnjoj Rusiji zapravo nema političke snage koja bi se usudila javno nastupiti protiv toga zakona.
Znakovit val prosvjeda izazvao je zakon na Zapadu. Prosvjedna pisma dolazila su iz svih zemalja, počevši od strane scijentiloga i moonovaca pa sve do baptista, pape, predsjednika Clintona i dužnosnika Europske Unije. Prosvjedi zapravo nisu bili utemeljeni, jer zakon, umnogome umjereniji od sličnih propisa u mnogim europskim zemljama, nije diskriminirao nijednu tradicionalnu religiju niti je krnjio pravo pojedinca na zadržavanje vlastite vjeroispovjesti. Zakon je pokušao uvesti malo reda u potpuno nereguliranno i kaotično područje „tržnice religija“ u Rusiji i preispitati neke zajednice koje su sebe predstavljale vjerskima, ali nisu imale status na temelju kojeg bi bile oslobođene plaćanja poreza i imale druge privilegije službeno registriranih vjerskih zajednica. Očigledno je čak i tako slabo nastojanje bilo nepodnošljivo sektama i njihovim mecenama.
Znamo da je predsjednik Jeljcin zbog pritiska iz inozemstva stavio veto na taj zakon, ali uskoro je postao svjestan da ne može ići protiv apsolutne većine naroda. Zato se i nova verzija zakona koju je predložio nije bitno razlikovala od prvobitne. Duma je zakon opet prihvatila velikom većinom glasova zastupnika 19. rujna 1997. Važno je znati da je nov zakon (prvobitna i predsjednikova verzija) plod poprilično bolnog kompromisa i uopće nije onakav kakav je predlagala Pravoslavna Crkva. Crkva je odabrala europski model odnosa države i crkve u kojem sekularna država može sklopiti konkordat s tradicionalnom religijom naroda. Iako novi zakon ne daje Crkvi ništa novo u odnosu na ono što je imala prije njega, Crkva je odlučila poduprijeti ga, jer se radi o prvom (iako vrlo klimavom) pokušaju ograničenja aktivnosti totalitarnih sekti. Kampanja koju su sekte pokrenule protiv zakona daje jasno do znanja da ga nisu spremne poštovati. Svoj zajednički nastup obznanile su već 19. prosinca kad su u znak prosvjeda protiv prihvaćenog zakona zajednički okružile Dumu.
Na kraju je bilo mnogo vike nizašto: pokazalo se da je zakon neučinkovit i da ga je moguće lako zaobilaziti. Sekte koje su protuzakonito htjele punu registraciju došle su do nje provizijama, dok su se one koje s time nisu htjele gubiti vrijeme jednostavno registrirale kao različite humanitarne neprofitne udruge. Primjerice tzv. Crkva Isusas Krista svetaca posljednjih dana, poznatija kao mormoni, isprva je vrlo negativno reagirala na zakon. Uskoro je poslala u Rusiju delegaciju istaknutih mormona uključujući i neke kongresnike i senatore. Oni su posjetili razna mjesta i odradili dio lobističkog posla. Nakon povratka obznanili su da su ih primili u visokim krugovima i uvjerili da s novim zakonom neće imati nikakve probleme. Tako se i dogodilo. Jedna od prvih organizacija koja je dobila punu registraciju bila je upravo mormonska crkva. Bez obzira na činjenicu da u Rusiji nije djelovala petnaestak godina, a do isteka toga razdoblja trebala je izgubiti neka prava.
I Novoapostolska crkva dobila je punu registraciju jednako kao i nekoliko drugih skupina s potporom iz inozemstva. Novopentekosne skupine koje propagiraju teologiju prosperiteta brzo su se okupile i formirale Središnji organ, obznanjujući otvoreno da to ništa ne znači i da su ga osnovale samo radi dobivanja registracije. Registraciju su dobili gotovo istog trena. Ruska vrlo destruktivna skupina, tzv. Crkva posljednjeg zakona (The Church of the Last Testament), koju vodi bivši policajac Sergej Torop, samozvano novo utjelovljenje Krista-Vissarion-odlučila se registrirati kao neprofitna ekološka organizacija. Možemo dakle zaključiti da ruska država nema mogućnost štitit svoje građane od opasnosti koju donose destruktivne sekte, a nema niti političke volje pronaći takvu mogućnost.
Lobiranje i sudski procesi
To je zapravo tipično za odnos prema sektama u Rusiij. I dok je javno mnijenje i dalje vrlo negativno nastrojeno protiv sekti, vladajući krugovi Federacije zapravo ih podupiru popuštajući pritisku prosektaškog lobija koji uživa snažnu potporu iz SAD. Lobi ima dovoljno novaca da osigura vrlo povoljne članke ili emisije o sektama na bilo kojem televizijskom kanalu ili radijskoj postaji. Provincijska i lokalna tijela uprave i sredstva javnog priopćavanja možda su bliža javnom mnijenju, ali ni izdaleka nemaju takvu moć i utjecaj kao ona na državnoj razini. Važno je također znati da sektaška kampanja ima izrazito protupravoslavni karakter. U svezi s time rado bih se vratio na jednu ranije spomenutu skupinu, koja se osim lobiranja u korist svojih članov aktivno bori protiv Ruske pravoslavne Crkve, koju označava za religijskog monopolista i posljednji preživjeli ostatak komunizma. Zanimljivo je da je upravo to isto prije nekoliko godina tvrdio utjecajni američki političar Zbygniew Brzezinsky, kad je izjavio da je nakon pada ruskog komunizma preostao još posljednji neprijatelj-Ruska pravoslavna Crkva. Poslušni ruski mediji postupaju upravo u skladu s tom linijom: uz rastuće pokušaje diskreditacije Pravoslavne Crkve njenim neprestanim ocrnjivanjem, svaka sektaška publikacija objavljuje prljave napade na Crkvu. Zadivljujuće je da čak ni to zasad nije utjecalo na javno mnijenje. Prema istraživanjima Crkva je i dalje daleko najvjerodostojnijom institucijom u Rusiji, dok su sekte i dalje nepopularne kao i prije. Ne znamo, doduše, koliko će još dugo naši sugrađani uspjeti odolijevati tom podmuklom pritisku.
Za razliku od običnih ljudi vladajući krugovi tome su pritisku već donekle podlegli, pa je zabilježeno nekoliko neuspjelih pokušaja sprječavanja utjecaja sekti. Petrogradski Odbor roditelja izgubio je sudski spor kojeg je pokrenuo protiv CARP-a (ogranak Crkve ujedinjenja Sun Myung Moona za mlade). Moonovci su tijekom procesa u svoju korist vrlo profesionalno organizirali snažnu kampanju u svim najvažnijim medijima. Jehovini svjedoci tužili su lokalne vlasti na dalekoistočnom otoku Sahalin i dobili spor. Državno odvjetništvo druge dalekoistočne provincije, poluotoka Kamčatka, pokušala je tužiti vođu mjesne novopentekosne skupine, ali izgubilo je na sudu. U oba slučaja mediji su zauzeli očigledno prosektaško stajalište, dok su sektaški lobiji iz Moskve iskoristili sve moguća sredstva utjecaja na odluku suda. Kako se vidi, trud im se isplatio. Nekoliko puta zaredom pokušala su državna odvjetništva iz Moskve, Petrograda i financijska policija provesti procese protiv Scijentološke crkve, ali gotovo bezuspješno. Međutim, sekta unatoč zabrani ministarstva zdravstva i dalje prakticira svoje medicinske aktivnosti. Štoviše, još 1995. godine je Federalni protuobavještajni biro naveo Hubbard College među skupinama koje prikupljaju povjerljive informacije. Ni to nije izazvalo nikakvu reakciju. U ovom času ured Državnog odvjetništva jedne od moskovskih četvrti ponovo pokušava procesuirati scijentologiju. Nadamo se da će ovoga puta biti uspješan.
Ipak, najtipičniji primjer toga trenda je jedan sudski proces koji upravo traje. Započelo ga je državno odvjetništvo sjevernog moskovskog okruga protiv Jehovinih svjedoka. Državno odvjetništvo pokrenulo je proces nakon vrlo duge istrage na temelju brojnih pritužbi roditelja i rođaka žrtava Jehovinih svjedoka. Sekta je okrivljena zbog poticanja vjerske netrpeljivosti, razbijanja obitelji, poticanja na samoubojstvo, povredu osobnosti, prava i slobode građana i konačno zbog vrbovanja maloljetnika u organizaciju. Ako bi to bila istina, organizacija će izgubiti status vjerske zajednice. Imat će pravo ponovo se registrirati, ali samo kao profitna organizacija. Prva stvar koju treba imati na umu u svezi s ovim slučajem je propagandna kampanja koju su organizirali jehovci. Zapravo sve novine, svi glavni televizijski kanali i radijske postaje objavljuju materijale o zadivljujućoj i miroljubivoj istinskoj kršćanskoj organizaciji Jehovinih svjedoka koju su progonili nacisti i komunisti i koju sada ponovo progoni moćna i inkvizitorska Ruska pravoslavna Crkva. Sad se već uobičajeno piše da Ruska pravoslavna Crkva tuži Jehovine svjedoke iako Crkva u stvarnosti nema ništa zajedničko s tim procesom i ne sudjeluje u njemu. Jehovci čak tvrde da se vraćaju staljinistička vremena, da njihovu organizaciju u Rusiji progone više nego u Staljinovo vrijeme i da će nakon njihova trpanja u zatvor doći na red i druge „manjinske religije“. I sve to zbog jednog jedinog građanskog sudskog procesa u jednom moskovskom okrugu na kojem se pokušava ustanoviti ima li lokalni ogranak Sluga Kule Stražare pravo dobiti status vjerske zajednice! Unatoč tomu su tu očiglednu neistinitu informaciju masovni mediji proširili po cijelom Zapadu.
Stanje je zapravo potpuno drukčije: Jehovini svjedoci okupili su snažan pravnički tim u kojemu su dvojica ruskih pravnika i jedan kanadski. Imaju gotovo neograničena financijska sredstva i armiju poslušnih pripadnika koji prema njihovim zapovjedima pišu desetine tisuća prosvjednih pisama na razne adrese, u velikom broju dolaze na sudska ročišta i zauzimaju sva mjesta, drsko vrijeđaju tri krhke žene-predstavnicu Državnog odvjetništva i članice Odbora roditelja-i na sve moguće načine ometaju njihov rad. Da bude stvar još jasnija, Madelaine Albright u razgovoru za državnu televiziju tijekom svojeg posjeta Rusiji u proljeće, spomenula je da su SAD zainteresirane da Jehovini svjedoci dobiju spor, čime se je ne samo izravno umiješala u unutarnje poslove druge države, nego i izvršila pritisak na sud. Taj pritisak postigao je svoje. Sutkinja je djelovala izgubljeno i jasno davala do znanja da ne želi snositi breme odgovornosti za odluku. Na koncu je odlučila formirati komisiju sastavljenu od petorice religionista, psihologa i filologa, koji na temelju publikacija Jehovinih svjedoka trebaju odrediti jesu li optužbe Državnog odvjetništva protiv njih utemeljene i zasnovane na dokazima. Jehovini svjedoci prosvjedovali su protiv imenovanja povjerenstva i žalili su se moskovskom gradskom sudu. Time se usporila presuda okružnog suda. Povjerenstvo je ipak započelo raditi. Međutim, unatoč postojećem sudskom procesu federalno ministarstvo pravde dodijelilo je Jehovinim svjedocima potpunu registraciju i time sva prava koja pripadaju vjerskoj zajednici. Značajno je i to da su se u procesu registracije ispitivali samo dokumenti koje su predali Jehovini svjedoci, dok se brojni dokumenti koje su dostavili odbori roditelja i druge protusektaške organizacije jednostavno nisu ni razmatrali. Jehovini svjedoci, osjetivši se snažnima, izjavljivali su da će se u slučaju da izgube spor žaliti sve do Strasbourga. Tako da je moguće predvidjeti ishod…
Takva je današnja situacija u Rusiji. Sektaški lobi objavljuje strahotne pripovjesti o silno bogatom i moćnom sveprisutnom međunarodnom protusektaškom pokretu koji navodno progoni male „manjinske religije“ i svakoga tko mu stane na put. Zapravo je stvar potpuno obratna: velik, organiziran i dobro povezan sektaški pokret, potpomognut mnogim međunarodnim organizacijama i vladom SAD uspješno lobira za svoje interese u Rusiji i potiskuje svoje protivnike. U obrani imamo samo nekoliko crkvenih tijela, pola tuceta odbora roditelja i nešto malo entizijasta. međutim sekte i njihovi podupiratelji ne podnose niti tu slabu opoziciju i čine sve što mogu da je stjeraju u kut. A to je za nas dokaz da naš rad ima smisla i to nam daje nadu za budućnost. Tako da ćemo uz pomoć Božju nastaviti...
[1] sekta koja je pokušala napad nervnim plinom u tokijskoj podzemnoj željeznici 1995. godine
[2] masovno samoubojstvo članova u Gvajani 1978. godine
[3] masovno samoubojstvo članova 1997. godine
[4] osnivač Crkve ujedinjenja
[5] vođa sekte Aum Shinrijko
[6] Lafayette Ron Hubbard-osnivač scijentologije, američki pisac znanstvene fantastike
Nema komentara:
Objavi komentar