Jedanaesta postaja: Isusa pribijaju na križ

 

Kako li je to moralo boljeti!? Isus se imao čega bojati kad je molio Oca u getsemanijskom vrtu da ga oslobodi „toga kaleža“. Razapinjanje na križ u novozavjetnom smislu nije bilo tek metafora velike životne patnje. Bio je to pojam jednak „električnoj stolici“, ali je u sebi nosio grozniju predodžbu strašne smrti, jer su Rimljani, kao vješti mučitelji, razpinjanjem osuđenicima namijenili polagano i bolno umiranje. Raspeće je bilo najstrašnija kazna poznata u antici, a sam Ciceron toliko ga se grozio da je napisao kako želi da se riječ „raspeće“ među Rimljanima uopće ne spominje, jer se radi o najokrutnijem i najgnusnijem obliku usmrćivanja čovjeka. Budući da su raspeća bila javna, bio je i sredstvo kojom se osuđeniku nanosila javna sramota. Sv. Pavao u Gal 3:13, tumačeći nešto slobodnije Pnz 21:23, tvrdi čak da smrtna kazna vješanjem o drvo navlači na osuđenika Božje prokletstvo, a to bi u novozavjetnom rječniku značilo vječnu propast-osudu na pakao!
Nitko normalan ne bi poželio biti raspet, jer je raspinjanje pričinjavalo organizmu tako velik stres da se čovjek ne bi od njega mogao oporaviti čak niti kad bi ga još živog oslobodili i skinuli, i umirao bi unatoč svoj njezi.
Ne da mi se dalje pisati o tome prizoru jer navodi na razmišljanje o svim paklenim oblicima mučenja ljudi u prošlosti i sadašnjosti. I to je očito poteklo iz retorte istog onog „režisera“ kojeg spomenuh u prethodnoj postaji. Križni put zaista nimalo nije zabavan, i što više razmišljate o njemu, to više vam postanu jasne neke dimenzije zla koje čovjek može nanijeti čovjeku. Na sreću, još je malo do kraja, a Uskrs je pred vratima. Bit će bolje.

Deseta postaja: Isusa svlače

Na Istoku se u starini smatralo da je odjeća dio integriteta osobe koja je nosi. Skinuti nekom odjeću protiv njegove volje, ili je čak samo oštetiti (kao što je David odrezao dio Šaulova plašta) značilo je oštetiti integritet te osobe, gotovo kao da smo je tjelesno napali ili ozlijedili.
U Isusovom slučaju rimski vojnici to čine pred očima velikog broja ljudi. Javno smaknuće spektakl je iz arsenala iz kojeg nam dolaze i gladijatorske borbe. Poigravanje sa smrću ljudskog bića u teatru ima svoju koreografiju, redoslijed događanja, činove, prizore i uključenost publike. Da mi je znati koji je to „režiser“ smislio. Možda onaj rogati, tko bi ga znao. Rimljani su i to doveli do nekog perverznog apsurda; u gladijatorskoj areni podizanjem ili spuštanjem palca publika odlučuje o tome hoće li poraženi ostati živ ili otići u vječna lovišta. Pilat je u sličnoj maniri prepustio rulji da odluči hoće li živ ostati Isus ili Baraba. A sada vojnici naočigled svjetine skidanjem odjeće osuđenika daju jasnu poruku: ti više nisi čovjek, ti si samo nekakav slučajno živi stvor s kojim ćemo se mi sada ovdje poigrati, znaš, kao mačka s mišem.
Budući da nema televizije niti današnjih medija, zainteresirani za predstavu u kojoj će gledati ljudska bića u agoniji umiranja moraju osobno doći u kazalište. I tu su, nađe ih se dosta koje to zanima. Bogu hvala, danas nemamo javnih smaknuća, ali zato imamo paparazze koji će nam javnu smrt približiti tako da ih se ni Rimljani, niti onaj „genijalni“ zli režiser ne bi postidjeli. Samo da se prisjetimo „poniranja“ fotoaparata u prizor mrtvog tijela princeze Diane u pariškom tunelu, ili zumiranje razmrskane glave i prosutog mozga mafijaša Vjeke Sliška na zagrebačkom Cvjetnom trgu…prosvijetljeno 21. stoljeće zgraža nad zločinima starine, ali bit će mu mjereno mjerom kojom samo mjeri.
On, kojeg su skoro do gola skinuli, promatra oko sebe ljude čije duše su pred njegovim očima do kraja ogoljele. Parafrazirajući završne riječi nadbiskupa iz slavnog filma „Misija“ mogli bismo reći: On je gol, a mi odjeveni, ali zapravo je on odjeven, a mi goli. Kako tada, tako i danas, sve do dana Posljednjeg suda kad će cijelo čovječanstvo stajati pred njim i polagati račun za svoj život. Imamo samo veliku sreću što Isus nije Pilat niti Kaifa, i što je čista suprotnost onom „režiseru“ koji bi se s nama u takvoj situaciji sigurno poigrao na najgori mogući način za nas.

Deveta postaja: Isus pada treći put pod križem

Ponovo Isusa izdaje snaga. Pada na zemlju, povukavši križ za sobom. Šimun Cirenac uspijeva donekle zadržati križ da ne padne svom težinom na Isusa, ali ovaj ipak mora podnijeti udarac lijevog kraja poprečne grede. Na trenutak ostade Isus na zemlji, dok se Šimun sav usplahirio pokušavajući odmaknuti križ s Isusova tijela. Uznemirili se i stražari. Centurion koji im zapovijeda krajičkom oka vreba sumnjive pokrete u svjetini; nikakvo zastajkivanje ovdje ne dolazi u obzir. Što ako iz gomile iskoče zeloti i napadnu ih? U uskoj uličici nemaju nikakve šanse. Koplja kojima uspješno odguruju civile kao što će njihovi kasniji nasljednici činiti kundacima pušaka, dugačka su i nepraktična za ubadanje protivnika na tako malom prostoru. Dok isuču mačeve i podignu štitove, mogli bi već imati bodeže u rebrima. Na sreću, strah je njihov pouzdan saveznik. Nazarećanin nije na dobru glasu među zelotima. Nije htio ni čuti o nekakvom oružanom ustanku protiv Rima. Čak je po zlu poznat da je posjećivao pogane i nevjernike i jeo s njima, a to je za tadašnje pravovjerne teška hereza. Jednom drugom rimskom centurionu je i slugu izliječio; doduše, centurion je Židovima sagradio sinagogu i uživa ugled časnika naklonog domaćem stanovništvu, ali pusti ga, Rimljanin je Rimljanin, a Židov Židov. Dobro zna centurion da Židovi misle kako su Rimljani gori od Babilonaca, ali „doći će dan kad ćemo te Rimljane istjerati, a tada nikakvi smutljivci niti kolaboracionisti poput ovog tu Isusa neće smjeti više niti pisnuti.“ Zato valja svjetinu uvijek držati na oku i ne vjerovati nijednom Nerimljaninu.
Poznaju Židovi Rimljane, a i ovi njih. Ne, nitko neće pokušati oružjem osloboditi i oteti Isusa. Nije to to. Uostalom, prate ga samo žene, samo one ga pokušavaju ohrabriti. Ima tu mlađih muškaraca, ali iskusni vojnik vidi im samo strah u očima. Ipak, neobjašnjiva je nervoza u zraku. Samo da već jednom završimo s tim. Sutra je blagdan pashe, mnogo ljudi je u gradu, i najmanje nam treba nekakav metež s ovim iznenadnim razapinjanjem.
Strah je najneželjeniji čovjekov pratitelj. Osobito strah od drugog čovjeka. Boje se Rimljani židovskih ustanika, boje se Židovi rimskih legija i njihovih nadaleko poznatih opsadnih naprava kojima su uspješno rušili i uništavali veće i bolje utvrđene gradove od Jeruzalema. Neki s obiju strana boje se i ovog ovdje bijednika koji će uskoro biti razapet. Ne uklapa se. Ne predstavlja neku fizičku opasnost, a ipak je na neki način neugodan jer na nekakav teško shvatljiv način izvrće cijeli svjetski poredak naglavce. Tko bi očekivao takvu frku oko tog jednog čovjeka. Što je najčudnije, on ne nariče, ne zapomaže, ne pokazuje znakove očajavanja, iako se sigurno boji tjelesne patnje koja mu slijedi.
Isus s naporom ustaje i ponovo se prima križa. Nakratko mu se pogled susreće s centurionovim. Što ćeš, Isuse, zapovijed je zapovijed, posao je posao, nemoj ovo što ti moram napraviti shvatiti osobno. Nitko me nije pitao za mišljenje. Moram od nečeg živjeti, a moje zvanje me ne pita.
S druge strane susreta šuti izdanak vječnosti koji za razliku od centuriona nije ograničen onim „danas“. Kad bi centurion znao da će za nekih tristotinjak godina jedan nasljednik sadašnjeg cezara Tiberija dopustiti slobodno štovanje i nasljedovanje ovoga kojeg će on uskoro razapeti, ne bi se čudom načuditi mogao. Kako se svijet brzo mijenja! Što je slabo i neznatno, postaje preko noći jako, a imperiji se urušavaju tada kad to najmanje očekuju. Kad bismo to svi mogli na vrijeme predvidjeti, gdje bi ljudskom rodu bio kraj.

Uprizorenje Kristove muke u Zaprešiću 28.3.2010.

U nedjelju 28. ožujka u Zaprešiću se održao iznimno zanimljiv događaj-uprizorenje Kristove muke prema tekstovima Ivanova i Lukina Evanđelja uz ponešto dramskih dodataka. Budući da sam pribivao tom događaju, iskoristio sam prigodu i uslikao mnoštvo prizora kojima ću nadalje obogatiti tekstove o križnom putu. .
Uprizorenje Kristove muke organizirala je udruga "Stepinčeva oaza mira" u suradnji sa župom Svetog Petra, uz potporu grada Zaprešića i tamošnje turističke zajednice. U predstavi (ako je to pravi izraz za događaj) sudjelovale su i razne zaprešićanske kulturne udruge, a ambijent Jelačićevih Novih Dvora pokazao se iznimno prikladnim za tu prigodu. Lijepo je vidjeti kako se prastara tradicija hrvatskog Juga u zadnje vrijeme sve bolje prima i kod nas na sjeveru, a još ljepše da postoje iznenađujuće brojne i kvalitetne snage koje takvo što mogu pripremiti. Budući da se tamo navelike snimalo, nadam se da ćemo zaprešićansku Kristovu muku imati prigode vidjeti i na DVD-u.

A kad budete vapili zbog kralja kojeg ste izabrali

Zanimljivu zgodu pročitah u Prvoj knjizi Samuelovoj u Bibliji. Vrijeme: oko 1100. godine prije Krista. Židovu su naselili Izrael, ali nemaju središnje vlasti niti stalnu vojsku, što ih čini lakim plijenom agresivnim susjedima. Ovi pak svako malo upadaju u Izrael, porobljavajući ga i pljačkajući. Nakon određenog vremena dižu se narodni ustanci koje predvode karizmatični vođe-suci-i uglavnom uspijevaju protjerati tek nešto malo bolje organizirane neprijatelje van.
Suci, osim što vode narodnu vojsku, imaju i vrhovnu sudačku ulogu, i na neki način su glavari saveza izraelskih plemena.
Predzadnji sudac, Samson, uspijeva nakon avanture s Dalilom za neko vrijeme oslabiti vlast Filistejaca, ali to ne traje dugo. Nadugo zatim Bog podiže mladog Samuela, vjerojatno najpoštenijeg čovjeka među izraelskim sucima. On uspije ovesti uspješan ustanak i savladati Filistejce.
Čini se da je sve u redu, ali narodu-bolje rečeno plemenskim vođama-dojadilo je stanje bez redovite vlasti. Osim toga, za trgovinu i biznis bolje je da zemlja ima kralja koji će jamčiti red i mir. Svi susjedni narodi imaju kraljeve i središnju vlast, što je dobro za strana ulaganja, trgovinu itd. Kuju novac. Bogati postaju još bogatiji, a sirotinju tko šiša. Zašto i mi ne bismo mogli takvo što postići?
I sada slijedi biblijski tekst.
Kad je Samuel ostario, postavio je svoje sinove za suce u Izraelu. Njegov prvorođenac zvao se Joel, a drugi sin Abija; oni su bili suci u Beer Šebi. Ali sinovi nisu išli stopama očevim: gledali su na svoj dobitak, primali mito i izvrtali pravicu. Tada se skupiše sve starješine izraelske i dođoše k Samuelu u Ramu. I rekoše mu: "Eto, ti si ostario, a tvoji sinovi ne idu tvojim stopama. Postavi nam, dakle, kralja da nam vlada, kao što je to kod svih naroda." Ali Samuelu nije bilo drago što su rekli: "Daj nam kralja da nam vlada!" Zato se Samuel pomoli Jahvi.
A Jahve reče Samuelu: "Poslušaj glas naroda u svemu što od tebe traži, jer nisu odbacili tebe, nego su odbacili mene, ne želeći da ja kraljujem nad njima. Sve što su činili meni od onoga dana kad sam ih izveo iz Egipta pa do današnjega dana - ostavili su mene i služili tuđim bogovima - tako oni čine i tebi. Sada, dakle, poslušaj njihov zahtjev, ali ih svečano opomeni i pouči o pravima kralja koji će vladati nad njima."
Samuel ponovi sve Jahvine riječi narodu koji je od njega tražio kralja. I reče: "Ovo će biti pravo kralja koji će kraljevati nad vama: uzimat će vaše sinove da mu služe kod bojnih kola i kod konja i oni će trčati pred njegovim bojnim kolima. Postavljat će ih za tisućnike i pedesetnike; orat će oni njegovu zemlju, žeti njegovu žetvu, izrađivati mu bojno oružje i opremu za njegova bojna kola. Uzimat će kralj vaše kćeri da mu priređuju mirisne pomasti, da mu kuhaju i peku. Uzimat će najbolja vaša polja, vaše vinograde i vaše maslinike i poklanjat će ih svojim dvoranima. Uzimat će desetinu od vaših usjeva i vaših vinograda i davat će je svojim dvoranima i svojim službenicima. Uzimat će vaše sluge i vaše sluškinje, vaše najljepše volove i magarce i upotrebljavat će ih za svoj posao. Uzimat će desetinu od vaše sitne stoke, a vi sami postat ćete mu robovi. <strong>I kad jednoga dana budete vapili za pomoć zbog kralja koga ste sami izabrali, Jahve vas neće uslišati u onaj dan!
Narod nije htio poslušati Samuelova glasa nego reče: "Ne! Hoćemo da kralj vlada nad nama! Tako ćemo i mi biti kao svi narodi: sudit će nam naš kralj, bit će nam vođa i vodit će naše ratove."
Kad je Samuel čuo što narod govori, kaza sve Jahvi. A Jahve reče Samuelu: "Poslušaj njihovu želju i postavi im kralja!"
Tada Samuel reče Izraelcima: "Vratite se svaki u svoj grad!"
Kraljem je nakon kraćeg vremena postao Saul. No, to je već druga priča.
Svaka sličnost s Hrvatskom (i ne samo Hrvatskom) je slučajna.

Osma postaja: Isus tješi jeruzalemske žene

Koraci su sve sporiji, daha je sve manje, ali čaša još nije ispijena do dna. „Zašto nada mnom plačete, kćeri jeruzalemske? Kad biste znale što budućnost donosi vašemu gradu, plakale biste nad sobom i svojom djecom, jer vam se bliži stravična 70. godina. Doći će Rimljani i uništiti hram i narod, ali to se neće dogoditi zbog mene kako se pribojavahu članovi Velikog vijeća. Bojali su se da ću ja svojim djelovanjem navući nesreću na narod i zato su me na prijedlog Kaife predali. Nisam ja taj koji će potaći budući naraštaj na rat protiv Rima kojeg ćete izgubiti. Nisam ti ja neprijatelj, narode moj! Nisam ja ničiji neprijatelj!“
Ne znamo jesu li jeruzalemske narikače utihnule nakon Isusove opomene koju je jako teško nazvati utjehom unatoč tradicionalnom naslovu osme postaje križnoga puta. Ne znamo zašto je Isus tako reagirao, ali u svim sličnim zgodama u evanđeljima moglo je to biti samo zato što je prepoznao pogrešan motiv u postupcima ljudi oko sebe. Više nema vremena da sa ženama na miru porazgovara i pojasni im kao u slučaju govora na gori da bez pravog obraćenja nema prave budućnosti. „Ne plačite, nikakva korist od takvoga plača. Radije razmislite što ćete učiniti sa svojim životom, jer vrijeme je kratko. Ja sam svoje gotovo dovršio. Što ćete vi s križevima koji su vam pripravljeni, koje možda još ne slutite, ali koji će sigurno doći?“
--------------------------------------
Komentari na starome blogu:
26.3.2010. 21:53:00 | planinarstvo
isus nam ipak pokazuje put... A sve je bliže dan njegova uskrsnuća......
 26.3.2010. 20:32:38 | maslinovo-ulje
Ugodna večer :)

Sedma postaja: Isus pada drugi put pod križem

Uspon je sve teži, unatoč pomoći Šimuna Cirenca. Teret poprečne grede postaje prevelik, i Isus pada drugi put. Tresak križa o zemlju, psovke stražara, uzvitlana prašina i žamor mnoštva. Bičevi udaraju. „Ustaj, propalico!“ On šuti i s naporom ustaje. Tek na trenutak mu se pogled susreo s neobičnim parom očiju koje su cijeli prizor promatrale s neskrivenim zanimanjem.
„Poznaješ li me, Isuse?“-progovoriše oči. „Sigurno me se sjećaš. Ja sam Otac svih sumnji. Nisam li ti na vrijeme rekao da je najveća sreća na zemlji trbuh pun? Da si me slušao, što bi ti nedostajalo? Imao bi vlastitu tesarsku radionicu; Marta i Marija rado bi ti ustupile onu kolibu u svojem dvorištu. Mogao si se oženiti; možda bi Marija Magdalena bila dobra za tebe, unatoč svojoj prošlosti. Bio bi dobar pobožan građanin koji uredno plaća poreze i obavlja vjerske obrede kako je propisano. Mogao bi zbrinuti i svoju majku udovicu. Ali ne, ti si htio slavu, htio si da se o tebi govori, da te ljudi slijede, da budeš faca s naslovnica. A to ima, Isuse, svoju cijenu. Ne možeš biti slavan ako ne postaneš jednim od nas, koji znamo kako se to radi. Mogli smo se dobro pogoditi. Trebao si mi samo prodati jedno od ovoga po vlastitom izboru: ime, tijelo, savjest ili slobodu. Ili sve odjednom, i tako je svejedno. Sve bi bilo tvoje. Sad se valjaš ovdje u prašini. Tako prolaze svi koji mene ne slušaju.“
Isusove su oči šutjele.
„Zar mi nećeš ništa odgovoriti?“-nastavi Otac svih sumnji. „Kad ono razgovarasmo u pustinji, bio si mnogo drskiji. Sad kad te pritislo, šutiš. Nemaš što reći. Znaš da si izgubio. Ostaje ti samo ponos, ali i on će uskoro proći kad ti čavle protjeraju kroz ruke.“
Isusove oči za trenutak bljesnuše i uzvratiše.
„Ti zaista ništa nisi shvatio! Ni u pustinji, a ni sada! Sve što ja imam, a što bi ti htio, nije moje, nego pripada Bogu. To se ne prodaje. Ti nisi sijao, pa nećeš požnjeti, a ne dam ti niti da otmeš. Odstupi od mene, sotono!“
Na trenutak oblak prekri sunce i brza sjena preleti preko okupljenog mnoštva. Za nekoliko sekundi opet se razvedrilo. Isus je stajao uspravno, a oružnici su mu prtili križ na ramena. Šutio je.
U okupljenoj gomili jedno mjesto iznenada se ispraznilo. U daljini je odjeknuo čudan zvuk, kao vučje zavijanje. Ljudi koji su stajali u blizini malo su se ogledavali, ali nije bilo vremena za pitanja. Nazarećanin je zakoračio dalje, vukući svoj smrtonosan teret. Šutio je.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe

Kada sam zaista počeo voljeti sebe shvatio sam da sam uvijek, u svakoj prilici, na pravom mjestu i u pravo vrijeme, te da je sve što se događa ispravno – od tada pa nadalje mogao sam biti miran. Danas znam da se to zove POVJERENJE.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe mogao sam spoznati da su emocionalni bol i patnja za mene samo upozorenja koja mi govore da živim suprotno svojoj istini. Danas znam da se to zove BITI AUTENTIČAN.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe prestao sam žudjeti za nekim drugim životom i mogao sam vidjeti da je sve oko mene bilo poziv na rast. Danas znam da se to zove ZRELOST.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe prestao sam samom sebi krasti svoje slobodno vrijeme, i prestao sam dalje praviti grandiozne projekte za budućnost. Danas radim samo ono što mi čini zadovoljstvo i radost, ono što volim i što čini da se moje srce smiješi, na moj vlastiti način i u mom osobnom tempu. Danas znam da se to zove ČESTITOST.
Kada sam zaista počeo da voljeti sebe oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene: od jela, ljudi, stvari, situacija i od svega što me je uvijek ponovo odvlačilo naniže, dalje od mene samoga. U početku sam to zvao „zdravi egoizam“, ali danas znam da je to „LJUBAV PREMA SAMOME SEBI".
Kada sam zaista počeo voljeti sebe prestao sam željeti da sam uvijek u pravu, tako sam manje griješio. Danas sam shvatio da se to zove SKRUŠENOST.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe odrekao sam se navike da živim i dalje u prošlosti i da se brinem za svoju budućnost. Sada živim još samo u ovom trenutku u kojemu SVE počinje. Tako živim danas svaki dan i zovem to „SVJESNOST“.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe spoznao sam da se od nekih svojih misli mogu razboljeti i biti bijedan.
Kada sam pak zatražio natrag snage svoga srca razum je dobio važnog partnera. Ovu vezu danas zovem „MUDROST SRCA“.
Ne treba se plašiti rasprava, konflikata i problema sa samim sobom i s drugima, jer se čak i zvijezde ponekad sudare i onda nastaju novi svjetovi. Danas znam: TO JE ŽIVOT!
Ovo su misli/spoznaje koje je na svoj 70. rođendan, 16. travnja 1959. godine, Charles Spencer Chaplin (Charlie Chaplin) poklonio čovječanstvu.

Svjedočanstvo bivšeg svećenika

OČE!
Bio si skroman,
a želio si vidjeti sina na prijestolju.
I vidio si me na gori:
brokat na meni,
zlato preda mnom,
pod nogama mramor,
a u meni - noć.

Žižak koji si ti upalio vjerom i ljubavlju,
a majka podržavala žrtvom,
ugasio je smog ohola uma
- hamsin -
pustinjski olujni vjetar
i pala je duboka noć.
Danas žmiruca u tami,
a ja, umjesto na oltaru u sjaju,
pred oltarom pokajnik klečim
i u mraku
molim
za tebe,
za majku,
za braću, sestre
i sebe,
i za sve one
kojima sam bio
uzrokom i povodom grijeha:
Smiluj mi se, Bože,
po velikom milosrđu svome.
ANDRO VID MIHIČIĆ, bivši svećenik
(preuzeto ih časopisa Veritas)

Šesta postaja: Veronika pruža Isusu rubac

Sigurno svi poznajete onu Veroniku

koja vam je pružila vode kad su vam ruke vezali,

koja je bila uz vas kad su vam kosti lomili,

koja se odjednom nađe pri ruci baš u pravom trenutku,

koja se ne boji zmajskog daha ni morskih nemani.

Da, to je ona Veronika

koja će vam i u Auschwitzu dati zadnji komad kruha

ne mareći za batine koje će za to dobiti,

koja će zadnjim snagama tražiti preživjele u paklu Hirošime,

koja će, ako treba, i u bezdan skočiti ne bi li spasila

dijete koje se utaplja.

Jer, Veronika neće pobjeći.

Sama je otrla Kristovo lice probivši se kroz roj štipavaca.

Nitko je nije najavio, nitko to nije planirao.

Jer, Veronika neće pobjeći niti iznevjeriti.

Nikada.

----------------------------------------------------------------------
Komentari na starome blogu:
20.3.2010. 23:59:32 | sohna-hoakasaa
Da, poseban i čaroban je trenutak kad se Bog posluži baš tobom da pomogne potrebitom. Tog časa ti si nekom Anđeo - zato oslučkuj i pazi.
------
21.3.2010. 23:58:49 | laganapoezija
i ja bi veroniku
21.3.2010. 16:42:27 | sohna-hoakasaa
Ja vjerujem - tko ima blago i ponizno srce kad tad će sresti "svoju" Veroniku.

Peta postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

Otkud ti ovdje, Šimune? Našao si se na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Piše da si običan prolaznik, možda ne previše zainteresiran za zbivanja oko Isusa Nazarećanina. Na dan raspeća pošteno si poput tisuća drugih radio na polju za kruh svoj svakidašnji. I upade u ruke stražara koji te natjeraše na kuluk, nošenje križa osuđeniku na smrt. Da ti je itko ujutro nakon ustajanja najavio što te čeka, tko zna bi li se toga jutra vratio u grad ili bi pričekao večer da sve prođe. Bi li rekao da te se to ništa ne tiče? Želiš samo živjeti svoj život, a ne poslije svega odgovarati susjedima kako to da si se tamo našao, da možda i ti nisi njegov sljedbenik? U Pismima se ne spominje tvoje ime među onima koji su bili nazočni samom raspeću. Jesi li pobjegao što te noge nose, ili si ipak negdje blizu pričekao rasplet događaja? Taj dan sigurno nije završio bez brojnih pitanja, i ne vjerujem da si otišao mirno spavati. Tko bi mogao ostati ravnodušan u takvoj prigodi.
Sigurno si mnogo razmišljao o tomu i sljedećih dana. Što si to učinio, Šimune? Isusu si olakšao breme i umanjio patnju. Čak i nedragovoljno bio si anđeo pomoćnik u nevolji. Nije bio sam. Netko je s njim barem na časak podijelio nevolju. Jesi li mu uspio išta reći? Kakvu riječ ohrabrenja? Ništa o tomu ne piše, ali ne vjerujem da si bio tek šutljivi i ravnodušni statist bez sućuti i osjećaja. Tako je to kad nas zapadne da nekome pomognemo u nevolji poput dobrih anđela, čak i ako to nismo planirali. Bog to ne zaboravlja.

Četvrta postaja: Isus susreće svoju svetu Majku

Malo je koja uloga u životu podložna takvoj promjenljivosti kao uloga roditelja. Kad ih imamo, najprije smo s njima oduševljeni, jer nema bolje mame ni boljeg tate na svijetu. Nakon nekog vremena počnemo na njih gunđati jer nam ne daju dovoljno slobode, miješaju se u naše stvari, pokušavaju upravljati našim životom, i, općenito, stalno nešto gnjave. Dosađuju nam jer „žele unuke“, i čini nam se da stalno misle kako su pametniji od nas mlađih. Kasnije ih ne viđamo baš često, ali s vremenom, kako se s godinama sve češće prisjećamo vlastita djetinjstva, skloni smo ih sve više razumjeti i opravdavati njihove postupke. Jer, roditelji, dok su s nama, živa su poveznica naše odraslosti s našim djetinjstvom. Kako s godinama gube volju za promjenama, pa čak i za premještanjem namještaja u kući, možemo biti sigurni da će tanjuri i žlice i dalje biti u ormaru u kojem su bili kad smo išli u školu, a crijevo za polijevanje vrta visit će i dalje u garaži na istom mjestu na kojem smo ga prvi put vidjeli prije koliko ono godina? Pokazat će vam knjige i odjeću iz djetinjstva koju su sve ove godine čuvali, i čudom ćete se čuditi kako to da je već tako puno vremena prošlo. A kad ih jednom više ne bude, gledat ćete obiteljske fotografije i shvatiti koliko ste toga od njih pokupili i baštinili i kako ste im sve sličniji. Štogod radili, od biljega kojeg su nam utisnuli naši roditelji nikad ne možemo pobjeći. Nema većeg blagoslova od onog imati mudre i odgovorne roditelje, jer ćemo i mi jednog dana biti takvi.

Kao što mi ne možemo pobjeći od biljega naših roditelja, tako ni oni ne mogu pobjeći od nas, koji bismo trebali biti njihova poboljšana verzija u novom naraštaju. Svaki dobar roditelj u duši priželjkuje da njegovo dijete napravi korak dalje u životu nego što je uspjelo njemu. Ta roditeljska slabost može biti izvorom dramatične kušnje; što napraviti ako se dijete „otme kontroli“, ako „zaglibi“ i izgubi se na nekakvoj stranputici, ili još gore, ako se otuđi i prezre roditelje? Tu leži najveća kušnja roditeljske ljubavi. Prava ljubav nikad ne umire. To vrijedi i za roditeljsku ljubav. Pravi roditelj nikad neće napustiti svoje dijete u nevolji, pa ako mu i ne može konkretno pomoći, uvijek će naći neki način da ga barem podrži i da pokaže kako mu je stalo do njega. Čak i roditelj koji je potpuno zatajio u svojoj ulozi i otuđio se od vlastita djeteta ne može u duši nikad biti posve ravnodušan prema djetetovoj sudbini, kolikogod se hladnim i distanciranim pravio.

Možda bi to bilo sasvim dovoljno za ovaj put, za okvir o susretu Marije s Isusom tijekom križnoga puta. Sigurno se Isus u svojoj patnji nejednom prisjetio djetinjstva, Nazareta, Josipovih poduka i Marijinih priča o Davidu, Samsonu, prorocima i svim velikanima povijesti Izraelove. Čitanje u sinagogi, hodočašća u Jeruzalem, svega onog što djetinjstvo čini riznicom dragocjenih doživljaja koji su temelj našeg integriteta. A Marija? Nema sumnje da je proživljavala nešto slično. Njena pojava na Križnom putu dokaz je njene spremnosti ići do kraja sa svojim djetetom, biti uz njega i u najtežim trenutcima i biti spremna podnijeti sav prezir javnosti i ne mariti za ono „što će ljudi reći“ niti za bilo kakvu sramotu. Biti udovica u tadašnjem izraelskom društvu, bez muža koji bi o njoj brinuo, značilo je biti na rubu potpunog siromaštva i odbačenosti. Međutim, srce joj nije bilo siromašno niti opterećeno. Imala je pravu veliku roditeljsku majčinsku dušu. A takvo što otvara nebesa.
--------------------------------------------------------------------------
Komentari na starome blogu:
21.3.2010. 0:12:51 | sohna-hoakasaa
Oduvijek mi je ta postaja bila "najdraža" i o njoj sam dosta promišljala. Međutim od kada sam majka, Marijinu bol i patnju osjećam snažnije duboko u srcu i duši svojoj.
20.3.2010. 8:10:37 | lucijan2
Možda pokušam odgovoriti u sljedećoj postaji. A uvijek se prisjetim dijaloga kardinala DeBricassarta s njegovim sinom Daneom (nije znao da mu je to sin; serija "Ptice umiru pjevajući"), kad mu ovaj kaže kako želi postati svećenik. DeBricassart ga obeshrabruje, govoreći: "Ti pred sobom vidiš princa Crkve, ali ja sam pogazio sve svoje zavjete, nisam bio vjeran Bogu". Nato će Dane: "Ali barem ste pokušavali".
20.3.2010. 2:00:27 | mala-marincek
Da, sveta obitelj je uistinu uzor kojemu se trebamo ugledati, ali nažalost nekako mi se čini tako rijetko zastupljen. I iako ja sada kažem da nikada neću napraviti pogreške koji su moji roditelji napravili, tko zna kako će to biti kada i ako budem u toj situaciji. :/ Podržavam tvoje pisanje, hajde, još samo 10 postaja ;)

Treća postaja: Isus pada prvi put pod križem

Gospodine,

ja ne umijem hodati dubokim vodama.
Bojim se posljedica vlastitih i tuđih pogrešaka,
loše i neplodne zemlje svojeg neznanja
koje plodove pogrešnih odluka daje
 uvijek u zao čas.
Strah je moj križ, Gospodine,
zapravo-to je antikriž
pod kojim sam pao nebrojeno puta,
a strah je i oružnik koji me stalno razapinje,
uvijek na istoj Golgoti,
samo što takvo raspeće nikoga ne otkupljuje.
Ako već moram pasti, neka to bude pod pravim križem.
                                                                                    Budi moj Šimun Cirenac,
                                                                                    kao što sam ja dio Tvojega križa
                                                                                    pod kojim prvi put padaš.

                                                                                   (Lucijan Antun)

Ti koji si Mladica iz panja Jišajeva, padaš pod teretom križa radi naših opačina. Tvoja bijela haljina natapala se krvavim znojem radi naših gorčina i nemoći ljudske bijede. Ti koji si sama istina, doživljavaš laž i klevetu. Htio si nam umnožiti radost, a mi smo tebi umnožili tugu i bol i na svojim pogrbljenim plećima nosiš naš jal. Na tvom izmučenom licu vidim želju da nam dadeš mir, a mi smo se urotili protiv tebe zadajući ti strah. Nedužni Gospodine, molimo te oprosti nama i našim slabostima i pomozi nam da kroz tebe vidimo naše bližnje i pronađemo sebe u drugima. Prosvijetli nas da spoznamo svoje stanje, ojačaj nas i učini da postanemo tebi slični i u poslušnosti nosimo svoj križ.

(Lucija)

Druga postaja: Isus prima na se križ

Koliko li je samo čestitih ljudi koji su morali trpjeti posljedice nepravednih osuda od strane onih kojima su zbog nekog razloga pali u ruke? „Vidi lažnog sveca, gdje su mu sada njegove priče i čudesa?“-širi se među svjetinom koja promatra Isusa kako prima križ. „Nas je korio i popovao nam, nek sada sam sebi pomogne taj lažni mesija i čarobnjak.“ „Umrijet će i istrunuti i bit će kao da ga nikad nije bilo. Neće se ni znati da je ikad postojao.“ „Sam si je kriv, da je bio pametniji, ne bi mu se ovo dogodilo.“ „Tip je zacijelo lud, kuda ga vrag nosio da se petlja s religijom i politikom, nije čak ni teologiju studirao, tko mu dade pravo da nas uči!“ Ne samo da moraš podnijeti kaznu i tjelesnu patnju, nego i javnu sramotu uz gubitak časti i ugleda. „Jučer si heroj, danas lopov i propalica. Što ćeš sad, bijedniče?“

On uzima križ na se i bez riječi kreće prema mjestu raspeća, okružen oružnicima i svjetinom koja je još uvijek u nekakvom iščekivanju hoće li taj čudak iz Galileje odjednom ipak izvući nekakav trik iz rukava i preokrenuti stvari u posljednji čas. Gotovo je, a kao da nije. Svejedno je nosi li cijeli križ (kako je to gledala tradicija), ili samo poprečnu gredu. Dehidriran i iskrvario od bičevanja, nema previše snage i očigledno je da neće dugo. Ne daje ni riječi od sebe. Svjetina oko njega mrmlja i galami, nebo iznad grada pjeva, a on utonuo u šutnju.

Upton Sinclair u svojem je djelu „Zovu me tesar“ smjestio Isusa u američki velegrad u prvoj polovici 20. stoljeća. Isus okuplja sljedbenike koji malo po malo prepoznaju njegov identitet. Nastupa radikalno i proročki, šibajući kapitalizam i zatečene društvene prilike: „Djeco moja, Rim je bio okrutan i neljudski, ali ovdje je sam sotona postavio svoje prijestolje!“ Ulazi u katedralu gdje, vidjevši u prvim redovima razne „izvana huj-iznutra fuj“ uglednike, prekida bogoslužje nastupom sličnim onom kao kad je iz jeruzalemskog Hrama tjerao trgovce; ovdje pak „trgovci“ i njihovi tjelohranitelji izbacuju njega po kratkom postupku. Nato slijedi javni „jao“ onim suvremenim farizejima- katoličkim i protestantskim-koji prodadoše ideale za novac postavši kao oni hramski trgovci koji od kuće Božje napraviše razbojničku spilju. Njegova sljedbenica postaje filmska zvijezda Mary Magna, utjelovljenje Marije Magdalene. Mnogo se govori o njemu. Međutim, javnost se okreće protiv njega; svjetina ga hvata, oboji mu glavu u crveno i osramoćuje bacajući ga uvis na nekakvom platnu uvis, vičući: „Uuuu, uuu, boljševički proroče!“ Nije po mjeri tadašnjeg američkog antikomunističkog domoljublja. I tu Sinclairov Isus gubi živce i nutarnju vezu s pravim Isusom iz evanđelja. Iskoči iz platna, potrči prema obližnjoj crkvi i uđe u nju vičući: „Htio sam umrijeti za ove ljude! A sad, nek umru svaki sam za sebe!“ I pretvori se u lik na prozorskom vitražu, odakle je na početku romana sišao da utješi čovjeka koji mu se skrušeno molio.

A Isus u evanđelju samo šuti i ide dalje. Ne pada mu na pamet da pobjegne ili da odleprša u nebo.

Prva postaja: Isusa osuđuju na smrt

Što bi bilo da je priča završila drukčije? Da Pilat kojim slučajem nije Isusa osudio na smrt, ili da su tadašnji Židovi prihvatili Isusa kao Mesiju? Oni bi u tom slučaju postali narod apostola i širitelji Evanđelja u svijetu, a njihov odnos prema rimskoj vlasti poprimio bi posve drukčija obilježja. Možda ne bi došlo do dvaju židovskih ustanaka koji su završili potpunom nacionalnom katastrofom, uništenjem Jeruzalema i Hrama i raseljavanjem većine Židova izvan Izraela. Povijest bi sigurno tekla drukčije. No, ta je jedinstvena prigoda propuštena. Koliko li takvih prigoda proizišlih iz Božjih pokušaja da nas usmjeri na neko dobro mi propuštamo?

U odnosu na današnja mjerila sudski proces pred Pilatom obična je farsa; Isus nema odvjetnika niti vrijeme za pripremu obrane, nema niti svjedoka njegove obrane, nego samo tužitelji i optužba. Ljudski život u antici ne vrijedi mnogo pred zakonom jačeg; nema ljudskih prava, niti udruga za njihovu zaštitu. Ipak, Pilat je tek egzekutor, „točka na i“; presudu je zapravo izreklo Veliko vijeće židovskih starješina. „Dakle, ti si Sin Božji?“ „Vi pravo velite, jesam!“ Znao je da ga to priznanje vodi u osudu zbog krivovjerja i smrt. Koji bi osuđenik priznao takvo što? Mogao se lako izvući: ljudi, pogrešno ste me shvatili, nisam tako mislio, itd. Što bismo mi učinili na njegovu mjestu? Bismo li lagali da se spasimo?

Pilat je pak posebna priča. Veliko vijeće vjerojatno je shvatilo da bi prihvaćanje Isusa kao Mesije značilo kraj starozavjetnih vjerskih institucija od hramskog bogoslužja, svećenstva i mnogočega drugog. Takav društveni stres mogao bi imati nepredvidljive posljedice za narod. I zato je Isus prijetnja koju treba odstraniti. Pilat pak vidi da Isus nije prijetnja rimskoj vlasti i da ga ne može uspoređivati s proturimskim pobunjenicima zelotskog tipa. Međutim, slab je. Ne može se oduprijeti političkom pritisku i nije kao sudac neovisan. Moćan je, a zapravo nije slobodan. U svojoj slabosti odlučuje u rimskom stilu baciti Isusa pred lavove u arenu da zadovolji svjetinu. A ova, tražeći da pusti Barabu, pred njegovim nosom se svrstava na stranu pravog neprijatelja rimske vlasti. Veću pljusku mu Židovi nisu mogli dati. A on im je uzvratio time što nije htio skinuti natpis „Kralj židovski“ s Isusova križa.
I dok si Pilat s Velikim vijećem podmeću i spuštaju preko leđa Isusova slučaja, on bez ijedne riječi prihvaća osudu na smrt. Ne buni se, ne zapomaže, ne preklinje, ne traži preispitivanje, ne viče da je nevin. Gleda dalje od onih koji ga osudiše. Vidi ono što oni ne vide i ne slute. Oni misle da je slučaj gotov. On zna da prava stvar tek započinje.
--------------------------------------------------------------------------------
Komentari na starom blogu:
16.3.2010. 21:52:51 | vuk946
GLAS MOJ IMAŠ AKO ME ČUJEŠ ... I POZDRAVLJAM TE ...
16.3.2010. 21:11:14 | nadanje
Imaš moj glas i siguran povratak na tvoj predivan blog, pozdrav ti ostavljam
16.3.2010. 20:05:25 | maslinovo-ulje
Imaš glas od mene :)
16.3.2010. 20:02:54 | lucijan2
Veliko hvala svima za ohrabrenje. Dogurao sam već do pete postaje, pa ću ih objavljivati dan za danom. Sretno svima!
16.3.2010. 19:46:45 | pjega
klik
16.3.2010. 19:46:37 | sohna-hoakasaa
Kad vidimo kakvi smo, samo nas je ta njegova muka mogla otkupiti. Bog je dao za žrtvu vlastitog sina zbog opačina naših - duša, duha i tijela. Zato je moralo biti tako. Samo da nije uzalud! U svakom postu uživam..bravo
16.3.2010. 19:29:05 | radostan
Blagoslov!
16.3.2010. 19:22:12 | majino
moj glas za Tebe.... :)
16.3.2010. 18:07:09 | summernight
Glasssssssssssss
16.3.2010. 17:54:40 | nanchy13
eee sta bi bilo kad bi bilo.....klik i pozzz
16.3.2010. 17:42:45 | ilija
povijest bi zasigurno tekla drugačije u slučaju koji si naveo, no pitanje je kako bi točno utjecalo na današnjost. Sve više ljudi zanemaruje crkvu i vjeru, ne vjeruje u Isusa, a mislim da nikakav drugačiji poredak u povijesti to ne bi promijenio. Sumnja uvijek postoji, a slučaj vjerojatno nikad neće bit završen.

Razmatranje o križnome putu

Križni put utjelovljenje je svih životnih situacija kada suočeni s očito nezasluženom i neželjenom golom i bezizlaznom patnjom u kojoj se čini da Boga nema niti blizu, niti daleko. Samo mi i patnja koju ne možemo izbjeći, iz koje se nikako ne možemo izvući, u kojoj nam baš nitko ne može pomoći i koju moramo od početka do kraja istrpjeti sami. Bilo križni put, bilo tamna noć duše, bilo ona neobična Mojsijeva noć kada „Jahve navali na nj da ga ubije“, sigurno nema nikoga tko nije iskusio trenutke kad mu se činilo da ga je Bog ne samo zaboravio, nego i odbacio, štoviše postao mu neprijateljem. Sam samcat u svemirskoj hladnoći, prepušten kaosu na milost i nemilost. Trenuci kad poželiš umrijeti, a smrt ne dolazi.

To je jedna od konačnih kušnji vjere. Kušnja potpunog očaja i povjerenja u Boga i njegovu providnost, povjerenja u njegovu očinsku ljubav. Zaista, ljudski očevi koji bi dopuštali ili poticali da njihova djeca pate na bilo koji način, bili bi prezreni od ljudi. Smatrali bi ih lošim roditeljima, a plavi telefoni zvonili bi bez prestanka, o centrima za socijalnu skrb da ne govorimo. Bi li trebalo Boga prezirati zato što dopušta da njegovi sljedbenici pate? Ili se radi o tipu očinstva koje odgaja i usavršava svoju djecu suočavajući je sa stvarnim životnim opasnostima, neprilikama i bolima, umjesto da se zadovolji uskraćivanjem džeparca ili računalnih igrica dva sata dnevno. O odgovoru na to ovisi hoćemo li u patnji očajavati, ili se nadati i vjerovati da će patnja na koncu izroditi neko veće dobro zbog koje ju je vrijedilo proživjeti. A Isusov križni put daje na to pitanje jasan odgovor. Čak i najteža patnja ima smisla i može biti izvor blagoslova ako dragovoljno dopustimo Bogu da je iskoristi na dobro. Možemo je prikazati za dobro drugih. Dobro je to izrazio primjerice Zlatko Sudac, kada napisa kako su teški trenuci blagoslovljeni jer imaju moć da nas mijenjaju. Naravno da je to lako reći, a teško živjeti u trenucima kad nas patnja „melje“ i drobi našu snagu za otporom i prisebnost duha. Teško je biti vedar kad se čini da je patnja konačna stvarnost. Ipak, kad joj i ne možemo izmaći, možemo je spriječiti da nas pobijedi, pokori i baci u posvemašnji očaj. Ne moramo se predati.
----------------------------------------------------------
Komentari na starom blogu:

@mala-marincek; pokušat ću, iako ni sam ne znam kamo će me ova tema dovesti.
16.3.2010. 11:27:49 | margaretaclara
Glas
16.3.2010. 11:17:12 | mala-marincek
Kada nam svi kažu da nas ostave, Bog nam na to odgovori: "Ja te volim". Podržavam temu koju obrađuješ (vidim na cijelom blogu), ali opet - ne mogu se oduprijeti dojmu da ton pisanja nekako sumoran i tužan. A život u vjeri je jedna tako divna stvar! Stvar koja meni svaki dan izvlači osmijeh na lice. Doduše, baš ovaj članak je o križnom putu pa eto, nastaviti ću čitati da vidim da li ćeš me uvjeriti suprotno! Veliki pozdrav ;)