282. dan. Zašto volim hitnu na KBC Sveti Duh

KBC Sveti Duh moja je najmilija bolnica (ako uopće postoji nešto takvo). Ne zbog izgleda, dapače, njena „nadoštukavana“ zgrada i mračni hodnici ne ulijevaju veselje u žile. Međutim, bolnica mi je razmjerno blizu, i u njoj sam dosad uspio riješiti svaki zdravstveni problem koji je zahtijevao bolničko liječenje. Uvijek sam imao sreće i s dobrim liječnicima kojih u toj bolnici ne manjka. Tako da se u KBC Sveti Duh osjećam prilično sigurno jer znam da neću otići neobavljena posla.

Otkako sam bolestan, pri pojavi bilo kakve tegobe idem na Hitnu pomoć u KBC Sveti Duh. S mojom dijagnozom uvijek me odmah prime i brzo riješe temeljnu obradu. Jedino na nalaze treba ponekad čekati više sati, što zna biti dosta zamorno (moj je rekord iznosio ravno 6 sati, ovakav s karcinomom). Međutim, istog dana imamo sve nalaze s očitanjima, i odmah možemo nešto početi poduzimati ako zatreba. Osobito ako se to dogodi u petak navečer ili u subotu.

Čekaonica je tipična „svetoduška“: mračna, s neudobnim sjedalima, klima uređajima koji ljudima pušu na glave i beskrajnim čekanjem. Imaju, doduše, aparate s hladnim i toplim napitcima, što je dobro. Za sjedenje na onim sjedalicama doista treba samozatajnosti i debela strpljenja. Međutim, osoblje odaje sasvim drukčiji dojam. Brzi, profesionalni, odmah spremni na pomoć pacijentu. Poznajem već tamo dosta liječnika s interne, tako da sam u Hitnoj skoro kao doma.

Svašta se u Hitnoj dogodi kada to čovjek ne očekuje. Sjedili smo jednom tako sa suprugom u toj čekaonici i čekali nalaze. Komentirali smo to što se tu vidi kao i visok profesionalizam osoblja, i složili se da bi medicinske sestre i liječnike trebalo platiti dvostruko u odnosu na ono što dobivaju sada. Učitelj u školi može pogriješiti i ponešto djecu pogrešno naučiti, ali zbog toga nitko neće umrijeti. U medicini je posve drukčije, tu je posljedica pogreške vrlo često smrt.

Uglavnom, svi su radili svoj posao. Odjednom: bum, tras, tres…razletjeli se liječnici i sestre prema sobi za reanimaciju. Odmah se osjetilo ozračje opće uzbune, i sve ostale aktivnosti kao da su se zaustavile. Reanimacija je trajala neko vrijeme. Ne znam kako je završila, liječnici ni sestre ništa nisu komentirali. Vrlo stresna stvar. Međutim, nitko od liječnika ni sestara nije niti zavrtio glavom u znak da mu išta u svemu tome ne odgovara.

Jedna od posljedica te krizne situacije je bila ta da je kasnilo očitanje naših nalaza, te smo na Hitnoj proveli sat vremena dulje. Ali, nema veze.

S KBC Sveti Duh imam još zanimljivih doživljaja. 2008. godine ležao sam na neurologiji zbog subduralnog hematoma. Malo po malo to su liječnici suzbijali, te sam se nakon nekih tjedan dana osjetih sposobnim šetati po bolnici. Šetah tako i šetah, i primijetih bolničku kapelicu. Uđem unutra, prekrižih se, kadli ono u kutu velika elektronička klavijatura. To valja iskušati, ne smijem griješiti dušu da ne probam.

Uključih tako klavijaturu i krene svirka, baš mi je bio gušt. Odjednom su u kapelicu ušla dvojica muškaraca i počela se moliti. Nisam znao tko su, pa sam za svaki slučaj maksimalno utišao klavijaturu. Nakon nekog vremena prišao mi je jedan od njih i upitao: „Jeste li naš pacijent, ležite li na kakvom odjelu?“

„Da, zovem se tako i tako, ležim na neurologiji. Nije bilo nikoga da ga pitam smijem li svirati ili ne, pa sam se osmjelio.“

„Samo nastavite svirati, tko svira, dvostruko moli. Ja sam Mladen Bušić, ravnatelj bolnice.“

O! To je doista bilo iznenađenje!  Ostadoh tako neko vrijeme svirati, a kad me umorilo, odoh u sobu.

279. dan. Pa po lojtrici gor', pa po lojtrici dol'.

Nisam dulje pisao jer sam se ovih dana našao u tipičnom žrvnju karcinomskih lažnih uzbuna, prividnih porasta temperature, pa nekako nisam imao volje. Na kraju sam završio na hitnoj, tamo su mi dali antibiotike za suzbijanje neke ne baš jasne upale koja se ne vidi dobro na rendgenu, ali ipak su poduzeli ono što je bilo najrazumnije.
Pijem ja tako cijeli tjedan te antibiotike i pijem, i bude mi bolje, ali su me i jako iscrpli. Ne samo to. Pogledam neki dan, a ono stolica promijenila boju i postala siva. Uzbuna, frka...to je sindrom karcinoma jetre, možda se bolest pogoršava. Kako nije ništa boljelo, odlučih da odemo na Hitnu u bolnici Sveti Duh sutradan. Tamo nas (mene i suprugu) utješiše da to ne mora biti nikakvo pogoršanje nego reakcija jetre na antibiotike. Na kraju je tako i bilo, i stolica poprima normalnu boju (joj, o kakvim stvarima pišem, ali iznimna je situacija, pa što sad...)
O čemu se radi? Borba s karcinomom je zapravo rat na duge staze u kojemu se možete svakog dana osjećati drukčije. Jednog dana ste poletni kao u najboljim svojim izdanjima, a dan nakon toga možete biti "truli" s kojekakvim sitnim probadanjima i slabostima ili izostankom apetita. Sve su to prirodne popratne pojave bolesti zbog kojih ne treba odmah dizati paniku. Kao što jedan izvrstan dan još ne znači da smo ozdravili, tako ni jedan "truli" dan ne znači da umiremo. Bogu hvala.
Danas je, recimo, prilično dobro. Zabavljam se izradom božićnih lanaca od kolaž papira, poslužit će kao poklončići. Nema veze što Advent još nije počeo.
Božji blagoslov svima koji ovo čitate.

260. dan. Ajmo malo na zrak!

Prekjučer sam bio kod svojeg onkologa da malo vidimo gdje smo i kakvi smo. Još uvijek nemam dovoljno kilograma za kemoterapiju, ali sam mu djelovao bolje nego zadnji put. Reče da sam življi i da mi koža ima bolju boju, te da je moj "umjetnički dojam" bolji. Kasnije mi je palo na um što se zbilo. Zadnji put smo se vidjeli u Institutu za tumore. On je kasnio iz bolnice Dubrava, te smo se sa ženom načekali malo dulje nego što smo očekivali, ali smo se ipak s njime našli. Vani je bio kišovito i hladno vrijeme, u čekaonici sam morao stajati, pa nije ni čudno da sam mu djelovao uvenulo. Zato smo se sada našli u mnogo boljim uvjetima svetonedjeljske Radiochirurgije. Dao mi je mnogo dobrih savjeta, a situaciju pratimo i dalje.

Nešto od tih savjeta odnosilo se na nužnost pojačanog kretanja tijekom dana. Dakle, trebao bih dnevno hodati vani po svježem zraku barem dvaput po pola sata, i postupno povećavati opterećenje. Uh, dugo nisam bio vani ako ne računamo dolazak u Radiochirurgiju, a snage baš i nemam. Ipak sam poslušao svojeg onkologa i danas prije podne krenuo u šetnju vani.

Muko moja! Kakav li napor s odijevanjem! Moram paziti da se polagano krećem, a osobito ruke ne smiju iznad glave raditi ništa brzo, jer to jako umara srce. Odijevam se ja tako brzinom osamdesetogodišnjaka, s mukom obuvam cipele. Sad ono najteže - staviti na sebe teški zimski oklop, jer je vani zahladilo. Uspijevam i u tome, te konačno krećem van.

Bože, nemam snage niti za "pola lule duhana". Molim te, nadoknadi mi silom svojeg Duha taj tjelesni nedostatak.

Vani zimurina. Brzo se vraćam u stan uzeti najtopliju pernatu jaknu, pa opet van. Oštar hladan zrak me najprije malo ošamutio, ali čim sam se privikao, shvatio sam koliko je moj onkolog bio u pravu. Hladan zrak fino napuni pluća, potakne cirkulaciju, poboljša imunitet. Vrlo brzo shvaćam da će mi te šetnje koristiti samo treba snage da izdržim. Polako, korakom po korak, obilazim zgradu. Uskoro mi postane hladno, ruke zebu, odvikli smo se od prirodnih uvjeta. Ipak uspijevam izdržati tih 15 minuta. Nakon toga mi bude svega dosta, i odoh u stan u krevet. Poslijepodne nisam bio sposoban nikamo izići.

Na Sve svete već je bilo bolje. Prijepodnevno odijevanje naporno do bola, šetnja već mnogo bolja. Vidim da mi koristi probavi, što će smanjiti stalni problem s napuhnutošću. Poslijepodne sam šetao samo po galeriji na našem katu, ali me iznenadilo koliko krugova sam prevalio bez osobitog napora. Reče mi onkolog da ako uspijem provesti u djelo postupno povećanje opterećenja pri kretanju, trebat će mi 4 mjeseca da obnovim muskulaturu. Izgubih 23 kg mišića, to se ne može tek tako nadoknaditi.

Neovisno o tome i dalje sam dobre volje i nastojim uz pomoć aktivnosti ne misliti o svojoj bolesti više nego što bi trebalo.

Svima koji ovo čitate želim blagoslovljen blagdan Svih svetih, te Bogom ispunjen mjesec studeni u kojem ćemo se malo češće prisjećati svojih predaka.

255. dan. Veliko srce naših malih ljudi

Ponukan izdatcima za kojekakve pripravke, prehranu i dodatke, obratio sam se svojim prijateljima za novčanu pomoć prema njihovim mogućnostima. Nije da sam bez novaca, rezerva za bolovanje mi je sasvim solidna i mogao bih podnijeti više mjeseci ovakve situacije, ali s ovom bolešću nikad ne znate što se može dogoditi. Dovoljno je da mi se stanje pogorša toliko da trebam dodatnu njegu ili čak smještaj u dom s odgovarajućom skrbi, a tada bi se rezerva mogla opasno brzo istanjiti.

Odaziv je premašio sva moja očekivanja.

Cijeli dan sam zapanjen, dirnut i raspekmežen time što sam doživio. Ponajviše činjenicom, kako mi najviše pomažu mali i u javnosti nepoznati ljudi koji otkidaju bukvalno od usta svojim obiteljima kako bi meni pomogli. Javljaju se kolegice i kolege, roditelji mojih učenika, svi nude pomoć i "samo javite ako vam išta treba...ako trebate pomoć u kupovini, da vas se nekamo preveze, ako treba da netko dođe k vama i pazi na vas tijekom dana..."

I shvatih smisao priče. Bog preko moje bolesti potiče dobro u ljudima. Zato me treba ovdje i sada ovakvog bijednog, smršavjelog i slabog da podiže ljude i potiče ih da čine dobro. Blagoslovljeni bili svi koji pomažete na bilo koji način, makar i pozitivnom misli upućenoj meni. Kad ozdravim, pošteno ćemo to sa svima profeštati.

Shvatih još nešto jednako važno. Odaziv mojih prijatelja i poznanika samo potvrđuje kako je karitativnost i humanitarnost jedna od najboljih nacionalnih osobina hrvatskoga naroda. Kad su Hrvati zatajili pri ikakvoj humanitarnoj akciji? Čim negdje izbije neka potreba, odmah se skupe novci i nema toga što hrvatska sirotinja i običan puk neće u takvoj situaciji napraviti. I nikome ne bude ništa teško.

I konačno treća pouka u svezi s time. Dragi moji-mi mali ljudi smo prava Hrvatska, a ne kojekakvi pokvarenjaci i pametnjakovići manipulatori čiju rabotu ni zemlja ni narod više ne mogu podnijeti. Zbog nas ova zemlja još postoji unatoč svim svojim manama i još uvijek se vrti u dobrom smjeru unatoč svim mogućim nastojanjima da se narod obeshrabri i da ga se uvjeri kako je njegov nestanak iz povijesti najveće buduće dobro za čovječanstvo. Bogu hvala, nismo mi uopće tako loši kakvima nas prikazuju naši mediji. Bez obzira na sva bojna razočaranja koja nam naša društvena zbilja zna prirediti, najdublje sam uvjeren da će dobro na kraju pobijediti i da je budućnost Hrvatske upravo u rukama nas "pravih Hrvata"-ljudi koji nastojimo na najbolji način živjeti svoj život, brinuti za obitelji, pošteno zarađivati za kruh i brinuti za svoje bližnje u nevolji. Ja to možda ovdje na zemlji neću doživjeti jer za takvo što treba proći nekoliko naraštaja, ali za utjehu svima nama - u raju kod Isusa nema nikakvih pokvarenjaka ni manipulatori. Takvi štosevi tamo ne prolaze.

254. dan. Bljutko Bljaković

Eto nas na 254. danu bolesti i 107. danu nakon saznavanja dijagnoze o metastazama na jetri. Nakon što sam dobio tu drugu dijagnozu i vidio kako se bolest brzo razbuktava, pomislio sam da ću biti gotov za tri tjedna, ali evo me već tri mjeseca u pogonu, još hodam i mogu se brinuti sam za sebe (uglavnom). Bogu hvala. Stanje i dalje uobičajeno, nešto veća napuhnutost u abdomenu i nedostatak snage, lako se umorim i ne mogu se previše naprezati. S kilama i dalje stojim loše, ali s moralom ne.

A evo omiljene teme onkoloških bolesnika: prehrane. Oduvijek sam imao izvrsnu probavu. Mogao sam jesti sve što bi mi palo na um osim nekih jela koja mi se jednostavno nisu svidjela poput hladetine ili sumanutih eksperimenata poput zašećerenih prženih ribica ili sirovog jajeta u kakau. No, 2015. s pojavom dijabetesa tomu je došao kraj, a s pojavom karcinoma još više. Poznato je da svi mi između ostalog moramo podnositi gubitak apetita. Meni se on počeo događati 91. dana bolesti, negdje 23.9, kad me uhvatila prva i zasad jedina mučnina zbog koje nisam mogao jesti. Od tada se nadmudrujem s apetitom na sve moguće načine.

S prijelazom na alkalnu prehranu nakon dijagnoze promijenio mi se ritam prehrane, ali je probava bila dobra i bez problema. Međutim, problem je bio u okusu hrane. Smio sam jesti samo neslano, bljutavo i gorkasto. Naravno, bilo mi je to neukusno, pa sam znao pojesti premalo, što bi pak suprugu dovodilo do očaja. Pa smo pokušali doktorirati na namirnicama koje smijem jesti. Ponešto smo i naučili, i sada već lakše sastavljamo jelovnik. Međutim, nikad unaprijed ne znate što će ispasti.

Naime, gubitak apetita barem u mojem slučaju ima neke čudne osobine. On nije jednak tijekom cijelog dana. U određeno vrijeme mogu jesti bez problema, a u neko drugo počnem jesti, i nakon dva-tri zalogaja dogodi mi se „blokada“ odnosno gađenje prema hrani. Ponekad mi se to dogodi čim vidim hranu. Tad treba hranu odgoditi i baviti se nečim drugim dok se želja za jelom ne vrati. Nejednom mi se znalo dogoditi da bih se veselio nekoj hrani, ali čim bih je stavio u usta, ne bi išlo dalje. Pa se tako nadmudrujemo s apetitom. Budući da je osjećaj okusa za hranu na nepcu sada slabiji, vidim da mi je nos postao osjetljiviji na mirise, kao da kompenzira taj hendikep nepca. Zato mi odgovara hrana koja ima jači miris, jer to potiče apetit. Dobro je zadržati je malo u ustima, jer tada najčešće njen okus probije „blokadu apetita“, i jedete kao u najboljim danima. Također mi mnogo više odgovara jušna hrana nego čvrsta zbog osjećaja suhoće u ustima kojeg inače u slučaju čvrste i neukusne hrane moram svako malo ispirati vodom. Jušna hrana s tim nema problema i još mi se nije dogodilo da ne bih mogao pojesti juhu s rezancima ni kad sam u apsolutno lošoj formi. A ta se najčešće vidi u vrijeme večere. Uzimam, naime, neke pripravke koji dosta uspavljuju, pa kako se to tijekom dana donekle kumulira, ne biste me htjeli vidjeti u vrijeme Dnevnika za stolom. Kunjam i klimam tamo, samo što mi glava ne padne u tanjur. Pa kad supruga donese tanjur pun hrane, prva pomisao mi je: „Jao, jao, pa zar to moram sve pojesti?“ Mnogo učinkovitijim se pokazalo kad donese hranu u maloj zdjelici, pa kad smažem „sljedovanje“, dobijem želju za repeteom. A ako uleti blokada okusa, ipak budem zadovoljan jer sam nešto pojeo. Ukratko, više malih obroka tijekom dana kako se ne bi preopteretilo organizam pretjeranim probavnim poslovima, i imati uvijek nešto uza sebe za grickanje.

Još se učinkovitijim pokazalo to da me supruga hrani, jer tada mogu jesti zatvorenih očiju, što mi pomaže u koncentraciji na okus. Ne moram se baviti žlicama i tanjurima. Barem zasad sam sve iz njene ruke pojeo bez zadrške.

Za kraj nešto o receptima. Pokazalo se dobrim praviti jednostavna jela bez previše različitih okusa, jer s time narušen osjet za okus ne može izići na kraj. Evo jednog standardnog rasporeda:

Doručak: kuhane zobene pahuljice (može ½) litre, dodati prema želji ribane jabuke, grožđica (najviše 10 komada, nedijabetičari smiju više), koštica, oraha, sjemenki. Budući da pahuljice i dalje imaju bljutav okus, dodati zaslađivač (ja dajem steviju) ili pošećeriti ako smijete.

Prvi međuobrok: sok od cikle ili mrkve; ili smoothie od jabuke i banane; prije i nakon toga piti enteralni pripravak.

Ručak: danas recimo riba, krumpir i špinat na lešo (špinat mi je izvrstan, dok blitva ne), juha bez rezanaca nakon toga, poslije moguće jabuke, kruške ili ananas za desert.

Drugi međuobrok: 3 žlice mladog sira i žlica lana uz kruh ili pečeni patlidžan

Prije i nakon toga piti enteralni pripravak, uzimati koštice i orašasto povrće

Večera (oko 18 sati): salata od krumpira, mahuna, povrća po izboru i piletine

Treći međuobrok (oko 20 sati): juha s rezancima ili povrćem

26.10. bio je za ručak fini sataraš s odličnim mesom iz eko uzgoja (ne jedem sada mnogo mesa, a ovo koje jedem je isključivo takvo). To je tako fino mirisalo i imalo uvjerljiv okus da su sve blokade apetita pale u isti čas i najeo sam ga se kao gladni beskućnik. 

24.10.2019.

Stanje redovno. Spavao mnogo bolje nego jučer. Ništa ne boli, samo napuhivanje u abdomenu je malo neugodno jer pritišće unutarnje organe, a to metastazicama na jetri ponekad remeti miran san. Nasreću su tihe, samo ujutro mi daju do znanja "dobro jutro, tu smo, tu smo!"

Na kemoterapiju me ne puste jer imam premalo kilograma, previše sam smršavio nakon operacije. Čak mi i nije žao, jer sam tijekom raznih hodočašća po zdravstvenim ustanovama primijetio, na medicinska struka nigdje ne pokazuje takvu nesigurnost u pristup liječenju kao u onkologiji. Neki onkolozi ne žele ni čuti za išta osim kemoterapije, drugi dopuštaju i alternativne pripravke (uzmite ako vam pomaže), ali na pacijentovu odgovornost (naravno). Najbolje mi je problem sažeo jedan mlad onkolog, čiji je otac umro od raka, a on ga nije mogao spasiti: "Kemoterapija još nikog nikad nije izliječila, ali je nemalo mojih pacijenata nakon nje dolazilo sa spoznajom da se bolest zaustavila." Sad pregovaramo za neki prihvatljiviji oblik kemoterapije koji uništava tumorske, a ne zdrave stanice, pa ćemo vidjeti. 

Potpuno sam se emotivno ispuhao, nemam nikakve emocije ni pri molitvi, i jedva se pokrenem na molitvu. Mlitav i dalje, premalo kila. Raspoloženje dobro, malo razdražljiv zbog toga što to sve skupa tako dugo traje. Apetit dosta oslabio, ostalo je više-manje u redu. Veseli me pisanje, to me čini normalnim.

Heroji čekaonica

Čekaonica na Institutu za tumore na trećem katu nema baš neke dobre uvjete. Malo je mjesta i stolaca, pa neki od nas moraju stajati. Ipak, kad se uzme u obzir s kakvom bolešću se svi ovdje suočavamo, ništa vam ne smeta. Sve te ljude doživljavam bliskima. Razgovaramo u vedrom tonu i slažemo se u tome da smo bolest već pobijedili time što nismo zbog nje pali u očaj.
Heroji moji samozatajni... jedna gospođa kaže kako je puna metastaza na sve strane, ali je ujedno i puna energije i života. Kaže kako se upravo priprema za put na more, i da se namjerava tamo kupati. Svaka joj čast. Ja se jedva vučem, teško bih se dovezao do mora.
Ovdje je drukčije nego u drugim bolnicama. Mnogo je tiše. Ne čuju se nikakav žamor ni galama. Nitko ne plače nad svojom sudbinom. Ali bi svi toliko htjeli živjeti da to osjetite na svakome koraku.

15.10.2019.

Poruka kolegici:

Pozdrav, živ sam i borim se. Nema predaje. Svaki dan se nadmudrujem s bolešću i pišem dnevnik; ako preživim, bit će knjiga o tome. Kolikogod mi je ovo vrijeme teško, ipak je jedno od najblagoslovljenijih i najljepših u životu, iako skoro ništa nije pod kontrolom. Takva potpora, tolike molitve za ozdravljenje stižu sa svih strana… kakogod Bog odluči da ovo treba završiti, sve te stvari su vrijedne da se prožive. Pozdrav cijeloj obitelji.

Samo se nadam da će me Bog poštedjeti većih bolova ako se ne budem mogao izvući. Zasad se tu dobro držimo, bolovi su zanemarive snage i rijetki tijekom dana. Samo snage i kila nedostaje.

Svaka čast svim doktorima, iako mi se čini da u onkologiji ima dosta nesigurnosti, često dobijem od raznih ljudi proturječne savjete glede prehrane. Onkolozi jedno, nutricionisti drugo.

Duhovna ravnoteža u bolesti

Mnogo je toga dobrog napisano o tome kako se nositi s karcinomom. Također je snimljeno i više dirljivih filmova o onkološkim bolesnicima; meni najdraži je Griffin And Phoenix[1], i to onaj u verziji iz 1976[2], gdje su Peter Falk i Jill Clayburgh bili beskrajno dobri i uvjerljivi. Naravno, kad shvatite da imate rak, počnete promatrati stvari iz sasvim drukčije perspektive. Zdravlje postane jedino važno, sve ostalo nevažno, i odjednom shvatite koliko vam je vaš zemaljski život zapravo dragocjen i koliko – poput mene – ne želite (još) umrijeti.

Karcinom, međutim, tjera čovjeka pred zid u takozvanu konačnu kušnju u kojoj izložen opasnosti od smrti shvati stvarne razmjere svojeg života. Pritisak te bolesti je višestruk: osim što se morate boriti s pomisli da ćete možda umrijeti, ograničena vam je sloboda u prehrani i aktivnostima, osjećate malaksalost i iscrpljenost, a bolovi kako kad i komu. Ukratko, dobili ste krajnje neugodnog životnog suputnika s kojim ne možete tek tako znati na čemu ste. Jedna od najgorih posljedica može biti gubitak duhovne ravnoteže i pad u depresiju i očaj. To se može dogoditi ako izgubite vjeru u to da vas Bog unatoč svemu voli, iako je dopustio da dobijete takvu bolest. Kušnja postaje osobito neugodna kada shvatite da se unatoč silnim molitvama za vaš ozdravljenje ništa ne događa, da nema uslišanja niti osjetite da vas itko sluša. Tada možete pasti u napast da pomislite sljedeće:

1.     1. Dobio sam rak slučajno kao i mnogi drugi zato što Bog ne postoji. Nitko mi ne može pomoći osim tog istog slučaja.

2.     2, Bog postoji, iz nekog nepoznatog razloga se okrenuo protiv mene i želi me slistiti s lica zemlje jer me ne voli.

Zemaljska patnja Božje djece oduvijek je bila izazov, a često i sablazan onima koji bi neke biblijske Božje izjave shvaćali predoslovno. Naravno da Bog liječi, naravno da vjerujem da može i mene ozdraviti, ali u zapravo nigdje, ni u Bibliji niti u crkvenoj predaji, nemamo spomena o tome da će Bog ozdraviti svakog bolesnika. To bismo već imali zemaljski raj, a za to je još prerano. Ali, kako tada shvatiti Božji karakter, prema kojem on čini sve dobro u korist onih koji ga ljube?[3] Mene ljubi, a dopustio je da se razbolim od raka? Pa ipak, najvjerojatnija mi je mogućnost da je dopustio bolest radi mojeg kršćanskog svjedočanstva kako bih mu ih kroz nju dao slavu. Naravno, ne znam hoću li preživjeti ili ne, ali barem sam siguran da mi Bog nije neprijatelj. A to je već velika stvar.

---

[1] https://en.wikipedia.org/wiki/Griffin_and_Phoenix_(1976_film)

[2] https://www.youtube.com/watch?v=OYHwdoOWICc

[3] Rim 8:28

Kada dobiješ neizlječivu bolest

„Znao sam da će biti takva dijagnoza“-reče mi onkolog.

„Može li se izliječiti?“ -upita supruga.

„Nažalost, ne može.“ – odgovorio je liječnik. „Upravo sam se vratio sa seminara u Barceloni ne kojoj je bilo riječi upravo to toj bolesti.“

I tako doznah da mi po dostignućima medicine nema spasa i da za moju bolest još nema lijeka,

Prvo što pomislih je“: „Zar već?“ A sjetih se jednog francuskog stripa iz davnine u kojem mladi junak, izazvavši neki metež na jedrenjaku u 18.st. pobjegne tamo na jarbol, ali ga dobro usmjeren hitac pogodi. On pada u morske valove i misli: „Zar već; A toliko sam htio živjeti…živjeti…“ Na kraju ostane živ i sve se dobro završi.

Obično prema bolestima imam dosta bezbrižno stajalište, jer sam do sada ozdravio ili prizdravio od svake. Međutim, ovo je nešto posve novo i daleko opasnije od svega što me pogađalo.

Najprije mi je trebalo dosta da shvatim što se to događa. Imamo karcinom genetski u familiji pa ovaj moj ne bi trebao biti takvo iznenađenje, ali…ruku na srce, došao je prerano. Ne umire mi se. Ne da ne bih bio spreman i voljan otići Gospodinu, ali ne umire mi se, još toliko toga dobrog se treba dogoditi.

Naravno, krenuo sam s terapijom, puno ljudi moli za mene.

Pa ćemo ovdje nastaviti s tom temom dalje.

Život bez ljubavi

Vjera bez ljubavi čini nas fanatičnima,
Poslušnost bez ljubavi čini nas robovima.
Inteligencija bez ljubavi čini nas oholima,
Pravednost bez ljubavi čini nas nemilosrdnima.
Hrabrost bez ljubavi čini nas okrutnima,
Ljepota bez ljubavi čini nas osamljenima.
Jednostavnost bez ljubavi čini nas banalnima,
Poduzetnost bez ljubavi čini nas bezobzirnima.
Snaga bez ljubavi čini nas slijepima,
Oštroumnost bez ljubavi čini nas ciničnima.
Znanje bez ljubavi čini nas nepodnošljivima,
Neporočnost bez ljubavi čini nas licemjernima.
Život bez ljubavi nema smisla.
Ali, život u ljubavi donosi sreću i radost.

(Autor nepoznat).

Uz Veliki petak

Al' smo se mi, ljudi, proslavili Isuse
u tvojem slučaju...
predasmo te krvnicima ni kriva, ni dužna. 
I ja sam bio tamo. Bolje rečeno
i sad sam tamo
i tajim da te poznajem
jer ne mogu podnijeti pomisao
da me ljudi odbace zbog bilo čega, 
pa čak i zbog Tebe. 
Ne mogu čak ni zaplakati poput Petra, 
jer je sve u meni obamrlo. 
Tek ovdje spoznah koliko moja riječ 
i zaklinjanja u ljubav i vjernost Tebi
malo vrijede,
i da zapravo uopće ne znam tko me to svakog jutra
gleda iz ogledala. 
Radi nekog poput mene Ti želiš umrijeti?
Ne razumijem.
Možda ću razumjeti poslije, kako si rekao spomenutom Petru. 
Ipak je nešto dobro u mojoj obamrlosti: 
ne mogu se pokrenuti s mjesta i ne mogu pobjeći od Tebe
nikako. 
Ne dopuštaš mi da Te napustim
niti kada primaš udarce, šutiš i ideš na križ.
Toliko su jaki konopci Tvoje ljubavi.
Neraskidivi. 



 
  

Katedrala i brod

15. travnja 2019. ostat će zapamćen u povijesti kao dan kad je dobrim dijelom izgorjela  slavna pariška katedrala Notre Dame. Požar tog velebnog zdanja, simbola europske kulture neprocjenjive vrijednosti, ali i simbola slave i (nekadašnje) veličine Katoličke crkve, zaprepastio je i rastužio mnoge dobronamjerne ljude, koji su – kako je prikladno napisala Nikolina Nakić[1] – shvatili da tu gori i nestaje nešto značajnije od crkvene zgrade. Pojavilo se mnogo raznih komentara koji razglabaju o možebitnom značaju propasti „simbola“ takve vrste, koji uglavnom koincidira s lošim stanjem, osipanjem i dekadencijom Crkve u Zapadnoj Europi.[2] Bez želje da ovdje ponavljam već izneseno, palo mi je na um da kao da nije slučajno da je umirovljeni papa Benedikt XVI nedugo prije ovog tužnog događaja objavio svoj esej Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja.[3] Iako se time izložio brojnim kritikama, osobito od strane onih za koje je seksualna revolucija pozitivna vrijednost sama za sebe, glavna poruka koju je izrekao jest ta da je sva današnja kriza Crkve zapravo plod nedostatka vjere u Boga. I u tome je sva bit problema našeg današnjeg crkvenog trenutka. Vremenska podudarnost požara i eseja nekako mi nije slučajna, i pitam se već nekoliko dana: je li to opomena s Neba? Osim Notre Dame u zadnje vrijeme je izgorjelo, nagorjelo ili oskvrnuto toliko crkava u Francuskoj i Europi da to ne može biti slučajno, i ne može se pripisati tek nekakvoj zlobnoj zabavi raznih antikristovaca koji najviše vole kvariti kršćanima raspoloženje prije Božića i Uskrsa. Naše svetinje više u Europi nisu nedodirljive. Neprijatelja Božjeg kraljevstva sve je više, a u zaštitu ili dobrohotnost državnih vlasti kojima stolci često ovise o upravo o tim neprijateljima sve manje se možemo pouzdati. Ne može li se i nama dogoditi isto što i starozavjetnim Židovima koji su morali svjedočiti svojoj nacionalnoj katastrofi prilikom babilonskog osvajanja Jeruzalema i propasti svojeg veličanstvenog Hrama, za kojeg su mislili da je neuništiv jer je Božje prebivalište na zemlji? Kršćani, otrijeznimo se i vratimo izvoru naše vjere koji je Isus Krist. Dopustimo mu da sagradi katedrale u našim srcima, katedrale koje nikakav požar i nikakvi Babiloni neće moći uništiti.

Međutim, 15. travnja dan je propasti još jednog „simbola“, koji za razliku od Notre Dame nije izgorio, nego potonuo, doduše 1912. godine. Riječ je o Titanicu. U povijesti su na morsko dno otišli mnogi brodovi, ali nijedan nije zbog svoje zle sudbine ostavio tako tužan trag u kolektivnom sjećanju kao taj morski div. I dok tragedija Notre Dame predstavlja izazov uvjerenju nas katolika i kršćana da ništa nikad neće moći preokrenuti i izopačiti Europu toliko da bi se odlučila okrenuti protiv vlastitog kršćanskog stanovništva i stoljetnog identiteta (a već je Francuska revolucija pokazala da se takvo što može vrlo lako dogoditi), potonuće Titanica pljuska je našem uvjerenju u nedodirljivost naše civilizacije zaštićene svim mogućim tehnološkim čudesima koja u trenutku krize odjednom pokažu svu silu nesavršenosti, nedovršenosti i neprimjenjivosti u uvjetima krize koju naprosto nitko nije bio u stanju predvidjeti. Titanic je u svoje vrijeme bio posljednje čudo brodograditeljske tehnike s neviđenim sigurnosnim mjerama u obliku vodonepropusnih pregrada koje su trebale spriječiti bilo kakvu mogućnost potonuća u slučaju pucanja dijela brodske oplate. Međutim, nitko to nije na vrijeme objasnio ledenoj santi s kojom se Titanic sudario, te je ona rasparala bok broda u duljini „jedne pregrade previše“. Epilog priče i sudbinu slavnoga broda već dobro znamo. Mnogo je naknadne pameti potrošeno na razglabanje je li Titanic mogao izbjeći potonuće, i sve se otprilike svodi na ovo: možda se nesreća mogla izbjeći da je brod prethodno dobro iskušan u stvarnim plovidbenim uvjetima nakon kojih bi se otklonili uočeni nedostatci, umjesto da je s posadom, nevičnom upravljanju tako velikim plovilom, odmah upućen na debelo more[4]. Međutim, vlasnik kompanije White Star, ali i javnost, više su vjerovali uvjeravanjima brodograditelja da se pogreška jednostavno ne može dogoditi, potvrdivši neslavnu uzrečicu da je pretpostavka majka svih krahova. Pouka: opreza nikad naodmet, osobito kad su ljudski životi u pitanju, a pri planiranju nikada zaboraviti postaviti pitanje-što ako stvari pođu potpuno po zlu i naše sigurnosne mjere se ne pokažu dostatnima? Treba o tome voditi računa osobito u svjetlu najave masovnijeg uvođenja umjetne inteligencije u razne sfere društva. Titanic je simbol naše ljudske nesavršenosti (ne možemo sve predvidjeti niti isplanirati), a istodobno preuzetnosti i jedne vrste oholosti (uvjereni da je brod nepotopiv). Jesmo li se oslobodili tih nedostataka naše vrste da bismo mogli samopouzdano ući u vrijeme robota i tehnologije koji razmišljaju i djeluju bez našeg upliva? Židovska pripovijest o Golemu[5] aktualnija je nego ikada. A poziv na poniznost i obraćenje još više.

---

[1] Nikolina Nakić: Svijet je gledao u strahu i shvatio kako ne nestaje tek zgrada, nego nešto važnije…https://www.bitno.net/kolumne/ogledalo-duse/nikolina-nakic-svijet-je-gledao-u-strahu-i-shvatio-kako-ne-nestaje-tek-zgrada-nego-nesto-vaznije/

[2] Jedan od izvrsnih je onaj Ines Grbić: Kamenje je počelo progovarati. Ali, kad će Europljani progledati? http://laudato.hr/Kolumna/Kap(i)-u-moru/Kamenje-je-pocelo-progovarati-Ali,-kad-ce-Europlja.aspx?fbclid=IwAR1yHHBVXv9mkuvXKoOYYqrBDwmPu6tKGR_dUjG_ayvwbmFOm-jTX_04q8g

[3] https://www.bitno.net/academicus/teologija/cjeloviti-hrvatski-prijevod-eseja-benedikta-xvi-crkva-i-skandal-seksualnog-zlostavljanja/

[4] U slučaju Titanica nitko nije slutio da je tadašnji čelik, od kojeg je načinjena brodska oplata, zbog povišenog sadržaja sumpora krhkiji i lomljiviji u hladnoj oceanskoj vodi nego što je itko pretpostavljao. Ah, krhko je znanje! Današnji čelik mnogo je otporniji. Osmatrači na zapovjednom mostu nisu imali na raspolaganju dvoglede koji su bili zaključani u nekom ormaru, a ključ je zadržao časnik koji je napustio brod još u Southamptonu. Budući da tadašnji brodovi, pa i Titanic, nisu imali radar, vizualno osmatranje u tadašnjim meteorološkim uvjetima i vidljivosti bili su jako otežani.

[5] Golem je biće stvoreno tako što mu je prilikom stvaranja na čelo upisana riječ emeth (istina-živ). U tijeku vremena postaje sve snažniji, te kada bi postao toliko moćan da bi mogao postati prijetnja bližnjima, rabin bi mu s čela obrisao prvo slovo – čime se riječ skraćuje u meth (mrtav), i Golem se vraća u svoje prvobitno stanje – blato i glinu, uz magijske rituale obrnute onima koje se izvode pri kreaciji. Po jednoj od legendi, kada se biće koje nije imalo ni dušu ni um ni srce, otvorilo prema jednoj djevojci, više ga se nije moglo kontrolirati, te je njegov tvorac morao Golema „odživjeti“. Podrobnije o tome na stranici https://www.mvinfo.hr/knjiga/10953/prica-o-golemu-story-of-golem

Kako se nositi sa sotoninim trikovima: pravilno odlučivanje.

Prije nekog vremena pitali su me na poslu bih li htio biti član upravnog odbora. Prvi put sam odbio, osjećajući neraspoloženje prema nečem takvom, ali su me nakon odbijanja počele kopkati kojekakve misli. Kao prvo, nisam baš u to vrijeme financijski dobro stajao, pa bi mi naknada koja se dobije za sudjelovanje u odboru dobro došla. Kao drugo, već sam jednom davno bio u istom takvom odboru, i išlo mi je to dosta dobro. Kao treće, pretpostavljam da je u našoj firmi sve u redu i da će moj glavni posao biti šutjeti na sjednicama i dizati ruku potvrđujući prijedloge ravnatelja.

I tako, kad su me istog dana pitali to isto, pristao sam. Izabraše me u odbor, a tamo me na prvom sastanku izabraše za predsjednika zbog iskustva. U početku je išlo dobro, ali sam brzo uvidio da sam se „uvalio“ do grla. Organizacija je imala kojekakvih „kostura u ormaru“, međuljudski odnosi bili su začudo dosta loši, i neprestano je trebalo balansirati između zahtjeva pojedinih članova odbora i ravnatelja kojeg su podržavali zaposlenici. Uskoro sam se osjećao kao pile upregnuto u kompoziciju željezničkih vagona. Počele su sekiracije, besane noći, gubitak vremena na ovaj ili onaj razgovor, te neprestano razmišljanje o tome kako se treba postaviti prema ovome ili onome. Namjeravao sam dati ostavku, ali se pokazalo iz više razloga da to nije najbolja ideja jer bi ostavka dovela do kojekakvih neželjenih posljedica u organizaciji. I tako, da parafraziram jednog pisca, shvatih da sam postao žrtva vlastite zablude i da sam se „samouhitio“. U međuvremenu smo ipak uspjeli pokrenuti neke pozitivne stvari, tako da sam i dalje „unutra“.

Dosta sam razmišljao zašto mi se dogodilo da dospijem u situaciju da preuzmem obvezu za koju očigledno nisam bio spreman, i shvatio sam da sam onoga dana zapravo poslušao sotonin prijedlog i preuzeo obvezu koju sam trebao izbjeći i s kojom me je zloduh uspješno navukao na tanak led. Torpedirao me je ispod razine vode na nekoliko slabih mjesta kojih nisam bio svjestan. Najprije je naciljao moj površan pristup stvarima. Nisam se uopće raspitao za to kakva je doista situacija u našoj organizaciji i kakvi će se izazovi doista postaviti pred mene kada uđem u odbor. Mislio sam da znam sve što trebam znati o takvoj dužnosti i da će to ići jednostavno. Zatim je naciljao želju za novcem bez velikog truda. Najfatalniji je pak bio pogodak na slaboj točki nepoznavanja samoga sebe, jer sam tek nakon prvih problema u odboru shvatio da sam se očito promijenio, da mnogo teže podnosim stres nego nekada, i da nemam liderske sposobnosti za koje sam mislio da ih imam. Površnost, neutemeljena samouvjerenost, nepromišljenost, pohlepa, nepoznavanje samoga sebe….slabe točke se nižu jedna za drugom, a zloduhu naravno nije problem prepoznati ih i iskoristiti ako dobije prigodu. Naravno, prije donošenja odluke nisam se pomolio niti na Boga pomislio. A to bi možda spriječilo posljedice. Tako sam morao na svojoj koži naučiti što znači uzrečica „Nitko sam sebe toliko ne poznaje da ga ne bi mogao raniti neprijatelj“, kako napisao Michael O'Brien u romanu Posljednja vremena.

Čovjek doista ne poznaje samog sebe koliko bi trebalo. Što sam stariji, to više uviđam koliko su neka stajališta i odgojni utjecaji koje pokupih u mladosti zapravo glupi i promašeni, i koliko još uvijek utječu iz dubine na mene i uvjetuju neke moje postupke. Također sam zaključio da samo obraćenje s ateizma, koje sam doživio u studentskim danima i radi kojeg do danas hodim s Gospodinom, nije događaj koji će vas temeljito resetirati do zadnjeg atoma duše i tijela. Obraćenje je odluka da krenete u Božjem pravcu, ono se doista dogodi u određenom vremenskom trenutku, ali u jednom drugom smislu događa se svaki dan kada primijetite neku neprevladanu ili neočekivanu negativnost u sebi od koje se tada odlučite odvratiti. Božje resetiranje i novo konfiguriranje traje cijeli život, a Bog ga provodi preoblikovanjem vašeg uma i utjecajem na odluke koje donosite i koje vas povratno izgrađuju. Na tom putu događaju se padovi s kojima treba računati, kao ova neprilika u koju sam upao zbog navedenih svojih slabosti koje je sotona uspio iskoristiti. Zato treba biti stalno blizak s Gospodinom u molitvi, zajedništvu, Riječi i sakramentima. A pri donošenju bilo kakve odluke tražiti od Boga nadahnuće i vodstvo prije nego što prikupimo informacije, temeljito procijenimo svoje kompetencije i interese, te preispitamo svoje srce i provjerimo je li naš motiv za odluku ispravan ili pogrešan.

S tim na umu želim vam svima koji ovo čitate sve najbolje u novoj godini, i da se s pomoću Božjom uspješno oduprete svim sotoninim trikovima.

Trgovina zdravljem u Češkoj

„Nesreća ne hoda po gorama, nego po ljudima“ – kaže stara češka poslovica. Nešto slično moglo bi se reći i o neznanju, naivnosti ili pak stanovitoj vrsti duhovnog sljepila koje ne dopušta da čovjek vidi očiglednu razliku između crnog i bijelog. Iako su Česi u većini slučajeva ateisti, pa tako ne vole biti pripadnici ikakve organizirane religije, čini se da su unatoč tomu prijemčivi na kojekakve parareligijske i paraznanstvene ponude (što je u konačnici i naš narodni običaj, iako su u nas ateisti manjina). Kad se uzme u obzir da tamošnja država, kao ni naša, ne pokazuje nikakvu volju suočiti se s time ozbiljno, prepuštajući stvar „tržištu“ i volji „kupaca“, nije čudno da svako malo izbije pokoji skandal u kojem javnost nanovo otkriva Ameriku.

U svibnju 2018. godine u Češkoj je snažno odjeknuo dokumentarni film Češke televizije pod nazivom „Trgovina zdravljem“. Snimanja filma prihvatila se redateljica Šárka Maixnerová, koja već desetak godina prati problematiku alternativne medicine i prikupila je velik broj svjedočanstava raznih ljudi koji su se tim oblikom liječenja opekli. U dokumentarcu su nešto od toga naveli: „Moja sedamnaestogodišnja kćer htjela se riješiti školskoga stresa. Tijekom našeg prvog i jedinog posjeta terapeutica joj je dala zadatak da nacrta na papir stablo, lik žene i lik čovjeka. Iz toga je u gotovo glumačkoj interpretaciji zaključila, da smo našu kćer spolno zlostavljali u djetinjstvu“….„U bolnici su mi rekli da mi se nakon 30 godina dijabetesa pogoršala funkcija bubrega i da mi prijeti presađivanje. Zato sam potražila centar alternativnog liječiteljstva, i na preporuku tamošnje liječnice prestala sam uzimati sve lijekove. Nakon njihove „terapije“ ustanovila sam da su mi bubrezi prestali raditi i da moram prihvatiti redovitu dijalizu“ – piše druga pacijentica.

Od raznih ustanova za alternativnu medicinu Maixnerová je za svoje istraživanje odabrala privatnu ustanovu AKTIP – Konzultantski i terapeutski institut Prag, kojeg vodi psihijatrica Jarmila Klímová. AKTIP se bavi tzv. psihosomatskom skrbi, a svojim pacijentima nudi pretrage i liječenje putem homeopatskih preparata, koji navodno mogu izliječiti razne somatske tegobe, pa i bolesti štitnjače. Međutim, djelatnost instituta proširila se i na dijagnostiku i terapiju kancerogenih bolesti, na što je češka javnost dosta osjetljiva, jer u toj zemlji svake godine od raka oboli oko 80 tisuća ljudi, a svaki treći Čeh će za života oboljeti od raka. Iako danas službena medicina uspijeva izliječiti trećinu kancerogenih bolesti, mnogi ipak radije biraju usluge alternativnih iscjelitelja, čije područje djelovanja je dokumentarac načeo.

Autori filma odlučili su poslati u AKTIP svoju suradnicu Ivanu sa skrivenim kamerama u okviru naočala i kemijskoj olovci. Ivana je zatražila pomoć zbog poteškoća sa štitnjačom. „Liječim se već osam godina od hipofunkcije štitnjače. Nalazi govore da je sve u redu, ali osjećam se i dalje umorna“ – rekla je u razgovoru svojoj terapeutici i psihologici Lenci Krutilovoj. Dijagnoza koju je dobila doslovce je šokantna, a predložena terapija još i više. „Psihološka analiza bila je apsurdna i manipulativna, somatske pretrage su provodili priborom koji nije atestiran“ – prenijela je Ivana, kojoj su pojasnili da je zapravo anđeo, da joj prijeti oboljenje od raka i moždana paraliza. „Kao terapiju mi je psihologica predložila da nađem ljubavnika, ili da se podvrgnem čišćenju organizma nakon kojeg je tumor moguće doslovce izlučiti s izmetom!“ Ivana je za trinaestak posjeta terapeutici i dva vikend tečaja potrošila gotovo trideset tisuća čeških kruna (oko 1.154 EUR). Redateljica dokumentarca zamislila je da Ivana i nakon terapije i izobrazbe ostane u AKTIP-u kao suradnica, ali, kako je rekla, „čudne prakse su bile toliko očigledne, da smo od daljnjeg snimanja radije odustale.“

Rezultat Ivaninih posjeta AKTIP-u bio je spomenuti film  „Trgovina zdravljem“, koji je u Češkoj izazvao burne rasprave i ponovno istakao problem zakonske nereguliranosti alternativne medicine. Mnogi stručnjaci za onkologiju bili su šokirani viđenim prizorima u filmu, osobito savjetima osoblja AKTIP-a prema kojima pacijenti od raka ne smiju primati kemoterapiju. „To je biznis sa strahom od raka“ – komentirale su film onkologinje Petra Tesařová, Radka Koževníkovová i psihijatar Radkin Honzák. Ovaj potonji uočio je da se pristup terapeutkinje zasniva na manipuliranju strahovima pacijenta, što kod ovoga može dovesti do „ozbiljnih psihogenetskih oštećenja“.

Veliko iznenađenje izazvala je i stručna analiza „Kapi dr. Jonáša“, homeopatskog pripravka poznatog u Češkoj kojeg u AKTIP-u preporučuju pacijentima, a koriste ga i mnogi drugi terapeuti širom države. Pokazalo se da se sastoji od 20% alkohola i 80% vode. Iako je dr. Josef Jonáš odbacio kritike na račun svojeg pripravka, a voditeljica AKTIP-a Klímová kritizirala tvrdnje u filmu kao pristrane i izvučene iz konteksta, film je ipak zadao poprilično neugodan udarac ugledu alternativne medicine. Za liječnike službene medicine to je samo tužna potvrda onoga što već odavno znaju. „Dolaze k nama pacijenti koji su već nešto slično iskušali, ali dolaze prekasno i mi ih više ne možemo izliječiti. Da su odmah došli k nama, imali bi mnogo veće šanse za izliječenje“ – tvrdi jedna onkologinja. Prema autorima dokumentarca osobito je opasna pojava to, što posjedovanje akademskih titula zamagljuje razliku između šarlatana i pravih liječnika. „Ne radi se ovdje samo o institutu AKTIP, sličnih ustanova imamo u Češkoj poprilično. One pobuđuju dojam ozbiljnosti kad se zna da u njima rade ovlašteni liječnici. Čini mi se da smo otkrili fenomen“ – rekla je redateljica Maixnerová.

Film „Trgovina zdravljem“ zaprepastio je istaknutog češkog onkologa Pavla Klenera, koji je postupke osoblja AKIP-a nazvao neetičnima. Iako sam ne odbija apriori pomoć alternativne medicine u nekim slučajevima, tvrdi da se u svojoj dugogodišnjoj praksi nikad nije susreo s čudesnim izliječenjem raka, osim u dva slučaja kad se kancerogeni proces zaustavio sam od sebe. Postupcima AKTIP-a ogorčen je i predsjednik Češke liječničke komore Milan Kubek. Ipak je malo vjerojatno da će djelatnici instituta pretrpjeti ikakve kaznene mjere, i to zato, što u Češkoj ne postoji nikakva zakonska regulacija alternativne medicine. Sam Kubek je podnio kaznenu prijavu za nadriliječništvo protiv stanovitog lažnog profesora medicine koji je prodavao kojekakve preparate. Nažalost, policija je odbila prijavu s obrazloženjem da nije došlo do nikakve štetne posljedice po korisnike preparata. Na prijavu nije reagiralo niti Državno odvjetništvo. Alternativni terapeutski centri nisu registrirani kao zdravstvene ustanove, i zato ne podliježu nikakvom propisu koji regulira zdravstvenu djelatnost. Ukoliko bi Češka liječnička komora iz svojih redova isključila liječnike koji se bave alternativnom medicinom, oni će jednostavno registrirati svoju djelatnost kao savjetovalište ili nešto slično – i nitko im ništa neće moći. Zasad.

Iako češka država nema volje da se suoči s potrebom uvođenja reda u djelatnost alternativne medicine i odstranjenja situacije koja omogućuje procvat nadriliječništva i veliku zaradu šarlatanima, ipak u toj zemlji postoji jedna vrsta društvene osude tih zlouporaba kakvu bismo itekako trebali i u Hrvatskoj. Češki klub skeptika Sysifos koji djeluje od 1995, svake godine s velikom dozom poznatog češkog humora dodjeljuje tzv. nagradu „Balvan zablude“ (češ. Bludný balvan) samozvanim iscjeliteljima koji svojim „proizvodima“ ili metodama dovode ljude željne ozdravljenja u zabludu. Institut AKTIP je dobitnik srebrne nagrade Balvan zablude za 2016. godinu zbog cijelog spektra svojih djelatnosti, a njegov „čudesni neinvazivni analizator krvi AMP“ dobio je zlatnu nagradu još 2011. godine. Dao Bog da takve akcije prosvijetle srce i um svima kojima je to potrebno i da ih usmjere u potragu za istinom.