Sretan Božić!

Ponoć je prošla, stigli smo kući s mise, ali meni se još ne spava. Sretan vam Božić, dragi moji Bogotražitelji i svi vi dobre volje!

Na dobro nam došlo porođenje Kristovo...ili, još bolje, učovječenje Kristovo. E, moj Isuse, što ne dođe kao netko s velikom toljagom, da svakome zlikovcu odmah dadeš što ga ide, utjeraš strah u kosti svim bezveznjacima i nasilnicima, i napraviš konačno reda? Ne. Došao je kao netko slab, krhak, ranjiv. Božji paradoks. Baš zato spadam u tzv. božićne fanatike: vjerujem da ispod površine cijele priče leži duboka istina o tome, da je upravo ta božićna slabost jača od svih Gospodara Kaosa i svih njihovih žbira s buzdovanima, lancima, zveketom silnog novca, lomljenjem savjesti i svim drugim pomagalima koje tjeraju ljude u očaj. Ne mora biti nikakvih poklona. Sjećam se Božića o kojem smo morali šutjeti tijekom vojnog roka u tzv JNA u jednom gradu u Srbiji. Za Univerzijadu 1987. bilo je skraćeno prvo polugodište, pa nam je tadašnji direktor lupio sjednice razrednih i učiteljskog vijeća na Badnjak i Božić navečer. Na bojišnici smo 1991. negdje pronašli bor i proslavili Božić u seoskoj školi gdje je bila smještena glavnina naše postrojbe. Pribivao sam protestantskim slavljima Božića, upijao katoličke, a dragi su mi bili i ateistično-građanski božići, u kojima se Isusa, doduše, nije spominjalo, ali se ipak vjerovalo u važnost povezanosti obitelji i u nekakvo neodređeno, ali ipak prisutno Dobro. Ima raznih Božića, ali svi imaju jedan prakorijen: u praiskonskoj vjeri u praiskonsku dobrotu utjelovljenu u Djetetu, koja na koncu mora pobijediti. Tragovi te dobrote drijemaju negdje duboko u nama.
Samo se treba malo zagledati unutra. Ipak, da nema betlehemskog Djeteta, sva ta dobrota bila bi samo običan sentiment, izgubljen pred neumoljivom darvinističkom logikom jače toljage odn. prava jačega. Dijete nam jamči da pravo jačega ima povijesni početak i kraj.

Jučer na Badnjak dobih prekrasno božićno razmišljanje jedne vjeroučiteljice čiji je nadimak Klara. Ne mogu ga se načitati, pa odlučih da ga s vama podijelim.

Ove svete večeri ću na osobit način izgovoriti tvoje ime.
Kad se nađem pred betlehemskim Djetešcem,
položenim u skromnost jaslica,
zahvalit ću za tebe.
Zahvalit ću za tvoj život, za tvoju osobnost. Za sve što jesi.
Zahvalit žu što mi je darovano živjeti u vremenu
u kojem si i ti pozvan u život. 
Zahvalit ću što mi je darovano susresti te.
Zahvalit žu za sve čime si obdario moj život.
Zahvalit žu za ljepotu i dobrotu,
za novost života
koja se zbiva po tome što nam je darovano susresti se.
Život s tobom otkriva mi da je Bog život zamislio,
poželio kao susret.
Kao susret koji svemu daje istinsko značenje.
Ove ću večeri zamoliti betlehemsko Djetešce
da te na svoj božanski način čuva.
Da te pooštedi svega što te iscrpljuje
i da ti da snage za sve ono zbog čega te je pozvao u život.
Zamolit ću Ga da bdije nad vedrinom tvoga lica,
da ohrabruje tvoj zanos.
I zamolit ću Ga da se posluži sa mnom,
da se posluži ,ojim životom,
u svemu dobrome što ti njime mogu dati.
Da te, koliko je god do mene, ničim ne opteretim.
Da ti znam biti blizu u svemu što ti je potrebno.
Da ti znam biti blizu onako kako ti je potrebno.
Zahvalit ću Mu za vrijeme koje će mi biti darovano dijeliti s tobom.
Zamolit ću Ga da blagoslovi svaki trenutak tvoga života.
I pratit ću te dobrim mislima,
koračati uz tebe svojom molitvom.
Ove ću božićne večeri na osobit način izgovoriti tvoje ime.
I bit ćemi dragocjen dar što je betlehemsko Dijete
ponovno poželjelo biti položeno u naše ruke.
U prijateljstvo.


                                                                                                       
                                                                    
                                                                                                                                               

 

Ispovjest jedne Eme

Tekst kojeg ovdje objavljujem pronašao sam danas na forumu stranice "Katolički odgovori". Budući da je Advent vrijeme iščekivanja Isusovog dolaska, čini mi se prikladnim da ga ovamo prenesem bez ikakvih svojih komentara. Nazovimo tekst "Ispovjest jedne Eme" prema njenom nicku na portalu.

Ne znam postoji li ova tema, ako postoji neka ovo moje svjedočanstvo administrator prebaci. Željela bih podijeliti svoje iskustvo s ljudima koji se možda nalaze u situaciji u kojoj sam ja bila, kako bih im pokazala na mogućnosti koje su im možda, kao što su meni bile, skrivene.
Moj život od prije šest godina sasvim se razlikovao od života koji živim danas, zahvaljujući Božjem milosrđu.Niz godina živjela sam u braku koji je išao k svome kraju. Nismo se podnosili. Moja i suprugova narav bile su suprotne jedna drugoj. On je uvijek bio tmuran, a ja preotvorena i prevesela. Imali smo mnoge poteškoće i zapravo već od početka braka nije nam išlo. Najteže mi je bilo podnositi ponižavanja pred drugima. Uvijek me za nešto optuživao i osjećala sam strah kad bih dolazila kući s posla, što će sada biti, u čemu sam danas pogriješila. U početku sam se pokušavala dodvoriti, ublažiti njegovu narav. Stalno sam se nadala kako će se on promijeniti. U sve te godine braka nisam ni primjetila kako sam postala ohola, sebeljubiva, jer sam zapravo pomalo dizala ruke od svega toga i okretala se sebi a jedino pitanje je bilo: gdje sam tu JA?. Nisam vidjela smisla u trpljenju, ta on se nije mijenjao osim na gore. Svađe su bile neprestalne. Djeca su u svemu tome jako trpjela. Sve češće pitala sam se zbog čega bih morala trpjeti, ta mlada sam i puna života, a stalno pružam ruke prema nekome tko me neće. Zašto ne bih mogla započeti novi život, možda i mene negdje čeka neki drugi svijet, s nekim tko će mi pružiti ljubav za kojom toliko čeznem...
Situacija se pogoršavala i pogoršavala, i odlučila sam se razvesti. Iznijela sam i njemu svoju želju, a on nije bio sretan, ali nije imao izbora jer sam ja bila uvjerljiva u stavu kako za nas nema puta. I tako smo krenuli u Centar za socijalni rad i ušli u proceduru razvoda. Sve smo predali na sud, dogovoreno i potpisano, te sam ja uz njegovu suglasnost dobila djecu.Djecu...tko je od nas mislio uopće o djeci u svemu tome....Dok sam čekala taj zadnji potpis sa suda koji će mi donijeti slobodu dogodilo se da sam išla na duhovnu obnovu. Do te obnove moja duhovni život bio je gotovo mrtav. Ipak sam išla, no bez želje da se vratim u taj brak, nego eto dobila sam mogućnost pa idem. Da mi je netko tda rekao što će se dogoditi, ja bih odbila ići na tu duhovnu obnovu. Iz tadašnje perspektive to bi bio povratak u pakao. No, nisam znala, i Bogu hvala da je tako. On brine o tome da nam daje prave stvari u pravo vrijeme i u dozi u kojoj je potrebno, posebno za ovako tvrde šije kakva je moja.
Ta duhovna obnova trajala je 6 dana. Prvi dan svećenik je počeo govoriti o....DJECI RAZVEDENIH RODITELJA! Sad se naježim sjećajući se njegovih riječi i mojih suza, kad je moje srce shvatilo tko su žrtve ovoga braka. Do tad sam mslila da ću razvodom spasiti svoju djecu, da ne proživljavaju više psihičku torturu. Nisam razumjela da može biti drugačije nego jest. Nitko me u to ne bi uvjerio. No, Bog ipak jest!
Danima sam plakala svoje grijehe. U mene se ulijevala spoznaja što je ljubav. Hvalospjev ljubavi:...Ljubav sve prašta, sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi, ljubav nikad ne prestaje....Svećenik nam je govorio o žrtvi. Rekao je da ovo vrijeme iskrivljuje pojam žrtve i pojam ljubavi. Ljubav je zamijenjena sebeljubljem (gdje sam tu JA) a žrtva je pojam koji je ismijan. No, prava ljubav jest u žrtvi. Isus je došao na svijet i dao ljubav. LJubav bezuvjetnu. Ljubav do smrti na križu. Ljubav koja ne pita Gdje sam tu JA, ljubav koja se bez žrtve ne bi potvrdila, niti se dala. Današnji čovjek, čovjek bez Boga ne daje ništa ako ne dobiva duplo. Današnji čovjek ne želi mijenjati sebe, on želi mijenjati drugoga prema sebi. Plakala sam i plakala i plakala. Danima sam se pripremala za ispovijed. Prvih dana nisam mogla primati pričest, jer sam dugo bila bez ispovijedi. No, došao je dan u kojem sam pristupila ispovijedi. rekoh jednom svećeniku koji me ispovjedao da se razvodim. A on mi priđe, stavi mi ruku na rame i reče mi; Isus te voli.Posred srca mi je odjeknula ta novost, Isus da mene voli, mene grešnu, mene sebičnu....Zar Isus uopće primjećuje da postojim...Novost za mene bio je Isus koji me voli, no ja rekoh svećeniku da se ipak razvodim.Svećenik mi reče; Tvoja ljubav nije umrla. Ona je pod sakramentom ženidbe, sakramentom koji Isus može oživjeti. To me dotaklo, no nije promijenilo moju odluku. Ja sam jako tvrdoglava, i nagla.
No, sljedećeg dana primali smo bolesničko pomazanje. Pristupih onom svećeniku koji je znao da se razvodim i upitah smijem li ja primiti bolesničko,jer tijelo mi je zdravo,. On potvrdi da smijem, i znali smo oboje da je duša moja potrebna ozdravljenja. Bila sam spremna primiti dar koji je Gospodin pripravio za mene. Otvorila sam svoje dlanove a svećenik me pomazao po dlanovima i čelu svetim uljem. U tom trenutku začula sam u svom srcu riječi; Ne brini, s tvojim životom će biti sve u redu.
Uistinu, spale su mi ljuske s očiju! Otrčah iz te prostorije, uključih mobitel, i rekoh svome mužu; Nema razvoda!
Plakao je kao malo dijete. Ništa nije pitao, samo je ponavljao; Bogu hvala.....
I on je tada povjerovao istinski u Boga jer me dobro pozna, i jasno mu bijaše da nitko na ovome svijetu ne bi promijenio moju odluku.
Ključna stvar koju želim napomenuti jest da nisam nazvala muža i rekla: Ako se promijeniš, ostat ćemo zajedno. Ne, Nije bilo uvjeta. Nije više bilo bitno hoće li se on promijeniti, jer ljubav u meni nije tražila primati nego se ispunjati. Nisam mislila sa tjeskobnim strahom uopće o mogućnosti da nam bude loše. Nisam razmišljala ni o čemu. Bila sam na Božjem dlanu, sigurna u budućnost, koju On vodi. rado predadoh kormilo svog života kormilaru.
Danas, nakon šest godina što mogu svjedočiti, kako živimo?
Moj muž se jest promijenio. Ide sa mnom na svetu Misu svaku nedjelju, a ponekad i kroz tjedan. Pokatkad zajedno molimo krunicu. Za obiteljskim stolom molimo s djecom, dok gori blagoslovljena svijeća. Zahvaljujemo za sve što nam je dao.
Da sam postavljala uvjete ili imala očekivanja, ne bi dugo potrajalo, jer ja ne bih bila promijenjena. I sad moj muž ima ponekad trenutke starih ponašanja. No, sad ja ne puštam svojom reakcijom da ti trenuci postanu stalno stanje. Ne mislim tada o prošlosti, niti strahujem da bi mogla oživjeti. Bog je s nama. Pustim taj trenutak nek prođe, svjesna da nitko nije svaki dan isti. No, kako moj muž od mog povratka živi u vjeri, ni on ne dopušta da se neka sitna nervoza razvija i raste, nego radi na tome da mijenja sebe. Svjestan je mana svoje naravi i ispravlja ju koliko god može. Često se ispovijeda i ne dopušta da se navikne na male grijehe, kojih bi neispovjedanjem postao nesvjestan. Isto tako i ja. Radim na tome da mijenjam sebe, kako bih bila bliže Bogu, kako bih rasla u ljubavi, u krepostima. Neminovno je da oboje ipak postajemo bolji ljudi. Nekad nismo mogli biti pet minuta zajedno bez svađe a sad razgovaramo, provodimo vrijeme zajedno, ne bježimo jedno od drugog. Znamo da je ljubav, prava ljubav, iznad osjećaja, i da se čvojeka ljubi voljom, htijenjem i življenjem volje Božje. Gospodin me stvorio, on me doveo u ovu moju obitelj, dao mi zadatke, i moje je vršiti ono što mi je dano. Čak i da dođe križ, ma čak i da se cijela situacija vrati, nikad više ne bih skinula svoj križ s leđa dokle god mi je dan od Gospodina. Smatram da je jedini razlog koji bi me nagnao na razdvajanje fizičko maltretiranje koje je opasno po živote mene i djece. Bogu hvala, nije to nikad bilo.
Naučila sam da je ovaj put obraćenja srca put svakodnevnog poniranja u svoju dušu, put promjene vlastitog bića, a ne put mijenjanja drugoga, put gorkosti i neoprosta. GOSPODIN ĆE OŽIVJETI I TVOJ SAKRAMENT ŽENIDBE AKO MU POVJERUJEŠ DA ON TO MOŽE, I AKO SE PREDAŠ U NJEGOVE RUKE. Kormilom moje lađe upravlja Gospodin. Nikad više ne želim to kormilo u svoje ruke, jer već sam jednom brod na kojemu su maleni dovela do nasukavanja o hridi....I ne može ostati nepromijenjen onaj s kojim živiš ako si ti drugačija/drugačiji nego prije. jer tvoje su reakcije drugačije. One više ne idu iz pozicije ugroženog, obespravljenog patnika koji uzvraća na uvrede uvredama, ogorčen, dok vučeš za sobom sve ružne riječi koje ti je izrekao/izrekla i dok misleći o njima izlijevši svoju žuć.
A moja djeca....sad nas je u kući za jedno više...dan nam je još jedan maleni život na povjerenje....
Ona ne zna za bure i oluje, a ovi stariji, uvijek molim Gospodina da im nismo nanijeli previše štete. Pokatkad im spomenem da je Bog sačuvao našu obitelj, kako Ga ne bi istisnuli iz svog života.
Sve je dobro, zahvaljujući Bogu. Premalo je riječi kojima bih mogla sve opisati, ali eto, ovo koliko mi sad pada na pamet, želim podijeliti da vidi netko kome treba i da povjeruje....Moguće je, ja sam svjedok, i istina je, jer da nije, u šest godina zanos Bogom bi splasnuo, a ja se našla na starim tračnicama.
Slava i hvala Isusu, ne dajte se, ne dajte obitelj. Ne volim spominjati sotonu, niti zastrašivati njime, no izmaknite se iz ruku ongoa kojemu je jedna od glavnih zadaća rušenje obitelji. Kad rani i sruši roditelje, kad rani i uzdrma mlade razdvajanjem, postaje dobitnikom. lakši mu je pristup kad nas rascijepi, lakše je u svakog ponaosob ubrizgati onu laž; Ma imaš ti pravo na bolji život, ti zaslužuješ više, jedan je život, netko drugi će te voljeti kako treba. Poslušate li taj glas i date srušiti svoj dom, postajete plodno tlo za mnoge grijehe koji proizlaze iz sebeljublja. Često muž i ja kažemo tiho i sa zahvalom promatrajući našu djecu...što bi od nas bilo da smo se razveli, što bi bilo od ove djece....Na čemu bi oni gradili svoje živote....
Ne dajmo se porobiti, ne dajmo da sebičnost istisne ljubav, koja je u žrtvi naizraženija, koja je u prihvaćanju najsjajnija, i koja je u izvršenju Božjeg plana za nas najsavršenija. bez toga svega naša vjera je mrtva vjera, jer iz nje uzimamo ono lagodno,i želimo širokim putem propasti. tada bi bolje bilo da se vjernicima niti ne nazivamo. Božji si ili cijeli, ili to nisi uopće. Budi Božji. Bog nagrađuje već na ovom svijetu. Imat ćeš sretnu obitelj, jer ljubav neće ostati besplodna. Ako si u krizi, potraži pomoć, molitvenu podršku, bilo što. No znaj, ključ je u tvojim rukama. U stalnom obrezanju tvog vlastitog srca.
Bog neka svakome podari milost koju je dao meni. Molim za to jer bijah mrtva a oživjeh::)
Slava Isusu!

Hvalospjev ljubavi uz drugu nedjelju Došašća

Druga je nedjelja Došašća. Što to zapravo čekamo? Godota? Revoluciju? Ili blagdane darivanja, kako vele mediji? Ili "da nam svima bude bolje u novoj godini?"

Godota nećemo dočekati. Blagdani darivanja će proći i ostat će nam samo sjećanja na njih u stvarnosti koja baš ne obiluje darovima. Revoluciju i promjenu sustava možda će neki prizivati, ali već smo je jednom imali pa nam je od nje ostala gorčina u ustima.

Nemam dovoljno mudrosti da bih znao što provesti na razini kolektiviteta i naroda da dočekamo "da nam bude bolje". Mislim da raj na zemlji nećemo dočekati nikada i da nam ga nitko odozgor neće dati. Ali zato nikad neću zaboraviti misao jednog protestantskog pastora koji je u iščekivanju nove godine rekao: "Nova godina će biti bolja ukoliko ja budem bolji." Ne u smislu onog konja iz Orwellove "Životinjske farme" koji bi na zamjećivanje svake očigledne nepravde samo komentirao "Radit ću bolje", nego-biti bolji. Širiti dobro. To ima smisla. Zapravo, jedino to ima smisla. Toliko o Došašću za ovaj put. Evo kako je to "biti bolji" prokomentirao Sv. Pavao u 1 Kor 13:

Kad bih sve jezike ljudske govorio
i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva
i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao - ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao -
ništa mi ne bi koristilo.

Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja? Uminut će.
Jezici? Umuknut će.
Spoznanje? Uminut će.
Jer djelomično je naše spoznanje,
i djelomično prorokovanje.
A kada dođe ono savršeno,
uminut će ovo djelomično.
Kad bijah nejače,
govorah kao nejače,
mišljah kao nejače,
rasuđivah kao nejače.
A kad postadoh zreo čovjek,
odbacih ono nejačko.
Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
u zagonetki,
a tada - licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
a tada ću spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
- to troje -
ali najveća je među njima ljubav.

Svisvetski san

Prije nekih devet godina dogodio mi se neobičan san kojeg se često sjetim, a osobito mi je na pameti danas, na dan kad je granica između nas živih i onih koji su već otišli u Božji svijet jako tanka. Ne shvaćam snove ozbiljno niti smatram da bi se u njihov sadržaj trebalo pouzdati pri određivanju koordinata naših životnih akcija, ali ovaj mi se urezao u sjećanje jer mi je imao što reći.

Usnio sam da sam umro od infarkta i da se uzdižem prema nebu, dok je tijelo ostalo tamo gdje je ostalo. Nisam se na to obazirao. Dižem se tako i dižem i mislim sasvim svjesno da je sigurno riječ o snu u kojem podsvijest projicira nekakve želje o ulasku u raj, i tako to. Jednom sam već sanjao nešto slično, ali sam ostao „visjeti“ u zraku, nikakvog raja nije bilo niti života poslije života, i bilo mi je jasno da je zaista riječ o snu, jer um nije imao u sebi nikakav konkretan doživljaj nadnaravnog kojeg bi preumio i projicirao kroz nas. Kako li me to razočaralo…no, bio je to samo san.

Ovoga puta je bilo drukčije. Penjem se ja tako prema nebu, kadli predamnom nekakav tamnoplavi oblak, kao malo rasplinuti križ. Uletim ja u njega, i sad kao nekakav tamni tunel kroz kojeg letim i letim, nikako izaći iz njega niti vidjeti kamo to vodi. Sjećam se kako sam mislio da sad neću odustati, da idem do kraja, pa kud puklo.

Odjednom „paf“, i kao da sam iz mraka izletio na nekakvu veeeliku pozornicu svu od zlata. Oko nje i na njoj masa veselih i nasmiješenih ljudi i žena, svi prekrasno odjeveni, a ambijent sav blista li blista! I netko mi kaže: „Dobro nam došao! Izdržao si sve kušnje i podnio sve nedaće, sad ti je biti ovdje s nama u vijeke vjekova!“

Gledam ja njih…više je to nalikovalo scenama iz dodjele Oskara nego li tradicionalnim slikama raja prepunog anđela s krilima. Nikog osobno nisam prepoznao (ipak je to san), ali svi su mi srdačno pristupali i pozdravljali se, izražavajući mi dobrodošlicu u onome što bi očigledno trebao biti raj, drukčije se nije moglo protumačiti niti sam ikad išta takvo sanjao.  Primijetio sam kako iza mene kao iza kulisa (a zapravo iz onog „mojeg“ oblaka) izlaze i drugi ljudi i stupaju na pozornicu, a onaj nasmiješeni svijet jednako ih srdačno dočekuje. Kako su mi pristupali, osmjelih se ja provjeriti o kakvom se to raju radi: „Gdje je Isus?“-upitah prve ljude do sebe.

Nisu odgovorili, ali mi je pristupio čovjek u radnim tridesetim godinama, također „skockan“ elegantno i više na moderno, i ošišan na kratko, ne baš kao Isus s dugom kosom i bradom u tradicionalnoj ikonografiji. „Ja sam Isus“-predstavi se. „Dobro došao u kraljevstvo mojeg Oca pripravljeno od vjekova!“

Nakon toga nekakva promjena scene, i vidjeh kako šećem po nekoj velikoj urednoj i čistoj zgradi prepunoj soba s nekim-ne znam kime-tko mi je bio vodič. I čujem kao nekakav glas: „U kući moga Oca ima mnogo stanova!“ I sjetih se da su to Isusove riječi iz Ivanova evanđelja: "Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga

i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova.Da nema, zar bih vam rekao: 'Idem pripraviti vam mjesto'? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put."

Da ne duljim dalje: lijepo je takvo što doživjeti makar i u snu, osobito kad znate da niste baš načinjeni od tijesta od kojeg se sveci mijese, da vam nikakve naočale ne mogu pomoći da vidite daleko i sve na vrijeme predvidite, i da se često poskliznete upravo kad mislite da je to nemoguće.

A dobro je ovdje napomenuti i misao mudrog sveca, Antuna Pustinjaka: „Nitko ne može ući u raj neiskušan. Oduzmi čovjeku iskušenje i nećeš naći nikoga tko može postići spasenje“.

S time na misli želim vam na današnji dan obilje blagoslova i zagovora Svih Svetih.

Prava sam majka

8. rujna je blagdan Male Gospe, pa evo prigode da napišem ponovo nekoliko riječi o Pomoćnici kršćana.

Godine 1823, u talijanskom mjestu Ariano Irpino, dva glasovita dominikanska propovjednika o. Cassiti i o. Pignataro pozvani su da provedu obred egzorcizma nad jednim posjednutim dječakom. Tada se među teolozima naveliko raspravljalo o istini Bezgrešnog Začeća Marijina, koja je proglašena dogmom vjere tridesetjednu godinu kasnije, 1854. Tijekom obreda egzorcizma dvojica redovnika zapovjedila su đavlu koji je bio zaposjeo dječakovo tijelo da dokaže da je Marija Bezgrešna, i uz to su mu zapovjedili da to učini u obliku soneta, pjesme od četrnaest redaka po jedanaest slogova, uz obveznu rimu. Treba znati da je posjednuti dječak imao dvanaest godina i bio nepismen. Pojma nije imao o pjesništvu, a osobito ne o sonetima.

Đavao, prisiljen Božjom silom, odmah je izgovorio odgovarajuće stihove. Donosim njihov hrvatski prijevod:

"Prava Majka sam Boga koji je Sin
i kćerka njegova, makar njegova Majka.
Od vijeka je On rođen i moj je Sin,
u vremenu sam rođena, pa ipak sam mu Majka.

On je moj Stvoritelj i moj Sin,
ja sam njegovo stvorenje i njegova Majka.
Bilo je Božje čudo da je moj Sin
Vječni Bog i da mene ima za majku.

Bit je zajednička između Majke i Sina
jer je Majka primila bit od Sina
i Sin je primio bit od Majke.

Dakle, ako je Majka dobila bit od Sina,
ili treba reći da je Sin bio okaljan,
ili treba reći da je Majka bez ljage."

Papa Pio IX potresao se kada je nakon proglašenja dogme Bezgrešnog Začeća, pročitao ova sonet kojeg su mu tom prigodom pokazali.

(Gabriel Amorth: „Novi izvještaji jednoga egzorcista“, Duh i voda, Jelsa 1997.)

Ivica Klanac, Sveti Nikola i partizan

Ivica Klanac je župnik u Kraljevici kraj Rijeke (župa Sv. Nikole). Donedavno nisam ni čuo za njega sve dok pred Porcijunkulu sa suprugom ne navratismo na nedjeljnu misu. U tom malom mjestu nisam očekivao da ću nešto posebno čuti, možda nešto tradicionalno, u smislu "budimo dobri ljudi, dajmo sirotinji i nemojmo se svađati". Čuo sam u životu puno propovjedi svih vrsta, katoličkih i protestantskih. Dobrih, osrednjih i loših. Kad ono puna crkva ljudi, a iziđe župnik, vlč. Ivica Klanac (oko 35 godina, ne znam sigurno) i održi propovjed da su mi bukvalno "oči ispale". Bilo je to pred porcijunkulu. Naravno da smo i sljedeće nedjelje bili kod njega na misi, a propovjed još bolja. Čovjek sipa iz ruke Stari i Novi Zavjet, citira svece, potakne te na razmišljanje i izazove na odluke, a sve to na pristupačan način pun osjećaja. Mislim da ćemo se još koju nedjelju zaletjeti u Kraljevicu iz Zagreba. Njegova druga propovijed bila je usredotočena na stih iz proroka Jeremije: "Zar mi je Efrajim sin toliko drag, dijete najmilije? Jer koliko god mu prijetim, bez prestanka živo na njega mislim i srce mi dršće za njega od nježne samilosti" - riječ je Gospodinova. Dakle, ne bojte se-poručuje vlč. Klanac. I proslijedite tu Božju ljubav svima oko sebe. Riječima i djelom.

Bez nakane da primjenjujem ovaj zaključak na politička razmišljanja, nisam mogao ne primijetiti mali kraljevički paradoks nakon mise. Pred crkvom stoji velik kip Svetog Nikole koji gleda prema ulazu. Blagdan toga sveca u Kraljevici je danas i dan grada, a fešta njemu u čast traje cijeli tjedan od 29. listopada do 6. prosinca s hodočašćima, pa i podvodnim hodočašćem do u more uronjenog kipa Sv. Nikole. Ujedno grad daruje poklone predškolskoj i školskoj djeci. Nije da to sad reklamiram, ali treba navesti.     
                         


Od crkve do rive vode silazno stepenice na čijem kraju je spomenik borcima NOB-a u liku partizana koji baca bombu. Poznato je da Kraljevica imala dugu tradiciju komunističkog pokreta, čak je i Tito u tamošnjem brodogradilištu organizirao štrajk u vrijeme Kraljevine Jugoslavije.
Stoje tako oba kipa nedaleko jedan od drugoga, iako se izravno ne vide. Neobičnog li suživota! Imaju si štošta reći, i mogu zamisliti kako tiho razgovaraju kad nema ljudi oko njih. A možda nabace i koju partijicu karata kad im dojadi ćakulanje.



----------------------------------------------------
Komentari sa staroga bloga:

7.12.2011. 12:28:46 | Neregistrirani korisnik [ssss]
Mogu samo reći da je svećenik kojeg se samo može poželjeti. Ja sam bila na jednoj ženidbi, tako je održao misu i čin vjenčanja da sada nakon 9 godina od toga prođu mi žmarci po tijelu kada se sjetim. Nešto predivno..., a poruke su bile usmjerene kako mladima koji su stupili u brak tako i roditeljima i cijeloj rodbini.. poruke koje su bile utemeljene, a ne pričane samo da se nešto kaže... Predivno... Kada sam nedavno čula da je sada u Kraljevici, poželila sa da ga ponovno vidim i da se osobno sa njim sretnem....

15.8.2011. 17:51:40 | lucijan2
Nakon godinu dana uspio sam doći do Kraljevice na dvije Klančeve mise. Opširnije o tomu u novom postu. Tek da kažem da je on definitivno najbolji propovjednik kojeg sam u životu čuo. (v. post Božja bujica u Kraljevici, 18.8.2011.)

22.5.2011. 0:09:34 | Neregistrirani korisnik []
Divan čovjek. Ne postoje riječi s kojima bih ga mogla opisati. Jednostavno ga volim i to je objašnjenje. Koliko mi je puta pomogao u životu ! Neka ga Bog dragi blagoslovi i čuva,našeg vlč. Ivicu Klanca.

22.8.2010. 23:00:11 | Neregistrirani korisnik []
Bila sam na ovoj propovjedi o kojoj govorite u na misi u Kraljevici vlč. Ivica Klanac je živo čudo. Mnogi su cijelu propovje preplakali ili klečali. Bila sam na puno semenara i propovjedi, ali ovako nešto još nisam čula. Nisu samo bitne riječi nego način na koji taj čovjek prenosi tu riječ Božju, s toliko ljubavi. Nevjerojatno! Rekla sam također da ću se zaletiti koji put iz Zagreba na misu tamo. Hvala Bogu na takvim crkvenim pastirima.

Marijo, Marijo

Danas je blagdan Velike Gospe, pa pomislih zapisati jedno razmišljanje. Evo što je ispalo.
Mnogo godina mislio sam da je Isus dovoljan, a Marija nepotrebna, jer zašto da se s ičim obraćam "tajnici" kad mogu po Svetom Duhu izravno do "šefa". A Isus prihvaća ljude kakvi jesu, pa Marija nije sveznajuća niti sveprisutna jer to može biti samo Bog...
Kad sam kasnije malo bolje shvatio koliko Božji ugodnici u nebu nisu vezani našim vremensko-prostornim uvjetovanostima, pa još malo više odnos Isusa i Marije kakav je bio ovdje na zemlji, promijenio sam mišljenje i zaključio da je Isus zaista dovoljan-ali da je i Marija potrebna i dobrodošla. Ne zato što nas Isus ne bi mogao spasiti bez Marije, nego zato što, uranjajući u njene puteve, lakše možemo doživjeti i shvatiti Božju ljubav prema ljudima. Marija je tu ljubav iskusila u više dimenzija: od one radosne pri najavi rođenja Sina, do tragične prilikom Raspeća, kad je shvatila cijenu koju takva Ljubav plaća zbog odlučnosti ispuniti obećanje davno dano čovječanstvu, sve do proslavljene ljubavi u velikom "oblaku svjedoka" (Heb 12:1) na nebu. Svi ti nebeski svjedoci dospjeli su tamo nastojeći na zemlji provoditi ono što je Božje, pa nije za vjerovati da su se u raju promijenili. Ako se Bog zanima za nas, sigurno se zanimaju i oni. Tako je i Marija zainteresirana za ishod našeg zemaljskog hoda, jednako kako su Mojsije i Ilija bili zainteresirani za ishod Isusove muke u Jeruzalemu (Lk 9:31). Niti Mariji niti svecima nije svejedno kako je nama na zemlji, jer to ni Bogu nije svejedno, a boravak u raju prije Paruzije sigurno nije tek nekakva zaslužena mirovina u kojoj se ispijaju pićenca na rubu bazena i govori "nek se oni na zemlji snađu kako znaju, mi smo svoje odradili". Takvo "penzioniranje" ne ide mi uz Božji mentalitet, a sigurno ni uz Marijin, jer inače ne bi bila sva Božja.
"Ti gledaš u meni princa Crkve, ali ja sam prekršio sve svoje zavjete"-govori u dirljivoj sceni serije "Ptice umiru pjevajući" kardinal DeBricassart mladome Daneu koji želi postati svećenik, a za kojeg kardinal ne sluti da mu je zapravo sin, rođen iz ljubavi s prijateljicom Maggie. "Ipak, barem ste pokušavali"-odgovori mu na pravi svetački način Dane, ne znajući da to poručuje svojem zemaljskom ocu koji će ga kasnije, još uvijek ne znajući tko je, zarediti za svećenika. I to je to. Barem pokušavati, imati dobre volje, to je nekakav minimum koji nam, a i da ne slutimo, može u život privući nekog nevidljivog svetog dobronamjernika iz nebeske galaksije, pa se čudom začudimo nakon nekog vremena kako se stvari oko nas počnu poboljšavati. Naravno da bi od pokušavanja trebalo ići i prema ostvarivanju, ali to ipak nije svima jednako dano. "Barem ste pokušavali"...
Kardinal je bio dobro svjestan svojih zatajenja i pritisnut težinom odgovornosti pred Bogom, znajući da će Bog od njega kome je više dano, više tražiti. Imao je grižnju savjesti koju osjeća svaki čovjek kad se pogleda u Božje ogledalo, poput Petra koji je, shvativši tko je zapravo Isus, uzviknuo: Idi od mene, Gospodine, jer sam griješnik! Kasnije je spoznao dubine Isusove sposobnosti opraštanja, ali jedno mu je ostalo, jednako kao i svakome tko iskreno želi Boga slijediti: breme odgovornosti za svoj život, odgovornosti da dade dobre plodove i da se pokaže dostojan povjerenja. To je u odnosu s Isusom nemoguće izbjeći.
U odnosu prema Mariji primjećujem nešto drugo.
Povjerenje koje mnogi od nas imaju prema njoj vjerojatno proizlazi iz toga što ona nema sudačku vlast poput Isusa, pa pred njom možda ne osjećamo grižnju savjesti u tom smislu kakvu možemo osjetiti pred Bogom. A to je upravo zato što Marija nije bog, i začudo da toga pojedini nekatolici ne shvaćaju. Marija ne mora na sebi nositi odgovornost za održavanje kozmičke pravednosti u smislu kakvu ima Bog, jer samo Bog može nepopravljivo zlo predati zauvijek vječnoj propasti. Marija je ona koja nas, naprotiv, upućuje na Sina koji spašava one "koji barem pokušavaju". Zato kod nje najviše volim atribut "pomoćnice kršćana". Čini mi se da najbolje izražava njenu bit. Kakva je bila na zemlji, takva je i sada.

Sveti Maksimilijan Kolbe

Danas je dan Svetog Maksimilijana Kolbea, poznatog ponajviše po tome što se dragovoljno javio da bude pogubljen kako bi od smrti izbavio svojeg bližnjeg. Tekst o njemu kojeg objavljujem preuzet je se web stranice župe Sv. Maksimilijana Kolbea u Zagrebu http://www.sv-maksimilijan.hr/sv-maksimilijan-kolbe/, 14.10.2010.

Djetinjstvo i obitelj

Rodio se pod imenom Rajmund Kolbe u Zdunskoj Woli, u siromašnoj radničkoj obitelji. Imao je četvero braće, od kojih su dva umrla kao djeca. Preostala dva brata, postala su franjevci konventualci. Roditelji su također otišli u samostan, no njegov se otac nije mogao naviknuti te je otišao među dobrovoljce za oslobođenje Poljske od ruskog jarma. Pao je u zarobljeništvo i bio je ubijen. Zbog toga je najstariji sin, napustio samostan i otišao u rat. Vratio se ranjen, a sudjelovao je i u Drugom svjetskom ratu, u kojem je završio u Auschwitzu, gdje su ga nacisti pogubili 1943.
 Školovanje i studij

Rajmund je bio jako darovit i pobožan. Zbog siromaštva, nakon završene osnovne škole, nije se mogao odmah dalje školovati. Naknadno su mu pomogli lokalni župnik i apotekar te je otišao u trgovačku školu. U ranom djetinjstvu ukazala mu se Djevica Marija s dvjema krunama u ruci: bijelom i crvenom. Zapitala ga je koju želi. Izabrao je oboje. Značile su čistoću i mučeništvo. U 13. godini stupio je u sjemenište. Uz poteškoće, završio ga je. Poslan je na studije u Rim 1912. U 24. godini života, već je bio doktor filozofije i teologije. Dobio je redovničko ime Maksimilijan. Obolio je na pluća.

"Vojska Bezgrešne"

U Rimu su bile organizirane masonske protukatoličke manifesticije, koje su zabrinule Maksimilijana. Osnovao je katoličku marijansku organizaciju "Vojska Bezgrešne", s ciljem promicanja katoličkih vrijednosti, posebno širenja štovanja Blažene Djevice Marije. Imao je u planu koristiti medije, tiskati novine, osnovati radio postaje, formirati katolička kazališta i dr. Vratio se u Poljsku 1919. Nalazio je na nerazumijevaje redovnika, koji su ga smatrali zanesenjakom. No, nije se predao. Počeo je graditi samostan Niepokalanow – Grad Bezgrešne u blizini Varšave 1927. Za deset godina u njemu je bilo 800 redovnika. Samostan je bio tiskarsko - izdavačko poduzeće s najmodernijim strojevima. Izdavao je mjesečnik u Grodnom, kojem su u početku pripisivali propast. Postao je prvi poljski katolički dnevnik 1935. Tri godine kasnije imao je milijunsku nakladu. Maksimilijan je sazidao vlastitu željezničku stanicu, spojio Niepokalanow s glavnom varšavskom prugom, podigao je radio-postaju, gradio je pistu i hangare za 4 zrakoplova, započeo je osnivanje katoličke filmske kuće. Osnovao je podružnicu u Japanu u gradu Nagasakiju. Došao je tamo s četvoricom redovnika bez novaca, bez znanja japanskog jezika, ali je uspio otvoriti tiskaru i objavljivao je katolički list. Imao je posjed izvan grada, tako da atomska bomba koja je pala na Nagasaki 1945. nije uništila posjed, ostao je čitav. Maksimilijan je planirao proširiti svoje djelovanje u Indiji i Polineziji te u Bejrutu u Libanonu izdavati novine na turskom, perzijskom, arapskom i židovskom jeziku, no dogodio se Drugi svjetski rat. Vratio se u Poljsku.

Drugi svjetski rat, junaštvo i smrt u logoru

Nacisti su 9. rujna odveli redovnike iz Niepokolanowa u logor Amtitz, ali su ih pustili 8. prosinca na blagdan Bezgrješnog začeća. Maksimilijan je nastavio tiskati list na njemačkom jeziku. Kad je u jednom broju napisao: „Nitko na svijetu ne može promijeniti istine“, nacisti su ga uhapsili i odveli 10. veljače 1941. u varšavski zatvor Paviak. Zlostavljan je i pretučen. Tranportiran je u logor Auschwitz. Krajem srpnja 1941. pobjegao je jedan zarobljenik. Zapovijednik logora Fritzsch odredio je, da će desetorica umrijeti zbog toga. Izabrao je te ljude. Među njima je bio jedan mladi narednik Fran Gajownieczek, koji je molio za milost, jer ima ženu i djecu. Maksimilijan Kolbe je prisustovao tome i ponudio se da zamijeni tog mladog narednika. Zapovijednik Fritzsch je pristao. Maksimilijan je umro 14. kolovoza 1941. u predvečerje blagdana Velike Gospe od injekcije karbolne kiseline. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim 10. listopada 1982. Spomendan mu je 14. kolovoza.

Misli sv. Maksimilijana Kolbea

Često razmišljaj o poslušnosti! Svaki put kad se prekrižiš, izgovarajući riječi "U ime Oca", posveti Bogu Ocu svoje misli! Na riječi "i Sina", posveti Isusu srce i volju! Spominjući ime Duha Svetoga, savij pleća da bi mogao ponijeti teret napora za slavu Božju, za dobro Crkve i Reda, za spas duša! Kad sklapaš ruke i izgovaraš "Amen", sjeti se da moraš nadnaravno ljubiti bližnjega i to mišlju, riječju i djelom! Ako tako budeš radio, zadobit ćeš Nebo, u protivnom, otići ćeš u pakao. Život je kratak, dakle, i trpljenje. Nebo, Nebo, Nebo! Hrabro naprijed! Uskladi svoju volju s voljom Božjom! Budi poslušan i strpljiv! Uzmi križ i idi za Isusom!

***
O Bezgrešnoj se do sada napisalo vrlo malo prema onome što će se napisati u budućnosti. Javit će se ljudi koji će produbiti tajnu njezina bezgrešnog začeća i izreći o Mariji uzvišene riječi.

***
Kako već znadeš iz filozofije, Bogu se daje to veća slava koliko se više duša privede spasenju. Evo našega ideala: posvetiti sebe i spasiti što više duša! Tako pokazujemo zahvalnost prema presvetom Srcu Isusovu. Kako da to izvedemo? Jasno, samo Bog znade najbolju metodu, jer je sveznajuća mudrost. To znači, samo od njega možemo doznati kako ćemo to izvesti. On nam to priopćuje po svojim predstavnicima na zemlji. Poslušnost, brate, samo poslušnost sigurno nam otkriva volju Božju.

23 godine proveo je u prividnoj komi

Četrdesetšestogodišnji Belgijanac Rom Houben proveo je 23 godine prividno u komi, ali je cijelo to vrijeme bio potpuno svjestan što se događa oko njega. Nije mogao reagirati, jer je bio paraliziran. Točnu dijagnozu liječnici su odredili tek prije četiri godine. Svoje iskustvo izrekao je 2009. godine u razgovoru za njemački tjednik Der Spiegel uz pomoć posebnog računala kojeg su za njega napravili stručnjaci.
 Houben je 1983. godine doživio prometnu nesreću nakon koje je upao u prividnu komu u kojoj je bio 23 godine. Njegova obitelj je unatoč tomu vjerovala da je pri svijesti i nije prestajala tražiti pomoć. Konačno je prije tri godine neurolog Steven Laureys sa sveučilišta u Liegeu ustanovio da su dosadašnje dijagnoze bile pogrešne i da je bolesnikov mozak neoštećen. Nakon toga je naučio Houbena komunicirati uz pomoć posebnog računala.
 „Vikao sam, ali od mene se nije čulo nikakvog zvuka“-naveo je Houben u razgovoru. Navodno je čuo sve oko sebe, ali nije mogao reagirati.
 „Bio sam svjedok vlastite patnje kad su mi liječnici i zdravstvene sestre nešto govorili, ali bi na koncu odustajali.“ Za najteži dan označio je onaj kad su mu majka i sestra došle reći da mu je otac umro.
 Htio je plakati, ali tijelo mu nije reagiralo. Vrijeme je kratio meditirajući. „Cijelo vrijeme sam sanjario o bolje životu. Uzaludnost je preslaba riječ za označiti ono što sam osjećao“-naveo je. „Nikad neću zaboraviti dan kad su konačno ustanovili što je bilo pogrešno, to mi je bio dan novoga rođenja“-dodao je.
 Danas se taj nekadašnji student strojarstva i ljubitelj borilačkih vještina još uvijek ne može kretati, ali zahvaljujući posebnom uređaju postavljenom iznad kreveta može čitati, a zahvaljujući računalu i komunicirati sa svijetom.
 „Želim čitati, razgovarati s prijateljima putem računala, veseliti se životu sada kad ljudi znaju da nisam mrtav“-napisao je za Der Spiegel koji ga je intervjuirao nakon što je o njegovu slučaju neurolog Laureys izvjestio u jednom stručnom časopisu.

Dan Svetog Vida

Danas je dan Svetoga Vida. U Rijeci će sigurno biti fešte. O Svetom Vidu poznato je da je bio ubijen u vrijeme progona kršćana od strane cara Dioklecijana. Car, koji je u svojoj državi mnogo toga poboljšao i unaprijedio, nije baš vjerovao kako će omražena kršćanska sekta nestati sama od sebe zbog poboljšanja prilika i porasta životnog standarda, nego je odlučio taj proces malo ubrzati skidanjem glava, spaljivanjem svetih spisa i postavljanjem Crkve izvan zakona. Nakon njega taj je progon nastavio njegov nasljednik Galerije, koji je unatoč svom trudu uvidio da ne postiže cilj jer se kršćane nikako nije moglo istrijebiti, pa je pred smrt odustao od toga. Za razliku od njega, Konstancije Klor, Galerijev suvladar u zapadnom dijelu Carstva, bolje je procijenio žilavost tadašnjeg kršćanstva i uzaludnost truda, pa se u provedbi edikta o progonu nije baš pretrgao žmireći često na jedno, a još češće na oba oka. Bio je to posljednji progon kršćana u rimskim vremenima. Sveti Vid to nije imao prilike dočekati u zemaljskom životu, ali se tome mogao radovati u vječnosti.

Poučeni primjerom Svetog Vida pogledajmo nešto o mučeništvu iz nama bližih vremena. Dok je Marks vjerovao da će religija u komunizmu nestati sama od sebe jer će nestati razlozi za njeno postojanje (neće biti potrebna kao utjeha za narod kojeg iskorištavaju kapitalistički gulikože), Lenjin je, poput Dioklecijana, vjerovao da taj proces treba ubrzati nasilno kako bi se narod najprije preodgojio i pripremio za novu budućnost. Zato su već boljševici rušili pravoslavne crkve i progonili vjernike, a slično su postupali i njihovi brojni nasljednici, ovisno o tome jesu bili u svojim nastojanjima radikalni poput Dioklecijana i Galerija ili umjereni poput Konstancija Klora.  

Glasoviti i zaslužni redovnik o. Werenfried van Straaten, poznat po nadimku "Speckpater" u svome listu Ostpriesterhilfe broj 2. g. 1969. iznosi ovo:

Kako su sredstva društvenog priopćavanja, što Crkvi u slobodnom svijetu stoje na raspolaganju, često glasilo samo ljevičarskih novinara, ovdje dajem riječ čovjeku koji je zbog onoga što je za Boga pretrpio više od mnogih drugih pozvaniji da govori. On živi kao svećenik-radnik u jednoj potkrovnoj sobici u Rumunjskoj. Prije toga je 15 godina proveo u zatvoru, a pripada Grkokatoličkoj crkvi, koju neki smatraju zaprekom za ekumenski pokret. Za bezbrojnih preslušavanja njegovo je tijelo nepopravljivo oštećeno. No njegov je duh ostao neslomljen. S poštovanjem su zabilježene njegove riječi: "Mi smo zbog Petrova prvenstva godinama trpjeli muke, udarce, glad, studen, golotinju, podrugivanje. Naše okove, lisičine i željezne rešetke ćelije cjelivali smo kao posvećene predmete, a naše robijaško odijelo poštivali smo kao kakvu svetu odjeću. Mi smo svoj križ dragovoljno nosili, makar su nam neprestano kao plaću za otpad od Rima nudili slobodu, novac i udoban život. Naši su biskupi, svećenici i vjernici zajedno osuđeni na preko 5.000 godina zatvora, a od toga su preko tisuću godina nepravedne kazne već i podnijeli. Šest je biskupa za jedinstvo s Rimom, što su ga naši pradjedovi prije 270 godina ponovno uspostavili, umrlo u zatvoru. Unatoč tim krvavim žrtvama, naša Crkva broji sada isto toliko biskupa kao i u vremenu kad su je Staljin i pravoslavni patrijarh Justinijan trijumfirajući proglasili mrtvom. Činjenica što naša Crkva kroz 21 godinu najnečovječnijih patnja nije bila uništena, za nas je znak da Bog čeka na svoj čas. On, koji nam je dao milost postojanosti, dat će nam i milost uskrsnuća… Ako vas mi u svojim mukama pozivamo na strpljivost, onda to znači da smo za svoju vjeru spremni i umrijeti. A Krist je rekao da će pšenično zrno kad umre donijeti obilan plod. Mi ne sumnjamo u njegovu riječ." Progonjena Crkva živi u toj nadi i u suosjećanju s Kristom. Ona ne želi nikakav kompromis koji bi previdio onu istinu za koju je Krist umro. Zbog toga moramo moliti jakost za progonjene, mudrost za diplomate, vjeru za nas same i vjernu ljubav za papu i cijelu Crkvu.
-------------------------------------------------
Komentari sa staroga bloga:
28.6.2010. 10:22:11 | Neregistrirani korisnik []
Samo spontanim ,evolucijskim razvojem ,može nastupiti socijalizam.A normalno je da ga stvore korporacije kapitalizma.Zrele i prezrele kapitalističke ,profitne organizacije .Koje u svom konačnom stadiju razvoja ,u borbi za profit,stvaraju podlogu za socijalizam.Može se vidjeti da u krilu najcrnjih kapitalističkih korporacija ,niču (iz nužde )novi socijalni odnosi.

24.6.2010. 17:59:12 | Neregistrirani korisnik []
Danas se stvaraju? U uvjetima raspada državnog vlasništva i bujanja korporacija?

23.6.2010. 9:23:08 | Neregistrirani korisnik []
To što je Marks zapisao ,tek slijedi.Ne treba brkati sisteme koji su se proglasili socijalističkima ,sa stvarnim socijalizmom Marksova tipa.Taj sistem još nije nastupio ,jer nisu stvoreni društveni preduvjeti .Tek se danas stvaraju.

Sretan vam Dan Duha Svetoga!

Na današnji blagdan Pedesetnice ne škodi podsjetiti se malo na nekoliko misli Sv. Pavla o ulozi Duha Svetoga u vjerničkom životu. Toliko toga svakodnevno čujemo, ali ponajmanje o tome kako bi kršćani trebali živjeti da bi dali dobar primjer onima koji to zbog nekog razloga nisu. Nećemo puno razglabati: biblijski tekst govori dosta o tome, a još više potiče na razmišljanje.

"Hoću reći: po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela! Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugomu protivi da ne činite što hoćete. Ali ako vas Duh vodi, niste pod Zakonom. A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti. Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona. Koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama. Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo! Ne hlepimo za taštom slavom! Ne izazivajmo jedni druge, ne zaviđajmo jedni drugima!" (Gal 5:16-26).

I još malo od pisca Druge Petrove poslanice (1:5-11):

"Zbog toga svim marom prionite: vjerom osigurajte krepost, krepošću spoznaje, spoznanjem uzdržljivost, uzdržljivošću postojanost, postojanošću pobožnost, pobožnošću bratoljublje, bratoljubljem ljubav. Jer ako to imate i u tom napredujete, nećete biti besposleni i neplodni za spoznanje Isusa Krista. A tko toga nema, slijep je, kratkovidan; zaboravio je da je očišćen od svojih prijašnjih grijeha. Zato, braćo, to revnije uznastojte učvrstiti svoj poziv i izabranje: to čineći - ne, nećete posrnuti nikada! Tako će vam se bogato osigurati ulazak u vječno kraljevstvo Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista."

Sretan vam i blagoslovljen Dan Duha svetoga!
---------------------------------------------------
Komentari sa staroga bloga:

25.5.2010. 17:54:22 | Neregistrirani korisnik [pijavica]
želim ti puninu Duga Svetoga u životu, neka te nastavi nadahnivati kao i do sada... <3

24.5.2010. 10:41:21 | Neregistrirani korisnik []
Postali ste samokritični ,to je dobar znak!

23.5.2010. 21:13:25 | slavonka
Hvala i tebi. Molim Duha Svetoga da prosvijetli razum tolikim budalama koje upropaštavaju svijet, i zbog kojih pate nevini ljudi!

Svećenici i njihovi skupi auti, ali malo drukčije

Nemam danas baš nekih pametnih ideja za prenijeti ovamo, pa ću još malo "krasti" od p. Luke Rađe.

Čitateljev mail:
Kad čitam vaše odgovore dolazi mi do svijesti vaša hrabrost za govorit bez straha ali i mudrost tako da ne srljate to me potaklo na to da se javim.Hrabrost govora koju imate me podsjeća na de Mella, pogotovo na djela Svjesnosti Novi Dan, koja nažalost kod nas nisu izdali Isusovci. Ali što je tu je to i nije tako bitno jer pravi tražitelj nađe kad hoće. To mi se čini da bi ovastranica mogla postati ako ju budete htjeli tako razvijati, "za one koji traže".

Evo sad je dosta filozofiranja, nego da i ja nešto zatražim: što mislite o konteplativnoj molitvi i zašto se ona više ne prakticira u crkvi sa laicima, dali se bojimo da će nam laici postati mistici pa da će nas preteći u kraljevstvo Božje, što je to danas tako teško blokiralo odnos između svijeta i mistične
molitve i zašto svećenici ne žive tu mistiku nutrine nego su neki čak i iznad površine? Zašto danas crkva ne ide do kraja i zašto ne želi biti svjetionik jer ako ćete mi reći da naši župnici daju svjetlo za naprijed , molim vas?

Kad susretnu ljude koji pokušavaju naći put u većini slučaja ga zaliju vodom. A kad već govorim "hrabro" ili možda ludo ne znam ali mi se čini da je Isus rekao:"Bit ćete mi svjedoci", valjda sa skupim autima i finim izgledom te velikim i raskošnim župnim stanovima, a sve će vam to platiti penzići koji jedva spajaju kraj s krajem, i ne brinite se, još je tu i državni proračun od sto i pedeset mil. kuna, ali ne uzimajte plaću nego živite od providnosti.

Štovani p. Luka nije mi cilj napadati i molim vas da mi oprostite ali mislim da su ovo glavni razlozi zbog kojih crkva gubi mlade iz crkve, danas mladi čovjek ne treba znanje jer ga po mom mišljenju ima i previše, danas mladi čovjek trebaljubavi a ne teologije i to je ono što bi trebao svećenik sadašnjice nuditi a ne znanje, ja znam da je teško nakon teških studija teoloških i ostalih znanosti sebi priznati kad sve to završi, pa ja još ne poznajem iskustvo Boga. Ali to ne daje za pravo nikome od nas da sakrijemo glavnu zapovijed ljubavi. Oprostite mi molim vas na ovolikom pismu koje će vam vjerojatno biti i dosadno jer ste se sigurno ovakvih priča i naslušali, ali evo vjerojatno se to događa svim svećenicima koji se otvore. Ja sam znao vlč. Zlatku reci (kad bi znao uzdahnuti i požaliti se) da je već pomalo umoran: vjerujem ti ali što si tražio to si i dobio, i pri tom bi mislio na riječi oca Rufusa kad je rekao "pazite što molite moglo bi vam se i ostvariti" a zar mi svi ne molimo : BUDI VOLJA TVOJA.

P. Luka:
To sa hrabrošću i iskrenošću ti je stalan ples između dubine i banalnosti. Iskrenost je definitivno potrebna, ali da je pri tom uronjena u istinske uvide -inače se radi o zblenutom govoru.

A o kontemplativnoj molitvi; o nama svećenicima koji vozimo skupe aute, i živimo u raskošnim stanovima; i o 'penzićima' od kojih očekujemo da nam sve to plate…Da nisam svećenik vjerojatno bi bio žestoki antiklerikalac. Jer zbilja… Ali, ovako budući da stvar vidim iz prve ruke. Vidim kolege, vidim sebe. Znam čitavu priču. Znam da se gotovo od reda radi o ljudima koje je samo visoki idealizam nosio do svećeništva. Poznat mi je ponor kušnji kroz koje prolaze, i drama suočavanja s vlastitom nemoću da se iskorači iz korumpiranosti i dvoličnosti. I da danas, kakvi su takvi su – stoje na prvim linijama. Možda i gluposti rade, ili uopće ništa ne rade – ali ustrajno stoje u taboru čiji je profil jasan. Taboru koji je protuteža zlu ovoga svijeta. Onom koji je prvi na udaru kadstvari u društvu krenu naopako. Danas ih se možda može nazivati farizejima i parazitima, ali takvi su, i takvi će uvijek kad ustreba – prvi završiti kao svjedoci i mučenici dobra. Bilo kao vlč. Bulešić u drugom svj. ratu, ili vlč.Grahovar u domovinskom ratu. I tisuće kolega, koji samim time što su to štojesu, bdjeli su i bdiju na linijama razdjelnicama kao zečevi na brisanom prostoru. Pusti ih molim te. Neka rade, ili ne rade. Neka kontempliraju, ili ne kontempliraju. Dok su to što jesu – jasno je čiji žele biti. Više od riječi njihovih molitava, ili snage njihovih propovijedi – njihov životni status govori. Dok kao koze preživljavaju po seocima Velebita, ili mladost provode po bosanskim gudurama s par baka; ili makar u gradovima žive, nakon nedjeljne propovijedi ručaju ribu iz konzerve; pa i ako sve imaju što se novcima može kupiti – uvijek im samo Bog ostaje: bilo kao utjeha, bilo kao pustinja. Htjeli ili ne htjeli: njegova su slava, ili su njegova sramota. Ali uvijek samo njegovi.
Eto, tako ti ja vidim svećenike. A za ostalo… sad mi se ne da. Idem vani, luta mi se po snijegu. Sam.

Od srca, p. Luka

Ideali

Ideali, 3.5.2010.

Uvijek se rado vraćam "arhivi " tekstova nastalih u dopisivanju p. Luke Rađe s čitateljima foruma zagrebačkog SKAC-a. P. Luka između ostalog je osnivač kampa katoličke mladeži na Modravama i jedan je od ljudi koji imaju itekako mnogo toga mudroga reći o crkvenim, ali i svjetovnim (ne)prilikama. Evo jednog do danas osvježavajućeg primjera iz njegovog arhiva.

Evo, u pauzi na poslu i moju pozornost privukla je ova rubrika. Manje pitanja - više Vaši odgovori. Iako rijetko tko od ljudi koji postavljaju pitanja, napišu i koliko imaju godina, pretpostavljam da su vrlo mladi. I to je super. Ja sam isto mlada djevojka, ali ipak nešto starija od njih. Imam završen fakultet i zaposlena sam u jednoj medijskoj kući. Imam propalu dvogodišnju vezu iza sebe -
konzumiranu u svakom slučaju - ali uvjerenja sam da nije seks prije braka grijeh, već je grijeh leći s nekim tko nije ozbiljna partija. E, sad u tom grmu leži zec. Naime, smatram se vjernicom, molim se redovito Bogu otkada znam za sebe, ali jednostavno ne podnosim mise. Odem u Crkvu i naprosto
umirem od dosade. Ne slažem se s većinom svećenika, i ne vjerujem u svece. Vjerujem da su oni svi bili izvrsni ljudi, možda iznadprosječno dobri i pobožni, ali - sveci?! No, dobro, u još koješta ja ne vjerujem. Jednostavno, te mi stvari zvuče smiješno! To nekakvo idealiziranje je po meni forsiranje. Iako je - nadam se - još velik dio životnog puta ispred mene - ovo što sam do sada doživjela upućuje na to da je život poprilično surov, da se velik dio svodi na golu egzistenciju, materijalizam, površne međuljudske odnose... Nisam pesimist, čak obratno - s radošću gledam na svaki dan kojeg mi Bog poklanja, ali tako je ponekad teško "odraditi" taj dan kojeg mi je On poklonio. Pitam Vas, nije li to sve skupa samo nekakvo idealiziranje, i neće li svi ti mladi koji Vam pišu jednom biti vrlo razočarani kad shvate da život i nije tako bajkovit kako se čuje s Oltara ili iz Vaših odgovora? Pozdrav, i nemojte zamjeriti ni na čemu!
pusa

Lukin odgovor:

Ako nema ideala sve je besmisleno. Nema svetosti, nema vjernosti, nema čistoće. Tad je život surovost i puka borba za preživljavanje. Ideali nisu izmišljotina kojom bi aranžirali život kako bi se doimao toplije - premda je on i dalje u biti bez grijanja. Ideali su stvarnost, kao što je stvarnost da čovjek ima srce i dušu. Dok je srca bit će i ideala. Bez njega, ne samo što nema njih - već ni od života nema ništa. Tad je ljubav tek kemijski proces u mozgu, vjernost psihička prisila, svetost gluma.

Ideali su vrijednosni sustav koji život čine kvalitetnim. Štoviše, oni su imperativi o koje ako se oglušujemo sami sebe upropaštavamo. Ideali nisu tek beživotni pojmovi - već su manifestacija Božje osobnosti. Poruka su koja zrači iz Njega koji prebiva u našim srcima. No, ne tek što su to - već su i snaga kojom uzdižemo pogled iz prašine, i Duh koji naš život preobražava u Ideal.

Da bi život urodio plodom u čijoj slasti se osjeća savršenstvo - nije potrebno, jer nije ni moguće, živjeti na nebu - ali je moguće, i nužno je - korijenje svog života pružiti u ideale.

Neka te nebo čuva. Od srca, p. Luka

Kako je umro Fryderyk Chopin

Prije 200 godina (1. ožujka 1810) rodio se poljski glazbeni genij Fryderyk Chopin, jedan od najvećih pijanista i skladatelja svih vremena. Chopin je u mnogočemu uvriježen simbol glazbene romantike, kako po svojemu glazbenome stilu, tako i po životnoj priči prepunoj dramatike, ljubavi i tragike. Chopinova godina prigoda je da se njegov dobro poznati lik i djelo nanovo osvijetli sa svih strana i prikaže naraštaju s početka 21. stoljeća. Bez obzira na tih dvjestotak godina mit o Chopinu i dalje živi, a uzrečica da netko svira kao Chopin prati do danas klaviriste koji su prekoračili granicu nadarenosti i koji poput velikog Fryderyka sviranju klavira nadodaju ono nešto transcendentno, čudesno i neviđeno.
Međutim, ovdje će biti riječ o nečem posve drugom. Manje poznata priča o posljednjim Chopinovim životnim trenutcima otkriva kako je veliki glazbenik ono nešto transcendentno na posve drukčiji način susreo suočen s neizbježnom smrću. Chopin je bio katolik koji je tijekom životnih stranputica postao ravnodušan prema religiji, a potkraj života samo ga je poštivanje društvenih normi sprječavalo da vjeru javno ne ismijava. Pobožnost koju je upio s majčinim mlijekom pričinjavala mu se samo lijepom uspomenom. U takvom duhovnom stanju obolio je od neizlječive plućne bolesti. Posljednje dane rastom malog, ali srčanošću i talentom velikog skladatelja opisao je njegov suvremenik i prijatelj, svećenik Aleksander Jełowicki, CR.

Vijest o predstojećoj Chopinovoj smrti zatekla me je na povratku iz Rima u Pariz. Odmah sam požurio do svojeg prijatelja kojeg sam poznavao još od dječačkih dana; tim više mi je bila draga njegova duša. Srdačno sam ga poljubio; naše suze pomiješale su se i uvjerile me da su Chopinovi dani odbrojani. Mršavio je i gubio je sjaj u očima, a ipak nije plakao zbog sebe nego zbog mene, jer je žalio zbog boli koju sam proživio zbog smrti mojeg brata Edwarda kojeg sam jako volio. Iskoristio sam njegovo raspoloženje da bih ga podsjetio na njegovu ljubljeni majku, a po uspomeni na nju da probudim vjeru koju mu je ucijepila.

„Shvaćam“-branio se-„ne bih htio umrijeti bez sakramenata da ne ražalostim svoju dragu majku, ali ne mogu ih primiti jer ih ne shvaćam onako kao ti. Osjećam više slatkoću ispovijedi zasnovanu na prijateljskom povjerenju, ali ispovijed kao sakrament potpuno mi je neshvatljiva. Ako želiš, ispovijedit ću ti se s obzirom prema tvojemu prijateljstvu, ali inače ne.“        
Stislo mi se srce kad sam začuo te Chopinove riječi; rasplakao sam se, trpio sam zbog te duše. Nesretna duša! Iz svih snaga sam ga uvjeravao, govorio mu o Kristu i o Najsvetijoj Djevici, o jasnim dokazima Božjeg milosrđa. Ništa nije koristilo. Ponudio sam mu da ću mu dovesti ispovjednika kakvoga bude htio. Na kraju mi je odgovorio:

„Ako se budem ispovijedio, onda samo tebi.“

Bojao sam se opravdano da će moj prijatelj u takvoj ispovijedi i dalje ustrajati u
svojem otvrdnuću.

Tijekom sljedećih mjeseci često sam posjećivao Chopina, i to uvijek s istim

ishodom: ustrajno je odbijao. Molio sam se s velikom vjerom za spas te duše. Svi oci resurekcijani također su molili za njega, osobito tijekom naših duhovnih vježbi. Odjednom, 12. listopada uvečer me je žurno pozvao liječnik govoreći da „ne jamči za noć“. Potresen sam stigao u Chopinov stan i prvi put naišao na zatvorena vrata. Kad je doznao za moj dolazak, naložio je da me uvedu, samo za to da mi stisne ruku i kaže:

„Jako te volim, ali ništa mi nemoj reći. Idi i odmori se.“

Zamislite kakvu sam noć proveo. Sljedećeg dana bio je blagdan svetog Eduarda, zaštitnika mojeg dragog brata. Tijekom mise molio sam na njegovu nakanu: „Milostivi Bože, ako ti je draga duša mojeg brata Edwarda, daj mi danas Fryderykovu dušu.“

Ganut i s iskrom nade u duši vratio sam se Chopinu. Pripremili su mu doručak. Zamolio me da doručkujem s njim. Obratio sam mu se sa sljedećim riječima:
„Dragi prijatelju, danas je imendan mojeg brata Edwarda.“ Chopin je uzdahnuo. A ja nastavio:

„Na dan zaštitnika mojeg brata želim te zamoliti za dar.“

Chopin je odgovorio: „Dat ću ti što želiš.“

Odgovorio sam: „Daj mi svoju dušu.“

„Shvaćam; uzmi je.“-odgovorio je i sjeo.

Obuzela me je neizreciva radost, a istodobno i strepnja. Kako uzeti tu dragu dušu i predati je Bogu? Kleknuo sam na koljena i s gorućom molbom u srcu obratio se Bogu: „Uzmi je sam, Gospodine.“ Pružio sam Chopinu raspelo i stavio mu je u ruke; suze su mu tekle iz očiju. Upitao sam ga:

„Vjeruješ li?“

„Vjerujem“-odgovorio je.

„Onako kako te učila tvoja majka?“

Odgovorio je: „Onako kako me je majka naučila.“
Ispovijedio se plačući, gledajući raspelo. Primio je pričest i posljednju pomast svetim uljem kako je tražio.
Od toga trenutka bio je, kako je moguće reći, prosvijetljen milošću Božjom, ili čak vjerojatnije samim Bogom, kao da je postao sasvim drugi čovjek, štoviše, svet čovjek.

Toga dana započela je Chopinova agonija: trajala je četiri dana i noći Strpljivost, povjerenje u Boga i česta radost nisu nestajale s njegova lica do posljednjega daha.  U trenutcima najveće boli govorio je o svojoj sreći, zahvaljivao Bogu, objavljivao svoju ljubav prema Njemu i čežnju da ga što prije ugleda. Govorio je o svojoj radosti prijateljima koji su dolazili da se s njim oproste i bdjeli su u susjednim sobama. Već je jedva disao i umirao, ali nije se žalio; na trenutke je gubio svijest. Njegovi ožalošćeni prijatelji sastajali su se u velikom broju zajedno u njegovoj spavaćoj sobi, očekujući sa stisnutim srcem smrt. U jednom trenutku Chopin je otvorio oči, i vidjevši mnoštvo ljudi povikao: „Što ovdje rade? Zašto se ne mole?“

Zajedno sa mnom svi su pali na koljena; molio sam litaniju na koju su odgovarali čak i protestanti…

Gotovo bez prestanka, danju i noću, držao me je za ruke kao da me ne želi napustiti i govorio: „Nećeš me ostaviti samog u ovom važnom, svečanom trenutku.“

Privio se k meni kao dijete koje se naviklo privijati k majci kad osjeća da mu se prijeti nekakva opasnost. Stalno je ponavljao riječi „Isus, Marija.“ Ljubio je raspelo u posebnoj gorljivosti vjere, nade i velike ljubavi. Povremeno se obraćao nazočnom prijateljima i s najvećim ganućem govorio:“

„Volim Boga i volim ljude! Znam da umirem. Molite za mene. Vidjet ćemo se na nebu!“

Liječnicima koji su mu nastojali produljiti život, govorio bi:

„Dopustite mi umrijeti: Bog mi je oprostio i zove me k sebi; pustite me-želim umrijeti.“ I još: „Predivna je znanost koja može produljiti patnju; kad bi samo to mogla biti zadovoljština za moje krivice.“

Dalje je govorio liječnicima: „Odmjeravate mi boli za ništa. Možda ste pogriješili? Međutim, Bog nije pogriješio. Bog me je očistio. Ah! Kako je Bog dobar što me kažnjava na ovome svijetu! Kako je Bog dobar!“

On, koji se uvijek iznimno uglađeno izražavao, htio je dokazati mi svoju zahvalnost i izrazio kako su nesretni oni koji umiru bez sakramenata. Stoga se nije ustručavao neposredno pred smrt izjaviti:

„Bez tebe, dragi moj, crkao bih kao svinja.“

U trenutku smrti ponovio je još jednom slatka imena Isusa, Marije i Josipa; približio je raspelo usnama i srcu i u posljednjem dahu izrekao:
„Došao sam do izvora sreće!“

Tako je umro Chopin.

(priređeno prema izvorima s interneta).

Jedan (bivši) protestant prvi put pred Euharistijom

Kad je naklada „Verbum“ koncem prošle godine izdala knjigu dr. Scotta Hahna „Gozba Jaganjčeva: Misa kao nebo na zemlji“, javnost je imala prilike nešto više doznati o tom vjerojatno najpoznatijem američkom katoličkom apologetičaru i obraćeniku na katolicizam s prezbiterijansko-kalvinističkog protestantizma. Ispovijest o tome kako je postao katolikom Hahn je sa suprugom Kimberly objavio još 1993. pod naslovom „Rome Sweet Home“ u nakladi Ignatius Pressa. Hrvatski prijevod nazvan „Naš put u Katoličku crkvu“ objavio je UPT iz Đakova razmjerno nezapaženo 2002. godine. Knjiga je iznimno čitljiva i napeta unatoč ne baš najboljem prijevodu. Donosi nam potresnu priču proizašlu iz sudara protestantskog pastora i teologa Scotta Hahna s katolicizmom kojeg nije nikad poznavao, a koji ga je naposljetku toliko privukao da je napustio obećavajuću karijeru pastora i uputio se poput Abrahama za Bogom u nepoznata područja katoličke stvarnosti. Hahnova osobna drama pojačala se zbog rascjepa kojeg je njegovo obraćenje proizvelo u obitelji, jer supruga Kimberly, kćer poznatog prezbiterijanskog propovjednika Jerryja Kirka i diplomirana prezbiterijanska teologinja, nije mogla zamisliti ni u snu da bi njen muž mogao postati katolikom. Nakon četiri godine prepunih obrata i ona je svim srcem prihvatila katoličanstvo.

Prosječnom hrvatskom katoliku odraslom u ozračju prevladavajućeg pomodnog mišljenja prema kojemu su sve vjere zapravo „tu negdje“ možda mnogo toga neće biti shvatljivo, jer je protestanata u Hrvatskoj razmjerno malo, i rijetko tko uistinu poznaje protestantsku duhovnosti, a osobito razloge zbog kojih protestanti ne žele biti u jedinstvu s katolicima. Protestanti smatraju pogrešnima i nebiblijskima katolička vjerovanja u čistilište, štovanje Marije i svetaca, papinstvo, svećenički celibat, gotovo sve katoličke sakramente osim krštenja (tu se protestantske denominacije međusobno ne slažu, jer dio njih smatra valjanim samo krštenje odraslih, a ne male djece). Ima još toga, ali ove stvari su najvažnije. Kad se k tome uzme u obzir stanoviti radikalizam kojeg dio protestantizma vuče za sobom još iz Lutherovih vremena (da je papa antikrist, a Katolička crkva sotonska tvorevina nastala stapanjem elemenata kršćanstva i poganstva), nije čudno što određene protestantske denominacije zaziru od ekumenskog dijaloga s katolicima, a članovima tih zajednica predstavlja velik problem u savjesti uopće pjevati katoličke božićne pjesme, čak i kad se u njima ne spominju Marija niti sveci. Štoviše, smatraju svojom svetom dužnošću uvjeriti katolike da napuste Katoličku crkvu da bi se uopće mogli spasiti. To je kudikamo manje prisutno u umjerenim protestantskim Crkvama i denominacijama koje sudjeluju u ekumenskom dijalogu.

Scott Hahn svakako je pripadao radikalnijim protestantima koji za katolicizam nisu imali nikakve simpatije niti je bio spreman tolerirati išta katoličko u svojoj okolini. Naprotiv, i sam je u mlađim danima poticao katolike na istupanje iz Crkve. Na koncu je to sve skupa ispalo potpuno drukčije nego što se nadao tijekom svojeg teološkog studija. Za nas je katolicizam prirodna sredina u kojoj se većina nađe odmah nakon rođenja. Mise, samostani, hodočašća, sve nam je to dano kao dio nacionalne baštine. Za ljude poput Scotta Hahna to je, međutim, sasvim drukčije: oni su obraćenjem na katolicizam prisiljeni promijeniti način života. To je slično kao kad netko mora promijeniti nacionalnu pripadnost, ili barem tako nekako.

Scottovo svjedočanstvo nam je, međutim, zanimljivo iz drugog razloga. Ponajprije, on je teolog koji sjajno poznaje Bibliju. Sastavni dio protestantske duhovnosti je primjena Biblije u svakodnevnom životu. Mnogi protestanti uče redovito biblijske stihove napamet, a ne bi ni nama katolicima škodilo da to činimo. Taj „biblicizam“ vjerojatno je bio pogonsko gorivo koje je Hahnu pomoglo doživjeti katoličku misu na način koji je-vjerujem-većini nas katolika nedohvatljiv. Hahn je, kao i svi radikalni protestanti, zazirao od odlaska na misu. To je bilo između ostaloga i zato što je kao i mnogi drugi protestanti pogrešno mislio da katolici bogohulno vjeruju kako se na misi ponavlja Isusova žrtva na križu; to bi značilo da Isusova smrt na Kalvariji nije u soteriološkom smislu potpuna, konačna niti dovoljna kad se mora na misama ponavljati.  

No, na stranu moja prepričavanja. Citiram Hahnove dojmove s prve mise kojoj je u životu pribivao:
 
Odlučih ići u Gesu u župi Marquette. Nešto prije dvanaest sati ušao sam tiho u kapelu kako bih sudjelovao na misi radnog dana. Nisam ništa posebno očekivao; mislio sam da ću možda biti tamo sam s jednim svećenikom i nekoliko starih redovnica. Sjeo sam u zadnju klupu kao promatrač.

Iznenada je ušlo mnoštvo posve običnih ljudi izvana-normalni prosječni ljudi. Ušli su unutra, poklonili se, klekli i molili. Njihova jednostavna, ali iskrena pobožnost dojmila me se.

Onda je zazvonilo zvono i svećenik je prišao k oltaru. Ostao sam sjedeći; nije mi još uvijek bilo jasno nije li pogibeljno da kleknem. Kao jednom evangeličkom kalvinistu bilo mi je na umu da je katolička misa najveće svetogrđe koje čovjek može počiniti: da se Krist ponovo žrtvuje. Nisam znao što bih trebao učiniti.

Vidio sam i čuo kako su čitanja, molitve i odgovori tako duboko ukorijenjeni u Sveto Pismo, da Biblija postaje živa. Umalo sam prekinuo misu i rekao: „Pričekajte malo, Taj odlomak je iz Izaije; ta pjesma iz psalma. Nevjerojatno, u toj molitvi nalazi se još proročka riječ!“ Ponovno sam otkrio tako mnogo elemenata iz stare židovske liturgije koju sam intenzivno proučavao.

Postalo mi je iznenada jasno da Biblija pripada upravo ovamo. To je bio ispravni okvir u kojem se ta dragocjena obiteljska baština treba čitati, naviještati i tumačiti. Slijedilo je euharistijsko slavlje u kojem su se sažele sve moje spoznaje o savezu. Najradije bih sve zaustavio i viknuo: „oprostite, molim vas, trebam li vam protumačiti iz Svetog Pisma što se tu događa? To je čudesno!“ Umjesto toga sjedio sam tamo čeznući za nadnaravnim Kruhom, Kruhom života.

Nakon što je svećenik izgovorio riječi pretvorbe, podigao je visoko Hostiju. Osjećao sam kao da otječe od mene posljednja kaplja sumnje. Iz sveg srca tiho sam govorio: „Gospodin moj i Bog moj. Uistinu si to ti. I ako si to ti, onda želim imati puno zajedništvo s Tobom. Ne želim ništa pred sobom zadržati za sebe.“ …

Nisam rekao ni jednoj duši gdje sam bio i što sam radio. Ali, sljedećeg dana bio sam opet tamo, i opet sljedećeg, i opet…Tijekom prvog ili drugog tjedna bio sam ulovljen. Ne znam kako bih to rekao, ali sam se preko glave zaljubio u našeg Gospodina u Euharistiji! Njegova prisutnost u svetom sakramentu bila je za mene snažna i osobna.

Sretan Uskrs!

Sretan Uskrs!

"Da. Naravno. Uvijek je tako bilo! Sve strahote imale su isti tijek, postajale sve gore i gore i pritiskale čovjeka do krajnjih granica, i upravo u času kad se vjerovalo da je satrven, evo-odjednom skoka i sve je bilo dobro. Vađenje je boljelo sve dok zub nije izvađen. San je postao mora i čovjek se probudio. Čovjek umire i umire i tada izmiče smrti. Kako sam ikad mogao u to sumnjati!"
(C. S. Lewis)

Svetoj žrtvi Uskrsnici
dajte slavu, krštenici!
Janje ovce oslobodi,
Krist nas grešne preporodi,

Sa životom smrt se sasta
i čudesna borba nasta.
Vođa živih pade tada
i živ živcat opet vlada.

Marijo, o reci što je?
što ti oko vidjelo je?
„Grob ja vidjeh krista Boga,
svijetlu slavu uskrsloga.

Anđele i platno bijelo
u kom bješe sveto tijelo.
Ufanje mi uskrslo je,
Krist, moj Gospod i sve moje.

Pred vama će tamo gdje je
cvjetna strana Galileje.“
Znamo da si doistine
uskrsnuo, Božji Sine.

Pobjedniče, Kralju divan,
budi nama milostivan!

Amen, aleluja!

Četrnaesta postaja: Isusa polažu u grob

Blago tebi, Gospodine, jer ti si tugu svoju utješio.
Blago milosrđu tvome jer si postigao milosrđe.
Blago Sinu čistog srca, jer će Oca gledati.
Blago danima progonstva radi pravednosti, jer je tvoje Kraljevstvo Božje.
Blago tijelu tvome smirnom i alojom natopljenom jer ga anđeli sada čuvaju.
Blaženstva su u tebi Gospodine, jer je tvoje kraljevstvo nebesko.
Molimo te da nas naučiš živjeti na zemlji dok nosimo patnje i boli drugih.
A tvoja blaženstva neka nam budu snaga i jakost našeg života.
                                                                                                                     (Lucija)

Trinaesta postaja: Isusa skidaju s križa

Josipu Arimatejskom pripala je čast organizirati skidanje Isusova tijela s križa. Za njega evanđelist Luka izričito navodi da se nije suglasio s odlukom ostalih članova Velikog vijeća glede smrtne presude Isusu. Bio je pritajeni Isusov simpatizer, i tek sada, kad je Isus usmrćen i „neškodljiv“, javno pokazuje svoju privrženost Galilejcu. Sigurno je i Josip morao mnogo toga prelomiti u sebi. Da bude stvar potpuna, židovske starozavjetne odredbe predviđale su da svatko tko dotakne mrtvaca postane obredno nečist. Nečistoća traje cijeli dan, i sve i svatko koga takav čovjek dotakne postane nečisto. Tek navečer se smije okupati, oprati svoje haljine i opet postaje čist i smije pristupati bogoslužju. Tako se i Josip u svojoj plemenitoj nakani (usp. s Tobitom u Tobijinoj knjizi) u obrednom smislu onečistio. Ne samo on, nego i svi ostali koji su tijekom skidanja s križa i polaganja u grob dodirivali Isusovo tijelo. Morali su požuriti s tim, jer dolaskom večeri započinje Šabat, židovska Subota, kad se nikakvog posla više ne smije raditi.

Tako Isus, koji je za života kršio takve propise čisteći dodirom gubavce i ozdravljajući razne bolesnike (također obredno nečiste), u svojoj smrti postao izvorom tjelesnog obrednog onečišćenja. A istodobno Josip koji se tako onečistio zapravo je očistio svoju ustrašenu savjest i pokazao se hrabrim kad je najviše trebalo, dok su se Isusovi učenici doslovce zavukli u mišje rupe ostavši obredno čistima. Nutarnja čistoća važnija je od vanjske, jer "Što iz čovjeka izlazi, to onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka." (Mk 7:20-23). Tako je Isus naučavao, a Josip vjerojatno u ovoj prigodi shvatio. Jedino je to put zdrave vjere. Uzalud nam svi obredi ako se ljudi ne mijenjaju i ostanu isti prije, za vrijeme i poslije obreda. Bez unutarnjeg obraćenja i preporoda ostaju nam samo fraze, slavna prošlost i okamine na kojima se ne može graditi budućnost niti svetost. U tome je sva bit poruke Isusova Križnoga puta.

Laku noć, Isuse.
Ti spavaš, ali tvoje srce bdi.
Još malo, i sve će biti čisto i novo.
Pozdravlja te i naš naraštaj iz 2010. godine.
Nismo te zaboravili, iako i danas imamo u svojim redovima
mnoštvo Juda izdajnika,
i previše Petara koji te iz straha zatajuju.
Nešto pokušavamo. Doduše, slabo i šeprtljavo,
ali ipak pokušavamo.
Nismo te zaboravili i ti to znaš.
Ti spavaš, ali tvoje srce bdi
i misli na nas koji ćemo doći za dvije tisuće godina
i vjerovati u Tebe iako te nismo vidjeli.

Laku noć, Isuse.
Još malo, i sve će biti čisto i novo.

Dvanaesta postaja: Isus umire na križu

 Izgleda da je trenutak Isusove smrti na križu jako potresao srca okupljenih ljudi. Što li je to moralo biti „u zraku“ da se rimski centurion onako prelomi i kaže: „Zbilja, ovaj čovjek bijaše pravednik!“ Okupljena svjetina bez ikakvog naloga ili zapovijedi razišla se s Golgote udarajući se u prsa u znak kajanja. Je li to „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine?“ Ili nešto drugo, odn. treće? Nismo ti to smjeli učiniti, Isuse. Ni naš naraštaj, ni svi oni koji će doći poslije nas.

Takva potresenost proizlazi iz uvjerenja da je u temelju neke naše odluke nešto istinski i suštinski pogrešno. Jednako tako unutarnji mir proizlazi iz najdubljeg uvjerenja da činimo pravu stvar. U Zeffirellijevom „Isusu iz Nazareta“ posljednji Isusovi trenutci potresli su i članove Velikog vijeća Nikodema i Anu. Svakoga, doduše, drugačije. Jedna od zanimljivih Zeffirellijevih rekonstrukcija Muke tiče se spomenutog rimskog centuriona. To je onaj centurion iz evanđelja kojemu je Isus izliječio slugu i koji u trenutku Isusova raspeća zapovijeda smaknućima na Golgoti. Tu, ne bez teškog sukoba u savjesti i osjećajima, susreće Isusovu majku s apostolom Ivanom i ženama koje su prisustvovale posljednjim Isusvim trenutcima. No, vratimo se prethodnoj dvojici.

Nikodem, vjerski učitelj i član Velikog vijeća, vrlo rano se zainteresirao za Isusovu poruku i nastojao je dokučiti o čemu je tu riječ u noćnom razgovoru s tim neobičnim samoukim rabinom. Isus nije puno okolišao, odmah je Nikodemu bacio na stol bit svojeg propovijedanja: „Treba da se nanovo rodite, odozgor!“ Ciljao je tu na preporod cijelog čovjeka koji nastaje obraćenjem i darom Duha Svetoga. Nikodemu to baš nije bilo jasno, ali je izvjesno da je o tomu dugo razmišljao. U Ivanovu Evanđelju nastupa kao Isusov simpatizer, možda ne do kraja uvjeren u njegov nauk, ali svakako uvjeren u njegovu dobronamjernost.
Osobno ne vjerujem da je Veliko vijeće bilo jednodušno u osudi Isusovoj kao što je Mel Gibson prikazao u „Pasiji“. Suglasnost sa smrtnom presudom teško bi se mogla povezati s Nikodemom, Josipom Arimatejskim, a vrlo vjerojatno i s Gamalijelom (bez sumnje nisu bili usamljeni u svojem stajalištu).
U Evanđeljima se Nikodem spominje kao jedan od onih koji su sudjelovali u Isusovu pokopu. Zeffirelli ga u „Isusu iz Nazareta“ smješta među okupljeno mnoštvo na Golgoti. Nikodem, u suzama, promatra Isusovo umiranje na križu i citira mesijanski tekst proroka Izaije: "A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava.  K'o jagnje na klanje odvedoše ga; k'o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna -radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše- i nanovo rodiše“ (nadodaje Nikodem na Izaijine riječi).

Tu su i drugi članovi Velikog vijeća, među njima i svećenik Ana, jedan od vjerojatno najodgovornijih za smrtnu presudu. Na Isusov potresni uzvik „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!“ neki pomisle da Isus zaziva proroka Iliju. Ana, zamišljen, zadivljeno progovori: „Ne, on ne zove Iliju. Čak i ovdje, pribijen na križ, on govori iz Pisma!“
Čak ni na križu, suočen sa smrću, Isus ne prestaje biti to što jest iako su ga svi „prekrižili“.

Psalam 22:

Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?
Daleko si od ridanja moga.
Bože moj, vičem danju, al'ne odvraćaš;
noću vapijem i nema mi počinka.
A ipak, ti u Svetištu prebivaš,
Nado Izraelova!
U tebe se očevi naši uzdaše,
uzdaše se, i ti ih izbavi;
k tebi su vikali i spasavali se,
u tebe se uzdali, i postidjeli se nisu.

A ja, crv sam, a ne čovjek,
ruglo ljudi i naroda prezir.
Koji me vode, podruguju se meni,
razvlače usne, mašu glavom:
"U Jahvu se on uzda, neka ga sad izbavi,
neka ga spasi ako mu omilje!"
Iz krila majčina ti si me izveo,
mir mi dao na grudima majke.
Tebi sam predan iz materine utrobe,
od krila majčina ti si Bog moj.
Ne udaljuj se od mene, blizu je nevolja,
a nikog nema da mi pomogne.

Opkoliše me junci mnogobrojni,
bašanski bikovi okružiše mene.
Ždrijela svoja razvaljuju na me
k'o lav koji plijen kida i riče.

Kao voda razlih se,
sve mi se kosti rasuše;
srce mi posta poput voska,
topi se u grudima mojim.
Grlo je moje kao crijep suho,
i moj se jezik uz nepce slijepi:
u prah smrtni bacio si mene.

Opkolio me čopor pasa,
rulje me zločinačke okružile.
Probodoše mi ruke i noge,
sve kosti svoje prebrojiti mogu,
a oni me gledaju i zure na me.
Haljine moje dijele među sobom
i kocku bacaju za odjeću moju.

Ali ti, o Jahve, daleko mi ne budi;
snago moja, pohiti mi u pomoć!
Dušu moju istrgni maču,
iz šapa pasjih život moj.
Spasi me iz ralja lavljih
i jadnu mi dušu od rogova bivoljih!

A sada, braći ću svojoj naviještat' ime tvoje,
hvalit ću te usred zbora.
"Koji se bojite Jahve, hvalite njega!
Svi od roda Jakovljeva, slavite njega!
Svi potomci Izraelovi, njega se bojte!
Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika,
i nije sakrio lice svoje od njega;
kad ga je zazvao, on ga je čuo."
Zato ću te hvaliti u zboru veliku,
pred vjernicima tvojim izvršit' zavjete.
Siromasi će jesti i nasitit će se,
hvalit će Jahvu koji traže njega:
nek' živi srce vaše dovijeka!

Spomenut će se i Jahvi se vratit'
svi krajevi zemlje;
pred njim će ničice pasti
sve obitelji pogana.
Jer Jahvino je kraljevstvo,
on je vladar pucima.
Njemu će se jedinom klanjati svi koji snivaju u zemlji,
pred njim se sagnuti svi koji u prah silaze.
I moja će duša za njega živjeti,
njemu će služiti potomstvo moje.
O Gospodu će se pripovijedat' slijedećem koljenu,
o njegovoj pravdi naviještati narodu budućem:
"Ovo učini Jahve!"

Jedanaesta postaja: Isusa pribijaju na križ

 

Kako li je to moralo boljeti!? Isus se imao čega bojati kad je molio Oca u getsemanijskom vrtu da ga oslobodi „toga kaleža“. Razapinjanje na križ u novozavjetnom smislu nije bilo tek metafora velike životne patnje. Bio je to pojam jednak „električnoj stolici“, ali je u sebi nosio grozniju predodžbu strašne smrti, jer su Rimljani, kao vješti mučitelji, razpinjanjem osuđenicima namijenili polagano i bolno umiranje. Raspeće je bilo najstrašnija kazna poznata u antici, a sam Ciceron toliko ga se grozio da je napisao kako želi da se riječ „raspeće“ među Rimljanima uopće ne spominje, jer se radi o najokrutnijem i najgnusnijem obliku usmrćivanja čovjeka. Budući da su raspeća bila javna, bio je i sredstvo kojom se osuđeniku nanosila javna sramota. Sv. Pavao u Gal 3:13, tumačeći nešto slobodnije Pnz 21:23, tvrdi čak da smrtna kazna vješanjem o drvo navlači na osuđenika Božje prokletstvo, a to bi u novozavjetnom rječniku značilo vječnu propast-osudu na pakao!
Nitko normalan ne bi poželio biti raspet, jer je raspinjanje pričinjavalo organizmu tako velik stres da se čovjek ne bi od njega mogao oporaviti čak niti kad bi ga još živog oslobodili i skinuli, i umirao bi unatoč svoj njezi.
Ne da mi se dalje pisati o tome prizoru jer navodi na razmišljanje o svim paklenim oblicima mučenja ljudi u prošlosti i sadašnjosti. I to je očito poteklo iz retorte istog onog „režisera“ kojeg spomenuh u prethodnoj postaji. Križni put zaista nimalo nije zabavan, i što više razmišljate o njemu, to više vam postanu jasne neke dimenzije zla koje čovjek može nanijeti čovjeku. Na sreću, još je malo do kraja, a Uskrs je pred vratima. Bit će bolje.

Deseta postaja: Isusa svlače

Na Istoku se u starini smatralo da je odjeća dio integriteta osobe koja je nosi. Skinuti nekom odjeću protiv njegove volje, ili je čak samo oštetiti (kao što je David odrezao dio Šaulova plašta) značilo je oštetiti integritet te osobe, gotovo kao da smo je tjelesno napali ili ozlijedili.
U Isusovom slučaju rimski vojnici to čine pred očima velikog broja ljudi. Javno smaknuće spektakl je iz arsenala iz kojeg nam dolaze i gladijatorske borbe. Poigravanje sa smrću ljudskog bića u teatru ima svoju koreografiju, redoslijed događanja, činove, prizore i uključenost publike. Da mi je znati koji je to „režiser“ smislio. Možda onaj rogati, tko bi ga znao. Rimljani su i to doveli do nekog perverznog apsurda; u gladijatorskoj areni podizanjem ili spuštanjem palca publika odlučuje o tome hoće li poraženi ostati živ ili otići u vječna lovišta. Pilat je u sličnoj maniri prepustio rulji da odluči hoće li živ ostati Isus ili Baraba. A sada vojnici naočigled svjetine skidanjem odjeće osuđenika daju jasnu poruku: ti više nisi čovjek, ti si samo nekakav slučajno živi stvor s kojim ćemo se mi sada ovdje poigrati, znaš, kao mačka s mišem.
Budući da nema televizije niti današnjih medija, zainteresirani za predstavu u kojoj će gledati ljudska bića u agoniji umiranja moraju osobno doći u kazalište. I tu su, nađe ih se dosta koje to zanima. Bogu hvala, danas nemamo javnih smaknuća, ali zato imamo paparazze koji će nam javnu smrt približiti tako da ih se ni Rimljani, niti onaj „genijalni“ zli režiser ne bi postidjeli. Samo da se prisjetimo „poniranja“ fotoaparata u prizor mrtvog tijela princeze Diane u pariškom tunelu, ili zumiranje razmrskane glave i prosutog mozga mafijaša Vjeke Sliška na zagrebačkom Cvjetnom trgu…prosvijetljeno 21. stoljeće zgraža nad zločinima starine, ali bit će mu mjereno mjerom kojom samo mjeri.
On, kojeg su skoro do gola skinuli, promatra oko sebe ljude čije duše su pred njegovim očima do kraja ogoljele. Parafrazirajući završne riječi nadbiskupa iz slavnog filma „Misija“ mogli bismo reći: On je gol, a mi odjeveni, ali zapravo je on odjeven, a mi goli. Kako tada, tako i danas, sve do dana Posljednjeg suda kad će cijelo čovječanstvo stajati pred njim i polagati račun za svoj život. Imamo samo veliku sreću što Isus nije Pilat niti Kaifa, i što je čista suprotnost onom „režiseru“ koji bi se s nama u takvoj situaciji sigurno poigrao na najgori mogući način za nas.

Deveta postaja: Isus pada treći put pod križem

Ponovo Isusa izdaje snaga. Pada na zemlju, povukavši križ za sobom. Šimun Cirenac uspijeva donekle zadržati križ da ne padne svom težinom na Isusa, ali ovaj ipak mora podnijeti udarac lijevog kraja poprečne grede. Na trenutak ostade Isus na zemlji, dok se Šimun sav usplahirio pokušavajući odmaknuti križ s Isusova tijela. Uznemirili se i stražari. Centurion koji im zapovijeda krajičkom oka vreba sumnjive pokrete u svjetini; nikakvo zastajkivanje ovdje ne dolazi u obzir. Što ako iz gomile iskoče zeloti i napadnu ih? U uskoj uličici nemaju nikakve šanse. Koplja kojima uspješno odguruju civile kao što će njihovi kasniji nasljednici činiti kundacima pušaka, dugačka su i nepraktična za ubadanje protivnika na tako malom prostoru. Dok isuču mačeve i podignu štitove, mogli bi već imati bodeže u rebrima. Na sreću, strah je njihov pouzdan saveznik. Nazarećanin nije na dobru glasu među zelotima. Nije htio ni čuti o nekakvom oružanom ustanku protiv Rima. Čak je po zlu poznat da je posjećivao pogane i nevjernike i jeo s njima, a to je za tadašnje pravovjerne teška hereza. Jednom drugom rimskom centurionu je i slugu izliječio; doduše, centurion je Židovima sagradio sinagogu i uživa ugled časnika naklonog domaćem stanovništvu, ali pusti ga, Rimljanin je Rimljanin, a Židov Židov. Dobro zna centurion da Židovi misle kako su Rimljani gori od Babilonaca, ali „doći će dan kad ćemo te Rimljane istjerati, a tada nikakvi smutljivci niti kolaboracionisti poput ovog tu Isusa neće smjeti više niti pisnuti.“ Zato valja svjetinu uvijek držati na oku i ne vjerovati nijednom Nerimljaninu.
Poznaju Židovi Rimljane, a i ovi njih. Ne, nitko neće pokušati oružjem osloboditi i oteti Isusa. Nije to to. Uostalom, prate ga samo žene, samo one ga pokušavaju ohrabriti. Ima tu mlađih muškaraca, ali iskusni vojnik vidi im samo strah u očima. Ipak, neobjašnjiva je nervoza u zraku. Samo da već jednom završimo s tim. Sutra je blagdan pashe, mnogo ljudi je u gradu, i najmanje nam treba nekakav metež s ovim iznenadnim razapinjanjem.
Strah je najneželjeniji čovjekov pratitelj. Osobito strah od drugog čovjeka. Boje se Rimljani židovskih ustanika, boje se Židovi rimskih legija i njihovih nadaleko poznatih opsadnih naprava kojima su uspješno rušili i uništavali veće i bolje utvrđene gradove od Jeruzalema. Neki s obiju strana boje se i ovog ovdje bijednika koji će uskoro biti razapet. Ne uklapa se. Ne predstavlja neku fizičku opasnost, a ipak je na neki način neugodan jer na nekakav teško shvatljiv način izvrće cijeli svjetski poredak naglavce. Tko bi očekivao takvu frku oko tog jednog čovjeka. Što je najčudnije, on ne nariče, ne zapomaže, ne pokazuje znakove očajavanja, iako se sigurno boji tjelesne patnje koja mu slijedi.
Isus s naporom ustaje i ponovo se prima križa. Nakratko mu se pogled susreće s centurionovim. Što ćeš, Isuse, zapovijed je zapovijed, posao je posao, nemoj ovo što ti moram napraviti shvatiti osobno. Nitko me nije pitao za mišljenje. Moram od nečeg živjeti, a moje zvanje me ne pita.
S druge strane susreta šuti izdanak vječnosti koji za razliku od centuriona nije ograničen onim „danas“. Kad bi centurion znao da će za nekih tristotinjak godina jedan nasljednik sadašnjeg cezara Tiberija dopustiti slobodno štovanje i nasljedovanje ovoga kojeg će on uskoro razapeti, ne bi se čudom načuditi mogao. Kako se svijet brzo mijenja! Što je slabo i neznatno, postaje preko noći jako, a imperiji se urušavaju tada kad to najmanje očekuju. Kad bismo to svi mogli na vrijeme predvidjeti, gdje bi ljudskom rodu bio kraj.

Uprizorenje Kristove muke u Zaprešiću 28.3.2010.

U nedjelju 28. ožujka u Zaprešiću se održao iznimno zanimljiv događaj-uprizorenje Kristove muke prema tekstovima Ivanova i Lukina Evanđelja uz ponešto dramskih dodataka. Budući da sam pribivao tom događaju, iskoristio sam prigodu i uslikao mnoštvo prizora kojima ću nadalje obogatiti tekstove o križnom putu. .
Uprizorenje Kristove muke organizirala je udruga "Stepinčeva oaza mira" u suradnji sa župom Svetog Petra, uz potporu grada Zaprešića i tamošnje turističke zajednice. U predstavi (ako je to pravi izraz za događaj) sudjelovale su i razne zaprešićanske kulturne udruge, a ambijent Jelačićevih Novih Dvora pokazao se iznimno prikladnim za tu prigodu. Lijepo je vidjeti kako se prastara tradicija hrvatskog Juga u zadnje vrijeme sve bolje prima i kod nas na sjeveru, a još ljepše da postoje iznenađujuće brojne i kvalitetne snage koje takvo što mogu pripremiti. Budući da se tamo navelike snimalo, nadam se da ćemo zaprešićansku Kristovu muku imati prigode vidjeti i na DVD-u.